Orkestracija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Reč orkestracija ili instrumentacija [1](ital. orchestrazione, franc. orcherstration, instrumentation, engl. orcherstration, instrumentation, nem. Orcherstration, rus. оркестровка)[2]ima tri značenja:

1. Kompozicioni postupak u kome muzičar - orkestrator (najčešće je to kompozitor) orkestrira neku kompoziciju, "oblačeći" je u najlepše koloritne haljine bogatih zvukova muzičkih instrumenata. On to čini po zakonima orkestracije. Svaki kompozitor mora dobro da poznaje orkestraciju.
2. Muzički predmet koji se izučava na muzičkom fakultetu ili muzičkoj akademiji.
3. Nauka o rasporedu, udvajanju i upotrebi muzičkih instrumenata za potrebe orkestracije.

Šta orkestrator mora da poznaje[uredi | uredi izvor]

Orkestrator unutrašnjim sluhom i vizijom "čuje i vidi" kako će ono što orkestrira zvučati.[3] Da bi to postigao, orkestrator mora dobro da poznaje:

  1. Zvučne karakteristike i osobine muzičkih instrumenata.
  2. Zvučni raspon svakog muzičkog instrumenta.
  3. Boje svih muzičkih instrumenata i registre u kojima najbolje zvuče.
  4. Tehničke i koloritne mogućnosti svakog muzičkog instrumenta.
  5. Koji instrumenti su pogodni za međusobno udvajanje.
  6. Muzičku ortografiju – znanje o trancpozicijama, ključevima i drugim specifičnostima notacije za svaki instrument ponaosob.

Najpoznatiji orkestratori[uredi | uredi izvor]

Najčuveniji orkestratori su ujedno i poznati kompozitori u istoriji muzike, kao što su:

Briljantni orkestratori su, između ostalih, bili Rihard Štraus, Moris Ravel, Hektor Berlioz i Rimski-Korsakov. Rimski-Korsakov je napisao sjajan udžbenik orkestracije koji je i danas u upotrebi.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]