Norveška kampanja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Norveški front
Deo Drugog svetskog rata

Borbe u Norveškoj
Vreme9. april 1940. - 10. jun 1945.
Mesto
Ishod

Nemačka pobeda

  • Okupacija Norveške od strane Nacističke Nemačke
  • Uspostavljanje Norveške vojske u azilu
Sukobljene strane
 Treći rajh  Norveška
 Ujedinjeno Kraljevstvo
 Francuska
 Poljska
Komandanti i vođe
Nikolas fon Falkenhorst Oto Ruž
Vilijam Bojl
Jačina
100 hiljada ljudi,
7 divizija
93 hiljade ljudi
Žrtve i gubici
5.296
1,307 ubijeno na kopnu,
2,375 izgubljenih na moru,
1,604 ranjeno
6.602 mrtvih,
Britanci: Na kopnu - 1,869 mrtvih, ranjenih i nestalih Na moru - oko 2500 nestalih
Francuza i Poljaka - 533 mrtva, ranjena i nestala,
Norvežana - 1700 mrtvih i ranjenih, 860 ubijenih
Civilne žrtve - oko 400 mrtvih

Norveški front je otvoren invazijom Nemačke na Norvešku 9. aprila 1940. godine. Okupacija Norveške se završila se 8. maja 1945. posle kapitulacije nemačke vojske u Evropi. Tokom ovog perioda, Norveška je bila okupirana od strane Vermahta. Civilnu vlast je vodila Rajskomanda Norveške, koja je predstavljala kolaboracionističku vlast i kvislinški režim. Za to vreme norveški kralj i vlada su vršili svoju dužnost u egzilu u Londonu.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Pošto je zadržala neustralnost u Prvom svetskom ratu, Norveška spoljna i vojna politika su najviše zavisile od tri faktora:

  • Mere štednje, koje su bile promovisane od strane konzervativnih partija
  • Pacifizam, koga je promovisala Norveška radnička partija
  • Doktrina održanja neutralnosti, izgrađena na pretpostavci da neće biti potrebe da se Norveška uvodi u rat, ako ostane neutralna.[traži se izvor]

Predratni odnosi sa Ujedinjenim Kraljevstvom[uredi | uredi izvor]

Iako je neutralnost ostala prioritet sve dok invazija već nije ostvarena, opšte poznata činjenica u Norveškoj vlasti je bila da se ne treba zaratiti sa Ujedinjenim Kraljevstvom. Već od 1939. je postojao osećaj da Norveška treba da se pripremi, i to ne samo za odbranu svoje neutralnosti, već i svoje slobode. U periodu između septembra 1939. i aprila 1940. se dosta toga uradilo na povećanju borbene gotovosti Norveške. Ona je uspela da izdejstvuje dva dobra trgovinska sporazuma, sa Ujedinjenim Kraljevstvom i sa Nemačkom, ali je bilo očigledno da je svaka strana htela da spreči onu drugu da priđe Norveškoj.

Norveška vlada je vršila pritisak na Ujedinjeno Kraljevstvo da koristi sve veće konvoje prilikom prevoza robe ka Norveškoj, i to sa niskim taksama. Takođe su bili spremni da uvedu trgovinski embargo Nemačkoj. Tokom aprila i maja 1940. Velika Britanija je imala planove za napad na Švedsku, najpre da bi uništila rudnike gvožđa na severu zemlje. Time su se nadali da će otvoriti novi front na jugu Švedske, čime bi Nemačku odvukli od Norveške.[traži se izvor]

Nemačka invazija[uredi | uredi izvor]

Iz bojazni od zaštite Norveške od strane Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, Nemačka je izvešila invaziju na Norvešku iz više razloga:

  • iz strateških razloga: luke koje nisu okovane ledom, čime bi imali mogućnost da kontrolišu Severni Atlantik;
  • da obezbede rudnike gvožđa na severu Švedske;
  • time bi preduhitrili Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo u istom cilju; i
  • da povećaju propagandu u pogledu Nemačke imperije;

Norveške vlasti nisu dovoljno vodile računa o razvoju Oružanih snaga, što je ostavilo Norvešku manje-više nepripremljenu za vazdužno-pomorsku invaziju. Početne Nemačke snage su brojale 10.000 vojnika, ali je to iz već navedenih razloga bilo dovoljno za početni uspeh invazije. Jedna padobranska brigada je bila dovoljna da zauzme aerodrome u Oslu. Svi utvrđeni položaji Norveške vojske su ubrzo osvojeni. Nije prošlo mnogo do trenutka kada je Nemačka vojska, uz zvuke Vojnog orkestra, umarširala u Oslo.

