Metohija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Metohija
Položaj Metohije na Kosovu i Metohiji.
Najveći gradoviPrizren
Peć
Đakovica
DržavaSrbija
RegionKosovo i Metohija
Administrativna jedinicaPrizrenski okrug
Pećki okrug
Teritorija Kosmeta od 1946. do 1959. godine

Metohija (alb. Rrafshi i Dukagjinit) je geografska oblast koja obuhvata južni i zapadni deo srpske autonomne pokrajine Kosovo i Metohija. Druga oblast u pokrajini se zove Kosovo.

Naziv[uredi | uredi izvor]

Metohija znači „zemlja pod upravom manastira“. Naziv dolazi od grčke reči metoh (μετοχή [metokhé]) što znači „zajednica, koja je prvobitno označavala naseobinu monaha koji obrađuju manastirsku zemlju“. Kod Srba u srednjem veku označava manastirsko imanje. Na albanskom Metohija se smatra delom šire oblasti Rrafshi i Dukagjinit (što znači „ravnica vojvode Jovana“ po jednom srednjovekovnom velikašu; na srpskom Dukađin (alb. Dukagjin)), koja objedinjuje Metohiju i određene krajeve Albanije zapadno od albanske granice.[traži se izvor]

Albanski nacionalisti vide naziv Metohija u negativnom svetlu, jer ih asocira na Srpsku pravoslavnu crkvu. Od proglašenja autonomne oblasti/pokrajine na tlu Kosmeta 1945. godine, Metohija je bila sastavni deo zvaničnog naziva teritorije. Metohija je izbačena iz naziva pokrajine novembra 1968. godine, kao deo pokušaja da se smanje nacionalne tenzije sa Albancima. 1990. godine Metohija je vraćena u naziv pokrajine. Rezolucija Saveta bezbednosti OUN 1244, УНМИК i sadašnja vlada Kosova koriste isključivo Kosovo kao naziv pokrajine, međutim ne postoji pravni akt kojim je Metohija zvanično izbačena iz naziva.

Raniji naziv za prostor severnog dela Metohije, je ime Hvosno, slovenskog je porekla.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Metohija na najširem delu ima 23 km širine, a duga je oko 60 km, na prosečnoj nadmorskoj visini od 550 metara. Glavna reka je Beli Drim. Metohiju okružuju planine Kopaonik na severu i severozapadu, Prokletije na zapadu, Paštrik na jugozapadu, Šar-planina na jugu i jugoistoku i Drenica, koja je odvaja od ostatka Kosova, na istoku i severoistoku.

Predeo Metohije je izrazito bogat prirodnim bogatstvima. Metohijska kotlina je poznata po plodnim oranicama, zemlji crnici, prelepim proplancima, rekama, vinogradima.

  • Zbog svojeg položaja, umereno kontinentalno-mediteranske klime, Metohija predstavlja jedan od najboljih predela za vinogradarstvo u Srbiji. To i ne čudi jer je metohijsko vino iz okoline Velike Hoče i Prizrena, bilo nadaleko poznato još iz vremena cara Dušana. Čak je u Dušanovo vreme postojao vinovod od keramike, koji je snabdevao carske prizrenske podrume vinom, sa okolnih vinograda.

Geološka građa[uredi | uredi izvor]

Rugovska klisura

Geološku građu Metohije čine različite stratigrafsko-petrološke formacije, počev od staropaleozojskih do holocenih sedimenata. Na jugu Metohije nalaze se Šarske planine koje su zajedno sa svojim ograncima izgrađene od paleozojskih škriljaca. Na Koritniku i Paštriku najčešće se javljaju skrašćene krečnjaci .Đeravica i Bogićevica pretežno su izgrađeni od škriljaca i gabra, a manje od trijaskih krečnjaka i dijabaza dok na Prokletijama preovlađuju trijaski peštari, glinci, konglomerati i krečnjaci. Dno kotline je pokriveno glinom, peskom, krečnjacima i šljunkom, preko kojih na velikom prostranstvu leže rečni sedimenti i morenski nanosi.[1]

Reljef[uredi | uredi izvor]

Metohija je spuštena duž raseda na sutoku Dinarida i Helenida za vreme savske faze alpske orogeneze u oligomiocenu (referenca). Spuštanje je kasnije nastavljeno a o tome svedoči recentni rasedi. Glavne rasedne linije pružaju se duž jugozapadnog i severozapadnog oboda potkoline. Najduži rased je pećko-dečanski a tu su još i banjski i đakovički.

