Nafta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sirova nafta

Nafta je tečna do polučvrsta prirodna materija, nalazi se u zemljinoj kori, sastavljena je pretežno od smeše brojnih ugljovodonika,[1] a uvek sadrži i sumpor, azotna i kiseonikova organska jedinjenja, te u vrlo malim udelima teške metale. Najčešće je braon - zelene do smeđe-crne boje. Sirova nafta je smeša različitih ugljovodonika, pretežno parafinskih, iz homolognog niza alkana, odnosno viših članova tog niza, zatim naftenskih ugljovodonika - cikloalkana, aromatičnih ugljovodonika i drugih organskih jedinjenja. Olefinskih ugljovodonika praktično i nema u sirovoj nafti, ali su zato prisutni u produktima njene prerade. Prema ovim grupama koje sadrže, nafte se dele na parafinske, naftenske i mešane.[2]

Nafta nastaje od belančevina, ugljenih hidrata i masti kao ostataka niskorazvijenih biljnih i životinjskih planktona i bakterija koje su živele u vodi i u moru. Ti organski ostaci se mogu posebnim geohemijskim procesima pretvoriti u naftu i zemni gas. Ti procesi se odvijaju tokom dugog vremenskog perioda, čak i po geološkim standardima, sa povišenom temperaturom i pritiskom (koji su posledica naslaga sedimenata) kao osnovnim inicijatorima.

Kao gorivo, nafta se ubraja u prirodna tečna goriva.

Naziv[uredi | uredi izvor]

Naziv nafta persijskog je porekla, nastao od glagola nafata, znojiti se (znoj zemlje), a petrolej, s istim značenjem, složenica je od grčke reči Petros (kamen) i latinske reči oleum (ulje).[3]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Poreklo nafte u stenama koje su stare od deset do četiri stotine miliona godina, proces njenog postanka kao i poreklo materijala od koga je nastala još uvek je pitanje istraživanja i konačni odgovori tek treba da se pronađu. Pitanjima porekla i geneze nafte i gasa bavili su se prvo hemičari i geolozi, a potom i mineralozi, biolozi, bakteriolozi i biohemičari, a u novije vreme najviše geohemičari. Na temelju različitih saznanja i razmišljanja stvoreno je više različitih hipoteza pa i njihovih varijanata. Međutim, o poreklu i tokovima geneze nafte i gasa ne postoji potpuno slaganje ni danas.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Postoji više teorija o nastanku nafte, od strane različitih istraživača, naučnika. Neke hipoteze se mogu objediniti u dve grupe i to:

  • hipoteze o neorganskom ili abiogenom i
  • hipoteze o organskom ili biogenom poreklu nafte.

Prve teorije su počele još iz vremena starogrčkog filozofa Aristotela. Aristotel je verovao da kamenje, rude i fosili formiraju kao depoziti (ostaci) od izdisaja, duboko unutar Zemlje, i koji su zarobljeni u porama i pukotinama. Vlažni izdisaji proizvode metale, a suvi kamenje. Aristotelovi sledbenici predložili su da neprijatan miris povezan sa većinom bitumenom, ukazuje da je to oblik tečnog sumpora, jedinjenje čije se nastajanje pripisuje suvim izdisajima.

Dve teorije o poreklu nafte razvile su se tokom renesanse. Popularnija je bila ona koju je predložio Agrikola (Agricola), nemački lekar, pristalica Aristotela. On je 1546. godine napisao u svom udžbeniku o rudarstvu i mineralima, da se bitumen formirao izdisanjem sumpora duboko u zemlju.

Danas preovladava mišljenje da je nafta nastala od masnih i voštanih supstanci različitih sitnih životinjskih i biljnih morskih organizama - planktona. Pod povoljnim uslovima, koji su vladali u dalekim geološkim dobima, živele su i razmnožavale se u toplim morskim zalivima velike količine tih organizama; uginuvši one su se taložile na morsko dno.

Najraširenija varijanta anorganske teorije je, da se poreklo nafte nalazi u užarenoj utrobi Zemlje. Ugljenik i vodonik iz usijane Zemljine mase prodirali su u tvrdu Zemljinu koru, delovanjem visokog pritiska i temperature i uz prisustvo nekih materija kao katalizatora, spajali su se u različite ugljovodonike od kojih se i sastoji nafta. Ovako nastala nafta u velikim dubinama, kasnije se probijala kroz pukotine u više delove Zemljine kore, bliže površini, i nakupljala se u šupljikavim i propusnim slojevima gde je i danas nalazimo.

