Minhenski sporazum

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Potpisnici Minhenskog sporazuma

Minhenski sporazum (češ. Mnichovská dohoda ili češ. Mnihovská zrada - ugovor ili izdaja; nem. Münchner Abkommen) je ugovor sa kojim je rešena Sudetska kriza. Ugovor je potpisan u Minhenu 29. septembra 1938. između zapadnih sila (Francuska, Velika Britanija i Italija) i Nemačke. Potpisnici sporazuma su bili predsednici britanske i francuske vlade Nevil Čemberlen i Eduar Daladje.[1]

Sudetska kriza[uredi | uredi izvor]

Nakon što je godine 1937. između Nemačke, Italije i Japana potpisan Antikominternski pakt - preteča budućeg Trojnog pakta - Nemačka je godine 1938. preduzela nasilnu pripajanje, aneksiju, tzv. Anšlus Austrije. Hitlerov režim je taj potez opravdavao sprovođenjem načela o pravu na samoopredeljenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali delom nemačke nacije od koje su odvojeni veštačkom granicom.

Nemačka manjina u Čehoslovačkoj, koja je samo u zapadnim krajevima zemlje činila nešto oko 1/3 ukupnog stanovništva nikad nije priznala Čehoslovačku kao svoju državu. Kada su nacisti došli na vlast u Nemačkoj, stvorena je Sudeto-nemačka partija, koja je veoma brzo uspela da zastupa glasove svih Nemaca u Čehoslovačkoj. Već 1935. je dobila većinu glasova u svim područjima sa nemačkom većinom u Čehoslovačkoj. Zastupnici Sudeto-nemačke partije su 1938. izazvali psihozu pobune u svim graničnim regijama, pa su policija i žandarstvo morali reagovati. Kada je čehoslovačka vojska bila spremna da uvede vojnu upravu u pograničnim regijama, kriza je dostigla novi vrhunac i zapadne sile su bile spremne za sporazum.

Hitler je sličan izgovor kao i za Anšlus odlučio da primeni na Sudete - oblast Čehoslovačke gde su Nemci činili većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se pokušaju menjanja granica odupre oružanim putem, računajući na svoj status verne francuske saveznice. Međutim, britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. septembra 1938. sklopi Minhenski sporazum kojim je Nemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cedilu, čehoslovačka vlada je podlegla nemačkom ultimatumu. Dok je deo svetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki deo zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi kao i iskorišćenom prilikom za postizanje trajnog mira u svetu.

Raskid ugovora[uredi | uredi izvor]

Te nade su se vrlo brzo izjalovile, kada su mađarska i poljska vlada iskoristile Hitlerov presedan kako bi i one tražile, i na kraju dobile čehoslovačku teritoriju. Do proleća 1939. autoritet vlade u Pragu je bio tako uzdrman da se u Slovačkoj, na nemački podsticaj, razvio separatistički pokret. Koristeći to kao izgovor, nemačke snage su u proleće 1939. okupirale Češku i uspostavile protektorat u sastavu Rajha, dok je Slovačka uspostavljena kao satelitska država.

Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je šok i poniženje za zapadne sile koje su na gaženje sporazuma reagovale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske i Rumunije - država za koje se smatralo da će predstavljati sledeće mete nemačkog, odnosno mađarskog širenja i raskidanjem ugovora. U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primer, Musolinijeva Italija izvršila invaziju i gotovo bez borbe uspostavila vlast u Albaniji.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lazarević, Milan. „Minhenski sporazum – najteža češka trauma”. Politika Online. Pristupljeno 2023-02-01.