Osman ibn Abi el As
Osman ibn Abi el As el Takifi | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | عُثْمَان ابْن أَبُو ٱلْعَاص |
Mesto rođenja | Taif, |
Datum smrti | 671,672 ili 675 |
Mesto smrti | Basra (Irak), Pravedni kalifat |
Vojna karijera | |
Služba | 630–636. |
Vojska | Rašidunska |
Čin | general |
Učešće u ratovima | Ratovi Ride, Muslimansko osvajanje Persije, |
Osman ibn Abi el As el Takafi (arapski: عثمان ابن بو ٱلعاص, romanizovano: Uthmān ibn Abī al-ʿĀs; umro 671. ili 675.) bio je pratilac islamskog proroka Muhameda iz plemena Banu Takif i guverner provincije Bahrajn (istočna Arabija) i Omana (jugoistočna Arabija) 636–650, za vreme vladavine kalifa Omara (634–644) i Osmana (644–656). Tokom svog guvernerstva vodio je vojne pohode protiv sasanidskih Persijanaca u Farsu. Nakon odlaska sa dužnosti, nastanio se sa braćom u Basri gde mu je halifa dodelio veliko imanje. Preneo je brojne hadise učenjaku El Hasanu el Basriju i umro u gradu Basri.
Poreklo i namesništvo u Ta'ifu[uredi | uredi izvor]
Osman je bio sin Abu el As ibn Bišr ibn Abd Dumana iz plemena Banu Takif sa sedištem u Taifu u Hidžazu (zapadna Arabija).[1] Oni su pripadali plemenu Banu Hutajt, istaknutoj porodici Banu Džušam, koja je bila jedan od dva glavna ogranka Takifa.[2] Osman je imao petoro braće: El Hakam, El Mugira, Abu Umaja, Abu Amr - koji su svi bili sinovi Osmanove majke Fatime bint Abdilah [3] - i Hafs.[4]
Osman je bio najmlađi član šestočlane delegacije predstavnika Takifa poslate da uspostavi mir sa islamskim prorokom Muhamedom 9. decembra 630. godine, malo pre muslimanskog osvajanja njihovog grada 631. godine.[5][6] Delegacija je prihvatila islam tokom ovog sastanka, iako istoričari 8. veka El Vakidi i Omar ibn Šaba smatraju da je Osman već prešao na islam tokom prethodne posete Muhamedu u Medini, ali da je to držao u tajnosti od svog plemena.[7] Uprkos mladosti,[8] Muhamed je proglasio Osmana za guvernera Taifa.[9] Njegovo imenovanje proisteklo je iz njegove očigledne revnosti u proučavanju islama i Kurana,[10] kako je Muhamedu posvedočio Ebu Bekr, budući prvi halifa (vođa muslimanske zajednice).[8] Osmanoov jurisdikcija bila je nad naseljenim stanovnicima Taifa i okoline (nad nomadima iz Havazina upravljao je Malik ibn Avf el Nasri) i on je ostao na toj funkciji u vreme Muhamedove smrti 632. godine.[9] Bio je prvi član Takifa koji je postigao istaknuto mesto pod islamom.[11]
Posle Muhamedove smrti, mnoga arapska plemena su se pobunila protiv muslimanske države koja je bila tek stvorena. Osman je igrao ključnu ulogu održavajući lojalnost Takifa prema islamu.[12] Tokom ratova Rida koje je Ebu Bekr pokrenuo protiv pobunjeničkih plemena, Osman je poslao snage iz Taifa protiv pobunjeničkih klanova iz plemena Azd i Badžila u Jemenu (jugozapadna Arabija).[13] Kasnije je iz grada dao dvadeset ljudi pod komandom svog brata da pomognu Medininim ratnim naporima u Jemenu.[14] Ebu Bekr je zadržao Osmana na svom položaju, kao i njegov naslednik kalif Omar.[11]
Guverner Bahreina i Omana[uredi | uredi izvor]
Kalif Omar je imenovao Osmana za guvernera Bahrajna (istočna Arabija) i Omana (jugoistočna Arabija) 636. godine,[15] nakon smene El Ala el Hadramija.[16] Pokrajina Jamama (centralna Arabija) je u to vreme bila administrativno pripojena Bahrajnu.[17] Omar je dozvolio Osmanu da naimenuje El Hakama za svog zamenika u Taifu.[18]