U sredini siromašnoj kiseonikom počelo je, zbog delovanja anaerobnih bakterija, razaranje belančevina i drugih lako raspadljivih organskih materija. Otpornije masne i voštane supstance gomilale su se onda u obliku mulja - sapropela. Taj osnovni materijal morao je posle, nanosom rečnog mulja, biti pokriven zaštitnim slojem. Pod pritiskom zemljanih slojeva, i kod nešto povišene temperature, mast se pretvarala najpre u prabitumen, a onda u naftu.

Prisustvo komplikovanih visokomolekulskih spojeva (holesterola, hormona, hlorofila i dr.) koji nisu mogli nastati jednostavnom sintezom i optička aktivnost nafte dokazuju organsko poreklo nafte. I sastav slane vode, koja prati naftu, svedoči o njenom morskom poreklu.

S druge strane postoji mišljenje da nafta potiče iz neispitanih i nedovoljno poznatih dubina Zemlje. Tome u prilog govore nalazi nafte u vulkanskim područjima (na Kamčatki), nagomilavanje nafte u velikim dubinama u mineralima kristalastog porekla (Venecuela) i nalazi nafte u pukotinama litosfere u dnu Indijskog okeana.

Sastav[uredi | uredi izvor]

Izgled srednje teške sirove nafte

Hemijski sastav nafte[uredi | uredi izvor]

Po svom hemijskom sastavu nafta je mešavina velikog broja različitih ugljovodonika i malih količina jedinjenja sumpora, kiseonika i ugljenika (od tragova i do 7%). U njoj su zastupljeni ugljovodonici sa jednom do 50 i više ugljenikovih atoma u molekulu, i to pretežno parafinskog (metanovog) niza (npr. pensilvanijska nafta) ili naftnog niza (npr. neke sovjetske nafte).[4]

Manje su zastupljeni aromatični ugljovodonici (npr. neke rumunske nafte). U nafti su, bez obzira na vrstu ugljovodonika, zastupljeni više ili manje, svi članovi pojedinog niza: od lakohlapljivih do teškohlapljivih kao i krutih sa velikim brojem ugljenikovih atoma. O većoj ili manjoj zastupljenosti, nižih odnosno viših članova, zavisi gustina nafte. Lagane nafte koje kod prerađivanja daju više laganih frakcija, ili ih uopšte ne daju.

U hemijskom sastavu po procentu mase dominira ugljenik, zatim vodonik, i kiseonik, sumpor i azot kojih ima relativno malo. U zavisnosti od sastava i ulova nastanka, to je mrko-žuta/zelena do crna viskozna tečnost gustine manje od vode (820-920kg/m³). Redovni pratilac nafte u njenim nalazištima je zemni gas.

Fizičke osobine nafte[uredi | uredi izvor]

Gustina – Gustina i relativna gustina ugljikovodičnih naftnih frakcija dve su karakteristike koje imaju široku primenu za njihovu preliminarnu karakterizaciju. Gustoća se još izražava i u stepenima °API (ARI, American Petroleum Institute)

Viskozitet – je najvažnija karakteristika tečnosti, koja utiče na tečljivost nafte i naftnih proizvoda i mera je unutrašnjeg otpora pomeranja tečnosti koje izazivaju kohezione sile među molekulima ili molekulskim aglomeratima.

Nalazišta i vađenje nafte[uredi | uredi izvor]

Naftna platforma

Nafta ili sirova nafta je poznata od najstarijih vremena. Arheolozi su dokazali da se počela vaditi i koristiti oko 5-6.000 godina p. n. e. Najstariji poznati izvori nafte su oni na Ifrejti (Pensilvanija) i Kerču, pokrajina Isfahan u Iranu (stara Persija), i u kineskoj pokrajini Sičuan. U SAD (država Njujork) 1627. g. i 1640. g. u Modeni u Italiji otkriveni su prvi izvori nafte i realizovane prve bušotine koje su se eksploatisale 200 godina. Petrolej dobiven iz te nafte korišten je uglavnom za rasvetu, kao što je to bilo uobičajeno u prvim primenama nafte, za uličnu rasvetu u Đenovi i Parmi (1803. g.).[5] Njena se ležišta mogu očekivati u sedimentnim slojevima onih područja gde je u davnim geološkim dobima bilo more. Dubina naftonosnih slojeva je različita; od nekoliko metara do 7600 metara i više. Što je veća dubina, veći je i pritisak pod kojim se nafta nalazi. Najdublja do sada postignuta istražna bušotina od 9169 nalazi se u Oklahomi (SAD).[6]

