Monofizitstvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Monofizitstvo (gr. Μονη φυσις - jedna priroda) je hristološko učenje da je u Hristu prisutna samo jedna, božanska, a ne i ljudska, priroda.

Ovo je učenje bilo rašireno među mnogim hrišćanima od 4. veka, a protivi se diofizitskom učenju o dve prirode u Hristu - božanskoj i ljudskoj. Monofiziti drže da je Hristos samo Bog, a ne da je i pravi Bog i pravi čovek.

Osnovni oblici ovog pojma (monofizitstvo, ili monofizitizam), koji su grčkog porekla, upotrebljavaju se internacionalno, ili se prevode, te su tako na raznim jezicima nastali odgovarajući pojmovi koji su skovani prema grčkom izvorniku. Po tom osnovu, monofizitstvo se u srpskom bogoslovlju označava i kao "jednoprirodnost" što predstavlja doslovan srpski prevod izvornog grčkog pojma.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Do sukoba u hrišćanstvu oko pitanja monofizitstva došlo je ubrzo nakon Efeškog sabora, jednog od sedam prvih vaseljenskih sabora Crkve. Monofizitstvo je prvobitno bilo ohrabreno formulacijom Kirila Aleksandrijskog o prirodi Hrista: „Jedinstvena ovaploćena priroda božanskoga Logosa“. Nakon smrti Ćirila Aleksandrijskog, njegov učenik stari carigradski monah Evtihije (Eutih; 378 - oko 454), u pokušaju da spreči novo izbijanje nestorijanstva (kako sam kaže 448. u pismu papi Lavu I Velikom), uvodi monofizitizam. On uči da Hristos ima samo jednu prirodu (gr: μονυ φυσις) i to božansku, govoreći da ako je Hristos jedna ličnost, ne može imati dve prirode. Mnogi grčki teolozi su optuživali Evtihija da se vraća na arijanstvo, ali dok je Arije poricao Isusovo božanstvo, Evtihije je poricao njegovo čoveštvo. Sam Evtihije je tvrdio da je veran Kirilovom nauku. Zahvaljujući velikom uticaju što ga je Evtihija imao, njegovo se učenje vrlo brzo proširilo Istokom. Papa Lav I poslao je pismo u kojem obrazlaže da je Evtihova greška više plod nedovoljnog razumevanja problema, negoli zloće i krivovjerja.

U novembru 447. na mesnom saboru u Carigradu, Evtihija je jedan od sudeonika nazvao jeretikom, i tražio njegovo smenjivanje iz službe. Tadašnji patrijarh, Flavije Carigradski, nije rado prihvatio taj zahtev, upravo zbog Evtihija velika ugleda, no na kraju je popustio, te je Evtihije osuđen kao jeretik. Ipak, tu odluku nisu prihvatili ni car Teodosije II, ni aleksandrijski patrijarh Dioskor, budući da se Evtihije pokorio i priznao pravu veru. Dioskor je održao i vlastiti sabor na kojem je vratio Evtiha u službu, a Teodosije je sazvao 449. sabor u Efezu, pozvavši i papu Lava I, koji je pristao da ga predstavljaju tri izaslanika.

Ovaj sabor, međutim neće biti priznat, te će kasnije 451. biti sazvan Četvrtom vaseljenskom saboru u Halkedonu, na kome je proglašena vera u dve neodeljene i nepomešane prirode u Hristu, formulisana u tzv. Halkedonskom verovanju. Mnoge Crkve istoka ne prihvataju odluke Halkedonskog sabora.

Raskol[uredi | uredi izvor]

Gotovo neposredno nakon sabora došlo je do raskola (Akakijeva šizma). Episkopi koji se nisu slagali s Lavovom definicijom koju je sabor prihvatio, odbacili su odluke sabora, govoreći da je prihvatanje dve prirode (grč. fisis) u Hristu zapravo prihvatanje nestorijanstva. Držali su da je u Hristu samo jedna narav, zbog čega su i prozvani monofizitima. To je označio i nastanak Orijentalnih pravoslavnih crkava, koje su se nekad nazivale monofizitskim crkvama, a danas ih nazivaju i predhalkedonskim crkvama. One, međutim, same za sebe kažu da njihov nauk nije monofizitstvo, nego miafizitstvo. Među njih spadaju Jermenska apostolska crkva, Koptska crkva, Sirijska crkva i druge.

Jedan od oblika monofizitstva je umereno ili „severijansko“ monofizitstvo, predloženo radi pomirenja između halkedonaca i novohalkedonaca od strane patrijarha antiohijskog Severa (512—538). Po njemu, pravo hristološko učenje izraženo je u formuli Kirila Aleksandrijskog: „Jedna ovaploćena priroda Boga Logosa“.

Danas su neke od tih crkava s onim crkvama koje su prihvatile Halkedonsko verovanje potpisale različite izjave kojima se izriče ista vera, te se tvrdi da je do raskola došlo zbog nerazumevanja, a ne zbog različitog učenja.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Grigorije Mikić: Pregled istorije Hrišćanske Crkve”. Arhivirano iz originala 09. 10. 2020. g. Pristupljeno 28. 06. 2017. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]