Mobilni telefon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Razvoj mobilnih telefona

Mobilni telefon je prenosivi uređaj za komunikaciju. Glavna komunikacijska funkcija je glasovna komunikacija, ali sa razvojem tehnologije mobilni telefon je dobio još funkcija kao što su SMS, MMS i internet.[1] Mobilni telefon je prenosivi telefon koji može upućivati i primati pozive preko radio-frekvencijske veze dok se korisnik kreće unutar područja telefonske usluge. Radiofrekventna veza uspostavlja vezu sa komutacionim sistemima mobilnog operatera, što omogućava pristup javnoj komutiranoj telefonskoj mreži (PSTN). Savremene usluge mobilnih telefona koriste arhitekturu ćelijske mreže, te se stoga mobilni telefoni u Severnoj Americi nazivaju celularnim telefonima ili cel telefonima. Osim telefonije, digitalni mobilni telefoni (2G) podržavaju niz drugih usluga, poput tekstualnih poruka, MMS, e-pošte, pristupa internetu, bežične komunikacije kratkog dometa (infracrvena, blutut), poslovnih aplikacija, video igara i digitalne fotografije. Mobilni telefoni koji nude samo te mogućnosti poznati su kao telefoni sa funkcijama; mobilni telefoni koji nude znatno naprednije računarske mogućnosti nazivaju se pametni telefoni.[2]

Razvoj tehnologije integracije velikih dimenzija (LSI) метал-оксид полупроводника (MOS), teorija informacija i ćelijsko umrežavanje doveli su do razvoja pristupačnih mobilnih komunikacija.[2] Prvi ručni mobilni telefon demonstrirali su Džon F. Mičel[3][4] i Martin Kuper iz Motorole 1973. godine, koristeći slušalicu težine oko 2 kilograma (4,4 lbs).[5] Godine 1979, Nipon telegraf i telefon (NTT) pokrenuo je prvu svetsku mobilnu mrežu u Japanu. Godine 1983, DajnaTAK 8000x je bio prvi komercijalno dostupan ručni mobilni telefon. Od 1983. do 2014. pretplate za mobilne telefone u svetu porasle su na preko sedam milijardi; dovoljno da se obezbedi jedan za svaku osobu na Zemlji.[6] U prvom kvartalu 2016. godine, najveći proizvođači pametnih telefona u svetu bili su Samsung, Epl i Huavej; prodaja pametnih telefona predstavljala je 78 odsto ukupne prodaje mobilnih telefona.[7] Za telefone sa funkcijama (sleng: „damfons”) prema podacima iz 2016. najprodavaniji brendovi bili su Samsung, Nokia i Alkatel.[8]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Martin Kuper iz Motorole, prikazan ovde u rekonstrukciji iz 2007. godine, napravio je prvi publikovani poziv mobilnim telefonom na prototipu DajnaTAK-a 3. aprila 1973. godine.
Motorola DajnaTAK 8000X. Godine 1983, postao je prvi komercijalno dostupan ručni mobilni telefon.

Razvoj tehnologije integracije velikih dimenzija (LSI) метал-оксид полупроводник (MOS), teorija informacija i ćelijsko umrežavanje doveli su do razvoja pristupačnih mobilnih komunikacija,[2] i uređaja kao što je telefon za automobile. Prve mobilne ručne mobilne telefone demonstrirali su Džon F. Mičel[3][4] i Martin Kuper iz Motorole 1973. godine, koristeći slušalicu tešku 2 kg (4,4 lb).[5] Prva analogna komercijalna automatizovana ćelijska mreža (1G) lansiran je u Japanu od strane Nipon telegrafa i telefona 1979. Tome je sledilo 1981. istovremeno lansiranje sistema Nordijske mobilne telefonije (NMT) u Danskoj, Finskoj, Norveškoj i Švedskoj.[9] Nekoliko drugih zemalja je zatim usledilo početkom do sredine 1980-ih. Ovi sistemi prve generacije (1G) mogli su da podržavaju daleko više istovremenih poziva, mada su i dalje koristili analognu mobilnu tehnologiju. Godine 1983. DajnaTAK 8000x je bio prvi komercijalno dostupan ručni mobilni telefon.

