Ostrvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Snimak iz vazduha Sedeooga, ostrva u privatnom vlasništvu koje pripada grupi ostrva Haligen u Nemačkoj.
Ostrvo Vejk

Ostrvo je deo kopna manji od kontinenta a veći od hrida (stene, grebena). Može se nalaziti u reci, jezeru ili moru. Postoje dve glavne vrste ostrva u moru: kontinentalna i okeanska ostrva. Postoje i veštačka ostrva (ostrva koje je napravio čovek).

U svetu postoji oko 900.000 zvaničnih ostrva. Ovaj broj se sastoji od svih zvanično prijavljenih ostrva svake zemlje. Ukupan broj ostrva u svetu je nepoznat. Možda postoje stotine hiljada malih ostrva koja su nepoznata i neprebrojana.[1] Broj morskih ostrva u svetu procenjuje se na više od 200.000. Ukupna površina svetskih morskih ostrva je oko 9.963.000 kvadratnih kilometara, što je slično području Kanade i čini otprilike 1/15 (ili 6,7%) ukupne kopnene površine Zemlje.[2]

Definicija[uredi | uredi izvor]

Prema definiciji koja je utemeljena na preporukama Međunarodne hidrografske organizacije (International Hydrographic Organization)[3][4] ostrvo je deo kopna okružen morem sa svih strana.

Podela po površini:

  • Ostrvo je sve do kopna potpuno okruženo vodenom prostranstvom, površine preko 1 km²
  • Ostrvce je kopno potpuno okruženo vodenom prostranstvom, površine od 0.01 do 1 km²
  • Hridi[5][6][7][8] i grebeni[9][10] su površina manjih od 0.01 km².

Nastajanje ostrva[uredi | uredi izvor]

Kontinentalna ostrva[uredi | uredi izvor]

Nalaze se blizu kopna. Odvojili su se od kopna zbog podizanja nivoa okeana nakon otapanja glečera u pleistocenu.[11]

Okeanska ostrva[uredi | uredi izvor]

Nalaze se dalje od kopna. Nastala su usled tektonskog podizanja morskog dna ili nagomilavanja vulkanskog materijala. U tropskim oblastima su nastala nagomilavanjem korala.[11]

Najveća ostrva Evrope[uredi | uredi izvor]

  1. Velika Britanija (Britanija) – 215 325 km²
  2. Island (Island) – 102 819 km²
  3. Irska (Britanija, Irska) – 83 849 km²
  4. Severno ostrvo (Rusija) – 48 904 km²
  5. Špicberg (Norveška) – 39 044 km²
  6. Južno ostrvo (Rusija) – 33 275 km²
  7. Sicilija (Italija) – 25 426 km²
  8. Sardinija (Italija) – 23 813 km²
  9. Severoistočna zemlja (Norveška) – 14 530 km²
  10. Kipar (Kipar) – 9 251 km² [11]

Klasifikacija ostrva[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija tipova ostrva u uskoj je vezi sa karakterom i genezom obala.

Prema opštoj podeli ostrva se dele na dve velike grupe: kontinentalna i samostalna.

Kontinentalna ostrva su nekadašnji delovi kopna (kontinenata) koji su delimično spušteni i potopljeni pod morski nivo usled različitih uzroka. Geološki sastav i tektonska struktura ovih ostrva ukazuje da su ona bila deo obližnjeg kopna. Ona se mogu podeliti prema položaju koga zauzimaju u okviru basena i prema genezi. Prema položaju postoje pribrežna i šelfska. Pribrežna ostrva nalaze se u neposrednoj blizini obala dok su šelfska uglavnom razbacana po kontinentalnom šelfu.

Prema načinu postanka kontinentalna ostrva mogu biti tektonska, akumulativna i abraziona.

Kontinentalna tektonska ostrva postala su na ingresionim obalama usled spuštanja i potapanja pod morski nivo oblika tektonskog reljefa. Tektonska rasedna ostrva su delovi horstova koji su ostali iznad nivoa mora. Ova ostrva pripadaju ingresionim rasednim obalama. Izrazit primer ovog tipa su Kikladska ostrva koja su delovi potonulog egejskog kopna koje je razbijeno radijalnim pokretima u pleistocenu. Tektonska nabrana ostrva su ona ostrva u čijoj strukturi postoje antiklinale, čiji svodovi predstavljaju ostrva. Primer ovih ostrva su dalmatinska ostrva.

Kontinentalna akumulativna ostrva izgrađena su od nanosnog materijala koji je produkt nekog erozivnog procesa. Potapanjem nižih delova akumuliranog materijala formirana su ostrva. Tako su potapanjem nižih delova morenskog materijala, koji je nanesen lednicima za vreme Ledenog doba, postala akumulativna glacijalna ostrva. Ovakvih ostrva ima na obalama Skandinavije. Akumulativna rečna ostrva su rečna nanosna uzvišenja iznad morskog nivoa akumulirana uglavnom na deltama velikih reka. Potapanjem nižih delova peskovitih eolskih oblika (dine i peskoviti bedemi) nastaju akumulativna eolska ostrva. Ovakvih ostrva ima puno na jugoistočnoj obali Aralskog jezera. Akumulativna abraziona ostrva sastavljena su od materijala koji je postao abradiranjem obala i klifa. Ovom tipu pripadaju ostrva koja ulaze u sastav litoralnih kordona i barova.

