Mohačka bitka

Mohačka bitka
	Deo Osmansko-ugarskih sukoba
Vreme	29. avgust 1526.
Mesto	Mohač, južno od današnje Budimpešte, Mađarska
Ishod	Turska pobeda
Sukobljene strane
Kraljevina Ugarska	Osmansko carstvo
Komandanti i vođe
kralj Lajoš II †	sultan Sulejman Veličanstveni ; Ibrahim-paša ; Bali-beg Malkočoglu
Jačina
26.000 ; vojske Janoša Zapolje (8.000 vojnika) i Kristofa Frankopana (5.000 vojnika) nisu stigle na vreme	50.000—60.000 ; 300 topova
Žrtve i gubici
23.000	14.000 do 20.000

Mohačka bitka je vođena između ugarske vojske predvođene Lajošem II i turske vojske predvođene Sulejmanom Veličanstvenim 29. avgusta 1526. godine. Osmanlije su odnele pobedu.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Mađari su se dugo suprotstavljali osmanskom širenju u jugoistočnoj Evropi. Ženidba Lajoša II sa Marijom od Austrije 1522. je privuklo kraljevstvo bliže Habzburzima i Turci su videli potrebu da razbiju ovaj savez. Nakon što je Lajoš odbio ponudu za mir, Turci su odlučili da koriste vojnu moć. Juna 1526, osmanska ekspedicija je krenula u napad preko Dunava.

Ugarska vojska je bila podeljena na tri manje grupe: transilvanijsku vojsku pod komandom Janoša Zapolje sa zadatkom da brani prolaz u Transilvanijskim Alpima, glavnu grupu koju je predvodio sam kralj Lajoš i još jednu manju grupu pod komadnom grofa Kristofa Frankopana. Zapoljina i Frankopanova vojska nisu stigle na vreme. Neke teorije govore da Zapoljina armija prosto nije mogla da stigne na vreme, a druge kažu da je imao udela u kraljevom porazu.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Ugarske snage su izabrale mesto za bitku, otvorenu ali neravnu poljanu koja vodi do Dunava, uz nekoliko močvarnih delova. Turcima je bilo dozvoljeno da napreduju skoro bez otpora. Dok je Lajoš čekao u Budimu, Turci su opkolili nekoliko gradova i prešli Savu i Dravu. Lajoš je skupio oko 26.000^[1]^[2] a osmanska vojska je brojala oko 50.000^[5] do 65.000 vojnika.^[1] Ugarska vojska se postrojila kako bi iskoristila prednost terena i nadala se da će slomiti osmansku vojsku na delove.

Sama bitka je trajala nešto više od dva sata. Kako je prva Sulejmanova grupa, rumelijanska vojska, stigla na bojište, napale su je i opkolile ugarske trupe predvođene Palom Tomorijem. Ali kada su stigle glavne osmanske snage, stanje se brzo promenilo. U jednom trenutku je i sam Sulejman bio u opasnosti od ugarskih strela koje su pogodile njegov oklop. Zbog sporosti da se ojača uspeh na desnom krilu, ugarsko napredovanje je postalo izloženo napadima. Oni koji nisu pobegli opkoljeni su i ubijeni, ili zarobljeni. Lajoš je napustio bojište, ali je zbačen sa konja u reku i udavio se. Presudan faktor u bici je bila turska artiljerija, koja je pokosila hiljade Mađara. Više od 14.000 ugarskih vojnika je poginulo na početku bitke. Turski gubici bili su slični.^[3]^[4]. Više od hiljadu pripadnika ugarskog plemstva je poginulo.

