Pad Zete (1496)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zeta u doba Crnojevića

Pad Zete (1496) odnosno drugi pad države Crnojevića, predstavlja ponovni i konačni pad srednjovjekovne države Zete pod vlast Osmanskog carstva u jesen 1496. godine. Konačna propast državnosti Zete označena je odlaskom poslednjeg zetskog vladara Đurđa Crnojevića sa Cetinja i uspostavljanjem neposredne turske vlasti na cjelokupnom području Gornje Zete, uključujući i oblast prvobitne (stare) Crne Gore. Neposredno nakon turskog zaposedanja zemlje, dotadašnja oblast Crnojevića organizovana je kao vilajet Crnojevića u sastavu Skadarskog sandžaka, a prvi popis novostvorenog vilajeta obavljen je već prije marta 1497. godine. Drugim padom Zete označena je konačna propast poslednje srpske srednjovekovne države.[1][2][3][4][5]

Pad države Crnojevića[uredi | uredi izvor]

Prvo tursko osvajanje Zete (1479)
Grb sa monogramom Đurđa Crnojevića (1490-1496)

Iako je Zeta nakon prvog pada pod tursku vlast 1479. godine uspjela da obnovi svoju državnost već tokom 1481. godine, politički položaj države Crnojevića počeo je ubrzano da se pogoršava nedugo nakon smrti Ivana Crnojevića u julu 1490. godine. Njegov sin i nasljednik Đurađ Crnojević suočio se sa brojnim političkim izazovima, koji su proisticali iz suprotstavljenih mletačkih i turskih interesa, koji su se ukrštali upravo na širem području Zete. Kao mletački zet, Đurađ Crnojević je donekle popravio od ranije narušene odnose sa Mletačkom republikom, ali je time izazvao nezadovoljstvo na drugoj strani, među pojedinim srodnicima i podanicima koji na čelu sa Đurđevim bratom Stefanom nijesu željeli da kvare odnose sa sultanom.[6][7]

Kada je francuski kralj Karlo VIII, osvojivši 1495. godine Napuljsku kraljevinu počeo da radi na stvaranju antiturskog saveza, među potencijalnim saveznicima se našao i Đurađ Crnojević. Veze između Karla i Đurđa uspostavio je Đurđev ujak Konstantin Arijanit, koji je živeo u Italiji. Međutim, protiv tog saveza bili su Mlečani koji su zazirali od francuskog učvršćivanja u Italiji, pa su zato sklopili savez protiv Francuza u koji su ušli još i Habzburška monarhija, Milansko vojvodstvo i papa Aleksandar VI. Toj koaliciji uspjelo je ne samo da potisne Karla iz Napulja nego i da kompromituje njegove antiturske planove.

Antitursku politiku nije podržavao ni Đurđev brat Stefan Crnojević, koji je u jesen 1496. godine došao na Cetinje, gde je obavjestio Đurđa da turski sultan zahteva od svog vazala, zetskog vladara, da odmah dođe u Carigrad na poklonjenje, ili da napusti svoju državu.[8] Našavši se u opasnosti, Đurađ je odlučio da zajedno sa porodicom i pratnjom napusti Cetinje, a zatim je preko Budve otišao za Italiju. I isto vrijeme, vlast nad Zetom preuzeli su Turci, koji su cjelokupno područje Gornje Zete, uključujući i oblast prvobitne (stare) Crne Gore, priključili Skadarskom sandžaku. Time je krajem 1496. godine označena konačna propast Zete, a ujedno i propast poslednje srpske srednjovekovne države.[2][3][5]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Prilikom zaposedanja Zete krajem 1496. godine, Turci su prvobitno nastupali sa posebnim uvažavanjem prema Stefanu Crnojeviću, koji nije napustio zemlju. Iako se Stefan ponadao da će ga sultan prihvatiti kao novog vladara u Zeti, to se pokazalo kao neostvarivo. Pošto su vlast u zemlji preuzeli bez otpora, Turci nijesu imali namjeru da postave Stefana, niti bilo koga drugog, za novog vladara u Zeti. Jedini ustupak Stefanu učinjen je time što mu je dozvoljeno da u ličnom vlasništvu zadrži porodične posjede Crnojevića.[9]

Neposredno nakon turskog zaposedanja zemlje, dotadašnja oblast Crnojevića bila je organizovana kao vilajet Crnojevića, čiji je prvi popis obavljen već prije marta 1497. godine.[1][4] U novembru 1498. godine pominje se turski subaša kao upravitelj u oblastima koje su ranije pripadale državi Crnojevića (ital. subaslach governador di stato fo di Zernovich).[10] Upravo u to vrijeme, Stefan Crnojević je pao u nemilost kod skadarskog sandžakbega Feriza, koji ga je čak i pritvorio, ali ne zna se tačno zbog kog uzroka. Pretpostavlja se da su Turci dobili nekakve vesti o Stefanovim eventuanim vezama sa bratom Đurđem ili Mlečanima, s kojima su nedugo potom ponovo ušli u rat (1499-1502). Zeta je i dalje ostala pod neposrednom turskom vlašću u sastavu Skadarskog sandžaka, kao vilajet Crnojevića sve do 1513. godine, kada je izvršena nova reorganizacija, u sklopu koje je stvoren poseban sandžak Crna Gora.[11]

Kako je mirno primljena turska vlast, naglašava Jovan Tomić koji je posebno proučavao ovaj period, „vidi se iz fakta da je za vreme mletačko-turskog rata od 1499-1502. godine u Crnoj Gori nije bilo ni jednog ozbiljnog pokušaja mletačkog protiv Turaka, jer su oni tamo imali više pristalica nego Mlečići. Da su o tome znali Mlečići, pored senatskog neobraćanja pažnje predlogu da se u Crnoj Gori otpočne akcija protiv Turaka za dokaz služi i pojav, što neka sela, koja su bila pod mletačkom vlašću, priđoše Turcima. Kotorska vlastela svojim ponašanjem prema stanovništvu tih sela, doprinela su, da je ovo pretpostavljalo tursko gospodarstvo njihovom, a omraze s Primorja i bolji izgled na plen od mletačkih podanika nego od sultanovih, održaše Crnogorce u većoj naklonosti prema Turcima nego prema Mlečićima“.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Đurđev 1954, str. 172, 180.
  2. ^ a b Božić 1970, str. 333-347.
  3. ^ a b Blagojević & Spremić 1982, str. 414–430.
  4. ^ a b Đurđev 1984, str. 18-19, 30-32.
  5. ^ a b Ćirković 2004, str. 114.
  6. ^ Tomić 1901.
  7. ^ Božić 1970, str. 308-321.
  8. ^ Stanojević 1975, str. 12.
  9. ^ Stanojević 1975, str. 36.
  10. ^ Miklosich 1886, str. 45.
  11. ^ Bojanić 1989, str. 183–190.

Literatura[uredi | uredi izvor]