Mirko Puk

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mirko Puk
Mirko Puk drži govor u Križevcima, 6. jul 1941. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1884-06-24)24. jun 1884.
Mesto rođenjaValpovo, Austrougarska
Datum smrti1945.(1945-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (60/61 god.)
Mesto smrtiJugoslavija
Uzrok smrtisamoubistvo
ReligijaKatolicizam
UniverzitetSveučilište u Zagrebu
Zanimanjepravnika, političar
Politička karijera
Politička
stranka		Čista stranka prava

Mirko Puk (Valpovo, 24. jun 1884. — 1945) je bio hrvatski političar, pravnik, ustaša i ministar pravosuđa i vjera Nezavisne Države Hrvatske i član Hrvatske stranke prava od 1930. godine[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost i školovanje[uredi | uredi izvor]

Mirko Puk je rođen 24. juna 1884. godine u Valpovu, roditelji su mu bili inženjer Mirko i Marija (rođena Bratanić) Puk. Puk je svoje školovanje otpočeo u Valpovu, nastavio u Osijeku i Gospiću, a završio u Zagrebu, gdje je po završetku gimnazije upisao Pravni fakultet na kojem je diplomirao 1906. godine. Na Zagrebačkom univerzitetu bio je sekretar Starčevićanske akademske mladosti, a posljednje godine bio je i njen predsjednik.[2] Bio je pristalica Hrvatske stranke prava dvadesetih godina 20. vijeka.

Karijera i politička aktivnost[uredi | uredi izvor]

Godine 1911. se kandidovao za poslanika hrvatskog parlamenta (sabora) na listi Frankove Čiste stranke prava u Novigradu Podravskom. Kandidatura nije bila uspješna a u svojoj kandidatskoj poruci je izjavio da neće sarađivati sa Srbima ako bude izabran.[3] Po završetku studija je bio advokatski pripravnik u Zagrebu, Kostajnici i Glini da bi 1912 otvorio svoju advokatsku kancelariju u Glini. U Glini je bilo čvrsto uporište Frankove Čiste stranke prava pogotovo u Hrvatskoj štedionici gdje su odbijali da prime mjenice ako ih je potpisao Srbin. Puk se ponovo 1913 godine kandidovao za poslanika u Hrvatskom parlamentu u Kostajnici i opet nije bio izabran. Tokom izborne skupštine Hrvatskog sokola 1914 Puk je insistirao da Hrvati i Česi nisu Sloveni. Iste je godine bio izabran za člana uprave Hrvatske štedionice.

Po izbijanju Prvog svjetskog rata bio je mobilisan i poslan na galicijski front gdje je 1916. godine pao u rusko zarobljeništvo. U zarobljeništvu je među zarobljenim južnoslovenskim austrougarskim vojnicima isticao privrženost Austrougarskoj i protivio se svakom jedinstvu južnih Slovena. Po povratku iz zarobljeništva je dospio u vojni zatvor zbog toga što se Stranka prava protivila jugoslovenskom jedinstvu a čiji je on bio član. Iz zatvora je izašao krajem 1918. da bi aprila 1919. bio ponovo uhapšen u Glini gdje je skupljao potpise za Radićev memorandum kojim je Radić htio na mirovnoj konferenciji u Parizu da pokaže kako su Hrvati neravnopravni u novoj jugoslovenskoj zajednici. Iz zatvora je pušten četiri mjeseca kasnije, nakon čega je učestvovao u lokalnim izborima u Glini gdje je bio izabran za opštinskog vijećnika. Puk je zatim bio kandidat Hrvatske stranke prava u Zagrebačkoj županiji na izborima za ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS. Puk nije bio izabran ali je i dalje bio protivnik novostvorene Kraljevine. Nakon smrti kralja Petra I je odbio da objesi crnu zastavu na svojoj kući zbog čega je bio uhapšen.

Sredinom 1920-tih Puk je postao upravnik Hrvatske štedionice u Glini koja će kasnije postati finansijska potpora njegovim političkim ambicijama. Nakon atentata na kralja Aleksandra, Puk je bio uhapšen pod osnovanom sumnjom da je održavao veze sa Pavelićem i ustašama. Kratko zatim nakon suda je bio pušten na slobodu.[3]

Nezavisna Država Hrvatska[uredi | uredi izvor]

Neposredno poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 12. aprila imenovan je na dužnost zamjenika predsjednika Hrvatskoga državnog vodstva.[4] a 16. aprila 1941. u prvoj vladi NDH postaje ministar pravosuđa i vjera.

Od maja do jula 1941. u toku intenzivne propagandne kampanje, Puk je zajedno sa Budakom govorio o Srbima u NDH kao potomcima antisocijalnih nomada i petoj koloni beogradskog režima. Time su Srbi bili izjednačeni sa nomadskim i bez svoje države Ciganima i Jevrejima. U julu 1941. je Puk u svome govoru u Križevcima naglasio da su neprijatelji hrvatske nacionalne zajednice Jevreji i Srbi. Jevreji kao nosioci kapitalističkog sistema a Srbi narod koji je došao u Hrvatsku sa Turcima kao pljačkaši i koji su talog i smeće Balkana.[5]

Mirko Puk se smatra direktno odgovornim za pokolj glinskih Srba nad jamama u selu Prekopi maja 1941.[6] kada je, po Dedijeru, zaklano 900 Srba a do kraja 1941. u Glini i okolini 8 000.[7] U izvještaju komande Druge italijanske armije od 9. jula 1941. koji je poslan Musoliniju, stoji da je samoj crkvi zaklano 417 Srba a u okolini Gline 18 000. [8]