Prizrenska i Miruška kotlina prostiru se u jugoistočnom i istočnom delu Metohije i predstavljaju sekundarne kotline, spuštene duž dva skoro paralelna raseda. U toku neogena Metohija je zajedno sa Prizrenskom i Miruškom kotlinom i susednim Opoljskim poljem predstavljala veliko jezero sa mnoštvom okolnih pritoka sa planinskih venaca kao što su Prokletije i Šar planine.

Metohija pored tektonskih sadrži glacijalne, abrazione i fluvijalne oblike. Jezerski sedimenti i slabo očuvani abrazioni tragovi po obodu kotline u međuvisinama od 570 do 1000 metara ukazuju na veliko neogeno Metohijsko jezero, koje je bilo spojeno sa kosovskim jezerom, odnosno starim zalivima Egejskog mora i Paratetisa. Posle iščezavanja Metohijskog jezera, na visokoj centralnoj jezerskoj ravni javio se Beli Drim, koji je prikupio tokove sa susednih planina i odnoseći vode iz Metohije u Jadransko more, usekao je značajne i tipski izražene rečne doline. Na Prokletijama postoje cirkovi idu čak do 6 km. Kraškog reljefa nema mnogo na Metohiji on je samo prisutan na Paštriku i Prokletijama dok se ostale planine uglavnom sastoje od moćnih mezozojskih krečnjaka, koji se odlikuju izrazitim oblicima krasa. Pored škrapa i vrtača u Metohiji su zastupljene i neke pećine od kojih su najpoznatije: Radavačka, Uljarica, i pećina Duš.[1]

Predeo izuzetnih odlika Miruša

Pritoke Belog Drima usekle su brojne klisuraste i kanjonske doline. Dolina Miruše je kanjonska na dužini od 2,5 kilometara. Ova kanjonska dolina duboka je do 200 metara a mestimično sužena do 5 metara. Klisurasti deo kanjonske doline Miruše dugačak je 10 km (ponornica, 13 jezeraca, vodopadi te otuda naziv ’’metohijske Plitvice’’). Poznate klisure su :Rugovska i Duvska. Rugovska klisura u gornjem delu predstavlja valov rugovskog lednika kojem je prethodila dolina Prabistrice. Donji deo ove klisure izdubila je Pećka Bistrica. Dužina Rugovske klisure iznosi 23 km a dubina ide do 1000 m. Pojedini njeni delovi imaju inversne strane. Dečanska Bistrica usekla je kanjonsku dolinu koja ima sličnosti sa Rugovskom klisurom.

Duvska klisura je klisurasta dolina Prizrenske Bistrice koja je usečena na prelazu iz Sredske u Prizrensku kotlinu. Sredska kotlinica nalazi se u metohijskoj podgorini Šare i u njoj je izvorište Prizrenske Bistrice. U nastavku Duvske kotline nalazi se makrovplavina na kojoj je podignut Prizren. Prizrenska Bistrica pred ušćem u Beli Drim usekla je drugu klisuru dok se njeno ušće nalazi u klisuri koju je usekao Beli Drim.[2]

Klima[uredi | uredi izvor]

Zbog svog izolovanog i zavučenog položaja Metohija se odlikuje izmenjena sredozemna klima. U stvari, Metohija ima umerenokontinentalnu klimu sa jakim uticajem jadranske klime. Zbog male udaljenosti od jadranske obale (svega 130 km) uticaj blage klime prodire uz doline reke Drim, te se naročito osećaju u južnom delu Metohije. Okolne visoke planine zimi štite kotlinu od hladnih severnih vetrova. Leto je dugačko i toplo dok sneg pada tokom decembra, a nestaje tokom marta. Veoma loša odlika klime u Metohiji leži u tome što kiše ne padaju leti kada je to najpotrebnije za useve već padaju tokom jeseni. Mediteranski uticaji u klimi Metohije se ogledaju da su leta izrazito vruća (ponekad bez kapi kiše) a zime blage i kišovite.

