Papa Kliment VI

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kliment VI
Portret pape Klimenta VI, uljana slika Anrija Serura iz XIX veka. Danas se nalazi u Papskoj palati u Avinjonu.
Lični podaci
Puno imePjer Rože
Datum rođenja(1291-00-00)1291.
Mesto rođenjaMomon, Kraljevstvo Francuska
Datum smrti6. decembar 1352.(1352-12-06) (60/61 god.)
Mesto smrtiAvinjon, Papska država
Mesto ukopaŠez Dje
NarodnostFrancuz
Papa
Redosled198.
Pontifikat7. maj 13426. decembar 1352
PrethodnikPapa Benedikt XII
NaslednikPapa Inoćentije VI


Grb pape Klimenta VI

Papa Kliment VI (lat. Papa Clemens VI), rođen kao Pjer Rože (franc. Pierre Roger; 1291, Momon [a] - 12. decembar 1352, Avinjon) bio je poglavar Rimokatoličke crkve (7. maj 13426. decembar 1352) u vreme Avinjonskog papastva. Kao i sve papa iz tog perioda i on je bio francuske narodnosti.

Uspon do papskog položaja[uredi | uredi izvor]

Kao desetogodišnjak, mladi Pjer je ušao u benediktinski manastir Šez Dje [b]. Kasnije je doktorirao na univerzitetu u Parizu. Bio je rečit govornik. Odskočna daska za dalji napredak u crkvenoj hijerarhiji, Rožeu je bio izbor Jovana XXII za papu i postavljanje Pjera Gavejna od Mortmara za glavnog kardinala zaduženog za Francusku. Upravo za vreme Gavejna, Pjer Rože je zauzeo položaj priora manastira Svetog Baudilusa od Nima i opatije Fekan u Normandiji, ali njegov najveći uspeh je imenovanje za biskupa Arasa, 1328. godine, čin kojim je postao i savetnik francuskog kralja. Posle toga Rože doživljava vrtoglavi uspon i već sledeće godine biva postavljen za nadbiskupa Sansa, a, godinu dana zatim, i za nadbiskupa Ruana. Godine 1335. Rože je u Ruanu održao pokrajinski crkveni sabor, koji je doneo neke disciplinske dekrete. 1338. godine papa Benedikt XII ga je proglasio za kardinala.

Osnovne crte pontifikata[uredi | uredi izvor]

Papa Benedikt XII umro je 25. aprila 1342. godine, a Pjer Rože je izabran za novog papu 7. maja iste godine, kada uzima ime Kliment VI. Iako je nastojao da bude istinski verski poglavar, novi papa nije uspeo da se oslobodi nadzora francuskog kralja.[1] Štaviše papstvo je palo pod još veći uticaj Francuske, nastavivši da gubi politički ugled i ne pokušavajući da obnovi teokratsku politiku Inoćentija III i Bonifacija VIII. Klimentu je tako jedino ostalo da svim sredstvima pokušava da se učvrsti svoju vlast nad crkvom.[2] Klimentova zavisnost je bila toliko velika da su vladari bili nepoverljivi prema njemu, čak i kada se trudio da bude nepristrasan. Uz to, mada nije bio ni zao ni preterano izopačen, duhovnost mu nije bila jača strana, a živeo je raskošno u svom lepom gradu. Podigao je veličanstvenu palatu na obalama Rone i opkolio grad visokim zidinama. Mnogi kardinali živeli su u raskošnom predgrađu Vilnev na francuskoj obali reke.[1] Od dvadeset pet kardinala koji su proglašeni za vreme njegovog pontifikata, većina su bili Francuzi, od kojih su dvanaest bili njegovi rođaci, što ukazuje na neverovatan nivo nepotizma, koji je vladao u to vreme. Uprkos svemu tome, Kliment je bio aktivna i politički vrlo moćna ličnost.[3]

Papa Kliment VI, crtež iz knjige Istorija rimskih pontifa (franc. Histoire des souverains pontifes romains) autora Aleksis-Fransoe Artoa de Montora objavljen 1842. godine.

