Mirjana Dragičević
Mirjana Dragičević | |
|---|---|
| Datum rođenja | 10. septembar 1992. |
| Mesto rođenja | Sarajevo SFRJ |
| Datum smrti | 28. decembar 1992. (9 god.) |
| Mesto smrti | Donja Bioča (Ilijaš) BiH |
Mirjana Dragičević (Sarajevo, 10. septembar 1983 — 28. decembar 1992 Donja Bioča) žrtva je zločina muslimanskih ratnih jedinica Armije RBiH, koje su 28. decembra 1992. godine upale u njeno selo, Donju Bioču sarajevske opštine Ilijaš, i tu izvršile zločine. U momentu ubistva, Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina. Jedna je od prvih žrtava mudžahedina u BiH.
Zločin[uredi | uredi izvor]
Mirjanina majka Rada Dragičević rođena je i odrasla u selu Donja Bioča u blizini Ilijaša. Nakon udaje za Nenada Dragičevića odlazi iz sela, ali se 1984. godine ponovo vraća u porodičnu kuću sa dvoje maloljetne djece gdje je živjela i radila sve do početka ratnih sukoba.[1] U zoru, 28. decembra 1992. godine, pripadnici tzv. Armije BiH su uspjeli da zauzmu položaje koje je držala VRS i da zauzmu selo Gornja Bioča, a zatim da uđu u nebranjeno selo Donja Bioča.[a] Članove porodice Dragičević, koji su se zadesili u kući, probudila je pucnjava. U nekoliko navrata pokušali su da izađu iz kuće, ali nisu uspjeli. Radina majka[b] i tetka[v] su uspjele da izađu, ali su ranjene. Rada je ostala sama sa djecom u kući i pokušala je ponovo da izađe, ali su se na vratima porodične kuće pojavila tri vojnika, dvojica crnaca sa bijelim trakama oko čela i jedan bijelac. Oni su od Rade uzeli Mirjanu i odgurali ih u sve u kuhinju. Mirjanin brat Janko je pobjegao u sobu i sakrio se ispod kreveta, a dodatno ga je sakrilo i ćebe koje je za njim palo. Neprijateljski vojnici nisu ulazili u tu sobu. Iz vana su dopirali pucnji i detonacije.[2]
Moja ćerka je bila u crvenoj trenerci, ja sam je obukla. Široka je trenerka bila. Nju kad su uhvatili, odvojili od mene, ona je vrištala, plakala. Kad su pošli da je skidaju, vrištala je. Plakala. Ja joj nisam mogla pomoći. Zvala me: „Mama, mama!“ Nisam joj mogla pomoći, oni su me držali. Taj prvi kad je silovao, nije bila... ovaj, bila je svjesna. Ali se kasnije nije čula, izgubila se vjerovatno, kad su ova dvojica... Kasnije se ništa nije čula, niti je plakala, niti me zvala, ništa. Samo je nako ležala na podu. Kad su to završili, onda su pucali u nju, pa u mene.
— Rada Dragičević, Dokumentarni film, Savez Logoraša Republike Srpske, Mirjana, Snježan Lalović, 2005.
Neprijateljski vojnici su ih ostavili smatrajući da su mrtve.[1] Nedugo nakon toga selo oslobađaju pripadnici VRS. Ranjene su odmah transportovali u najbliže zdravstvene ustanove. Tako je Rada prvo prebačena u Dom zdravlja u Ilijašu gdje joj je ukazana osnovna medicinska pomoć, potom je prebačena u opštu bolnicu „Žica Blažuj“ na Ilidži gdje su joj sanirane rane po nogoma i u predjelu stomaka. Sa Ilidže je, zbog težine povreda, prebačena u Vojnu bolnicu „Koran“, odakle je helikopterom prebačena za Beograd gdje se liječila šest mjeseci.[2]
Mirjanu su sahranili baba i djeda na groblju u Ilijašu. Nakon oporavka Rada se vraća u Donju Bioču, u rodnu kuću koju napuštaju nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odnosno nakon egzodusa Srba sa teritorija koje su ovim mirovnim sporazumom pripale muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Tada sa porodicom napušta kuću i odlazi u Miliće, pa u Derventu da bi se na kraju nastanila u Han Pijesku. Na napušteno porodično ognjište vratila se svega par puta: Teško mi je kad to sve vidim. Tu se nikada ne bih vratila da živim. Tu gdje su mi to uradili djetetu.[1]
Zbog loše materijalne situacije Rada je povremeno odlazila na Mirjanin grob: Ja kad dođem ovdje na grob, ja se rasteretim. Bude mi lakše u plućima. Isplačem se i osjećam da sam isto sa njom. Jer kad dođem ja pričam. Teško. Isto je teško i kad odlazim, opet je ostavim samu tu.[1] Sa groblja u Ilijašu tijelo Mirjane Dragičević je 5. septembra 2005. godine ekshumirano i sahranjeno na Srpskom Vojničkom spomen-groblju „Mali Zejtinlik“ na Sokolcu.[3] Rada Dragičević je tek nakon trinaest godina prvi put progovorila o tragediji koju je doživjela. Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo je Tužilaštvu BiH jula 2005. godine podnio izveštaj protiv 11 lica koja se terete za krivično djelo ratnog zločina u selu Donja Bioča, opština Ilijaš. Osmorica osumnjičenih terete se po komandnoj odgovornosti, dok se preostala trojica sumnjiče kao neposredni izvršioci krivičnog djela ratnog zločina. Do danas niko nije odgovarao.[2]
Dokumentarni film[uredi | uredi izvor]
Udruženje filmskih radnika „Vizantija“ sa Pala, je 2005. godine snimilo dokumentarni film o zločinu nad malom Mirjanom Dragičević. Film je prikazan u Srbiji i Republici Srpskoj, kao i na nekoliko festivala u svetu.
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ U sklopu operacije „Koverat“ koju je pokrenula vojska Armije BiH sa ciljem da se Sarajevo spoji sa ostatkom teritorije učestvovao je i 2. bataljon 7. muslimanske (Travničke) brigade iz sastava 3. korpusa ABiH. Brigada se tada nalazila pod rukovodstvom operativne grupe „Visoko“. Akcija je počela u ranim jutarnjim časovima. Spajanje teritorija trebalo je izvršiti preko Kralupa, Ahatovića i Sarajevskog polja. Jedinice ARBiH su uspjele da probiju položaje VRS i da okupiraju selo Donja Bioča i objekat „Višegrad“ i izbili su nadomak Ilijaša koji se nalazi na 18 kilometara od Sarajeva. Ipak, jedinice VRS su uspjele da se organizuju i da izvrše protivnapad i da oslobode izgubljene teritorije i zaustave neprijateljsku ofanzivu
- ^ Milojka Draškić
- ^ Lenka Skočo. Lenka je preminula dva dana nakon ovog ranjavanja.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Dokumentarni film, Savez Logoraša Republike Srpske, Mirjana, Snježan Lalović, 2005.
- ^ a b v Djeca žrtve rata 1991-1995. Banja Luka: Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. 2022. str. 46—47. ISBN 978-99976-939-8-3.
- ^ Agencije (2012-09-05). „Sahranjena devetogodišnja djevojčica, jedna od prvih žrtava mudžahedina u BiH”. Nezavisne novine (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-11-09.
