Parinirvana

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Budina smrt ili Mahaparinirvana, Gandara II-III vek.

Parinirvana (sanskrit: परिनिर्वाण, parinirvāṇa; pali: परिनिब्बाण, parinibbāṇa; kineski: 般涅槃, bō niè pán) u budizmu jeste konačna nirvana, koja se događa u trenutku smrti nekoga ko je dostigao potpuno probuđenje (bodhi). Ona podrazumeva oslobađanje od kruga preporađanja (saṃsāra), kao i propadanje sastojaka bića (skandha).

Budina parinirvana opisana je u Mahaparinibbana sutti. Zbog svoje obimnosti i mnoštva detalja, Mahaparinibbana sutta (pripada Theravada tradiciji), iako je zapisana nekoliko stotina godina posle Učiteljeve smrti, korišćena je kao osnovni izvor podataka u većini standardin studija o Budinom životu.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Opisi događaja koji su pratili Budinu parinirvanu mogu se naći u dobrom delu budističke kanonske literature. Pored pāli Mahāparinibbāna sutte i njenih prevoda na sanskrit, o ovoj temi se govori i u Saṃyutta nikāyi (6.2.5) i nekoliko njezinih pandana na sanskritu (T99 p253c-254c), zatim Ekottara-āgami (T125 p750c) i drugim ranim sutrama sačuvanim na kineskom, kao i u mnogim Vinayama ranih budističkih škola, takođe sačuvanih na kineskom, kao što su sarvāstivāds i mahāsāṅghika. Istorijski događaj Budine parinirvāṇe takođe je opisan u kasnijim delima, kao što su Buddha-ćarita i Avadāna-śataka, na sanskritu, i Mahāvaṃsa, na paliju.

Prema Bareau, najstariji delovi ovih povesti jeste izveštaj upravo o samoj Budinoj parinirvāṇi u Kuśinagari i pogrebnoj ceremoniji koja je usledila.[2] Sve ostale detalje on smatra kasnijim dodacima, sa malo istorijske vrednosti.

Nasuprot ovim delima koja Budinu parinirvāṇu kao biografski događaj, Mahāyāna Mahāparinirvāṇa Mahā-sūtra, bila je napisana nekoliko stotina godina kasnije.[3] Nirvana sutra ne daje detalje istorijskih događaja na dan same parinirvāṇe, sem Budine bolesti i Ćundinog darivanja hrane, niti bilo kojeg događaja koje je tome prethodio ili sledio. Umesto toga, događaj je iskorišćen kao povod za standardno izrađavanje ideala mahayane, kao što su učenja o tathagata-garbha / buddha-dhatu, večnosti Bude, soteriološkoj sudbini icchantika i tako dalje.[4]

U mahajana književnosti[uredi | uredi izvor]

Svedoci parinirvanea, Gandhara, Victoria and Albert muzej, London.

Prema Mahayana Mahaparinirvana Mahā-sūtri (takođe se naziva i Nirvana sutra), Buda je podučavao da je parinirvana područje večnog, blaženstva, sopstva i čistote. Dr Paul Williams tvrdi da se u ovom ogleda Budino kirišćenje pojma „sopstvo“ kako bi pridobio druge, ne-budističke askete.[5] i deo na kojem Williams zasniva svoju tvrdnju jeste sekundarnog, centralnoazijskog porekla -- ostali delovi sutre su napisani u Indiji.[6]

Guang Xing kaže da mahajanisti iz vremena Nirvana sutre razumeju mahaparinirvanu kao oslobođeno sopstvo večnog Bude: ‘Jedna od glavnoh tema u MMPS [Mahayana Mahaparinirvana sutra] jeste to da je Buda večan. Mahayanisti u MMPS zagovaraju Budinu večnost na dva načina. Tvrde da Buda jeste dharmakaya, i otuda večan. Dalje, Budino oslobođenje reinterpretiraju tako kao da mahaparinirvana poseduje četiri atributa: večnost, sreću, sopstvo i čistotu.’[7] Samo se u mahaparinirvani ovo Istinsko sopstvo smatra potpuno shvatljivim i dostupnim[8].

Mnogi mahayana budisti ovakve tvrdnje ne uzimaju doslovno.[9]

Michael Zimmermann, u svojoj studiji o Tathagatagarbha sutri, otkriva da ne samo Mahaparinirvana sutra, već isto tako i Tathagatagarbha sutra i Lankavatara sutra govore afirmativno o sopstvu. Zimmermann primećuje:

postojanje jednog večnog, neuništivog sopstva, to jest, budinstva, jeste očligledno osnovno polazište u Tathagatagarbha sutriaMahaparinirvanasutra i u Lankavatarasutra označavaju tathagatagarbhu izričito kao atman [sopstvo].’[10]

Sa druge strane, u ranoj budističkoj misli nirvana se odlikovala trajnošću, blaženstvom i čistotom, ona je takođe viđena kao nestanak izvora na osnovu kojeg nastaje „ja sam“ stav i izvan je svake mogućnosti rađanja obmane o postojanju sopstva.[11][12]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Buddhism: Critical Concepts in Religious Studies, Paul Williams, Published by Taylor & Francis, 2005. pp. 190
  2. ^ Bareau, Andrė: "La composition et les ėtapes de la formation progressive du Mahāparinirvāṇasūtra ancien, BEFEO 66. pp. 45-103
  3. ^ The Mahaparinibbana sutta je nastala pre vremena vladavine cara Ašoke; videti Juliane Schober, Sacred biography in the Buddhist traditions of South and Southeast Asia. University of Hawaii Press, 1997. pp. 171, dok mahayana tekstovi potiču iz II veka ili kasnije: videti Shimoda, Masahiro: A Study of the Mahāparinivāṇasūtra ~ with a Focus on the Methodology of the Study of Mahāyāna Sūtras, Shunjū-sha . 1997. pp. 446-48.
  4. ^ "The Doctrine of Buddha-nature in the Mahayana Mahaparinirvana Sutra", by Ming-Wood Liu, u: Buddhism: Yogācāra, the epistemological tradition and Tathāgatagarbha. Paul Williams, izdavač: Taylor & Francis, 2005. strana 190
  5. ^ Williams 1989, str. 98–99
  6. ^ Williams citira Ruegg "La Traitė du Tathāgatagarbha de Bu Ston Rin Chen Grub" pp. 113-144.
  7. ^ Dr. Guang Xing, The Concept of the Buddha: Its Evolution from Early Buddhism to the Trikaya, RoutledgeCurzon, Oxford. 2005. pp. 89.
  8. ^ Kosho Yamamoto, Mahayanism: A Critical Exposition of the Mahayana Mahaparinirvana Sutra, Karin Bunko, Tokyo, 1975. pp. 62.
  9. ^ Kenneth Liberman, Dialectical Practice in Tibetan Philosophical Culture: An Ethnomethodological Inquiry Into Formal Reasoning. Rowman & Littlefield. 2004. pp. 263.
  10. ^ Professor Michael Zimmermann, A Buddha Within: The Tathāgatagarbhasūtra, Biblotheca Philologica et Philosophica Buddhica VI, The International Research Institute for Advanced Buddhology, Soka University (2002) pp. 82 – 83
  11. ^ Peter Harvey, The Selfless Mind. Curzon Press, 1995. pp. 53.
  12. ^ Dan Lusthaus, Buddhist Phenomenology. Routledge, 2002. pp. 126, i beleška 7. pp. 154.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Williams, Paul (1989). Mahāyāna Buddhism: The Doctrinal Foundations. Taylor & Francis. str. 100. 

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]