Nemi film

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Scena iz filma Četiri jahača apokalipse iz 1921. godine.
Čarli Čaplin, nadaleko poznat kao jedan od najpoznatijih glumaca neme ere, oko 1919.

Nemi film u najširem smislu označava svaki filmski snimak koji u sebi ne sadrži tonski zapis. Javno izvođenje ovih filmova bilo je gotovo uvek praćeno muzikom. Nemi film je nastao krajem 19. veka u zapadnoj Evropi i SAD. Tehnologija snimanja i reprodukcije zvuka je postojala pre nastanka prvih nemih filmova, ali sve do 1920-ih godina nisu postojale prikladne metode sinhronizacije vizuelnog i zvučnog zapisa na filmskoj traci. Stoga su, uz pojedine eksperimentalne izuzetke, svi dotada snimljeni filmovi po pravilu bili nemi. To razdoblje bilo je poznato kao era nemog filma i završena je 1927. godine kada je proizveden i prikazan, prvi komercijalno distribuirani zvučni film, Džez pevač.

Termin nemi film je retronim — termin stvoren da se retroaktivno razlikuje nešto od kasnijeg razvoja. Rani zvučni filmovi, počevši od Pevača džeza 1927. godine, različito su nazivani „tonskim filmovima”, „zvučnim filmovima” ili „slikama koje govore”. Ideja kombinovanja filmova sa snimljenim zvukom starija je od filma (predložena je skoro odmah nakon što je Edison predstavio fonograf 1877. godine), a neki rani eksperimenti su naveli da je projekcionista ručno podešavao brzinu kadrova tako da odgovara zvuku,[1] i stoga je usled tehničkih izazova koji su uključeni, uvođenje sinhronizovanog dijaloga postalo praktično tek kasnih 1920-ih sa usavršavanjem audion pojačala i pojavom vitafonskog sistema.[2] U roku od jedne decenije, rasprostranjena proizvodnja nemih filmova za popularnu zabavu je prestala, i industrija je u potpunosti prešla u eru zvuka, u kojoj su filmovi bili praćeni sinhronizovanim zvučnim snimcima govornih dijaloga, muzike i zvučnih efekata.

Većina ranih filmova smatra se izgubljenim jer je nitratni film korišćen u to doba bio izuzetno nestabilan i zapaljiv. Pored toga, mnogi filmovi su namerno uništeni, jer su imali zanemarljivu stalnu finansijsku vrednost u ovoj eri. Često se tvrdilo da je izgubljeno oko 75 odsto nemih filmova proizvedenih u SAD, iako ove procene mogu biti netačne zbog nedostatka numeričkih podataka.[3]

Era nemog filma[uredi | uredi izvor]

PREDSTAVA: Jednominutni film studija Edison iz 1904. godine u kome se rekonstruiše Bitka kod zaliva Čemulpo, koja se odigrala 9. februara te godine kod obale današnjeg Inčeona u Koreji.

Rad Mejbridža, Marija i Le Prinsa postavio je osnovu za budući razvoj filmskih kamera, projektora i providnog celuloidnog filma, koji su doveli do razvoja bioskopa kakvog danas poznajemo. Američki pronalazač Džordž Istman, koji je prvi proizveo fotografske suve ploče 1878, napravio je napredak na stabilnom tipu celuloidnog filma 1888.

