Moderna filozofija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Moderna filozofija je filozofija razvijena u modernom dobu. Nije specifična škola (ne treba je mešati sa modernizmom), mada postoje sličnosti, što pomaže da se razlikuje od ranije filozofije.[1] Otprilike 17. i početak 20. veka označavaju početak i kraj moderne filozofije.

Moderna zapadna filozofija[uredi | uredi izvor]

Nikola Kuzanski

Renesansna filozofija[uredi | uredi izvor]

Renesansni humanizam isticao je vrednost ljudskih bića i suprotstavio se dogmi i sholastici.[2]

Renesansni filozofi:

Rene Dekart

Racionalizam[uredi | uredi izvor]

Moderna filozofija tradicionalno započinje Renom Dekartom i njegovim „Mislim, dakle postojim".

Otkriva da ce može sumnjati u gotovo sve: realnost fizičkih objekata, Boga, svoja sećanja, istoriju, nauku, čak i matematiku, ali ne može ce sumnjati u stvari.

Racionalistički filozofi:

Empirizam[uredi | uredi izvor]

Empirizam je teorija saznanja koja se suprotstavlja drugim teorijama, kao što su racionalizam, idealizam i istoricizam. Empirizam tvrdi da znanje dolazi (samo ili prvenstveno) čulnim iskustvom, za razliku od racionalizma, koji tvrdi da to znanje dolazi iz mišljenja. I empirizam i racionalizam su individualističke teorije znanja, dok je istoricizam socijalna epistemologija.

Empiričari:

Politička filozofija[uredi | uredi izvor]

Politička filozofija proučava teme kao što su politika, sloboda, pravda, imovina, prava, zakon i primena zakonskog kodeksa od strane vlasti: šta su oni, zašto su (ili čak ako su) potrebni, šta, ako ništa drugo, čini vladu legitimnom, koja prava i slobode treba da štiti i zašto, kakav oblik treba da ima i zašto, kakav je zakon i koje dužnosti građani duguju legitimnoj vladi.[3]

Tomas Hobs
Žan Žak Ruso

Politički filozofi:

Idealizam[uredi | uredi izvor]

Idealizam se odnosi na grupu filozofije koja tvrdi da je stvarnost onakva kakvu je mi znamo, u osnovi konstrukcije uma ili na neki drugi način nematerijalna.[4][5]

Idealistički filozofi:

Seren Kirkegor

Egzistencijalizam[uredi | uredi izvor]

Egzistencijalizam se generalno smatra filozofskim i kulturnim pokretom čije polazište filozofskog mišljenja mora biti pojedinac i iskustva pojedinca. Egzistencijalisti smatraju da moralno i naučno mišljenje zajedno nisu dovoljni za razumevanje ljudskog postojanja, potreban je dalji skup kategorija, vođen normom autentičnosti.[6][7][8]

Egzistencijalni filozofi:

Fenomenologija[uredi | uredi izvor]

Fenomenologija je proučavanje strukture iskustva. To je široki filozofski pokret koji je u ranim godinama 20. veka osnovao Edmund Huserl, a proširili njegovi sledbenici na Univerzitetu u Getingenu i Minhenu u Nemačkoj. Filozofija se zatim proširila na Francusku i Sjedinjene Države.[9]

Fenomenološki filozofi:

Pragmatizam[uredi | uredi izvor]

Pragmatizam je filozofska tradicija usredsređena na povezivanje prakse i teorije. Opisuje proces gde se teorija odvaja od prakse i opet spaja sa njom kako bi formirala inteligentnu praksu. Važne pozicije karakteristične za pragmatizam uključuju instrumentalizam, radikalni empirizam, verifikacionizam, konceptualizam i falibilizam.

