Nacionalni park Marojeju

Koordinate: 14° 27′ 0″ S 49° 42′ 0″ E / 14.45000° J; 49.70000° I / -14.45000; 49.70000
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nacionalni park Marojeju
IUCN kategorija II (nacionalni park)
Pogled na park i okolne šume
Mapa sa lokacijom zaštićene oblasti Nacionalni park Marojeju
Mapa sa lokacijom zaštićene oblasti Nacionalni park Marojeju
MjestoRegija Sava  Madagaskar
Najbliži gradAndapa i Sambava
Koordinate14° 27′ 0″ S 49° 42′ 0″ E / 14.45000° J; 49.70000° I / -14.45000; 49.70000
Površina597,52 km²
Osnovano1998. godine
Upravljačko tijeloNacionalni parkovi Madagaskara

Nacionalni park Marojeju je jedan od nacionalnih parkova stacionirao u regiji Sava u severoističnom delu Madagaskara. Pokriva površinu od 597,52 km², a njegov centrali de je planinski masiv Marojeju, koji je visine 2132 m. Prostor oko masiva bio je zatvoren za turiste, a pristup je bio dozvoljen samo naučnicima, kada je ovaj prostor postao prirodni rezervat 1952. godine. Godine 1998. otvoren je za javnost i pretvoren u nacionalni park. Ova oblast postala je deo Svetske baštine 2007. godine, pod nazivom Kišne šume Atsinana, 2007. godine. Uprkos njegovom nepristupačnom terenu i dalje je prisutna ilegalna seča šume, naročito od početka političke krize 2009. godine na Madagaskaru. Rudarstvo, poljoprivreda i seča šume glavne su pretnje parku.

Nadmorska visina u parku varira, pa se guste kišne šume mogu naći na nižim nadmorskim visinama, dok se na višim nalaze ređa šumska područja.
Najbolji uslovi za rast biljaka nalaze se na istočnom delu planinskog masiva Marojeju, na kojem ima više padavina nego na zapadnoj strani. Zbog klimatskih razlika, u parku je nastanjen veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Smatra se da u parku ima najmanje 118 vrsta ptica, 148 vrsta reptila i vodozemaca i 11 vrsta lemura. Jedna od vrsta lemura koja nastanjuje park je Propithecus candidus, koji se nalazi na Svetskoj listi 25 najugroženijih primata. Ptica Euryceros prevostii smatra se simbolom parka.

Na prostoru parka nalaze se tri kampa : kamp Mantela na 450 m nadmorske visine, kamp Marojejia na 775 m i kamp Simpona koji se nalazi na 1250 m i predstavlja bazni kamp.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Nacionalni park Marojeju stacioniran je na severoističnom delu Madagaskara, između gradova Andaša i Sambava, a proteže se 32 km od istoka ka zapadu i 22 km od severa do juga.[1][2] Centralni deo parka nalazi se na planinskom masivu Marojeju.[1]
Iako su se druge planine i područja u regionu istraživale još od 1929. godine, Marojeju nije istraživan sve do 1937. godine.[3][4] Masiv nije bilo geološki opisan sve dok francuski botaničar Henri Humbert iz Nacionalnog muzeja istorije prirode u Parizu nije otišao i istražio područje, 1948. godine.[1][3] Pre toga, Humbert je istražio veći broj planinskih područja u kontinentalnoj Africi.[1]U periodu od novembra 1948. do novembra 1950. proveo je pet meseci u parku i sakupio je 4039 biljaka za studije[3]. Posle nekoliko ekspedicija objavio je knjigu "Čudo prirode" 1955. godine, u kojem je tvrdio da je masiv najimpresivniji raspon na celom Madagaskaru zbog veličine, cvetne raznolikosti i netaknute prirode.[1][5]

Marojeji je izdvojen kao jedan od striktnih prirodnih rezervi Madagaskara 1952. godine, uglavnom zbog Humbertovog entuzijazma i podrške. Pod ovom zaštitom, samo naučnim istraživačima je bilo dozvoljeno da posete lokaciju.[1][3] Godine 1998. Marojeji je pretvoren u nacionalni park i stoga je postao otvoren za posetioce.[1]

Prvobitno je ovaj prostor posmatran kao prelazna zona između istočnih kišnih šuma i centralnih planina, dok je Marojeji sada poznat kao jedan od najbogatijih biodiverziteta u državi.[6] Planinski ekosistemi, flora i fauna istraženi su ranih sedamdesetih, sve do devedesetih godina 20. veka, kada su rađena istraživanja.[7]
Marojeju je od 2007. godine dospeo na listu Svetske baštine, kao deo kišnih šuma Atsinane.[8] Zbog ilegalnog sečenja i trgovine šumom, a posebno nakon političke krize u Madagaskaru 2009. godine, kišne šume Atsinane dodate su na listu Svetske baštine u opasnosti 2011. godine.[9]