Kontinentalna abraziona ostrva nastaju u procesu mehaničkog rada talasa. Talasi se ruše o obalu i klif, abradiraju ih i unazadno pomeraju. Dugotrajnim delovanjem tog rušilačkog rada od nekadašnjeg klifa zaostaju pojedini istureni stenoviti ostenjaci koji štrče iznad morske površine u vidu manjih stenovitih ostrva. Abrazija postupno nastavlja da uništava ova stenovita ostrva tako da od njih zaostaju samo stenoviti sprudovi i školjevi. Ovakva ostrva veoma su brojna na jadranskoj obali. Izrazit primer je ostrvo Sveti Nikola kod Budve.

Samostalna ostrva razbacana su po pučini i javljaju se gotovo u svim delovima basena. Prema načinu postanka ona mogu biti vulkanska i koralna.

Vulkanska ostrva postala su submarinskim vulkanskim erupcijama. Narastanjem, podmorske vulkanske kupe javljaju se iznad nivoa mora u vidu ostrva. Postoje vulkanska ostrva koja su i dalje u aktivnoj fazi vulkanizma (Havajska ostrva) ali i ona kod kojih je vulkanska aktivnost završena (Brusnik i Jabuka u Jadranskom moru). Stare vulkanske kupe mogu delovanjem abrazije da budu delimično razorene i dovedene u stadijum kaldere. Prodiranjem mora u nekadašnji krater on se preobražava u zaliv. Takva ostrva su Santorin (Egejsko more) i Sen Pol u Indijskom okeanu. Vulkanska ostrva u Atlantskom okeanu su Azorska, Tristan da Kunja, Sveta Jelena itd. Poznata vulkanska ostrva u Indijskom okeanu su Novi Amsterdam, Kergelen, Maskarenska ostrva i dr.

Koralska ostrva nastaju narastanjem koralskih kolonija u tropskom pojasu Indijskog i Tihog okeana. Ovom tipu ostrva pripadaju Maldivska, Lakadivska, Kokosova ostrva, ostrvo Čagos, veći deo Andamanskih ostrva itd. Koralska ostrva dele se na koralske sprudove i atole.

Koralski sprudovi imaju oblik izduženih, niskih barijera koje se pružaju duž tropskih obala. Atoli su ostrva u obliku prstena postala oko potonulih vulkanskih kupa. Unutar njih nalaze se zatvorene lagune čija je dubina do 100 m. Atoli su uglavnom neznatne visine, izuzev ako su izdignuti tektonskim pokretima, dok im prečnik može dostići čak 50 km. Najviše ih ima u Tihom okeanu, pogotovo u Karolinskom i Maršalskom arhipelagu.[12]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ How Many Islands are in the World?
  2. ^ „形形色色的海洋岛屿”. Arhivirano iz originala 29. 03. 2023. g. Pristupljeno 27. 05. 2023. 
  3. ^ „First Assembly of the International Hydrographic Organization (IHO)”. hydro-international.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2019-04-17. 
  4. ^ Wingrove, Martyn (11. 3. 2019). „IMO takes the e-navigation reins”. Maritime Digitalisation & Communications. Arhivirano iz originala 17. 4. 2019. g. Pristupljeno 2019-04-17. 
  5. ^ „Islet Landforms”. World Landforms of the Earth. Pristupljeno 29. 4. 2020. 
  6. ^ „Eyot”. World Wide Words. 21. 6. 2003. Pristupljeno 30. 4. 2020. 
  7. ^ „Definition of eyot”. www.dictionary.com. 20. 4. 2020. Pristupljeno 30. 4. 2020. 
  8. ^ Misachi, John (5. 4. 2019). „What is an Ait? Ait Defintion [sic]”. WorldAtlas. Pristupljeno 30. 4. 2020. 
  9. ^ „Optimism at Boscombe surf reef's opening day”. Bournemouthecho.co.uk. 3. 11. 2009. Arhivirano iz originala 18. 3. 2012. g. Pristupljeno 19. 6. 2012. 
  10. ^ „Resource Library: Encyclopedic Entry: Reef”. www.nationalgeographic.org. Washington, DC: National Geographic Society. 30. 9. 2011. Pristupljeno 15. 3. 2021. 
  11. ^ a b v Andera, Miloš (2007). Enciklopedija prirode Evrope. Beograd: Mladinska knjiga. str. 186. — 187. ISBN 978-86-84213-70-1. 
  12. ^ Petrović, Dragutin; Manojlović, Predrag (2003). Geomorfologija. Beograd: Geografski fakultet, Beograd. str. 389—391. ISBN 86-82657-32-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]