Paci zavera

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zavera Pacija
Crtež Leonardo da Vinčija (1479), obešeni Paci zaverenik, Bernardo di Bandino Baročeli.
Izvorno imeCongiura dei Pazzi
Datum26. april 1478, Uskršnja nedelja
TipPokušaj atentata
Organizatori
IshodDelom neuspešno
Gubici
Đulijano de Mediči, ubijen
PovređenihLorenco de Mediči, ranjen
OsuđeniOko 80 konvikcija
IzrečenihSmrtna kazna

Paci zavera je bila zavera članova porodice Paci i njihovih saradnika, da smaknu Mediči porodicu sa mesta vladara renesansne Firence. Dana 26. aprila 1478. su pokušali da ubiju Lorenca de Medičija i njegov brat Đulijana de Medičija. Lorenco je ranjen, ali je Đulijano ubijen. Neuspeh plana je zapravo ojačao poziciju Mediči porodice, a Paci porodica je proterana iz Firence.

Zavera[uredi | uredi izvor]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Frančesko dela Rovere, koji je došao iz siromašne porodice iz Ligurija je bio izabran za papu 1471. Kao Sikst IV je bio bogat i moćan i želeo je da dodeli moć i bogatstvo svojim nećacima iz porodica dela Rovere i Rijario. Kroz nekoliko meseci je Đulijana dela Rovera (budućeg papu Julija II) i Pietra Rijarija postavio na mesta kardinala i biskupa; još četiri nećaka će kasnije isto dovesti na mesto kardinala.[1][2]  Za Đirolamu Rijariju, koji mu je možda bio i sin je kupio Imolu, mali grad u Romanji, sa ciljem da uspostavi novou papsku državu u toj oblasti.[1][2]

Imola se nalazila na trgovačkom putu između Firence i Venecije. Lorenco de Mediči je ugovorio da je u maju 1473. kupi od Galeza Maria Sforze, vojvode Milana, za 100.000 Fiorini, ali je Galeza odlučio da je proda za 40.000 dukata papi, ali sa uslovom da se njegova vanbračna ćerka Katerina uda za Đirolama.[3]

Paci porodica nije bila jedini pokretač zavere. Salviati, papski bankari u Firenci, su bili u centru zavere. Papa Sikst IV[4] je bio neprijatelj Medičijevih. On je kupio od Milana Imolu, utvrđenje na granici između papske države i Toskanske teritorije, koju je Lorenco želeo da kupi za Firencu. Kupovinu je finansirala Paci banka, iako je Frančesko Paci obećao Lorencu da neće pomoći papi. Kao nagradu, Sikst IV je dodelio Paci banki prava da upravlja papskim finansijama. Sikst IV imenovao svog nećaka, Đirolama Rijarija, za novog guvernera Imole i Frančeska Salvatija kao nadbiskupa Pize[5].

Plan[uredi | uredi izvor]

Đirolamo Rijario, Frančesko Salvati i Frančesko Paci su osmislili plan da ubiju Lorenca i Đulijana de Medičija. Tražili su pomoć od pape Siksta, ali je on veoma pažljivo formuliso izjavu u kojoj je rekao da u pogledu svog svetog posla nije bio u stanju da dozvoli ubijanje. On je jasno stavio do znanja da će biti od velike koristi za papstvo da Medičijevi budu uklonjen sa svog položaja vlasti u Firenci i da će biti ljubazan prema onom ko uradi ovo. On je uputio ljude da rade ono što oni smatraju neophodnim za postizanje ovog cilja i rekao da će im dati podršku koju je mogao.[6] Šifrovano pismo u arhivi Ubaldini porodice, otkriveno i dekodirano 2004. godine, otkriva da je Federiko da Montefeltro, vojvoda Urbina, poznati humanista i kondotjer papstva, bio uključen u zaveru i da je 600 vojnika postavio izvan Firence.[traži se izvor]

Napad[uredi | uredi izvor]

U nedelju, 26. aprila 1478, tokom mise u Firentinskoj kapeli, pred više od 10.000 ljudi, Mediči braća su napadnuta. Đulijano de Mediči je izboden 23 puta od strane Bernarda Bandija i Frančeska Pacija. On je iskrvario do smrti na podu kapele, ali je njegov brat Lorenco pobegao sa teškim ranama, tako da ovaj napad nije uspeo.