Osman je uputio pomorske ekspedicije protiv pomorskih luka i položaja Sasanidskog carstva i dalje na istok do granica Indije.[15] Prvi arapski pomorski napadi na luke indijskog potkontinenta izvedene su po naređenju Osmana.[19] Prema istoriji El Baladurija, napadi su ciljali Tane (blizu modernog Mumbaija), Debala i Baruča.[2][20] Napadom na Tane, prvim arapskim upadom u Indiji, zapovedao je Osmanov brat El Hakam i bio je uspešan, Arapi su se vratili u Oman bez ikakvih gubitaka u ljudstvu.[21] Sledećim napadom na Debal komandovao je drugi brat, El Mugira,[22] El Hakam je predvodio upad u Baruč.[23] Upadi su pokrenuti 636. godine prema el Baladuriju, [24]što podržava savremeni istoričar Nabi Bahš Han Baloč, koji sumnja da su se verovatno dogodili krajem 636. godine.[25] Pomorske operacije su pokrenute bez Omarove sankcije i on ih nije odobrio saznavši za operacije, navodeći svoj strah za sigurnost arapskih trupa na moru.[20] Savremeni jermenski istoričar Sebeos potvrđuje ove arapske napade na sasanidsko primorje.[15] Prema Baloču, razlozi za Osmanovu inicijativu nisu identifikovani u srednjovekovnim izvorima i verovatno su to bile avanture vođene revnošću u svrhu džihada (svete borbe).[26]
Omar je 637. godine opozvan iz Bahreina i ponovo imenovan da upravlja Taifom, verovatno kao posledica njegovog jednostranog pokretanja pomorskih upada protiv Indije.[27] Vraćen je u Bahrajn 638. godine, nakon neuspelog pomorskog prepada El Ala protiv sasanidske provincije Fars, koji se završio velikim gubicima Arapa.[28] U periodu 638–639. Osman je lično predvodio veliki napad duž obale Farsa.[29] Njegov brat El Hakam ga je pratio, dok je on prepustio El Mugiri da nadgleda administrativne poslove u Bahrainu kao njegov zamenik.[30] Tokom 639. ili 640. godine, Osman i El Hakam su u provinciji Fars uspostavili arapski vojni logor nakon što su zauzeli gradu Tavadž blizu obale Persijskog zaliva, jugozapadno od modernog Širaza.[29][15] Zatim je 641. godine Osman osnovao svoje stalno sedište u Tavadžu, koje je utvrdio.[29] Iste godine je iz Tavadža zauzeo grad Reišahr i ubio sasanidskog guvernera Farsa, izvesnog Šahruka.[29] Do 642. godine Osman je potčinio gradove Džareh, Kazerun i El Nubinddžan.[29]
Oko 643. godine, Osmanovim snagama se pridružio Abu Musa el Ašari, arapski guverner Basre, koji se borio protiv Sasanida na iračkom frontu.[31] Osman je zadržao sveukupno zapovedništvo i zajedno su osvojili Aradžan i oblast Širaz, dok je Osman osvojio grad Darabdžird dalje na istoku bez Abu Muse.[31] Ova osvajanja su se dogodila između 643. i 644.[31]Omar je preminuo u krajem godine, a nasledio ga je Osman ibn Afan, koji je zadržao Osmana na njegovom položaju još oko šest godina.[32] Osman nije uspeo da zauzme sasanidska uporišta Istahr i Džur (Firuzabad) u planinskom delu centralnog Farsa, koja je 649. godine osvojio arapski guverner Basre Abd Alah ibn Amir.[15] Te godine je Ibn Amir dobio vrhovnu komandu nad vojskama Osmana i Abu Muse u Iranu.[33]
Kasniji život, smrt i nasleđe[uredi | uredi izvor]
Kalif je otpustio Osmana i on povukao u Basru nakon 650. Kalif je 29. februara 650. godine[11][34] Osmanu dodelio veliko imanje u blizini grada - u El Ubuli (Apologos) na obali reke Eufrat - od koga je on delio svakome od svoje braće po parče da bi mogli dalje graditi imanja.[4] Kanal iskopan na imanju nazvan je po njemu Šat Osman.[4]Osman je umro u Basri 671., 672. ili 675.[11][12]
Istaknuti islamski teolog i učenjak El Hasan el Basri je preneo hadis (Muhamedove tradicije) Osmana tokom njegovog boravka u Basri.[6] Od ukupno dvadeset i devet hadisa koje je preneo Osman, tri su zabeležena u muslimanima Sahih, a ostatak u različitim poglavljima hadisa.[6] Unuka Osmana, Um Muhamad bint Abd Alah ibn Osman bila je udata za generala i guvernera Salma ibn Zijada i tokom njegove ekspedicije 681. godine postala je poznata kao prva arapska žena koja je prešla reku Oks u Transoksijani.[35]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Poonawala 1990, str. 43.
