Оман (биљка)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Telekia speciosa
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Divizija:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Binomno ime
Telekia speciosa
(Schreb.) Baumg.
Sinonimi

Buphthalmum cordifolium Waldst. & Kit.
Buphthalmum speciosum Schreb.
Inula caucasica Pers.
Inula macrophylla M. B.
Telekia cordifolia DC.

Oman (volujsko oko, žuti kolotoč, ognjica, veliki volujak; lat. Telekia speciosa) je biljka iz porodice glavočika (Asteraceae).

Poreklo imena[uredi | uredi izvor]

  • ime roda po mađarskom botaničaru i meceni S. Teleki-ju, koji je živeo u 19. veku;
  • ime vrste od latinskog speciosus, što znači „naočit”, „lep”, ugledan zbog lepote same biljke.

Opis biljke[uredi | uredi izvor]

Stablo je okruglo, vunasto dlakavo, veoma snažno i grana se u gornjem delu. Donji, srednji i gornji listovi razlikuju se međusobno po obliku i lisnoj dršci. Donji su široko trouglasti ili jajasti sa dučačkim drškama. Srednji su na kratkoj dršci, jajasti i nazubljeni po obodu, dok su gornji listovi izduženo jajasti ili u obliku romba sa šiljatim vrhom i sedeći su (nemaju dršku). Cvetovi su grupisani u krupne glavičaste cvasti široke 6—7 cm, dok su one sakupljene u gronje. Po obodu glavice nalaze se jednopolni, ženski, jezičasti cvetovi. U centru su cevasti dvopolni (hemafroditni) cvetovi. Plod je ahenijum dugačak oko 6 mm sa nazubljenim obodom pri vrhu.

Stanište i rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Raste na planinama u pojasu bukovih i jelovih šuma, uz potoke i izvore u brdsko-planinaskom regionu, na starim krčevinama šuma i u kraškim vrtačama. Rasprostranjena je u južnim i istočnim Karpatima, Istočnim Alpima, Balkanskom poluostrvu, Maloj Aziji i na Kavkazu.

Lekovito dejstvo i upotreba[uredi | uredi izvor]

Koren, mirisa na kamfor, se koristi za odstranjivanje slobodnih radikala iz organizma. U narodnoj medicini omanom se leči bronhitis, plućne bolesti, prehlada i išijas.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vuksanović, Snežana: Ljekovite biljke i šumski plodovi, Natura, Kolašin, 2007.
  • Gostuški, R: Lečenje lekovitim biljem, Narodna knjiga, Beograd, 1979.
  • Grlić, Lj: Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, August Cesarec, Zagreb, 1986.
  • Djuk, A, Dž: Zelena apoteka, Politika, Beograd, 2005.
  • Jančić, R: Lekovite biljke sa ključem za određivanje, Naučna knjiga, Beograd, 1990.
  • Jančić, R: Botanika farmaceutika, Službeni list SCG, Beograd, 2004.
  • Jančić, R: Sto naših najpoznatijih lekovitih biljaka, Naučna knjiga, Beograd, 1988.
  • Kojić, M, Stamenković, V, Jovanović, D: Lekovite biljke jugoistične Srbije, ZUNS, Beograd 1998.
  • Marin, P, Tatić, B: Etimološki rečnik, NNK Internacional, Beograd, 2004.
  • Mindel, E: Vitaminska biblija, FaMilet, 1997.
  • Stamenković, V: Naše neškodljive lekovite biljke, Trend, Leskovac
  • Tucakov, J: Lečenje biljem, Rad, Beograd, 1984.
  • Šilić, Č: Šumske zeljaste biljke, IP Svjetlost, Sarajevo, 1990.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]