Mirko Novović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
mirko novović
Mirko Novović
Lični podaci
Datum rođenja(1917-11-18)18. novembar 1917.
Mesto rođenjaCecuni, kod Andrijevice, Kraljevina Crna Gora
Datum smrti28. avgust 1997.(1997-08-28) (79 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija, SR Jugoslavija
Profesijavojno lice
Porodica
SupružnikVojka Novović
Delovanje
Član KPJ odoktobra 1936.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija
19411977.
Čingeneral-potpukovnik
Heroj
Narodni heroj od27. novembra 1953.

Odlikovanja
jugoslovenska odlikovanja:
Orden narodnog heroja
Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem Orden partizanske zvezde sa srebrnim vencem Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima
Orden narodne armije sa zlatnom zvezdom Orden za hrabrost Partizanska spomenica 1941.
inostrana odlikovanja:
Partizanski krst
Partizanski krst

Mirko Novović (Cecuni, kod Andrijevice, 18. novembar 1917Beograd, 28. avgust 1997), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, general-potpukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 18. novembra 1917. godine u selu Cecunima, kod Andrijevice. Poticao je iz siromašne seljačke porodice. U rodnom mestu je završio osnovnu školu, u Beranama je završio šest razreda gimnazije, a sedmi i osmi razred gimnazije je završio u Peći. Potom je upisao Tehnički fakultet u Beogradu.[1]

Još kao učenik gimnazije u Beranama priključio se omladinskom revolucionarnom pokretu. Pošto je u sedmom razredu gimnazije bio jedan od organizatora štrajka učenika, bio je isključen iz gimnazije, pa je školovanje morao nastaviti u Peći. Kao sedamnaestogodišnjak, 1934. godine bio je primljen u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a oktobra 1936. godine je postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Po dolasku na studije u Beograd, svoju političku aktivnost je nastavio u okviru revolucionarnog studentskog pokreta, koji je tih godina bio veoma aktivan na Univerzitetu u Beogradu.[1]

Bio je član Biroa KPJ za Tehnički fakultet i sekretar partijske ćelije na ovom fakultetu. Pored političke aktivnosti na fakultetu, nije zapostavljao ni političku aktivnost u rodnom kraju gde je često odlazio. Bio je sekretar Mesnog komiteta SKOJ-a za srez andrijevički i sekretar Mesnog komiteta KPJ u Andrijevici. Zbog svog političkog i revolucionarnog rada više puta je bio hapšen i proganjan. Zbog učešća u demonstracijama u Andrijevici, bio je u zatvoru mesec dana. Bio je zatvaran i od strane Državnog suda za zaštitu države pa je dva meseca proveo u istražnom zatvoru na Adi Ciganliji, a 1940. godine je proveo mesec dana u zatvoru Uprave grada Beograda zloglasnoj „Glavnjači“.[1]

Odmah nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine vratio se u rodni kraj. Odmah po dolasku preuzeo je dužnost sekretara biroa ćelija KPJ u Andrijevici i aktivno je radio na pripremi oružanog ustanka. Na početku Trinaestojulskog ustanka rukovodio je Cecunskim gerilskim odredom i sa njim učestvovao u napadu na Andrijevicu, 16. jula 1941. godine.[1]

U jesen 1941. godine, bio je jedan od dobrovoljaca koji su se prijavili u Crnogorsko-sandžački odred, sa kojim je 1. decembra 1941. godine učestvovao u Pljevaljskoj bitci. Ubrzo potom, stupio je u tada formiranu Prvu proletersku udranu brigadu. Kao izuzetno hrabrom i sposobnom borcu bila mu je poverena dužnost — puškomitraljesca u Prvom crnogorskom bataljonu. Istakao se u mnogim borbama ove brigade od Rudog, preko Romanije, Igmana, Uloga, Kolašina, Mojkovca i dr.[1]

U borbi za Ulog, svojim puškomitraljezom je uspešno štitio napad boraca Prvog crnogorskog bataljona. Posebno se istakao u teškim borbama oko Mojkovca i Kolašina, maja 1942. godine sa četnicima Pavla Đurišića. Avgusta 1942. godine u toku borbe za Livno, sa grupom boraca uspeo je da zarobi i razoruža veću grupu ustaša i domobrana. Kasnije je bio postavljen za zamenika političkog komesara čete, ali se ni tada nije odvojio od puškomitraljeza. Istakao se i u borbama tokom Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive, a posebno u borbama — na Ivan-sedlu, prilikom forsiranja Drine, aprila 1943. godine; u borbi na Zlatnom Boru, 21. maja 1943. godine; kao i u borbama na Balinovcu i Miljevini.[1]

Godine 1943. postavljen je za zamenik političkog komesara Prve dalmatinske udarne brigade, a kasnije za rukovodioca Politodela 25. srpske divizije i zamenika političkog komesara Prve proleterske divizije.[1][2]

Posle oslobođenja Jugoslavije, nastavio je profesionalnu vojnu karijeru u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Završio je Višu vojnu akademiju JNA i nalazio se na odgovornim dužnostima — političkog komesara Prve divizije, političkog komesara divizije Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), načelnika političkog odeljenja armije, načelnika Političke škole JNA, načelnika Više škole civilne odbrane, načelnika Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika i dr. Vršio je i odgovorne dužnosti u Opunomoćstvu SKJ za JNA na nivou armije i armijske oblasti.[1][2] Aktivna vojna služba u JNA mu je prestala 1977. godine u činu general-potpukovnika.

Godine 1986. zajedno sa grupom autora izdao je knjigu „Prva dalmatinska proleterska brigada“.

Umro je 28. avgusta 1997. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem i Orden partizanske zvezde sa srebrnim vencem, Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima, Orden narodne armije sa zlatnom zvezdom i Orden za hrabrost.[3] Od inostranih odlikovanja se ističe poljski Partizanski krst. Ordenom narodnog heroja je odlikovan 27. novembra 1953. godine.[1][2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Narodni heroji Jugoslavije 1975.
  2. ^ a b v Vojna enciklopedija 1973.
  3. ^ Ko je ko u Jugoslaviji 1958.

Literatura[uredi | uredi izvor]