Proboj Nemačke pešadije kroz zapaljeno Norveško selo, april 1940.

Nakon toga, Nemačka vojska se skoncentrisala na osvajanja ostalog dela Norveške. Savezničke snage su više puta organizovale kontraofanzive, ali su svaki put bili neuspešni. Mobilizacija je bila loše organizovana od strane vlade, što je bio jedan od razloga mlakog otpora Norveške vojske. Pored mlakog vojnog otpora, to je bilo bilo dovoljno da se Kraljevska porodica i vlada uspešno prebace u London.[traži se izvor]

Savezničke snage su se iskrcale u Narviku 14. aprila, a ubrzo i u Namsosu i Andalsnesu. Plan je bio da se Trondhejm napadne sa severa i juga. Ubrzo su ovi udari odbijeni i veći deo savezničke vojske se povukao. Posle ove bitke, Britanci su vršili vazdušne udare na Nemačku vojsku, gde su imali i doređenih uspeha. Ali posle početka ofanzive na Francusku, više nisu imali mogućnosti za vršenje operacija na teritoriji Norveške.

Hitler je u Norveškoj tokom celog rata rasporedio 300.000 vojnika, čime je obezbedio stabilan priliv gvožđa, kao i strateške baze za vazdušne napade na Britaniju.[traži se izvor]

Nemačko političko i vojno rukovodstvo[uredi | uredi izvor]

Pre same invazije, Vidkun Kvisling, predsednik Norveške Nacističke partije, je ubeđivao Hitlera da će organizovati vladu koja će podržavati nemačku vlast. Njemu se nije svidela ta ideja. Međutim, kada je video da se Norveški parlament neće predati, ponudio je Kvislingu mogućnost da organizuje vladu. Administraciju je vodio Ingolf Elster Kristensen.[traži se izvor]

Međutim, kad su Nacisti videli da Kvisling ne može da ostavri veću podršku u narodu, vlast je predata Norveškoj Rajskomandi i rajhkomesaru Jozef Terboven 20. septembra 1940. godine.

Kvisling je vraćen na mesto predsednika okupacione vlade 20. februara 1942. , mada je Terboven i dalje koristio nasilje za ostvarivanje političkih ciljeva. Kvisling je mislio da ako bude održao ekonomsku stabilnost zemlje i ako bude uspeo da održi korektnu saradnju između norveškog naroda i okupacione Nemačke vojske, na kraju pridobiti poverenje svog naroda.[traži se izvor]

Nemački vojnik sa decom

Kopnena vojska i Luftvafe su tokom celog perioda okupacije ostali pod komandom Vermahta.[traži se izvor]

Norveška je bila veoma dobro branjena tokom rata - odnos vojnika i stanovnika je bio jedan na prema osam. I pored toga, svi vojnici su bili srećni jer su bili na mirnijoj teritoriji, u opređenju sa ratnim dešavanjima na Istočnom frontu.[traži se izvor]

U Norveškoj je bilo smešteno oko 6.000 pripadnika SS jedinica, predvođenih visokim oficirom SS-a, Vilhelmom Rediesom.[traži se izvor]

Holokaust i deportacija Jevreja[uredi | uredi izvor]

U Norveškoj je živelo najmanje 2,173 Jevreja. Najmanje 775 je uhapšeno, zadržano ili deportovano. 742 je ubijeno u koncentracionim logorima, dok je 23 ubijeno na drugi način ili su izvršili samoubistvo.

Pokret otpora[uredi | uredi izvor]

Mnogi Norvežani su uzeli učešće u pružanju otpora okupatoru, dok su mnogi drugi podržavali takve aktivnosti. Mnogi su vršili radnje civilne neposlušnosti, a drugi su učestvovali u pasivnom otporu protiv okupatora. Vremenom se organizovao pokret - Milorg, koji je do kraja rata brojao oko 40.000 ljudi, koji su pomogli u smeni vlasti 1945. godine.

Tokom trajanja rata, oko 80.000 ljudi je prebeglo u Ujedinjeno Kraljevstvo, gde je do kraja rata oko 28.000 ljudi bilo na ratnim spiskovima.[traži se izvor]

Savezničke akcije u Norveškoj[uredi | uredi izvor]

Tokom rata, Saveznički planeri su organizovali niz sabotaga i napada na teritoriji Norveške, sa ciljem onesposobljavanja Nemačkih vojnih i naučnih kapaciteta. Najznačajnija akcija je bila onesposobljavanje Nemačkog projekta nuklearne energije.[traži se izvor]

Rat u Laponiji, Sovjetska ofanziva i povlačenje Nemačke armije[uredi | uredi izvor]