Granice i veličina parka[uredi | uredi izvor]

Mapa parka
Planinski vrhovi u parku
Vodopad Humbert
Viši predeli parka

Granice nacionalnog parka su prvobitno bile uspostavljene kada je park osnovan 1952. godine. Sa drugom uredbom od strane Vlade Madagaskara 1966. godine potvrđen je status parka kao strogi rezervat prirode i granice su ponovo obeležene. Veličina parka procenjena je na 60,150 hektara. U to vreme dve porodice su živele unutar parka, što je prvobitno bilo dozvoljeno pod uslovima da ne obrađuju zemiljište u parku niti da dozvole drugima da se u njega usele.
Porodice su kasnije proterane zbog kršenja ovih uslova. Mnoge porodice iz lokalnih zajednica nisu razumele zašto je njima zabranjeno tako veliko područje koje je toliko bogato sredstvima i neophodno za njihov opstanak, a od kraja osamdesetih do 1993. godine prestali su poštovati status parka. Iskrčili su šumu na granicama parka kako bi stvorili plantae vanile i kafe. Godine 1993. Svetska fondacija za prirodu iselila je ljude koji su živeli u rezervatu i počeli ponovo da pregovaraju o granicama sa lokalnom zajednicom na osnovu dekreta iz 1966. godine. Staze i stubovi su nakon toga korišćeni da označe ivice rezervata.[10] Nekoliko godina nakon ovih događaja, mnoge zajednice koje žive blizu granica parka postale su više uključene u nadzor šuma, a seča šuma se naglo smanjila na samo nekoliko hektara godišnje.[11]

Godine 1998. Svetska fondacija za prirodu tražila je da Vlada Madagaskara popusti sa ograničenjima na rezervatu, kako bi se na ovom prostoru razvio eko turizam, a prihod od toga bi imali ljudi koji žive na periferiji ovog parka. U maju 1998. godine rezervat je postao nacionalni park. Oko granica se opet pregovaralo, naročito u zapadnim i severozapadnim delovima regije, a ovog puta granice parka bili su grebeni.[8]

Veličina parka je prilagođena na 60.050 hektara, dok su neke zapadne zajednice dobile pristup netaknutim šumskim zonama, ali su neke na severozapadu izgubile poljoprivredno zemljište. Danas postoji 91 graničnik u parku, koji su postavljeni da bi se zaštitilo područje, jer na prostoru parka je zabranjen lov i seča šume.[12]
Tokom oktobra 2005. godine objavljeni su izveštaji koji pokazuju da su granični markeri premešteni sa odobrenjem zaposlenih u parku i da su područja unutar parka obrađivana. U januaru 2006. godine koordinator parka je bio otpušten zbog pomeranja graničnih markera dok je agent za zaštitu parkova prodao zemljište od 9 hektara lokalnom farmeru za 2 miliona madagaskih franaka (oko 200 američkih dolara).[13] Godine 2010. usledila su nova razgraničenja parka čija je veličina tada bila oko 55.500 hektara.[14]

Topografija i stanište[uredi | uredi izvor]

Nacionalni park Marojeju obuhvata 55.500 hektara i štiti skoro ceo istoimeni planinski masiv, koji se nalazi na nadmorskoj visini između 75 do 2132 metara.[1][12][15] Masiv je deo planinskog lanca koji se proteže od Tsaratane na severozapadu do polustrva Masoala na jugu.[16][12][16] Kao rezultat velikog rasta nadmorske visine, prostor ima raznovrsne mikroklimatije i vidiljive promene u staništu, što ga čini jednim od retkih mesta na svetu gde se na malim razdaljinama nalaze kišne šume i planinska grmlja.[17][18] Takođe, zahvaljujući robusnoj topografiji, vegetativni mozaik varira između grebena i kosina masiva, čak i na istim nadmorskim visinama.[19][17][18]