Papa Kliment je juna 1347. godine kanonizovao Iva Bretanjskog (†1303), zaštitinika siročadi. Osuđivao je Flagelante, a 1351. godine, hrabro je odbranio kaluđere prosjake, od sekularnih prelata.

Odnosi sa Francuskom i italijanskim državama[uredi | uredi izvor]

Odmah po preuzimanju položaja pontifa, Kliment je pokušao posredovati za mir između Engleske i Francuske. Uprkos njegovim prevelikim simpatijama prema Francuzima, koje su izazvale englesko nepoverenje, mir je ipak sklopljen i to već 1343. u Malestrui. Iste godine, Avinjon je posetila delegacija rimskih građana predvođena Petrarkom, koja je papi kao Vitezu Rožeu ponudila senatorsko dostojanstvo, zatražila održavanje jubileja svakih pedeset umesto sto godina, kao i papin povratak u Rim. Kliment je prihvatio senatorsko dostojanstvo i održavanje jubileja svakih pedeset umesto sto godina. Ovu drugu odluku je čak i potvrdio Jedinstvenom bulom (lat. Unigenitus), ali treći zahtev je odbio. Dana 9. juna 1348. godine bio je otkupljen suverenitet Avinjona za 80.000 florina i za objavu nevinosti u vezi ubistva muža napuljske i provansalske kraljice Jovane I. Jedinstvena bula se ubrzo isplatila i jubilarna 1350. godina dovela je masu hodočasnika u Večiti grad, a samim tim i velike prihode Svetoj stolici. Što se tiče italijanske politike, papa Kliment je pokušao da ojača partiju Gvelfa, ali pretrpevši težak neuspeh, bio je prinuđen ustupiti Bolonju milanskom nadbiskupu na dvanaest godina.

Papa i Sveto rimsko carstvo[uredi | uredi izvor]

Kliment je nasledio dugogodišnji sukob između papstva i Ludviga IV, cara Svetog rimskog carstva. Sukob se posebno razbuktao kada je Mergaret Maultaš, vojvotkinja Tirola, odbacila svog supruga Johana Hajnriha Luksemburškog i udala se za Ludviga V Bavarskog, sina cara Ludviga. Da bi papa priznao taj čin, car Ludvig je bio spreman i na najveće ustupke. U septembru 1343. on je pisao kako bi se zarad priznanja tog braka odrekao svoje, kako je priznavao, nezakonito stečene carske krune, uz samo jedan uslov, da mu ostane titula kralja Rimljana.

Statua Ludviga IV Vitelsbaha, cara Svetog rimskog carstva, u Vajsenburgu u Bavarskoj iz 1903. godine.

Međutim, Kliment je tražio još jedan ustupak, da se svi zakoni u Svetom rimskom carstvu donose uz njegovo odobrenje, ukidanje svih zakona koji su doneti bez pristanka Svete stolice, otpuštanje svih crkvenih lica koje je car samoinicijativno postavio i povrh svega, odricanje svih poseda na Papsku državu, Siciliju, Sardiniju i Korziku. Postavši vrlo popustljiv, Ludvig je dao ove zahteve nemačkim kneževima na razmatranje. Kako je tada u carstvu vladalo veliko neraspoloženje protiv protiv pape, zbog odvajanja Praške arhidijaceze od glavne arhidijaceze u Majncu, koje se odigralo 30. aprila 1344. godine, zahtev je proglašen za neprihvatljiv i čak pozvali na svrgavanje cara Ludviga, jer ga nije odmah odbacio.