Umetnost kinematografije dospela je u punu zrelost u „nemoj eri“ (1894 na filmu1929 na filmu). Vrhunac neme ere (od ranih 1910-ih u filmu do kasnih 1920-ih) bio je posebno plodan period, pun umetničkih inovacija. U ovom periodu počinju filmski pokreti klasičnog Holivuda, kao i francuski impresionizam, nemački ekspresionizam i sovjetska montaža. Nemi filmski stvaraoci su bili pioniri u umetničkoj formi do te mere da praktično svaki stil i žanr filmskog stvaralaštva 20. i 21. veka ima svoje umetničke korene u eri nemog filma. Nema era je takođe bila pionirska sa tehničke tačke gledišta. Osvetljenje u tri tačke, krupni plan, dugi snimak, pomeranje i kontinualna montaža postali su preovlađujući mnogo pre nego što su nemi filmovi zamenjeni „slikama koje govore“ ili „zvučnim filmom“ kasnih 1920-ih. Neki naučnici tvrde da je umetnički kvalitet bioskopa opadao nekoliko godina, tokom ranih 1930-ih, sve dok se režiseri, glumci i produkcijsko osoblje nisu u potpunosti prilagodili novim „razgovorima“ sredinom 1930-ih.[4]

Vizuelni kvalitet nemih filmova — posebno onih proizvedenih tokom 1920-ih — često je bio visok, ali i dalje postoji široko rasprostranjena zabluda da su ovi filmovi primitivni ili da se jedva mogu gledati po savremenim standardima.[5] Ova zabluda proizilazi iz neupućenosti javnosti u medij, kao i iz nepažnje od strane industrije. Većina nemih filmova je loše očuvana, što dovodi do njihovog propadanja, i dobro očuvani filmovi se često reprodukuju pogrešnom brzinom ili ispaštaju od cenzurnih rezova i nedostataka kadrova i scena, što stvara privid loše montaže.[6][7] Mnogi nemi filmovi postoje samo u kopijama druge ili treće generacije, često su napravljeni od već oštećenih i zapuštenih filmskih traka.[4] Još jedna široko rasprostranjena zabluda je da nemim filmovima nedostaju boje. U stvari, boja je bila daleko zastupljenija u nemim filmovima nego u prvih nekoliko decenija zvučnih filmova. Do ranih 1920-ih, 80 odsto filmova moglo se videti u nekoj vrsti boja, obično u obliku nijansiranja filma ili toniranja ili čak ručnog bojenja, ali i sa prilično prirodnim dvobojnim procesima kao što su kinemakolor i tehnikolor.[8]

Međunaslovi[uredi | uredi izvor]

Kabinet dr Kaligarija (1920) koristio je stilizovane međunaslove.

Kako se filmovima postepeno povećavalo vreme trajanja, bila je potrebna zamena za internog prevodioca koji bi publici objašnjavao delove filma. Pošto nemi filmovi nisu imali sinhronizovan zvuk za dijalog, međunaslovi na ekranu su korišćeni za navođenje tačaka priče, predstavljanje ključnih dijaloga, a ponekad čak i komentarisanje radnje za publiku. Autor naslova postao je ključni profesionalac u nemom filmu i često je bio odvojen od pisca scenarija koji je kreirao priču. Međunaslovi (ili naslovi kako su se obično nazivali u to vreme) „često su bili grafički elementi, sa ilustracijama ili apstraktnim ukrasima koji su komentarisali radnju“.[9][10][11]

Živa muzika i druga zvučna pratnja[uredi | uredi izvor]

Prikazivanje nemih filmova skoro uvek je uključivalo živu muziku počevši od prve javne projekcije filmova braće Lumijer 28. decembra 1895. godine u Parizu. Tome je 1896. doprinela prva izložba filmova u Sjedinjenim Državama u Koster i Bijalova muzička dvorana u Njujorku. Na ovom događaju Edison je napravio presedan da sve predstave treba da prati orkestar.[12] Od samog početka, muzika je prepoznata kao suštinska, u pogledu doprinosa atmosferi i davanja publici vitalne emocionalne naznake. Muzičari su ponekad svirali na filmskim setovima tokom snimanja iz sličnih razloga. Međutim, u zavisnosti od veličine izložbenog prostora, muzička pratnja bi mogla drastično da se promeni u obimu.[13] Bioskopi u malim gradovima i kvartovima obično su imali samo pijanistu. Počevši od sredine 1910-ih, velika gradska pozorišta su imala tendenciju da imaju orguljaše ili ansamble muzičara. Masivne pozorišne orgulje, koje su dizajnirane da popune jaz između jednostavnog klavirskog soliste i većeg orkestra, imale su širok spektar specijalnih efekata. Pozorišne orgulje kao što je čuveni „Majti Vurlicer“ mogle bi da simuliraju neke orkestarske zvuke zajedno sa brojnim efektima udaraljki kao što su bas bubnjevi i činele, i zvučne efekte u rasponu od „zvižduka vozova i čamaca [do] sirena automobila i zvižduka ptica; .. Neki su čak mogli da simuliraju pucnje iz pištolja, zvonjavu telefona, zvuk surfanja, konjska kopita, razbijanje grnčarije, [i] grmljavinu i kišu“.[14]