Temperature u regionu su prilično konstantne, s obzirom da dnevna temperatura i sezonski raspon variraju izuzetno malo. Februar je najtopliji mesec, u proseku je 25 °C, dok je avgust najhaldniji, sa prosekom od 19 °C.[16] Penjanjem na vrhove temperatura se smanjuje za 1 °C na svakih 200 metara visine.[20][16]
Kiša pada svakog meseca na južnoj strani planine, a region dobija najmanje 2300 mm padavina godišnje što ga čini jednim od najvlažnijih područja na Madagaskaru.[12][16][18] Severna strana planine je tropska, sa šestomesečnom sušnom sezonom gde ima oko 1500 mm padavina godišnje.[12] Opšta regija ima najviše padavina tokom toplih sezona, od novembra do aprila.
Temperatura i padavine znatno variraju u zavisnosti od lokacije u parku. Niže temperature karakteristične su za više nadmorske visine, a na istočnim padinama masiva prosečno ima najviše padavina, dok zapadne padine imaju dugotrajni sušni period.[16][16][17]

Na vrhovima grebena ima jakih vetrova i tamo su slabi uslovi za razvoj biljnih vrsta. Efekat se može videti u životu biljke i njihovom stopi rasta. Širok opseg u nadmorskoj visini i robusna topografija takođe igraju ključnu ulogu u stvaranju različitih staništa raspoređenih preko planinskih padina utičući na temperaturu vazduha, fluktuacije temperature i nivo vlažnosti. Interakcija između ovih faktora utiče na rast i razvoj biljaka, koji čine temelj ekosistema. Rezultat je izuzetno raznovrsna i nejednako raspoređena šuma koja pokriva 90% parka.[17] Na prostoru parka nalazi se nekoliko potoka, kao i reke Lokoho koja izvire iz zapadnih i južnih padina planinskog masiva Marojeju i Androranga koja izvire iz severnih padina. Obe reke protiču proz grad Sambavi i ulivaju se u Indijski okean.[16][21]

Biodiverzitet[uredi | uredi izvor]

Nacionalni park Marojeju je poznat po svojoj bogatoj biodiverzitetnosti, koja može privući naučnike i turiste.[1][22] Postoji širok spektar staništa unutar parka, a mnoge biljke i životinje su endemske za područje.[17] Naučne ekspedicije redovno otkrivaju vrste koje nisu prethodno dokumentovane na ovom području, ili u nekim slučajevima, potpuno su nove u svetu. Neke nove vrste su veoma ugrožene.[23] U slučaju mnogih velikih grupa, kao što su beskičmenjaci, veoma je malo poznato i još mnogo toga ostaje nije otkriveno.[24]

Flora[uredi | uredi izvor]

Vegetacija nacionalnog parka Marojeju je izuzetno raznolika zbog različitih mikroklima. Mikroklimatije takođe utiču na stope rasta biljaka, na vlažnim istočnim padinama rast biljaka je brži, dok na suvim zapadnim padinama, biljke rastu sporije. Rast biljaka na grebenskim vrhovima otežavaju jaki vetrovi i zemljište lošijeg kvaliteta.[17] Više od 2000 vrsta skrivenosemenica je otkriveno u parku.[13] U parku se nalaze najmanje četiri biljne porodice: Clusia rosea i Poaceae koje su česte i vrste Elaeocarpaceae i Myrsinaceae koje su retke.[25]

U parku postoje četiri osnovne vrste šuma:[12][17][13]

  • Niske šume koje su rasprostranjene na nadmorskim visinama ispod 800 m. Njihova raznolikost je najveća zbog toga što se nalaze na prostorima gde ima dosta padavina, toplog vremena i zaštite od jakih vetrova.[12][17][18][17] Krošnje ovih šuma su guste a drveća mogu narasti visine od 25 do 35 m.[12][17] Mnoga stabla imaju preko 30 cm u prečniku.[12]
    Veliki broj vrsta palmi, epifita i 130 vrsta paprati takođe su prisutni.[17][12] Vrste poput bambusa, divljeg đumbira, Ravenala madagascariensis i Aframomum zambesiacum takođe su prisutne u parku.[14][17][26]
    Najčešće porodice skrivenosemenica su Euphorbiaceae, Myrsinaceae, Acanthaceae, Gesneriaceae, Melastomataceae, Balsaminaceae, Sapotaceae i Euphorbiaceae. Ravničarske niske šume pokrivaju 38% površine parka.[12]
  • Vlažne planinske šume nalaze se u delovima parka između 800 i 1400 m nadmorske visine, a pokrivaju 38% površine parka.[18] Drveće i grmlje su mali zbog nižih temperaura i zemljišta slabijeg kvaliteta.[12][17][17] Niže temperature dovode do kondenzacije i stvaranja magle.[26][12][17][17] Povećana vlažnost podstiče rast mahovine i paprati, a porodice biljaka Rubiaceae, Euphorbiaceae, Myrtaceae, Arecaceae, Pandanaceae, i Burseraceae najčešće rastu u ovoj zoni.[12]
  • Skrelofitske planinske šume nalaze se u parku na nadmorskim visinama od 1400 do 1800 metara i pokrivaju 11,5% površine parka. Drveća su dosta manja, visine do 10 ili 15 metara.[17][18][27] Na ovom prostoru najrasprostranjenije su porodice biljaka Lauraceae, Rubiaceae, Clusiaceae, i Araliaceae.[27] Temperature su niže, a endemizam je vrlo visok na ovom području, posebno između planinskih vrhova, zbog izolacije. Područje je takođe visoko podložno požaru zbog debelih slojeva humusa.[17][28][9]
  • Planinsko žbunje nalazi se u parku na nadmorskim visina od 1800 m i pokriva 1,5% površine parka. Na ovim površinama usled niskih temperatura, vetrova i sa malom količinom padavina vegetacija je ograničena. Visine biljnih vrsta dostižu do 2 m, dominiraju gusta grmlja, a prisutne su i orhideje, minijaturne palme i bambus.[17][12][17][17]
    Najrasprostranjenije biljne porodice na ovom prostoru su Ericaceae, Asteraceae, Balsaminaceae, Cunoniaceae i Clusiaceae.[25]

