Park Čanghi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Park Čanghi
Lični podaci
Datum rođenja(1917-11-14)14. novembar 1917.
Mesto rođenjaGumi-si, Koreja
Datum smrti26. oktobar 1979.(1979-10-26) (61 god.)
Mesto smrtiSeul, Južna Koreja
NarodnostKorejac
ReligijaBudizam[1]
ProfesijaPolitičar
Porodica
SupružnikJuk Jung-su
Politička karijera
Politička
stranka
Demokratska republikanska stranka, Južnokorejska radnička partija (1946–1948)[2]
3. predsednik Republike Koreje
24. mart 1962 — 26. oktobar 1979.
PrethodnikJun Posun
NaslednikČoj Kjuhah

Park Čanghi, (korej. 박정희; 14. novembar 191726. oktobar 1979) bio je korejski političar i predsednik Južne Koreje od 1962. do 1979. godine, do njegovog ubistva 1979. godine, vladajući kao neizabrani vojni moćnik od 1961. do 1963. i kao treći predsednik zemlje od 1963. do 1979. godine.

Pre nego što je postao predsednik, bio je vojskovođa u Južnokorejskoj vojsci i bio je drugi najviši oficir u vojsci. Prvi put je došao na vlast nakon što je predvodio vojni udar 1961. godine, čime je privremena vlada Druge republike okončana. Nakon što je dve godine služio kao predsednik vojne hunte, Vrhovnog saveta za nacionalnu obnovu, izabran je za predsednika 1963. godine, ulazeći u Treću republiku. U nastojanju da uvede Južnu Koreju u razvijeni svet, Park je započeo niz ekonomskih politika koje su donele brz ekonomski rast i industrijalizaciju naciji koja je na kraju postala poznata kao Čudo na reci Han. Kao rezultat toga, Južna Koreja je tokom 1960-ih i 1970-ih imala jednu od najbrže rastućih nacionalnih ekonomija.

Iako je bio popularan tokom 1960-ih, do 1970-ih, kako je rast počeo da se usporava, Parkova popularnost je počela da opada. Ovo je rezultiralo užim pobedama nego što se očekivalo tokom Južnokorejskih predsedničkih izbora 1971. i naknadnih parlamentarnih izbora. Nakon toga, 1972. Park je proglasio vanredno stanje i izmenio ustav u visoko autoritarni dokument, nazvan Jušinski ustav, kojim je uvedena Četvrta republika. Za to vreme, politička opozicija i neslaganje su stalno potiskivani, a Park je imao potpunu kontrolu nad medijima i vojskom.

Park je preživeo nekoliko pokušaja atentata, uključujući dve operacije povezane sa Severnom Korejom. Nakon studentskog ustanka kasnije poznatog kao Bu-Ma demokratski protesti, Parka je 26. oktobra 1979. godine ubio njegov bliski prijatelj Kim Jej-gju, direktor Centralne obavještajne agencije Koreje, u bezbednoj kući u Seulu.[3] Kima je smrtonosno upucao i Ča Ji-čul, načelnik Predsedničke službe bezbednosti. Kim i njegovi saučesnici bili su mučeni, osuđivani i pogubljeni zbog atentata, dok je Čoj Kju-hah postao vršilac dužnosti predsednika u skladu sa članom 48 Jušinskog ustava. General-major Čun Du-hvan brzo je stekao ogromna ovlašćenja nakon što je njegova Komanda za odbranu bezbednosti bila zadužena da istraži atentat, prvo preuzimajući kontrolu nad vojskom i KCIA pre nego što je upostavila još jednu vojnu huntu i konačno preuzela predsedničku dužnost 1980. Da li je atentat bio spontan ili smišljen je pitanje koje i danas ostaje nejasno, te se o motivacijama Kim Jej-gjua još uvek raspravlja.

Ekonomski rast nastavljen je i nakon Parkove smrti i nakon značajnih političkih previranja nakon njegovog ubistva i vojnog udara 12. decembra, nakon čega je došlo do demokratizacije zemlje. Kasniji predsednici bili su politički aktivista Kim Dedžung, koji je uhapšen pod Parkovim režimom i kasnije osuđen na smrtnu kaznu koja je brzo ukinuta, delimično zahvaljujući nagovaranju zvaničnika Sjedinjenih Država.[4] Park je kontroverzna ličnost u modernom južnokorejskom političkom diskursu i među južnokorejskim stanovništvom generalno zbog svoje diktature i nedemokratskih načina. Dok mu neki pripisuju zasluge za održavanje Čuda na reci Han, koje je preoblikovalo i modernizovalo Južnu Koreju, drugi kritikuju njegov autoritarni način upravljanja zemljom (posebno posle 1971. godine), kao i davanje prioriteta ekonomskom rastu i izmišljenom društvenom poretku na račun građanskih sloboda.