- ^ a b Baloch 1953, str. 243.
- ^ Baloch 1946, str. 250, note 1.
- ^ a b v Ishaq 1945, str. 113, note 7.
- ^ Donner 1993, str. 158, note 994.
- ^ a b v Ishaq 1945, str. 109, note 1.
- ^ Poonawala 1990, str. 45, note 330.
- ^ a b Poonawala 1990, str. 43–45.
- ^ a b Donner 1993, str. 158.
- ^ Donner 1981, str. 73–74.
- ^ a b v g Blankinship 1993, str. 142, note 774.
- ^ a b Friedmann 1992, str. 172, note 617.
- ^ Donner 1993, str. 161.
- ^ Donner 1993, str. 164.
- ^ a b v g d Hoyland 2015, str. 85.
- ^ Baloch 1946, str. 260.
- ^ Baloch 1946, str. 262.
- ^ Baloch 1946, str. 255.
- ^ Ishaq 1945, str. 109–110.
- ^ a b Friedmann 1970, str. 253.
- ^ Ishaq 1945, str. 112.
- ^ Ishaq 1945, str. 109.
- ^ Baloch 1946, str. 246.
- ^ Ishaq 1945, str. 110.
- ^ Baloch 1946, str. 250, 266.
- ^ Baloch 1946, str. 266.
- ^ Baloch 1946, str. 260–261.
- ^ Baloch 1946, str. 261–262.
- ^ a b v g d Baloch 1946, str. 263, note 1.
- ^ Baloch 1946, str. 264.
- ^ a b v Baloch 1946, str. 263.
- ^ Ahmed 2010, str. 107, note 545.
- ^ Baloch 1946, str. 258, note 6.
- ^ Baloch 1946, str. 250.
- ^ Howard 1990, str. 187.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ahmed, Asad Q. (2010). The Religious Elite of the Early Islamic Ḥijāz: Five Prosopographical Case Studies. Oxford: University of Oxford Linacre College Unit for Prosopographical Research. ISBN 978-1-900934-13-8.
- Baloch, Nabi Bakhsh Khan (July 1946). "The Probable Date of the First Arab Expeditions to India". Islamic Culture. 20 (3): 250–266.
- Baloch, Nabi Bakhsh (October 1953). "Muhammad ibn al-Qasim: A Study of His Family Background and Personality" (PDF). Islamic Culture: 242–271.
- Blankinship, Khalid Yahya, ed. (1993). The History of al-Ṭabarī, Volume XI: The Challenge to the Empires. SUNY Series in Near Eastern Studies. Albany, New York: State University of New York Press. ISBN 978-0-7914-0851-3.
- Donner, Fred M. (1981). The Early Islamic Conquests. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-05327-8.
- Donner, Fred M., ed. (1993). The History of al-Ṭabarī, Volume X: The Conquest of Arabia, A.D. 632–633/A.H. 11. SUNY Series in Near Eastern Studies. Albany, New York: State University of New York Press. ISBN 978-0-7914-1071-4.
- Friedmann, Yohanan, ed. (1992). The History of al-Ṭabarī, Volume XII: The Battle of al-Qādisīyyah and the Conquest of Syria and Palestine. SUNY Series in Near Eastern Studies. Albany, New York: State University of New York Press. ISBN 978-0-7914-0733-2.
- Friedmann, Yohanan (December 1970). "Minor Problems in al-Baladhuri's Account of the Conquest of Sind". Rivista degli studi orientali. 45 (3): 253–260.
- Poonawala, Ismail, ed. (1990). The History of al-Ṭabarī, Volume IX: The Last Years of the Prophet: The Formation of the State, A.D. 630–632/A.H. 8–11. SUNY Series in Near Eastern Studies. Albany, New York: State University of New York Press. ISBN 978-0-88706-691-7.
- Hoyland, Robert G. (2015). In God's Path: The Arab Conquests and the Creation of an Islamic Empire. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-991636-8.
- Howard, I. K. A., ed. (1990). The History of al-Ṭabarī, Volume XIX: The Caliphate of Yazīd ibn Muʿāwiyah, A.D. 680–683/A.H. 60–64. SUNY Series in Near Eastern Studies. Albany, New York: State University of New York Press. ISBN 978-0-7914-0040-1.
- Ishaq, Mohammad (April 1945). "A Peep Into the First Arab Expeditions to India under the Companions of the Prophet". Islamic Culture. 19 (2): 109–114.