Нимфа (птица)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Nimfa
Mužjak
Ženka
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Porodica:
Potporodica:
Nymphicinae
Rod:
Nymphicus

Wagler, 1832
Vrsta:
N. hollandicus
Binomno ime
Nymphicus hollandicus
(Kerr, 1792)
Rasprostranjenost nimfe
Sinonimi

Psittacus hollandicus
Leptolophus hollandicus

Nimfa (lat. Nymphicus hollandicus) najmanji je pripadnik porodice kakadua i endemska vrsta Australije. Cenjena je kao kućni ljubimac u celom svetu i uglavnom ju je lako održavati. Kao kavezna ptica je na drugom mestu po popularnosti, odmah iza tigrice.[2]

Kao jedini pripadnik roda Nymphicus, nimfa se ranije smatrala ćubastim papagajem ili malenim kakaduom. Međutim, novija istraživanja pokazuju da nimfa pripada jednoj potporodici kakadua, Calyptorhynchinae.[3][4] Zato se sada smatra najmanjim kakaduima. Nastanjuje unutrašnost Australije, a staništa su joj močvare i šikare.

Opis[uredi | uredi izvor]

Prepoznatljiva uspravna ćuba nimfe pokazuje raspoloženje jedinke. Uspravna je kada je nimfa uzbuđena ili uplašena, lagano nakrivljena kada je opuštena, a spuštena blizu glave kada je agresivna ili se sprema za odbranu. Takođe je spuštena ali viri prema van kada nimfa pokušava da izgleda primamljivo. Za razliku od većine kakadua, ona ima duga repna pera koja čine otprilike pola njene dužine. Sa dužinom 300—330 milimetara najmanji je kakadu i najsličniji papigama.

"Normalni" ili "Divlji" tip nimfe je uglavnom sive boje sa upadljivim belim prugama na rubovima krila. Lice mužjaka je žuto ili belo, dok je lice ženke uglavnom sivo ili svetlosivo, a oba pola imaju narandžast krug na području gde su uši, za koje se često kaže da su "obrazi". Ova narandžasta boja je jača kod mužjaka, a slabija kod ženke.

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Nimfa potiče iz Australije, gde se može naći uglavnom u suvim ili polusuvim prostorima, ali uvek blizu vode. Nomadska je ptica i seli se na mesta gde ima vode i hrane.[2] Obično se sreće u parovima ili jatima.[2] Ponekada se skupi stotine jedinki oko jednog pojilišta. Na žalost farmera, često jede i useve. Ne živi na jugozapadu i jugoistoku Australije, duboko u zapadnoaustralskim pustinjama i na poluostrvu Kejp Jork. Jedina je vrsta kakadua koji se ponekad može razmnožavati na kraju prve godine života.

Životni vek[uredi | uredi izvor]

Dužina života nimfe u zatočeništvu je uglavnom 16—25 godina,[5] iako neki autori to smanjuju na samo 10—15 godina, a zabeležena je jedna jedinka koja je bila stara 36 godina.[6] Ishrana i vežbanje, baš kao i kod ljudi, često su važni faktori koji određuju koliko će nimfa živeti.

U zatočeništvu[uredi | uredi izvor]

Nimfa se uglavnom smatra dobrim kućnim ljubimcem zbog lepog ponašanja, iako ne postoji garancija za ovo. Kao i kod većine drugih kućnih ljubimaca, način na koji je ptica odgajana i održavana ima efekta na ponašanje u odraslom dobu. Neke ptice su veoma društvene, dok druge mogu biti plahe i povlačiti se u ugao kaveza kada im se približi nepoznata osoba. Ako je vlasnik strpljiv i često u kontaktu s njom, nimfa se pripitomi lako u odnosu na neke druge vrste papiga.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ BirdLife International (2012). Nymphicus hollandicus. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2013.2. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 26. 11. 2013. 
  2. ^ a b v „Factsheets:Cockatiel”. Australian Museum. Arhivirano iz originala 13. 06. 2011. g. Pristupljeno 30. 08. 2008. 
  3. ^ Adams, M; Baverstock, PR; Saunders, DA; Schodde, R; Smith, GT (1984). „Biochemical systematics of the Australian cockatoos (Psittaciformes: Cacatuinae)”. Australian Journal of Zoology. 32 (3): 363—77. doi:10.1071/ZO9840363. 
  4. ^ Brown, D.M. & Toft, C.A. (1999): Molecular systematics and biogeography of the cockatoos (Psittaciformes: Cacatuidae). Auk 116(1): 141-157.
  5. ^ cockatielcottage.net
  6. ^ Brouwer, K.; Jones, M.L.; King, C.E. & Schifter, H. (2000). „Longevity records for Psittaciformes in captivity”. International Zoo Yearbook. 37 (1): 299—316. doi:10.1111/j.1748-1090.2000.tb00735.x. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Astuti, Dwi (2004?): A phylogeny of cockatoos (Aves: Psittaciformes) inferred from DNA sequences of the seventh intron of nuclear β-fibrinogen gene. Doctoral work, Graduate School of Environmental Earth Science, Hokkaido University, Japan. PDF fulltext
  • Flegg, Jim (2002): Photographic Field Guide: Birds of Australia. Reed New Holland, Sydney & London. ISBN 1-876334-78-9
  • Martin, Terry (2002). A Guide To Colour Mutations and Genetics in Parrots. ABK Publications. ISBN 0-9577024-6-9. 
  • Hayward, Jim (1992). The Manual of Colour Breeding. The Aviculturist Publications. ISBN 0-9519098-0-0. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]