Dobijanje[uredi | uredi izvor]

Naftna pumpa

Nafta i prirodni gas izbijaju na mnogim mestima sami iz zemlje. Ovakva prirodna vrela nisu nimalo važna za proizvodnju nafte. Velike količine nafte dobijaju se danas u svetu iz dubljih slojeva zemlje izlivanjem (eruptiranjem) iz bušotina na principu arteških bunara. Prva bušenja obavljana su nasumice. Danas se pre postavljanja dubinske sonde sprovode geološka i geofizička istraživanja, koja daju podatke o geološkoj strukturi podzemnih slojeva; na taj se način znatno smanjuje broj jalovih bušenja. Savremena tehnika bušenja razvila se iz ručnog bušenja, obavljanog u potrazi za solju i vodom. Sva se bušenja danas izvode mašinama.

Postoje dva načina bušenja: udarno i okretno. Kod udarnog bušenja dleto, pričvršćeno na donjem kraju alatki, diže se 30 do 40 cm, a zatim se pušta da padne na dno bušotine. Savremeno okretno bušenje gotovo je potpuno istisnulo starije udarno bušenje. Dleto, pričvršćeno na kraju cevi, svojim rotacijskim struganjem mrvi kamen i prodire u dubinu. Kad cev uđe svojom celom dužinom u zemlju na nju se, cevnom spojnicom nadoveže druga cev. To se ponavlja tako dugo dok bušotina ne dosegne naftonosni sloj. Iznad bušotine nalazi se toranj čelične konstrukcije, visok do 54 metra, s dizalicama za pridržavanje i izvlačenje alatki i cevi, kao i s pogonskim i kontrolnim uređajima. Za vreme bušenja izdrobljeni materijal se neprestano ispire s dna bušotine, i to jakim mlazom retke suspenzije gline u vodi, koja se utiskuje u cev. Da se bušotina ne zaruši, u nju se spuštaju zaštitne cevi. Od prodora podzemnih voda bušotine se zaštićuju cementiranjem.

Kad bušotina dopre do naftonosnog sloja, nafta i plin naviru u bušotinu terani prirodnim pritiskom, koji, ako je dovoljno velik, može izbaciti naftu na površinu zemlje. Kod vrlo visokih pritisaka nastaju snažne „erupcije“, pri čemu se mlaz nafte diže desetak metara iznad površine zemlje. Ovakve divlje erupcije nekad su često izazivale katastrofalne požare, koje je vrlo teško, pa i nemoguće ugasiti. Danas se to sprečava posebnim uređajima koji zatvaraju sondu i regulišu pritisak pri izlazu nafte. Kod nedovoljnih pritisaka nafta se mora crpiti pomoću posuda ili crpki. Naftonosni sloj se nikada ne može potpuno iscrpiti. Kad se tenzija nafte naftonosnog sloja u susednom području izjednači s pritiskom u bušotini, nafta prestaje priticati. Velike količine nafte koje, uprkos svim savremenim metodama vađenja, ostaju u zemlji (više od 50%), mogle bi se izvaditi samo na rudarski način.