Tok bitke[uredi | uredi izvor]

Plan osmanskih vojskovođa bio je da deo Osmanske vojske napadne i posle nekog vremena se povuče. Kada se turska vojska povukla za njom, zanesena pobedom, je krenula i ugarska vojska. Iza brda ih je dočekao veliki broj topova koji su uništili veći deo ugarske vojske. Jedna od prvih bitaka u kojima su topovi odigrali bitnu ulogu. Ostatak ugarske vojske je krenuo u povlačenje, ali osmanska vojska im je ostavila slobodan prolaz samo prema reci pa su se ugarski vojnici udavili u vodi. Zapad je bio zaprepašćen da su Turci uspeli da iskoriste relativno velike topove u otvorenoj bici, obično su korišćeni za opsade. Smatra se da je ova taktika bila ideja Ibrahim-paše, tadašnjeg velikog vezira sultana Sulejmana Veličanstvenog.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Pobeda nije dala Turcima sigurnost koju su želeli. Bitka je označila kraj kraljevine Ugarske, ali su se turske snage povukle u septembru i za teritoriju se borio Habzburg Ferdinand I, nadvojvoda Austrije, Lajošev šurak i naslednik prema sporazumu sa kraljem Ladislavom. Dok je Austrija dominirala u severnoj trećini zemlje i delovima današnje Hrvatske, Turci su dobili jugozapadnu Ugarsku i vrhovnu vlast nad vazalnom Transilvanijom. Ove teritorije koristili su da napadaju nezavisne ugarske plemiće na istoku i austrijske posede na severozapadu, započinjući opsadu Beča.

Bitka se ponekad poredi sa bitkama kod Nikopolja i Kresija u 14. veku, gde su spori vitezovi u teškim oklopima pretrpeli poraz od ruku slabije oklopljenih protivnika opremljenih dalekometnim oružjem.

Sa novoosiguranom bazom u istočnoj Evropi, efikasna laka konjica i artiljerija Osmanskog carstva su nastavile da ugrožavaju srednju Evropu decenijama. Njihov uticaj u Ugarskoj, počevši sa podrškom Janošu Zapolji protiv Ferdinanda, se nastavila do Karlovačkog mira.

„Crna čorba“[uredi | uredi izvor]

Za Mađare je poraz kod Mohača doživljen kao kod Srba boj na Kosovu. Posle bitke, grupa mađarskih parlamentaraca je išla da potpiše mir sa Turcima. Kao parlamentarci bili su kulturno primljeni u glavnom turskom šatoru. Naravno, uslovi koje su kao pobeđena strana morali da prihvate, bili su ponižavajući. Na kraju su bili posluženi i crnom kafom. Mađari, koji dotle nisu nikada videli, ni probali crnu kafu, smatrali su to dodatnim poniženjem, pa su po povratku u svoj logor rekli „... i na kraju kao vrhunac poniženja smo morali da popijemo crnu čorbu!“

I danas u mađarskom jeziku „popiti crnu čorbu“ je simbol najvećeg poniženja.^[6]^[7]^[8]^[9]^[9]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Bitka je ekranizovana u seriji Sulejman Veličanstveni. U Istanbulskom vojnom muzeju postoji panorama bitke koja prikazuje sultana Sulejmana, kako na uzvišenju sa Ibrahim pašom i svitom posmatra bitku, dok se ispod uzvišenja nalaze topovi i janjičari naoružani puškama.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Bitka na Mohaču, minijatura
Bitka na Mohaču, litografija
Šlem kakav je nosio kralj Lajoš
Kralj Lajoš u oklopu
General Mađarske vojske Pal Tomori u svom zlatnom renesansnom oklopu, 1526.
Freske koje prikazuju oklop Mađarske vojske
Mađarski štit
Teška mađarska oklopna konjica u punom oklopu
Mađarski husar iz doba bitke
Uniforma Janjičara