Od brojnih biljnih vrsta u Maroreju, 35 njih su palme, a nekoliko njih je kritično ugroženo i ima ih izuzetno malo. Samo tri od svih popisanih vrsta mogu se naći izvan Madagaskara, a sedam se može naći samo na području ovog parka. Više od 275 vrsta paprati se nalazi u parku, a 7 njih postoje samo u ovom parku.[24]
U okviru parka nalazi se nekoliko vrsta palisandra i sve prisutne su endemičke za područje Madagaskara.[22][29]

Fauna[uredi | uredi izvor]

Park je najpoznatiji po dve ptičije vrste Euryceros prevostii i izuzetno ugroženoj vrsti Propithecus candidus.[12][30][18][22] Park nastanjuje i vrsta lemura Propithecus candidus koja je jedna od 25 najugroženijih vrsta primata u svetu po listi iz 2000. godine. Prema procenama postoji 1000 primeraka ove vrste u prirodi i nijedna u zatočeništvu.[24][31] Čak 75 od 118 vrsta u parku živi u šumama, a sve vrste ptice zavisne od njih su endemske na Madagaskaru i koriste šumu za neko deo njihovog životnog ciklusa.[17] Jedna od tih vrsta je Eutriorchis astur.[15][18]

Pored vrste lemura Propithecus candidus, Nacionalni park Maroreju je dom za još 10 drugih vrsta lemura, a neke od njih su ugrožene uglavnom zbog gubitka staništa.[22][24] Vrsta aj-aj viđena je samo jednom u parku.[32]
Ostale vrste sisara uključuju 15 vrsta Tenrec ecaudatus, 7 vrsta glodara i vrste Cryptoprocta ferox i Myzopoda aurita.[15][33][34][35]

Vrste gmizavaca i vodozemaca takođe su brojne i ima ih više nego na drugim zaštićenim područijima Madagaskara.[24][18] Postoji 148 vrsta, 17 postoje samo u ovom parku, a one uključuju: Brookesia karchei i Chamaeleo peyrieresi. Vrsta Furcifer pardalis takođe je popisana na prostoru parka. Beskičmenjaci uključuju stonoge, pauke i male pijavice.[36]

A primate with silky white fur clings to a branch while an infant clings to its back.
A small bird with a long beak, yellow chest, and dark wings and head sits perched on a branch.
A colorful green, white, and red chameleon stands perched on some vegetation.
Ugrožena vrsta lemura Propithecus candidus, ptica Corythornis vintsioides i panter kameleon

Kampovi i smeštaj[uredi | uredi izvor]

Park je otvoren tokom čitave godine, a turističke agencije preporučuju posete od aprila do maja i od septembra do decembra kao najbolje vreme zbog najmanje padavina.[30][37] Park je jedan od nacionalnih parkova na Madagaskaru koji nude brvnare ili bungalove, pored toga što imaju kuhinju i toaletnu opremu u svakom od svojih tri glavna kampa.[30] Svi kampovi nude i šatorska krila za kampovanje u prirodi. Zbog složenog terena, park ne može da primi velike grupe turista.[30][37] U okviru parka postoje lokalni vodiči i staze za pešačenje, informativni centra i tri glavna kampa, a svaki od njih se nalazi na različitim nadmorskim visinama.[30][38][38]

Galerija[uredi | uredi izvor]


