Patrijarh srpski Vasilije I

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Patrijarh srpski Vasilije I
Lični podaci
Datum smrti10. februar 1772.
Mesto smrtiSankt Peterburg, Ruska Imperija
Arhiepiskop pećki i patrijarh srpski
Godine17631765.
PrethodnikKirilo II
NaslednikKalinik II
Mitropolit lipljanski
Godine(1756–1758)
Mitropolit dabrobosanski
Godine(1759–1762)

Patrijarh srpski Vasilije I (svetovno Jovanović-Brkić) bio je arhiepiskop pećki i patrijarh srpski u periodu 17631765. godine. On je bio poslednji Srbin na pećkom tronu pre drugog gašenja Pećke patrijaršije.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Grob u Blagoveštenskoj crkvi u Petrogradu.

O njegovom školovanju poznato je samo da je učio Latinsku školu Emanuela Kozačinskog.

Patrijarh Arsenije IV Jovanović Šakabenta vrlo rano ga je prihvatio, zamonašio, primio u status pridvornih monaha i proizveo u čin protođakona. U to vreme, 1746. godine, postao je ktitor poznatog bakroreza Bogojavljenja, rad Hristofora Žefarovića, koji se čuva u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

Sredinom 1749. godine morao je napustiti svoje rodno mesto, jer ga je episkop bački Visarion Pavlović, administrator Karlovačke mitropolije, osumnjičio da je nepravilno rukovao patrijaršijskim prihodima, i sklonio se u jedan manastir u Srbiji. Krajem iste godine odlazi u Ptuju, a 1752. godine u Toplu kod Herceg Novog.

Mitropolitom lipljanskim, odnosno novobrdskim i kosovskim postao je 1756. godine i te godine je posetio manastir Gračanicu.

Dekret patrijarha pećkog Kirila II o izboru Vasilija za mitropolita dabrobosanskog pročitan je u sarajevskom hramu Svetih arhanđela 21. maja 1759. godine. Međutim, novi mitropolit pojavio se u Sarajevu tek 12. decembra 1760. godine.

Patrijarh pećki postao je 1763. godine.

Oklevetan od srodnika zbačenog patrijarha Kirila II da je špijun, patrijarh Vasilije je svrgnut sa svoga položaja i zatočen na ostrvu Kipru. Uz pomoć Francuza se oslobodio zatvora i pobegao u Dalmaciju, a potom u Janjevo, odakle je preko južnog primorja dospeo u Crnu Goru 1767. godine. U Crnoj Gori je boravio sve do 24. oktobra 1769. godine. Za sve vreme svoga boravka u Crnoj Gori nikako nije nalazio zajednički jezik sa mitropolitom Savom Petrovićem.

U Crnoj Gori patrijarh Vasilije se upoznao sa ruskim grofom Jurijem Vladimirovičem Dolgorukovim prilikom njegovog dolaska u Crnu Goru radi objašnjenja da je Šćepan Mali lažni car i najobičniji avanturista. Sa njim je patrijarh Vasilije pošao u Trst, a potom u Livorno ruskom admiralu grofu Aleksiju Orlovu. U Crnoj Gori su ga neki Crnogorci hteli prodati Turcima za novac. [2]

U želji da najzad dođe do nekog mirnog životnog pristaništa u Rusiji, kojoj je činio usluge, patrijarh Vasilije je u maju 1771. godine stigao u Beč. Ovde se susreo sa svojim poznanicima sa patrijaršijskog dvora u Karlovcima, mitropolitom Jovanom Đorđevićem i bačkim episkopom Mojsijem Putnikom. Obojici se obratio za pomoć. U međuvremenu je dobio saglasnost da se može nastaniti u Rusiji. Patrijarh Vasilije nije dugo živeo u Rusiji. Umro je 10. februara 1772. godine u Petrogradu i sutradan je sahranjen u Blagoveštenskoj crkvi, pored groba Vasilija Petrovića Njegoša. [3]

Patrijarh Vasilije se bavio i književnim radom. Za vreme svoga boravka u Crnoj Gori napisao je Službu i Sinaksar Svetog Vasilija Ostroškog. Za potrebe ruskog grofa Dolgorukova, napisao je „Opis turski oblasti i u njima hrišćanski naroda, a naročito naroda srpskog“.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vuković 1996, str. 61-62.
  2. ^ Durković-Jakšić, Ljubomir (1991). Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna, pp. 20, fusnote 48. i 49. Beograd - Cetinje. 
  3. ^ Durković-Jakšić, Ljubomir (1991). Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna, pp. 20, fusnota 63. Beograd - Cetinje. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


-
mitropolit lipljanski
17561758
-
mitropolit dabrobosanski
17591762
arhiepiskop pećki i patrijarh srpski
17631765