Kao ministar pravosuđa i vjera, u okružnici od 30. juna 1941. godine Puk piše da grko-istočni ne prelaze na »grko-katolički obred, osim u onim grko-katoličkim župama, koje su već osnovane i u kojima ima grčko-istočnjaka.« On, u istoj okružnici, zahtijeva da »Grčko-istočnjaci, …, da budu primljeni, moraju donijeti od Kotarskih i općinskih poglavarstava potvrdu o ličnoj čestitosti.« Puk zahtijeva da »Kod izdavanja tih potvrda treba paziti na grčko-istočne žitelje, popove, trgovce, bogate obrtnike i seljake, i uopće na inteligenciju da im se ne izdaju potvrde osim u slučajevima …, jer je načelno stanovište vlade, da se ovakvim osobama ne izdaju potvrde.«[9] U istoj okružnici, koju je zajedno sa njim potpisao Artuković, stoji da ukoliko Srbi i drugi pređu u protestantizam i upišu se u Kulturbund, a krvno ne pripadaju njemačkoj manjini, neće uživati njemačka manjinska prava a o crkvenoj imovini Srba će odlučivati ustaška država (Ministarstvo seljačkog gospodarstva).[10] Puk je izdao 18. jula. 1941. naredbu kojom je zabranio naziv »srpsko-pravoslavna vjera«, pošto nije »u skladu sa državnim uređenjem.« Umjesto toga je uveden naziv »grčko-istočna vjera.«[11]

U Zakonskoj odredbi o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore koju su zajedno potpisali 25. novembra 1941. Pavelić i Puk ističe se: „Proti odluci ustaškog redarstva o upućivanju na prisilni boravak u sabirne i radne logore nema pravnog lieka ni tužbe na upravni sud.”[12] a u Zakonskoj odredbi o suzbijanju nasilnih kažnjivih čini proti državi, pojedinim osobama ili imovini (20. jula 1942.) detaljišu ko sve može biti poslan u sabirne logore: „Pojedini članovi obitelji osoba, koje same ili u zajednici s oružanim skupinama narušavaju javni red i sigurnost, ili ugrožavaju mir i spokojstvo hrvatskoga naroda, ili koji poduzmu kakvi nasilni kažnjiv čin protiv države, pojedinim osobama ili imovini, kao i članovi obitelji odbjeglih osoba, mogu se uputiti na prisilni boravak u sabirne logore.”[13]

U februaru 1942. postao je zastupnik u Hrvatskom državnom saboru. Od 11. oktobra 1942. do 11. oktobra 1943. bio je član Državnog vijeća i državni prabilježnik u svojstvu državnoga ministra. Početkom avgusta 1943. podnio je ostavku u znak protesta protiv generala Ivana Prpića, načelnika Glavnog štaba Hrvatskog domobranstva, povodom partizanskoga napada na Lepoglavu, ali ostavka nije prihvaćena. Protivio se pregovorima i sporazumom s Hrvatskom seljačkom stranka. Pred kraj 1943. godine imenovan je za glavnoga direktora Ustaškoga nakladnog zavoda, potom je postavljen i za vandrednog opunomoćenika Hrvatske državne banke.[4]

Kraj rata i smrt[uredi | uredi izvor]

Pred sam kraj rata, 6. maja 1945. godine, Puk je bio šef „Povjerenstva”, tj. grupe ustaša u čiju su ruke pale sve zlatne i devizne rezerve Ministarstva državne riznice i Hrvatske državne banke NDH. Puk je lično nadgledao raspodjelu zlata i deviza između visokih ustaških funkcionera. Kasnije i pred sudom, visoki ustaški funkcioneri su potvrdili da je Maček dobio 1000 dukata.[14] Puk nije imao sreće pri bjekstvu. Britanci su ga uhapsili pri prelasku u Austriju i predali ga Titovim partizanima 18. maja 1945. Automobil u kome je Puk pokušao da prenese svoj dio zlata i deviza je 19. maja 1945. pao u ruke partizanima kod Škofje Loke u Sloveniji.

Nakon izručenja, Puk je počinio samoubistvo prerezavrši žile na ruci britvom.[15]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mužić 1991, str. 141.
  2. ^ Luetić, Tihana (2013). „Studentska mladež u Narodnom pokretu 1903. godine”. Cris : časopis Povijesnog društva Križevci (na jeziku: hrvatski). XV (1): 55. ISSN 1332-2567. Pristupljeno 25. 1. 2019. 
  3. ^ a b Mrkalj, Igor (2017). „BOLJE DA TI UĐE U KUĆU VUK, NEGO PUK” (na jeziku: hrvatski). Prosvjeta Zagreb. Pristupljeno 27. 2. 2019. 
  4. ^ a b Dizdar et al. 1997, str. 333—334.
  5. ^ Bartulin 2013, str. 207.
  6. ^ Vujasinović 2011.
  7. ^ Dedijer 1987, str. 37.
  8. ^ Rodogno 2006, str. 186.
  9. ^ Hrečkovski 1963, str. 76.
  10. ^ Novak 1948, str. 634.
  11. ^ »Hrvatski narod« 21. VII. 1941.
  12. ^ Petranović 1988, str. 544.
  13. ^ Bulajić 1989, str. 816.
  14. ^ Basta 1986, str. 327—8.
  15. ^ Dizdar et al. 1997, str. 334.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Мирко_Пук&oldid=27675162”