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Atkinson & Mathieu 2008, str. 2.
  2. ^ Goodman 2000, str. 14. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFGoodman2000 (help)
  3. ^ a b v g Garreau & Manantsara 2003, str. 1452.
  4. ^ Evans 1990, str. 15.
  5. ^ Humbert 1955, str. 7.
  6. ^ Garreau & Manantsara 2003, str. 1451.
  7. ^ Garreau & Manantsara 2003, str. 1452–1453.
  8. ^ a b IUCN (2007). „Rainforests of the Atsinanana (Madagascar) — ID No. 1257” (PDF). World heritage nomination – IUCN technical evaluation. Arhivirano iz originala (PDF) 4. 8. 2010. g. Pristupljeno 4. 8. 2010. 
  9. ^ a b „World Heritage Committee inscribes Rainforests of Atsinanana (Madagascar) on List of World Heritage in Danger”. World Heritage Convention. 2010. Arhivirano iz originala 5. 2. 2011. g. Pristupljeno 5. 2. 2011. 
  10. ^ Garreau & Manantsara 2003, str. 1453–1454.
  11. ^ Garreau & Manantsara 2003, str. 1456–1457.
  12. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Garreau & Manantsara 2003, str. 1454.
  13. ^ a b v „News Updates: Marojejy National Park”. The Friends of Marojejy National Park. januar 2006. Arhivirano iz originala 21. 2. 2011. g. Pristupljeno 21. 2. 2011. 
  14. ^ a b „Marojejy”. Madagascar National Parks. Arhivirano iz originala 21. 2. 2011. g. Pristupljeno 21. 2. 2011. 
  15. ^ a b v Safford & Duckworth 1990, str. 5. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFSaffordDuckworth1990 (help)
  16. ^ a b v g d đ e ž Atkinson & Mathieu 2008, str. 13.
  17. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t Atkinson & Mathieu 2008, str. 3.
  18. ^ a b v g d đ e ž z Preston-Mafham 1991, str. 213.
  19. ^ Garreau & Manantsara 2003, str. 1458.
  20. ^ Safford & Duckworth 1990b, str. 17.
  21. ^ Garreau & Manantsara 2003, str. 1451–1452.
  22. ^ a b v g Patel 2007, str. 11.
  23. ^ „Madagascar: Rice is 'becoming a luxury'. World News. 15. 2. 2011. Arhivirano iz originala 19. 2. 2011. g. Pristupljeno 19. 2. 2011. 
  24. ^ a b v g d Atkinson & Mathieu 2008, str. 4.
  25. ^ a b Garreau & Manantsara 2003, str. 1455.
  26. ^ a b Safford 1990, str. 20.
  27. ^ a b Garreau & Manantsara 2003, str. 1454–1455.
  28. ^ Safford 1990, str. 20–21.
  29. ^ Patel 2007, str. 12.
  30. ^ a b v g d Bradt 2007, str. 345.
  31. ^ Patel 2009, str. 23–26.
  32. ^ Sterling & McFadden 2000, str. 269–270.
  33. ^ Patel 2009, str. 24.
  34. ^ Goodman & Jenkins 2000, str. 201.
  35. ^ Carleton & Goodman 2000, str. 231.
  36. ^ Bradt 2007, str. 343.
  37. ^ a b Atkinson & Mathieu 2008, str. 5.
  38. ^ a b Atkinson & Mathieu 2008, str. 5–6.

Literaura[uredi | uredi izvor]

  • Goodman, Steven M. (2000). „Chapter 1: Description of the Parc National de Marojejy, Madagascar, and the 1996 biological inventory of the reserve”: 1—18. 
  • Goodman, Steven M.; Jenkins, Paulina D. (2000). „Chapter 11: Tenrecs (Lipotyphla: Tenrecidae) of the Parc National de Marojejy, Madagascar”: 201—230. 
  • Carleton, Michael D.; Goodman, Steven M. (2000). „Chapter 12: Rodents of the Parc National de Marojejy, Madagascar”: 231—264. 
  • Sterling, Eleanor; McFadden, Karen (2000). „Chapter 13: Rapid census of lemur populations in the Parc National de Marojejy, Madagascar”: 265—274. 
  • Safford, Roger J.; Duckworth, Will (1990). Abstract. str. 5—6. 
  • Evans, M. I. (1990). History of scientific work in Marojejy. str. 15—16. 
  • Safford, Roger J.; Duckworth, Will (1990b). Timing of the survey. str. 17—18. 
  • Safford, Roger J. (1990). Physical and vegetational profile of Marojejy. str. 19—21. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]