Najveći proizvođači[uredi | uredi izvor]

Nafta je danas u svetu jedan od najznačajnijih strateških proizvoda (obično se naziva „crno zlato"). Zbog toga zemlje proizvođači nafte imaju veliku moć u geopolitičkim odnosima, a kontrola nad izvorištima nafte jedan je od najznačajnijih uzroka kriza u svetu. Zemlje koje su najveći izvoznici nafte (ali ne uvek i proizvođači) su grupisane u interesnu organizaciju OPEK (Organizacija petroleumskih eksportnih zemalja).[7][8][9]

Najveći proizvođači nafte su:

  1. Saudijska Arabija (10,37 miliona barela)
  2. Rusija (9,7 miliona barela)
  3. Sjedinjene Američke Države (8,69 miliona barela)
  4. Iran (4,09 miliona barela
  5. Meksiko (3,83 miliona barela)

Nafta u Srbiji[uredi | uredi izvor]

U Vojvodini, specijalno u Banatu, tražili su naftu još u 19. veku, ali bezuspešno. Banat se nalazi u severoistočnom delu Srbije i ograščen je rekom Tisom sa zapadne strane, rekom Dunavom sa jugozapadne i dužne strane, dok se na severoistočnoj strani nalazi državna granica sa Rumunijom. Pretežni deo teritorije Banata je nepregledna ravnica, ispresecana nizom malih reka koje se ulivaju u Tisu i Dunav.

Prva bušotina iz koj je počela de se komercijalno eksploatiše nafta, u junu 1953. godine, bila je u predelu Velike Grede i naftonosnog revira u Lokvama, u ranije slabo ili nikako, a danas već vrlo dobro poznatim Jermenovcima (severozapadno od Vršca). Prvo industrijski produktivno vrelo nafte davalo je dnevno već oko 20 t sirove nafte.

Naftna pumpa u Vojvodini.

„The US Geological Survey” je u 2006. izvršio procenu procenjuje da Velika Mađarska nizija, kao deo sistema panonskog basena, sa 95% verovatnoće sadrži najmanje 43,67 miliona tona nafte i sa 5% šanse da sadrži oko 232,5 miliona tona neotkrivenih zaliha. Jedna trećina ove naftnog sistema u tercijarnim sedimentima je u zemljištu na severu Srbije, pa se na osnovu toga vrlo grubo može proceniti da se zalihe nafte u Srbiji kreću od labavo implicira da svoj udeo resursa kreće se od 14,5 miliona do 154,3 miliona tona.

Cena[uredi | uredi izvor]

Cena nafte je na svetskom tržištu ušestostručena u razdoblju od 2000. godine do danas. Pretpostavlja se da će u bliskoj budućnosti proizvodnja nafte doći do vrhunca a do 2050. će biti iscrpljene sve zalihe. Istovremeno se potražnja povećava, posebno zbog velikog privrednog rasta Kine i Indije. Zbog toga bi vrlo brzo moglo doći do krize velikih razmera u svetskoj privredi.

Prema podacima sajta Makro Trends (MacroTrends), u maju 2017. godine cena nafte na tržištu iznosila je 45.88 američkih dolara ($) po barelu (oko 159 litara).[10]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „EIA Energy Kids – Oil (petroleum)”. www.eia.gov. Arhivirano iz originala 7. 7. 2017. g. Pristupljeno 2018-03-18. 
  2. ^ EIA Energy Kids - Oil (petroleum)
  3. ^ „Arhivirana kopija” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 04. 12. 2020. g. Pristupljeno 22. 05. 2017. 
  4. ^ Hyne 2001, str. 1–4
  5. ^ Mićić, Radoslav. ISTORIJA EKSPLOATACIJE NAFTE I GASA (PDF). Tehnički fakultet „Mihajlo Pupin“ Zrenjanin. str. 61. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 01. 2019. g. Pristupljeno 19. 1. 2019. 
  6. ^ „Nafta”. Ecology project. Arhivirano iz originala 30. 01. 2021. g. Pristupljeno 19. 1. 2019. 
  7. ^ „Opec: What is it and what is happening to oil prices?”. BBC News (na jeziku: engleski). 2022-05-03. 
  8. ^ Colgan, Jeff D. (2021). „The Stagnation of OPEC”. Partial Hegemony: Oil Politics and International Order. Oxford University Press. str. 94—118. ISBN 978-0-19-754637-6. doi:10.1093/oso/9780197546376.001.0001. 
  9. ^ LeClair, Mark S. (8. 7. 2016). „The History and Evlauation of Significant commodity Cartels”. International Commodity Markets and the Role of Cartels (reprint izd.). Abingdon: Routledge. str. 81. ISBN 9781315500881. Pristupljeno 11. 6. 2023. „OPEC, the most notorious of the modern cartels, functioned effectively for only thirteen years. 
  10. ^ MacroTrends

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]