Nova godina

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sidnejska luka za vreme proslave Nove godina

Nova godina je dan kada po solarnim i sličnim kalendarima počinje sledeći kalendarski, datumski, ciklus, odnosno to je prvi dan u sledećoj godini.

U svim kulturama koje koriste godišnje kalendare dolazak nove godine se proslavlja kao praznik. U današnje doba, većina razvijenih zemalja je prihvatila računanje vremena po gregorijanskom kalendaru i početak nove godine računa od 1. januara. Nova godina se kao praznik slavi 1. januara i obično je neradan dan.

Tokom dočeka Nove godine, 31. decembra, običaj je da se ispaljuje vatromet tokom iščekivanja ponoći, i da se u ponoć razmenjuju pokloni sa željama za uspešnu narednu godinu. Deci se pokloni ostavljaju ispod novogodišnje jelke, gde ih čekaju kada se probude narednog dana (jutra), ali se oni mogu razmenjivati i odmah nakon ponoći.

Novogodišnje rakete

Proslava Nove godine je u SFRJ poseban značaj počela da dobija posle Drugog svetskog rata kada se pokušao suzbiti značaj koji je veliki deo hrišćanskog stanovništva sa tih prostora pridavao proslavi Božića, tako što se pažnja usredsredila na do tada manje proslavljanu i religijski nepopularnu Novu godinu.

Proslavljanje Nove godine na dan koji je gregorijanskim kalendarom označen kao prvi januar nije oduvek bilo prisutno; naime mnoge kulture su smenu godina, pre nego što se ustalio današnji običaj, obeležavale u proleće ili jesen. U hrišćanskim sredinama, prvi januar je poznat kao dan na koji je Isus Hristos obrezan. Međutim, Crkvena Nova Godina se ne slavi na taj dan. Na primer, iako daje blagoslov civilnom slavlju, Pravoslavna Crkva slavi Novu godinu 1. septembra po Julijanskom ili Gregorijanskom kalendaru (zavisno od pomesne crkve), počinjući tada svoj liturgijski ciklus.

Pavle Rovinski je zapisao da u novije vreme knjaz Nikola Petrović čeka Novu godinu po evropskom običaju, u ponoć. Dolazili bi mu u goste viši činovnici i predstavnici stranih država. U ponoć bi nastala pucnjava iz topova. Drugog dana nakon liturgije išli bi kod knjaza i nasljednika sa čestitkama. Taj običaj se postepeno usvajao i u drugim mestima, ali seoski narod u tome nije učestvovao.[1]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rovinski 1998, str. 129.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Literatura[uredi | uredi izvor]