Godine 2012, otvorena je Predsednička biblioteka i muzej Park Čung Džia.[5] Njegova najstarija kćerka, Park Gun-hje postala je 25. februara 2013. prva žena predsednik Južne Koreje. Ona je opozvana i smenjena sa funkcije 10. marta 2017. godine zbog skandala zloupotrebe uticaja. Ona je osuđena je na 24 godine zatvora u aprilu 2018.[6][7]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1917. godine mestu Gumi-si, blizu Tegua. Korejom je tada vladao Japan. Bio je peto dete u siromašnoj porodici.

Završio je učiteljsku školu, te se jedno vreme bavio tim poslom. Kasnije je otišao u vojsku, a školovao se na vojnim školama, koje je Japan tada osnovao. Služio je i u japanskoj marionetskoj državi Mandžukuo. Iz vojske je nečasno otpušten sa činom poručnika.

Kasnije je ponovno vraćen u vojnu službu, te se pritom istakao. Nakon završetka Drugog svetskog rata, Koreja je podeljena, a na jugu je kao prvi predsednik nezavisne Južne Koreje bio izabran Singman Ri. Njegovih 12 godina obeležile su korupcija i represija.

Konačno su studenti podigli ustanak i Ri je dao ostavku i napustio zemlju. Nastupio je period oslabljene vlasti. Bio je ustoličen privremeni predsednik, ali je stvarnu vlast držao premijer. Premijer i predsednik su bili u sukobu, a kabinet je bio menjan tri puta u pet meseci.

Nezadovoljstvo stanjem je raslo, da bi konačno general Park izveo 15. juna 1961. nenasilni vojni udar i preuzeo vlast. Prvobitno je takav potez bio prihvaćen s oduševljenjem, a stranim vojnicima je rečeno da se ne mešaju. Iduće godine je Park preuzeo funkciju predsednika Južne Koreje.

Uskoro je bila osnovana južnokorejska CIA, KCIA, koja je imala veoma velike ovlasti kad se radilo o obračunu s protivnicima vlasti.[8] Među glavnim protivnicima protiv Parkove vlasti bili su kasniji predsednici Kim Daj-jung i Li Mjang-bak. Veliki su protesti izbili kada je Park normalizovao odnose s Japanom, bivšim okupatorom.

BDP Južne Koreje bio je samo 72 dolara po glavi stanovnika. Park je povećao taj iznos 20 puta i uveo industrijalizaciju. Prvobitno slavljen kao spasilac države, postao je diktator. Promenio je ustav Južne Koreje i produžio mandat predsednika.

Pokušana su dva atentata na njega. Prvi pokušaj desio se 21. januara 1968. godine. Pri drugom pokušaju, 15. avgusta 1974, atentator mu je ubio ženu. Dana 26. oktobra 1979, hicima iz pištolja ubio ga je tadašnji šef KCIA-e, Kim Jaj-kju. Kasnije se opravdavao da je Park bio pretnja za razvoj demokratije u Južnoj Koreji.

Kao predani budista[9], Park Čanghi je sahranjen na Nacionalnom groblju u Seulu. Njegova kćerka Park Geun Hje, bivša predsednica Južne Koreje (2013—2017), u zatvoru je i služi 25 godina robije na osnovu korupcije.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Chambers, John H. (2008). Everyone's History. United States of America: Author Solutions. str. 698. ISBN 978-1436347136. 
  2. ^ Han, Yong-sup (2011). „The May Sixteenth Military Coup”. The Park Chung-hee Era: The Transformation of South Korea. Harvard University Press. str. 36. ISBN 9780674058200. 
  3. ^ „BBC News' 'On this day'. BBC News. 26. 10. 1994. Pristupljeno 18. 2. 2013. 
  4. ^ „Brzezinski-Kim Memorandum: 'Summary of Dr. Brzezinski's Meeting with Kim Kyong Won'. 8. 11. 1979. 
  5. ^ „President Parkjunghee Memorial Foundation”. presidentparkchunghee.org. Arhivirano iz originala 21. 2. 2019. g. Pristupljeno 26. 7. 2017. 
  6. ^ „Park Geun-hye: South Korea's ex-leader jailed for 24 years for corruption”. BBC News. 6. 4. 2018. 
  7. ^ Choe, Sang-hun (31. 3. 2017). „Park Geun-hye's Life in Jail: Cheap Meals and a Mattress on the Floor”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 13. 5. 2017. 
  8. ^ See Korea Week May 10, 1977, page 2 and C.I. Eugene Kim, 'Emergency, Development, and Human Rights: South Korea,' Asian Survey 18/4 (April 1978): 363–378.
  9. ^ „World: A Very Tough Peasant”. TIME. 5. 11. 1979. Arhivirano iz originala 17. 09. 2012. g. Pristupljeno 25. 2. 2012. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]