Dana 7. aprila 1345. papa je smenio nadbiskupa Majnca, Hajnriha Firneburškog, vatrenog pristalicu tadašnjeg cara i na njegovo mesto postavio dvadesetogodišnjeg Gerlaha od Nasaua. Samo 6 dana kasnije, protiv cara je izdata bula, u kojoj je traženo da se izabere novi kralj Rimljana. 11. jula 1346. za novog kralja je izabran Karlo Luksemburški, sin kralja Bohemije, Jovan Luksemburški, i papin bivši učenik. U glasanju, za njega su bili kralj Bohemije, Rudolf od Saksonije i trojica crkvenih birača. Karlo IV u suštini je prihvatio papine zahteve, ali nije odmah imao autoriteta da ih nametne. Carstvo se našlo na ivici građanskog rata, ali ga je za dlaku izbeglo. 11. oktobra 1347. godine, car Ludvig Bavarski je umro u lovu na divlje svinje u okolini Minhena. Ostavši bez svog zaštitnika Vilijam Okamski, sa svojim pristalicama, je priznao papu. Već tad se mogla videti papina pobeda, ali veća pobeda je tek predstojala. Pogibija antikralja Gintera Švarcburga 14. juna 1349. godine je, slomivši opoziciju, osigurala univerzalno priznavanje Karla IV za kralja Rimljana.

Odnosi sa pravoslavnim zemljama[uredi | uredi izvor]

Grb Luisa de la Serde, Alfonsovog naslendika, prvog kneza Fortune.

Papa Kliment pokušavao je i da sklopi crkvenu uniju sa pravoslavnim zemljama sa Jermenskim kraljevstvom Kilikijom i Vizantijskim carstvom, ali njegovi napori nisu dali rezultata, jer te zemlje nisu želeli doktrinalnu uniju, koliko pomoć protiv Turaka. Njima u pomoć 1344. godine sazvan je krstaški rat protiv Turaka. Međutim, rat nije dao željene rezultate i završen je neplodnim primirjem.

Bilo je pokušaja i da se Srbija privuče zapadnoj crkvi. Kliment je bio nezadovoljan dotadašnjom crkvenom politikom srpskog kralja Stefana Dušana i tražio je od njega početkom 1346. godine da prestane s progonom katolika i da vrati kotorskoj biskupiji izgubljene položaje. Papa je, verovatno još tada, dozvolivši izuzetno slovensku službu hrvatskim glagoljašima u praškoj nadbiskupiji, nameravao, da uz pomoć kralja Karla IV i bolje obrazovanih slovenskih kaluđera iz Bohemije postigne željeno jedinstvo vere. S tim u cilju, Karlo je 1347. godine podigao glagoljaški manastir Emaus u Pragu. Početkom iste godine skadarski biskup je obavestio papu o Dušanovoj sklonosti za uniju, što je izazvalo življu aktivnost kurije, da se ta sklonost privede u delo. Papa je odmah pisao važnijim katoličkim opštinama Srbije, kao što su bile: Kotor, Bar i Skadar, i nekim uglednim licima, da pokušaju delovati na, sada cara, Dušana. Naročito je mnogo polagao na uticajnog Kotoranina, Nikolu Buću, carevog protovestijara i glavnog finansijskog stručnjaka Srbije. Ali, te vesti nisu bile u dovoljnoj meri proverene. Kad papine prijateljske poruke i pozivi nisu pomagali, od 1350. godine se prešlo na pretnje. Pozivani su Ugarska, Mletačka republika i Hospitalci da efikasnijim merama utiču na srpskog cara, ali bez rezultata; na poslednje pozive niko se nije odazvao, jer su svi oni imali drugih problema. Dušan je bio protivnik katolika, prvenstveno zbog njihove propagande u Albaniji, koju je sprovodio napuljski dvor.[3]

Kanarska ostrva[uredi | uredi izvor]

Oko 1344. godine Kliment je odobrio suverenitet nad Kanarskim ostrvima kastiljanskom princu Alfonsu de la Serdi, pod uslovom da nijedan drugi hrišćanski vladar ne pretenduje na ostrvo. Novom suverenom bila je dodeljena titula Kneza Fortune, a on je pristao da na ostrvo uvede hrišćanstvo i da se stavi pod sizerenstvo Svete stolice. Međutim, prevođenje urođenika u hrišćanstvo nije bilo uspešno, iako je 1351. godine na ostrvo poslat specijalni biskup Bernard iz redova Karmelita.