Vode[uredi | uredi izvor]

Beli Drim

Niska Metohija nije bogata padavinama, ali je bogata izvorima, rekama ponornicama i vrelima. Najpoznatije vrelo je vrelo Belog Drima i Istočno vrelo. Takođe se javljaju i termo-mineralni izvori (najpoznatije su terme u Pećkoj banji i Dečanski kiseljak). Takođe u Metohiji se koriste i arteške vode. Beli Drim je najveća i najznačajnija reka u Metohiji. Izvire između Žljeba i Rusulje,12 kilometara istočno od Peći i spada u jedno od najsnažnijih vrela u Republici Srbiji. Voda vrela pada preko vodopada i formira reku koja dalje krivuda prema metohijskoj ravnici. Velika količina vode koja donosi ova reka služi za navodnjavanje obradivog zemljišta tokom suša. U Metohiji Beli Drim predstavlja ravničarsku reku, sa malim padom, mirnim tokom, plitkim koritom, niskim obalama i čestim meandrima. Kod sela Žura Beli Drim napušta Metohiju, a kod mesta Kuks spaja se sa Crnim Drimom u Drim. Glavne pritoke Belog Drima su: Sušica, Pećka i Dečanska bistrica i,Erenik, Miruša i Klina. Pećka bistrica izvire u Mokroj Gori. Zbog velikog pada u gornjem toku ona je brza planinska reka. Dalje prtiče kroz Rugovsku klisuru i Peć, a potom kroz ravničarski deo Metohije u kojoj sada dobija odlike trome i spore ravničarske reke. Nizvodno od Kline, Pećka Bistrica se uliva u Beli Drim. Dečanska Bistrica izvire pod Koprivnikom na 1700m. Ona postaje od Kožnjarske Bistrice i Marjaške reke.

Erenik predstavlja najveću pritoku Belog Drima. Izvire ispod Đeravice, a kod Švanjskog mosta utiče u Beli Drim. Tok joj najpre kreće ka jugu a potom kao lakat skreće ka istoku.

U Metohiji nema većih jezera ako se ne uzmu u obzir rečna i Prokletijska jezera, malo Berimsko jezero na Mokroj planini i kraško opoljsko jezero, koje predstavlja ostatak nekadašnjeg većeg jezera.[1]

Flora i fauna[uredi | uredi izvor]

Metohija je jedna od retkih šumovitih regija u našoj zemlji. Na prostoru između Đakovice i Peći pod uticajem mediteranske klime,javljaju se velike šume pitomog kestena. Mediteranski uticaji na Metohiju se ogledaju i u biljnom pokrivaču njenog dna(provincije mediteranskih polupustinja). U nižim oblastima Prokletija javljaju se hrastove šume dok se iznad njih se prostire bukove šume, a najviši pojas čine četinari. Kod četinara i mešovitim šumama javljaju endemične vrste kao što su munika,molika,beli bor,crni bor,smrča i jela. Iznad gornje granice šuma razvijen je pojas planinskog bora krivulja(najčešće se prostire na Koprivniku). Munika se prostire na Prokletijama na krečnjačkim terenima, u klisuri Pećke Bistrice i na Žljebu. Munika se može naći na Streočkoj planini i dostižu visino i do 25 metara. Šume jele i smreče su najvrednije i predstavljaju okosnicu drvne industrije u Metohiji. Iznad šuma u Metohiji se prostiru livade i pašnjaci. Na visinama preko 2400 metara vegetacija nestaje i tada preovlađuju planinske pustinje koje su večno pod snegom i ledom. Fauna je veoma razvijenima u visokim oblastima Metohije nego u niskim. Na Prokletijama se mogu naći veliki broj divljači u četinarskim šumama kao i na pašnjacima na velikim visinama. Najkrupnija zver koja se nalazi na Prokletijama, Koprivniku, Kožnjaru i Ločanskoj Bistrici je mrki medved. U Metohiji se razvila divlja svinja zbog toga sto muslimansko stanovništvo ne jede svinjetinu. U gustim šumama Koritnika i Šare se može naći ris. Dok u nižim krajevima je su najzastupljeniji jazavci i veliki broj zanimljivih ptica kao sto su :tetreb-gluhan, tetreb-mali,jarebica kamenjarka i lještarka. Na Prokletijama se može naći i orao bradan.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Srpska devojčica u narodnoj nošnji iz Metohije

Stanovništvo ove istorijski nestabilne regije su oblikovali velika razaranja, seobe i ratovi. Za vreme srednjeg veka mnoštvo slovenskog stanovništva se doselilo na prostor Metohije zbog njene plodnosti i pogodnosti za zemljoradnju, stočarstvo, trgovinu i saobraćaj. Posle prodora Turaka Osmanlija srpsko stanovništvo pod naletom beži u despotovinu Stefana Lazarevića napuštajući plodnu Metohijsku kotlinu i dopuštajući naseljavanje albanskih stočara koji su se spustili sa okolnih planina. U zenitu Osmanske vlasti, na prostorima Metohije dolazi do rasprostranjene, islamizacije i doseljavanja Turaka na ove prostore, a najveći dokaz je rušenja srpskog identiteta na prostoru Metohije je rušenje srpskih svetinja od kojih je najvažnija manastir sv.arhangela Mihaila kod Prizrena od koje su Turci napravili Sinan pašinu džamiju. Delimično vraćanje srpskog življa na Metohiju dolazi posle balkanskih ratova kada Kraljevine Srbija i Crna Gora uspostavljaju svoju vladavinu i na prostor oko Peći dolaze Crnogorci[3] iz Polimlja (od Vasojevića). Naseljenici su 1940. bili u lošem stanju, nakon dve sušne godine, i na "neplodnoj zemlji",[4] ali takođe i starosedeoci.[5] U vreme SFRJ Jugoslavije na prostoru Metohije je bilo 73% Albanaca i 13% Srba.