Digitalne ćelijske mreže pojavile su se devedesetih godina prošlog veka, što je omogućeno širokim usvajanjem RF pojačavača snage zasnovanih na MOSFET-u (energetski MOSFET i LDMOS) i RF kola (RF CMOS),[10][11][12] što je dovelo do uvođenja digitalne obrade signala u bežičnim komunikacijama.[2] Godine 1991, Radiolinja je u Finskoj lansirala drugu generaciju (2G) digitalne ćelijske tehnologije prema GSM standardu. Ovo je izazvalo konkurenciju u ovom sektoru jer su novi operateri konkurisali postojećim operaterima 1G mreže. GSM standard je evropska inicijativa izražena na CEPT („Conférence Européenne des Postes et Telecommunications”, Evropska poštanska i telekomunikaciona konferencija). Francusko-nemačka saradnja na polju istraživanja i razvoja pokazala je tehničku izvodljivost, i 1987. godine potpisan je Memorandum o razumevanju između 13 evropskih zemalja koje su pristale da pokrenu komercijalnu uslugu do 1991. Prva verzija standarda GSM (=2G) imala je 6.000 stranica. IEEE i RSE dodelili su Tomasu Haugu i Filipu Dipuju medalju Džejms Klerk Maksvel 2018. za njihov doprinos prvom standardu digitalnih mobilnih telefona.[13] U 2018. godini GSM je koristilo preko 5 milijardi ljudi u preko 220 zemalja. GSM (2G) je evoluirao u 3G, 4G i 5G. Standardizaciono telo za GSM započelo je radnu grupu CEPT-a (Group Special Mobile) 1982. godine pod okriljem CEPT-a. Godine 1988, uspostavljen je ETSI i sve aktivnosti standardizacije CEPT-a prenete su na ETSI. Radna grupa GSM-a postala je Tehnički komitet GSM-a. Godine 1991. to je preimenovano u Tehnički komitet SMG (Posebna mobilna grupa) kada je ETSI zadužio Odbor za UMTS (3G).

Litijum-jonska baterija, neophodan izvor energije za savremene mobilne telefone,[14] bala je komercijalizovana zaslugom preduzeća Soni i Asahi Kasej 1991.[15][16] Godine 2001, preduzeće NTT DoCoMo je lansiralo treću generaciju (3G) u Japanu prema WCDMA standardu.[17] Nakon toga su usledili 3,5G, 3G+ ili turbo 3G poboljšanja zasnovana na porodici paketa pristupa velikom brzinom (HSPA), omogućavajući UMTS mrežama veću brzinu prenosa podataka i kapacitet.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Mobilni uređaji - telefon, pametni telefon, tablet”. Informatika. Arhivirano iz originala 01. 02. 2019. g. Pristupljeno 31. 1. 2019. 
  2. ^ a b v g Srivastava, Viranjay M.; Singh, Ghanshyam (2013). MOSFET Technologies for Double-Pole Four-Throw Radio-Frequency Switch. Springer Science & Business Media. str. 1. ISBN 9783319011653. 
  3. ^ a b „John F. Mitchell Biography”. Arhivirano iz originala 23. 02. 2017. g. Pristupljeno 29. 09. 2021. 
  4. ^ a b „Who invented the cell phone?”. Arhivirano iz originala 23. 02. 2017. g. Pristupljeno 29. 09. 2021. 
  5. ^ a b Teixeira, Tania (23. 4. 2010). „Meet the man who invented the mobile phone”. BBC News. Pristupljeno 2. 7. 2021. 
  6. ^ „Mobile penetration”. 9. 7. 2010. „Almost 40 percent of the world's population, 2.7 billion people, are online. The developing world is home to about 826 million female internet users and 980 million male internet users. The developed world is home to about 475 million female Internet users and 483 million male Internet users. 
  7. ^ „Gartner Says Worldwide Smartphone Sales Grew 3.9 Percent in First Quarter of 2016”. Gartner. Pristupljeno 21. 5. 2016. 
  8. ^ „Nokia Captured 9% Feature Phone Marketshare Worldwide in 2016”. Strategyanalytics.com. 24. 2. 2017. Pristupljeno 7. 9. 2018. 
  9. ^ „Swedish National Museum of Science and Technology”. Tekniskamuseet.se. Arhivirano iz originala 22. 10. 2008. g. Pristupljeno 29. 7. 2009. 
  10. ^ Baliga, B. Jayant (2005). Silicon RF Power MOSFETS. World Scientific. ISBN 9789812561213. 
  11. ^ Asif, Saad (2018). 5G Mobile Communications: Concepts and Technologies. CRC Press. str. 128—134. ISBN 9780429881343. 
  12. ^ O'Neill, A. (2008). „Asad Abidi Recognized for Work in RF-CMOS”. IEEE Solid-State Circuits Society Newsletter. 13 (1): 57—58. ISSN 1098-4232. doi:10.1109/N-SSC.2008.4785694. 
  13. ^ „Duke of Cambridge Presents Maxwell Medals to GSM Developers”. IEEE United Kingdom and Ireland Section. 2018-09-01. Pristupljeno 2020-12-10. 
  14. ^ Williams, R. K.; Darwish, M. N.; Blanchard, R. A.; Siemieniec, R.; Rutter, P.; Kawaguchi, Y. (2017). „The Trench Power MOSFET—Part II: Application Specific VDMOS, LDMOS, Packaging, and Reliability”. IEEE Transactions on Electron Devices. 64 (3): 692—712. Bibcode:2017ITED...64..692W. ISSN 0018-9383. S2CID 38550249. doi:10.1109/TED.2017.2655149. 
  15. ^ „Keywords to understanding Sony Energy Devices – keyword 1991”. Arhivirano iz originala 4. 3. 2016. g. 
  16. ^ „IEEE Medal for Environmental and Safety Technologies Recipients”. IEEE Medal for Environmental and Safety Technologies. Institute of Electrical and Electronics Engineers. Pristupljeno 29. 7. 2019. 
  17. ^ „History of UMTS and 3G development”. Umtsworld.com. Pristupljeno 29. 7. 2009. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]