Muzičke partiture za rane neme filmove bile su improvizovane ili sastavljene od klasične ili pozorišne repertoarske muzike. Međutim, kada su pune karakteristike postale uobičajene, muziku su kompajlirali pijanista, orguljaš, dirigent orkestra ili sam filmski studio iz muzike za foto reprodukciju, što je uključivalo i beleške uz film. Ovi zapisi su često bili dugački, sa detaljnim beleškama o efektima i raspoloženjima na koje treba obratiti pažnju. Počevši od uglavnom originalne partiture koju je komponovao Džozef Karl Brejl za ep D. V. Grifitovo Rođenje nacije (1915), postalo je relativno uobičajeno da filmovi sa najvećim budžetom stignu u pozorište sa originalnim, posebno komponovanim partiturama.[15] Međutim, prve namenske pune partiture su zapravo komponovane 1908. godine, od strane Kamila Sen-Sansa za Ubistvo vojvode od Giza,[16] i Mihaila Ipolitov-Ivanova za Stenka Razina.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Torres-Pruñonosa, Jose; Plaza-Navas, Miquel-Angel; Brown, Silas (2022). „Jehovah's Witnesses' adoption of digitally-mediated services during Covid-19 pandemic”. Cogent Social Sciences. 8 (1). doi:10.1080/23311886.2022.2071034. Pristupljeno 7. 5. 2022. „synchronised sound in the silent-movie era (accomplished by playing a gramophone while manually adjusting the projector's frame rate for lip synchronisation) 
  2. ^ „Silent Films”. JSTOR. Arhivirano iz originala 26. 5. 2019. g. Pristupljeno 2019-10-29. 
  3. ^ Slide 2000, str. 5.
  4. ^ a b Dirks, Tim. „Film History of the 1920s, Part 1”. AMC. Pristupljeno 7. 3. 2014. 
  5. ^ Brownlow 1968b, str. 580.
  6. ^ Harris, Paul (4. 12. 2013). „Library of Congress: 75% of Silent Films Lost”. Variety. Pristupljeno 27. 7. 2017. 
  7. ^ S., Lea (5. 1. 2015). „How Do Silent Films Become 'Lost'?”. Silent-ology. Pristupljeno 27. 7. 2017. 
  8. ^ Polacek, Jeremy (6. 6. 2014). „Faster than Sound: Color in the Age of Silent Film”. Hyperallergic. 
  9. ^ Strukov 2009, str. 129–30
  10. ^ Elsaesser, Thomas (1990). Early Cinema: Space, Frame, Narrative. London: British Film Institute. str. 14. ISBN 0851702457. 
  11. ^ Foster, Diana (19. 11. 2014). „The History of Silent Movies and Subtitles”. Video Caption Corporation. Pristupljeno 24. 2. 2019. 
  12. ^ Cook 1990.
  13. ^ Lewis 2008.
  14. ^ Miller, Mary K. (april 2002). „It's a Wurlitzer”. Smithsonian. Pristupljeno 24. 2. 2018. 
  15. ^ Eyman 1997.
  16. ^ Marks 1997.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]