Naselja[uredi | uredi izvor]

U Metohiji postoji preko 500 naselja, uglavnom sela sa poljoprivrednim stanovništvom dok su gradska naselja malobrojna i to uglavnom oko velikih reka i na raskrsnici puteva (Peć, Prizren i Đakovica). Gradovi su uglavnom izgrađeni u tursko-orijentalnom stilu sa uskim kaldrmisanim ulicama, sa jednospratnim kućama ograđenim visokim zidovima, sahat-kulama,džamijama sa minaretima podeljeni su u mahale. Sela su u većini slučajeva zbijenog tipa, a ponekad mogu se naći i sela razbijenog tipa. Sela razbijenog tipa se javljaju u Pećkom Podgoru i Rugovu. Na visokim planinama kao što su Prokletije i Šar planina se mogu naći sezonska stočarska naselja kao što su katunu i bačije. Što se tiče albanskog stanovništva koji u svakoj kući imaju posebne prostorije za muškarce i žene i koji žive u velikim porodičnim zadrugama, te su zgrade mnogobrojne i ograđene jakim zidom. Najveći gradovi u Metohiji su Peć, Prizren, Orahovac, Đakovica, Dečani, Suva Reka i Istok.

Peć[uredi | uredi izvor]

Jedan od najmnogoljudnijih gradova u pokrajini, nalazi se na zapadnom podnožju Prokletija i leži na visini od 505 metara. Severno od Peći je brdo Jarina koje je pod vinogradima, a na jugu je brdo Karagač. Kroz centar grada protiče reka Pećka Bistrica, koja se više Peći probija kroz Rugovsku klisuru. Još u nemanjićkoj Srbiji Peć je kao grad imao veliki broj stanovnika (oko 12 000 što je tada to bila prava retkost), veliki kulturno-istorijski značaj ovog grada svedoči to da je Peć bio sedište srpske patrijaršije koja je od 1346. godine sa manjim ili većim prekidima to ostala i do danas.

Prizren[uredi | uredi izvor]

Nekadašnja prestonica srpskog carstva, poznatiji još i kao srpski Carigrad. Podignut je u podnožju Šare, na velikoj plavini Prizrenske Bistrice koja kao i kod Peći protiče sredinom grada. Grad leži na izlazu reke iz Duvke klisure u sekundarnoj Prizrenskoj kotlini. Za vreme vladavine Rimljana na mestu Prizrena je ležalo naselje Theranda, a u vizantinsko vreme Prizdrijan. Značaj o ovom gradu govori to da je car Dušan baš Prizren izabrao za svoju prestonicu u kojoj je 1355. godine bio sahranjen u svojoj zadužbini Sv. Arhanđela Mihaila. Prizren je krajem XVII veka stradao od kuge.

Đakovica[uredi | uredi izvor]

Nalazi se na oko 350 metara nadmorske visine na planini Paštrik. Đakovica je primer grada sa građevinama koje su karakteristične za turski feudalni stil gradnje, naime, Đakovica je u svom istorijskom jezgru sastoji od visokih begovskih kuća koje su opasane jakim i visokim zidovima. Okolina Đakovice je pogodna za vinograde, voćnjake a pogodna je i za stoku. Takođe kod Đakovice nalazi se Deva (poznati rudnik hroma).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Geografske oblasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, dr Jovan Đ. Marković
  2. ^ Marković, Jovan; Pavlović, Mila (1995). Geografske regije Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Beograd: Savremena administracija. 
  3. ^ Kako se Metohija od neprohodnih šuma pretvara u plodne njive. "Politika", 10. mart 1936
  4. ^ "Politika", 14. mart 1940
  5. ^ "Politika", 27. mart 1940

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Marković, Jovan; Pavlović, Mila (1995). Geografske regije Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Beograd: Savremena administracija. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]