Mobilna lansirna platforma

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mobilna lansirna platforma parkirana u blizini zgrade za vertikalnu montažu.

Mobilna lansirna platforma (engl. Mobile Launcher Platform), ili skraćeno MLP, je bila dvospratna struktura koju je agencija NASA u svemirskom centru Kenedi koristila prilikom montaže i lansiranja spejs-šatla. U periodu kada je šatl bio u upotrebi postojale su tri identične lansirne platforme. MLP je prvo služila da se na njoj spoje sve komponente spejs-šatla (spoljni rezervoar, pomoćni raketni motori na čvrsto gorivo i orbiter; ceo taj sklop kasnije se nazivao „stek“) u zgradi za vertikalnu montažu (VAB), nakon toga celu platformu sa „stekom“ na sebi podigao bi guseničar transporter i odvezao do lansirne rampe 39, gde je rampa služila kao standardna lansirna rampa sa koje je šatl poletao. MLP je prvobitno projektovana za projekat Apolo 1960ih i 1970ih, kada je služila istu svrhu kao i kod šatla, samo je raketa-nosač bila Saturn V. Platforma je ostala u upotrebi tokom celog programa Spejs-šatl, sve do 2011. godine, uz određene modifikacije. Kasnije je izgrađena nova platforma slična starim, ali namenski projektovana za rakete-nosače teške kategorije koje će agencija NASA u budućnosti koristiti za lansiranje ljudi ka Mesecu i Marsu.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Guseničar transporter prevozi MLP.

Masa svake prazne MLP je 3.730.000 kg, dok je njena masa sa „stekom“ spejs-šatla na sebi (dok je spoljni rezervoar za tečno gorivo i dalje prazan) oko 5.000.000 kg. Dimenzije rampe su 49 x 41 m (preko 2.000 m2), dok je njena visina 7,6 m. MLP je transportovana pomoću guseniačara transportera, koji je bio dimenzija 40 x 35 m, i visine 6,1 m. Transporter je imao masu od 3.000.000 kg kada je prazan. Njegova maksimalna brzina sa MLP i šatlom na sebi bila je 1,6 km/h, i posedovao je sistem za nivelaciju kako bi MLP i šatl uvek bili u savršeno vodoravnom položaju, što je bilo neophodno jer je prilaz lansirnoj rampi 39 SC Kenedi nagnut pod uglom od 5°. Dva dizel-motora od 2.050 kW (2.750 ks) pokretala su svaki transporter.[1]

Prvobitno poznata pod nazivom „Mobilni lanser“ (engl. Mobile Launcher)[2], MLP je projektovana u okviru strategije agencije NASA za vertikalnu montažu i i transport raketa-nosača. Ovim postupkom raketa-nosač se sastavlja u vertikalnom položaju, iz kojeg se i lansira, čime se izbegava potreba da se nakon transporta do lansirne rampe u horizontalnom položaju cela raketa dizalicama podiže u vertikalan položaj (pristup koji su izabrali inženjeri u SSSR).

Mobilna lansirna platforma stajala je na šest „nogu“ visine 6,7 metara kada se nalazi u mestu (kada nije na guseničaru transporteru). Na nju bi se prvo montirali pomoćni raketni motori na čvrsto gorivo. Zatim bi se veliki spoljni rezervoar za tečno gorivo spustio između njih, i sa njima spojio. Na kraju bi se kranom podizao orbiter i spajao sa spoljnim rezervoarom. Tada bi se dovozio guseničar transporter koji bi podigao platformu sa „stekom“ na sebi, i odvezao ih do lansirne rampe gde bi ih sustio i ostavio. Nakon lansiranja transporter bi došao do rampe, pokupio MLP i odvezao je nazad do VAB za sledeće lansiranje.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Countdown! NASA Launch Vehicles and Facilities” (PDF). NASA. oktobar 1991. str. 16—17. PMS 018-B, section 3. Arhivirano iz originala (PDF) 27. 1. 2005. g. Pristupljeno 21. 8. 2013. 
  2. ^ Dumoulin, Jim (6. 10. 1993). „Mobile Launch Platforms (MLP)”. NASA.gov. Arhivirano iz originala 28. 08. 2013. g. Pristupljeno 21. 8. 2013. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]