Feudalna samovolja u Papskoj državi[uredi | uredi izvor]

Tokom Klimentovog pontifikata u Papskoj državi je vladala feudalna samovolja, koji su stanovništvu Papske države, pa i samog Rima, postavili teške poreze i carine, čak ih i pljačkali na drumovima. Zanatlijama i trgovcima u Rimu pošlo je za rukom da zbace vlast feudalaca 1347. godine, kada je u gradu ustanovljena republika. Na čelo republike stao je 20. maja Kola di Rijenci, humanista i prijatelj Petrarke, koji je sanjao o starom sjaju Rimu. Rijenci je, pošto je proglašen za narodnog tribuna, organizovao gradsku miliciju, čijom je pomoću uspeo da obuzda feudalce i da ih natera da se zakunu na vernost republici. Feudalci su bili primorani da predaju svoja utvrđenja. Pored toga, Rijenci je sredio poreze, ukinuo teške carine, koje su otežavale trgovinu. Surovim sudskim presudama uspeo je da okonča nasilje i razbojništvo feudalaca.

Kola di Rijenci, rad Federika Farufinija iz 1865. godine.

Sanjajući o ujedinjenju cele Italije pod vođstvom Rima, Kola de Rijenci se obratio italijanskim gradovima s pozivom na taj čin. Međutim, to je izazvalo nepoverenje kod gradova koji su strahovali za svoju nezavisnost. Osim gradova, protiv Rimske republike bio je i Kliment, koga je tribun lišio svetovne vlasti u celoj oblasti Papske države. Već 15. decembra iste godine, nastupio je slom republike. Obnovljena borba s feudalcima zahtevala je velike rashode, pa je Rijenci morao da pribegne povećavanju poreza, koje je u početku smanjio, što mu je podrilo popularnost u širokim masama rimskog stanovništva. U tom trenutku, tribunu je teško palo što ga je Kliment ga proglasio za buntovnika i ekskomunicirao.[2] Ne nalazeći podrške ni među rimskim stanovništvom ni u italijanskim gradovima, Rijenci je morao da beži iz Rima, kada su se feudalci ponovo ponovo dočepali vlasti u gradu, obnovivši raniju anarhiju.[4]

Rijenciju je sada poslednja nada bio Sveti rimski car, koji je jedini u tom trenutku mogao učiniti kraj anarhiji u Italiji i zavesti socijalnu pravdu. Međutim, car Karlo IV nije želeo sukob s crkvom, pa ga je predao Klimentu, koji ga je bacio u tamnicu.[5]

Unapređivanje finansija[uredi | uredi izvor]

Pošto su zbog odlaska iz Rima izgubili sve prihode iz zaostavštine Svetog Petra, avinjonske pape su morale da traže druge izvore sredstava za svoj dvor. Kod Klimenta je ta pojava posebno uzela maha, jer je on svojim rasipništvom ispraznio riznicu kurije, koju je napunio njegov prethodnik. Zato se upravo u vreme njegovog pontifikata odigralo veliko unapređenje prikupljanja papskih prihoda iz čitavog hrišćanskog sveta.[1] Dažbine koje su sveštenici uplaćivali papi postale su mnogo veće i stalne. Najvažnije među njima bila je uplata za palijum [v], koju su morali da plaćaju svi nadbiskupi, serviciji - uplate biskupa i opata kada stupaju na dužnost i anati — uplate godišnjeg prihoda za potvrđivanje crkvenih beneficija.

Avers i revers groša koji se kovao u vreme Klimenta VI.

Kliment svim sredstvima odstranjuje sveštenstvo od izbora biskupa i opata i uzima njihovo postavljanje u svoje ruke, da bi za to naplaćivao sve nove takse. Osim toga, i sudska vlast postaje izvor beskrajnih crkvenih taksi. Mada se više nisu vodili krstaški ratovi, Kliment je i dalje kupio krstaški desetak, koji je troši na različite potrebe kurije. U velikom obimu prodavale su se indulgencije. Za vođenje finansija bio je stvoren ogroman birokratski aparat i u samom Avinjonu i u provincijama. Naročiti kolektori imali su dužnost da skupljaju sume koje su se, preko nekoliko centrala, uplaćivale papskoj kuriji. Kurija se za te svrhe koristila uslugama italijanskih bankara, uglavnom firentinskih, koji su stekli velike profite na kreditiranju neurednih platežnika i na prenosnim imenicama.[2]