Većina zaverenika je ubrzo uhvaćena i pogubljena po kratkom postupku; pet, uključujući Frančeska Pacija i Salviatija su obešeni.[7] Jakopo Paci, poglavar porodice, jr pobegao iz Firence, ali je uhvaćen i vraćen. On je mučen, a onda obešen pored raspadnutog leša Salviatija. Sahranjen je u Santa Kroke, ali mu je telo ubrzo iskopano i bačeno u jarak. Tada je vučeno ulicama i bačeno u Arno, ali su ga deaca izvadila iz reke i okačila na vrbu, bičovala ga, a zatim bacila nazad u reku.[7] Iako je Lorenco apelovao na gomilu da ne uzima vlast u svoje ruke, mnogi od zaverenika su ubijeni. Lorenco je uspeo da spasi nećaka Siksta IV, kardinala Rafaela Rijarija, koji je gotovo sigurno bio nevina žrtva. Glavni zaverenici su gonjeni po celoj Italiji. Između 26. aprila, dana napada i 20. oktobra 1478, ukupno je osamdeset ljudi pogubljeno.[8]:456 Barončeli, koji je uspeo da pobegne u Carigrad je uhvaćen od strane sultana Mehmeda II i pogubljen 1479.[9] Bila su još 3 pogubljenja 6. juna 1481. godine.[10]

Paci su proterani iz Firence, a njihove zemlja i imovina konfiskovana. Njihovo ime i njihov grb su potisnuti. Ime je izbrisano iz javnih registara i sve zgrade i ulice koje su nosile njihovo prezime su preimenovane.[9]

Posledice[uredi | uredi izvor]

U periodu nakon "Paci" zavere, papa Sikst IV je Firenci zabranio misu i evahristiju. Sikst je okupio papsku vojsku, kao i kralj Napulja, Ferdinand I (zvan Don Ferante), sa cinjem da napadnu Firencu. Bez pomoći saveznika u Bolonji i Milanu, Lorenco je otplovio do Napulja i sebe stavio na milost kralja Don Feranta, u čijem je zarobljeništvu ostao tri meseca[11]:223. Lorencova hrabrost i harizma su ubedila Feranta da podrži Lorencove pokušaje posredovanja mira.[traži se izvor] Događaji Paci zavere su uticali na razvoj na Mediči režima na dva načina: oni su ubedili pristalice Medičija da je veći koncentracija političke moći bila poželjna i oni su ojačali vlast Lorenca. Ohrabreni, Mediči porodica sprovodi nove reforme.[traži se izvor]

Ali 1494. godine, nakon što je Piero de Mediči svrgnut sa vlasti, Paci porodica i mnogi drugi koji su proterani iz grada, se vraćaju nazad i počinju da se bave politikom.


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Cronin 1992, str. 252.
  2. ^ a b Hibbert 1979
  3. ^ Cronin 1992, str. 253.
  4. ^ Lauro Martines (2003). April Blood: Florence and the Plot Against the Medici. Oxford: Oxford University Press. str. 187-196. ISBN 978-0-19-517609-4.  Tobias Daniels: La congiura dei Pazzi: i documenti del conflitto fra Lorenzo de’ Medici e Sisto IV. Le bolle di scomunica, la “Florentina Synodus”, e la “Dissentio” insorta tra la Santità del Papa e i Fiorentini. Edizione critica e commento, Edifir, Florence. 2013. ISBN 978-88-7970-649-0.
  5. ^ Michele Girardi. Medici, I. In: Stanley Sadie (ed.) The New Grove Dictionary of Opera. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press. Accessed May 2015. (potrebna pretplata)
  6. ^ Cronin 1992, str. 254.
  7. ^ a b Hibbert 1979, str. 140.
  8. ^ Nicholas Scott Baker (2009). For Reasons of State: Political Executions, Republicanism, and the Medici in Florence, 1480-1560. Renaissance Quarterly . 62 (2): 444—478 http://search.ebscohost.com/login.aspx?direct=true&db=a9h&AN=40524113&site=ehost-live.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć). (potrebna pretplata)
  9. ^ a b Hibbert 1979, str. 142.
  10. ^ Baker 2009, str. 456.
  11. ^ Nicolai Rubinstein (1997) The government of Florence under the Medici (1434-1494). Oxford: Oxford University Press.

Literatura[uredi | uredi izvor]