Pragmatistički filozofi:

Analitička filozofija[uredi | uredi izvor]

Analitička filozofija dominirala je u zemljama koje govore engleski jezik u 20. veku. U Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Kanadi, Skandinaviji, Australiji i Novom Zelandu, velika većina univerzitetskih filozofskih odeljenja identifikuje sebe kao ,,analitička" odeljenja.[10] Izraz se generalno odnosi na široku filozofsku tradiciju[11][12] koju karakteriše jasnoća i argumentacija (često se postiže modernom matematičkom logikom i analizom jezika) i poštovanjem prirodnih nauka.[13][14]

Analitički filozofi:

Moderna azijska filozofija[uredi | uredi izvor]

U modernom periodu pojavili su se različiti filozofski pokreti, u Aziji, uključujući:

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Baird, Forrest E.; Walter Kaufmann (2008). From Plato to Derrida. Upper Saddle River, New Jersey: Pearson Prentice Hall. ISBN 0-13-158591-6. 
  2. ^ „Niccolo Machiavelli | Biography, Books, Philosophy, & Facts”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 30. 5. 2019. 
  3. ^ Hampton, Jean (1997). Political philosophy. str. xiii. ISBN 9780813308586. Arhivirano iz originala 21. 05. 2016. g. Pristupljeno 21. 02. 2020.  Charles Blattberg, who defines politics as "responding to conflict with dialogue," suggests that political philosophies offer philosophical accounts of that dialogue. See his „Political Philosophies and Political Ideologies”. SSRN 1755117Slobodan pristup.  in Patriotic Elaborations: Essays in Practical Philosophy, Montreal and Kingston: McGill-Queen's University Press, 2009.
  4. ^ Macionis, John J. (2012). Sociology 14th Edition. Boston: Pearson. str. 88. ISBN 978-0-205-11671-3. 
  5. ^ Daniel Sommer Robinson, "Idealism", Encyclopædia Britannica, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/281802/idealism
  6. ^ Mullarkey, John, and Beth Lord (eds.). The Continuum Companion to Continental Philosophy. London, 2009, p. 309
  7. ^ Stewart, Jon. Kierkegaard and Existentialism. Farnham, England, 2010, p. ix
  8. ^ Crowell, Steven (октобар 2010). „Existentialism”. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Приступљено 12. 4. 2012. 
  9. ^ Zahavi, Dan (2003), Husserl's Phenomenology, Stanford: Stanford University Press 
  10. ^ "Without exception, the best philosophy departments in the United States are dominated by analytic philosophy, and among the leading philosophers in the United States, all but a tiny handful would be classified as analytic philosophers. Practitioners of types of philosophizing that are not in the analytic tradition—such as phenomenology, classical pragmatism, existentialism, or Marxism—feel it necessary to define their position in relation to analytic philosophy."John Searle (2003) Contemporary Philosophy in the United States in N. Bunnin and E.P. Tsui-James (eds.), The Blackwell Companion to Philosophy, 2nd ed., (Blackwell, 2003), p. 1.
  11. ^ See, e.g., Avrum Stroll, Twentieth-Century Analytic Philosophy (Columbia University Press, 2000), p. 5: "[I]t is difficult to give a precise definition of 'analytic philosophy' since it is not so much a specific doctrine as a loose concatenation of approaches to problems." Also, see ibid., p. 7: "I think Sluga is right in saying 'it may be hopeless to try to determine the essence of analytic philosophy.' Nearly every proposed definition has been challenged by some scholar. [...] [W]e are dealing with a family resemblance concept."
  12. ^ See Hans-Johann Glock, What Is Analytic Philosophy (Cambridge University Press, 2008), p. 205: "The answer to the title question, then, is that analytic philosophy is a tradition held together both by ties of mutual influence and by family resemblances."
  13. ^ H. Glock, "Was Wittgenstein an Analytic Philosopher?", Metaphilosophy, 35:4 (2004), pp. 419–444.
  14. ^ Colin McGinn, The Making of a Philosopher: My Journey through Twentieth-Century Philosophy (HarperCollins, 2002), p. xi.: "analytical philosophy [is] too narrow a label, since [it] is not generally a matter of taking a word or concept and analyzing it (whatever exactly that might be). [...] This tradition emphasizes clarity, rigor, argument, theory, truth. It is not a tradition that aims primarily for inspiration or consolation or ideology. Nor is it particularly concerned with 'philosophy of life,' though parts of it are. This kind of philosophy is more like science than religion, more like mathematics than poetry – though it is neither science nor mathematics."

Литература[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]