Obrnuti inženjering

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Obrnuti inženjering (engl. reverse engineering) je postupak otkrivanja tehnoloških principa uređaja, predmeta ili sistema putem temeljnih analiza njegove konstrukcije, funkcije i načina rada.[1] Često podrazumeva razlaganje nečega: na primer, mehaničkog uređaja, elektronske komponente, softverskog programa, ili biološke, hemijske ili organske materije, i analiziranja pricipa rada, u cilju popravke, tekućeg održavanja ili stvaranja novog uređaja ili programa, koji vrši istu funkciju, ali ne i prosto kopiranje bez razumevanja originala.

Koreni obrnutog inženjeringa potiču iz analize opreme za komercijalnu ili vojnu primenu.[2] Cilj je da se dođe do zaključaka o konstruktivnim odlukama koje su dovele do nastanka gotovog proizvoda uz malo ili nimalo predznanja o postupcima koji su upotrebljeni u originalnom procesu konstruisanja i proizvodnje. Iste tehnike se istražuju radi primene u softverskim sistemima, ne kada su u pitanju industrijske ili vojne potrebe, već radi zamene netačne, nekompletne ili na drugi način nedostupne dokumentacije.[3] Osim toga, koncept obrnutog inženjeringa se koristi za modifikovanje ili izmenu gotovih dinamičkih .dll biblioteka u operativnim sistemima.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Eilam, Eldad & Chikofsky, Elliot J. (2007). Reversing: secrets of reverse engineering. John Wiley & Sons. str. 3—. ISBN 9780764574818. 
  2. ^ Chikofsky, E. J. & Cross, J. H., II (1990). „Reverse Engineering and Design Recovery: A Taxonomy”. IEEE Software. 7 (1): 13—17. doi:10.1109/52.43044. 
  3. ^ A Survey of Reverse Engineering and Program Comprehension. Michael L. Nelson, April 19, 1996, ODU CS 551 – Software Engineering Survey.

Literatura[uredi | uredi izvor]