Ministarski savjet Kraljevine Crne Gore

Ministarski savjet Kraljevine Crne Gore je bio centralni upravni organ u Kraljevini Crnoj Gori.

Istorija

Vojvoda Božo Petrović, dugogodišnji predsjednik Državnog savjeta

Vladin dom na Cetinju februara 1916. za vreme austrougarske okupacije

Prethodnik Ministarskog savjeta sa ulogom knjaževske vlade je bio Državni savjet osnovan 1879. na Cetinju.

Do 1916. bilo je osam predsjednika Ministarskog savjeta, a formirano ukupno 14 vlada. Predsjednik Državnog savjeta od 1879. do 1905. bio je u kontinuitetu vojvoda Božo Petrović. Nakon oktroisanja Nikoljdanskog ustava (1905) prvi predsjednik Ministarskog savjeta je postao Lazar Mijušković.

Nakon Lazara Mijuškovića (1905—1906) predsjednici su bili: Marko Radulović (1906—1907), Andrija Radović (1907), dr Lazar Tomanović (1907—1911), general Mitar Martinović (1912—1913) i general Janko Vukotić (1913—1915).

Na čelu posljednjeg Ministarskog savjeta u zemlji nalazio se opet Lazar Mijušković (1915—1916). Početkom 1916. crnogorski kralj Nikola I Petrović je nakon vojnog sloma u Prvom svjetskom ratu napustio zemlju i otišao u egzil u Francusku.

Sastav

Prema Nikoljdanskom ustavu (1905) Ministarski savjet je stajao na čelu državne službe i neposredno pod knjazom gospodarom. Ministarski savjet su sastavljali ministri naimenovani za pojedine struke državne uprave. Knjaz je postavljao i razrješavao sve ministre. Jednog od ministara knjaz je postavljao za predsjednika Ministarskog savjeta. Godine 1914. bilo je sedam ministara: pravde, prosvjete i crkvenih poslova, unutrašnjih poslova, spoljnih poslova, finansija, vojni, narodne privrede i građevina.

Ministri su bili odgovorni knjazu i Narodnoj skupštini za svoja službena djela. Oni su imali pravo da optuže ministra:

• kad bi učinio izdaju prema otadžbini ili vladaocu;
• kad bi povrijedio Ustav;
• kad bi primio mito;
• kad bi oštetio državu iz koristoljublja;
• za izdavanje naredbe područnim vlastima da povrijede odredbe izbornog zakona koje su jemčile crnogorskim državljanima slobodno biračko pravo;
• za namjerno spriječavanje, zloupotrebom svoje vlasti, vršenja zakona ili zakonodavnih rješenja ili izvršenja sudskih presuda, u slučajevima kada se time nanosi šteta državnim ili privatnim interesim;
• za zlonamjerno podnošenje neistinitih izvještaja knjazu ili Narodnoj skupštini, kad bi uslijed njih bile donesene zakonodavne odluke štetne po državu.

Predlog da se ministar optuži morao se podnijeti pismeno i sadržavati sve tačke optuživanja. Kad je optužbu činio knjaz premapotpisivao bi je predsjednik Ministarskog savjeta. Kada je predlog optužbe dolazio iz sredine Narodne skupštine morao je biti potpisan od najmanje jedne trećine svih narodnih poslanika. Ako nijednu tačku optužbe ne bi primila Ustavom određena većina od dvije trećine svih prisutnih poslanika predlog optužbe je bio odbačen. Ukoliko bi Narodna skupština riješila da ima mjesta optužbi predmet se dostavljao istražnom odboru da podnese tužbu Državnom sudu.

Optuženom ministru je sudio Državni sud sastavljen od članova Državnog savjeta i članova Velikog suda. Predsjednik Narodne skupštine je kockom određivao tri člana od cjelokupnog broja članova Državnog savjeta, a isto tako i tri člana od cjelokupnog broja članova Velikog suda. Tako izabranih šest lica je sastavljalo Državni sud.

Vidi još

• Narodna skupština Kraljevine Crne Gore
• Državni savjet Kraljevine Crne Gore
• Crnogorske Vlade u egzilu (1916—1922)

Literatura

• Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2013). Istorija Srba u Crnoj Gori 1496-1918. Novi Sad: Prometej. 
• Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2017). Srbi u Crnoj Gori 1496-1918. Nikšić: Institut za srpsku kulturu.