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

^ ^a ^b ^v Stavrianos 2000, str. 26
^ ^a ^b Nicolle, David, Hungary and the fall of Eastern Europe, 1000—1568, Osprey Publishing, (1988). str. 13 "Hungary mustered some 25,000 men and 85 cannon (only 53 being used in actual battle), while for various reasons the troops from Transylvania and Croatia failed to arrive. The Ottomans are said to have numbered over twice as many — though this figure is exaggerated — and had up to 160 cannon…"
^ ^a ^b Chris Turner, Andre Corvisier, John Childs (1994). A Dictionary of Military History and the Art of War. Blackwell Publishing. str. 365—66. "In 1526, at the battle of Mohács, the Hungarian army was destroyed by the Turks. King Louis II died, along with 7 bishops, 28 barons and most of his army (4,000 cavalry and 10,000 infantry)…"
^ ^a ^b Minahan, James B. (2000). One Europe, many nations: a historical dictionary of European national groups. Greenwood Press. str. 311. . "A peasant uprising, crushed in 1514, was followed by defeat by the Ottoman Turks at the battle of Mohacs in 1526. King Louis II and more than 20,000 of his men perished in battle, which marked the end of Hungarian power in Central Europe…"
^ Molnár, Miklós (2001). A Concise History of Hungary. Cambridge University Press. str. 85. . "We know fairly accurately that his army, though numerically superior, was not more than double the size of the Hungarian army: 50.000 men against 25,000…"
^ fekete leves László, Grétsy (10. 10. 2006). „Feketeleves”. Anyanyelvi őrjárat - Szabad Föld Online. Arhivirano iz originala 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 3. 2. 2009.
^ Imre, Szirmay (1804). Hungaria in parabolis, sive commentarii in adagia et dicteria Hungarorum. Budae.
^ Arany János: Török Bálint, 1853. január 21.
^ ^a ^b O. Nagy Gábor (1988). Mi fán terem? Magyar szólásmondások eredete. Budapest: Gondolat Kiadó. ISBN 978-963-281-871-9. Pristupljeno 3. 2. 2009.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Chris Turner, Andre Corvisier, John Childs (1994). A Dictionary of Military History and the Art of War. Blackwell Publishing. str. 365—66.
Ivić, Aleksa (1929). Istorija Srba u Vojvodini. Novi Sad: Matica srpska.
Kinross, Lord (1977). The Ottoman Centuries: The Rise and Fall of the Turkish Empire. ISBN 978-0-688-08093-8.
Stavrianos, Leften (2000) [1958]. The Balkans Since 1453. London: Hurst.
Stavrijanos, Leften (2005). Balkan posle 1453. godine. Beograd: Equilibrium.
Turnbull, Stephen (2003). The Ottoman Empire 1326–1699. Osprey Publishing.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Korvinusova biblioteka - Istorija Mađarske

[Stavrianos-1] v Stavrianos 2000, str. 26

[Nicolle-2] Nicolle, David, Hungary and the fall of Eastern Europe, 1000—1568, Osprey Publishing, (1988). str. 13 "Hungary mustered some 25,000 men and 85 cannon (only 53 being used in actual battle), while for various reasons the troops from Transylvania and Croatia failed to arrive. The Ottomans are said to have numbered over twice as many — though this figure is exaggerated — and had up to 160 cannon…"

[Turner-3] Chris Turner, Andre Corvisier, John Childs (1994). A Dictionary of Military History and the Art of War. Blackwell Publishing. str. 365—66. "In 1526, at the battle of Mohács, the Hungarian army was destroyed by the Turks. King Louis II died, along with 7 bishops, 28 barons and most of his army (4,000 cavalry and 10,000 infantry)…"

[Minahan-4] Minahan, James B. (2000). One Europe, many nations: a historical dictionary of European national groups. Greenwood Press. str. 311. . "A peasant uprising, crushed in 1514, was followed by defeat by the Ottoman Turks at the battle of Mohacs in 1526. King Louis II and more than 20,000 of his men perished in battle, which marked the end of Hungarian power in Central Europe…"

[Molnár-5] Molnár, Miklós (2001). A Concise History of Hungary. Cambridge University Press. str. 85. . "We know fairly accurately that his army, though numerically superior, was not more than double the size of the Hungarian army: 50.000 men against 25,000…"

[6] fekete leves László, Grétsy (10. 10. 2006). „Feketeleves”. Anyanyelvi őrjárat - Szabad Föld Online. Arhivirano iz originala 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 3. 2. 2009.

[7] Imre, Szirmay (1804). Hungaria in parabolis, sive commentarii in adagia et dicteria Hungarorum. Budae.

[8] Arany János: Török Bálint, 1853. január 21.

[mifanterem-9] O. Nagy Gábor (1988). Mi fán terem? Magyar szólásmondások eredete. Budapest: Gondolat Kiadó. ISBN 978-963-281-871-9. Pristupljeno 3. 2. 2009.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

Normativna kontrola
Državne	Nemačka Izrael Sjedinjene Države Češka
Ostale	Enciklopedija Britanika