Kliment, koji je iz svih tih izvora dobijao ogromne sume, trošio ih je na veseli i raskošni život, koji je izazivao duboko negodovanje i u narodnim masama i među štedljivim građanima. Ništa manje negodovanje nije izazivao nepotizam. Ovi porezi nigde nisu bili dobro primani, ali na njih se naročito žalila Engleska, u kojoj je papa smatran saveznikom francuskog kralja.[1] Upravo u ovom periodu u Engleskom kraljevstvu je počelo da jača neraspoloženje prema papstvu. Već 1343. godine, dvojica kardinala su proterani iz te zemlje. Ali, to nije bio kraj. Kulminacija sukoba Engleske i papstva ogleda se Statutom o provizorima iz 1351. godine, koji je oduzeo papi pravo crkvenog naimenovanja na položaje u Engleskoj.[6]

Portret pape Klimenta VI u Bazilici Svetog Pavla izvan zidina iz XIV veka.

Kliment kao dobrotvor[uredi | uredi izvor]

I pored bezrezervne podrške francuskom kralju i nepotizma tokom njegovog pontifikata, papa Kliment bio je zaštitnik potlačenih i siromašnih. Njegova hrabrost i dobrotvornost pokazala se tokom pandemije kuge, tzv. Crne smrti, koja je zahvatila celu Evropu, a koja je u Avinjonu besnela od 1348. do 1349. godine. Kao i mnogo puta pre toga, narod je i za ovu nesreću optužio Jevreje i ubrzo je počelo njihovo masakriranje i veliki progoni. Kliment je, uprkos narodu, stao na stranu Jevreja i izdao nekoliko bula, kojima im je zajamčio zaštitu i pružio im sklonište u svojoj maloj državi.

Papa Kliment i car Dušan[uredi | uredi izvor]

Po katoličkoj verziji, staru benediktinsku manastirsku crkva Sv. Petra u Bogdašićima je papa Kliment VI tražio nazad od cara Dušana. To se nalazi u pismu od 6. januara 1346. u kojem piše srpskom caru Dušanu da vrati Kotorskoj biskupiji crkve koje je oteo, a među njima i Santi Petri de Gradez, Theiner II.[7] Kada je papa Kliment čuo da su tri člana Dušanovog zakonika (5., 6. i 7.) usmerena protiv katoličke propagande među Srbima i u njima se govori o latinskoj jeresi, papa je pretio Dušanu da uništi ta tri člana ili će protiv njega podići Evropu (...contro di lui con le forze d Europa).[8]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Nakon kratke bolesti Kliment je umro 12. decembra 1252. godine u Avinjonu, a prema svojoj izričitoj želji sahranjen je u Šez Djeu. Njegovi posmrtni ostaci su tu boravili do 1562. godine, kada su grob oskrnavili, a papin leš spalili hugenoti.

Za novog papu izabran je Etjen Aubert, koji je uzeo ime Inoćentije VI.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Selo u opštini Roze d'Egleton, koja se nalazi u departmanu Korez.
  2. ^ Gornja Loara.
  3. ^ Deo katoličke svešteničke odežde.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Pejnter 1997, str. 467.
  2. ^ a b v Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 299.
  3. ^ a b Ćorović 1989, str. 208.
  4. ^ Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 299-300.
  5. ^ Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 300.
  6. ^ Pejnter 1997, str. 468.
  7. ^ Bogdašići – Sv. Petar. 
  8. ^ Srećković, Pantelija (2021). Istorija srpskoga naroda. Mladenovac: Mirdin. str. 681, 682. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pejnter, Sidni (1997). Istorija srednjeg veka (284-1500). Beograd: Clio. 
  • Udaljcov, A. D.; Kosminski, J. A.; Vajnštajn, O. L. (1950). Istorija srednjeg veka II. Beograd. 
  • Ćorović, Vladimir (1989). Istorija Srba. Beograd. 


Titule Katoličke crkve
Papa
13421352