Kada je počelo povlačenje nemačke vojske iz Laponije, bilo je planirano da se zadrže veoma bitni rudnici nikla u okolini Petsama. Ali zbog toka stvari, Nemačka vojska je morala da se pregrupiše oko gradova Lingena i Skibotna. Time je počela nova operacija - Operation Nordlicht(severna Svetlost), koja je na kraju predstavljala logističku grešku. Cilj te operacije je bio da se unište svi objekti koji su imali bilo kakav značaj.[traži se izvor]

Nemačke jedinice su nastavile da koriste strategiju spaljene zemlje, iako su im Sovjetske snage bivale sve bliže. Kao rezultat strategije spaljena zemlja, grad Kirkenes je praktično spaljen pre nego što je Nemačka vojska uspela da se povuče iz njega. Nemci su odlučili da im ne ostave ništa korisno.[traži se izvor]

Sledećih dana je nastavljena borba sa Sovjetima, u naseljima zapadno od Kirkenesa. 6. SS brdska divizija Sever je pružala odstupnicu ostalim nemačkim jedinicama, dok nisu stigli do Tanafjorda -fjorda u Finskoj. Tamo je stigla 6. novembra, kada je bio i poslednji kontakt sa Sovjetskim jedinicama.[traži se izvor]

Norveška vojska u azilu oslobađa Finmark[uredi | uredi izvor]

25. oktobra 1944. godine, Norveška vojska u Britaniji je dobila naređenje da se priključi Sovjetskoj vojsci u Murmansku i da onda zajedno uđu u Norvešku. Norveške jedinice su preuzele frontovske položaje. Bilo je neophodno poslati izviđačke patrole, da bi se videlo šta Nemci planiraju, i da li je stanovništvo sa te teritorije evakuisano. Izviđači su saznali da se Nemci povlače i za sobom ostavljaju podvodne mine i druge vrste zamki.[traži se izvor]

Situacija je ostala ovakva do kraja 1944. godine, kada su Norveške jedinice preuzele kontrolu na teritorijama koje su napustili Nemci. Uz pomoć lokalnog stanovništva su odbijali povremene napade iz vazduha, sa vode i kopna. 26. aprila 1945. Norveška komanda je poslala obaveštenje da je Finmark oslobođen.[traži se izvor]

Nemačka kapitulacija i oslobođenje[uredi | uredi izvor]

Nemačka predaja ispred Akeršuske tvrđave

Kako se bližio kraj rata, Norveški rajhkomesar Jozef Treboven je planirao da Norveška ostane poslednji bastion Trećeg rajha i utočište za Nemačke vođe. General Franc Beme, komandant Nemačkih snaga u Norveškoj, je izdao naređenje - bezuslovna vojna poslušnost.

Posle oslobođenja Danske, 5. maja, generalu Bemeu je stiglo naređenje da se preda saveznicima. To se desilo 7. maja. To je bio znak za 40.000 pripadnika organizacije Milorg da upadnu u Kraljevsku palatu i Glavnu policijsku stanicu.

8. maja saveznička misija je predočila zahteve za predaju, koji su prihvaćeni do večernjih časova. U Norveškoj je tada bilo oko 400.000 nemačkih vojnika,[2] što je bio veliki broj za državu koja je imala oko 3 miliona stanovnika.[3]

Norveška vlada u azilu je bila zamenjena koalicijonom vladom, na čelu sa Ejnarom Gerhardsenom. Na jesen su održani izbori, na kojim je pobedila njegova Partija radnika.[traži se izvor]

Tokom rata, 10,262 Norvežana su izgubila svoje živote. Oko 50.000 ih je uhapšeno, a oko 9.000 poslato u radne kampove van Norveške, kao što je Koncentracioni logor Štuthof.[4]

Suđenja za izdaju[uredi | uredi izvor]

Čak i pre kraja rata se razmišljalo o sudbini saradnika sa okupatorom. Neki su se slagali sa politikom ubijanja prestupnika, dok su oni hladnije glave bili za sklapanje optužnice i suđenja optuženima za izdaju. 37 ljudi je osuđeno na smrt - 25 Norvežana zbog izdaje, među kojima i Vidkun Kvisling, i 12 Nemaca zbog zločina protiv čovečnosti.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „World War II”. The Royal House of Norway (www.royalcourt.no) (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-02-03. 
  2. ^ „In Nazi-Occupied Norway, Glimpsing the World Hitler Wanted”. TIME (na jeziku: engleski). 2020-09-02. Pristupljeno 2024-02-03. 
  3. ^ „Population of Norway 1769-2020”. Statista (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-02-03. 
  4. ^ Enciklopedija Britanika - Drugi svetski rat, Pristupljeno 17. 4. 2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]