Pećina Magura

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pećina Magura
Pećina Magura
Položaj
Država
Oblast Vidinska oblast
Mesto
Okolina sela Rabiša, Belogradčik
Koordinate 43° 43′ 41″ S; 22° 34′ 58″ I / 43.7280314° S; 22.58290611111111° I / 43.7280314; 22.58290611111111
Odlike
Dužina 2.500 m
Nadm. visina 461 m
Temperatura 12 °S
Veb-sajt Pećina Magura na sajtu registra zaštićenih zona Bugarske

Pećina Magura (od 1942. do 24. oktobra 1972. godine poznata kao Rabiška pećina) je pećina koja se nalazi u severnozapadnom delu Bugarske, blizu sela Raviša, 25 km od grada Belogradčika u Vidinskoj oblasti. Površina pećine iznosi 82, 5 hektara, a prosečna godišnja temperatura je 12°C,
Crteži u pećini Magura imaju veliku sličnost sa onima u Medveđoj pećini u Italiji i ti crteži smatraju se najznačajnijim umetničkim delima evropskog kasnog paleolitskog perioda.[1]

Turističke posete pećini sprovode zaposle u opštini Belogradčik, a do 2012. godine pećinom je rukovodio Ministarski savet Republike Bugarske.

Godine 1984. pećina je ušla u probnu listu svetske baštine Uneska.[2]

Opis[uredi | uredi izvor]

Procenjuje se da je pećina stara 15 miliona godina, a njena dužina iznosi 2.5 km.[3] Vlažnost vazduha dostiže i 80%, prosečna godišnja temperatura pećine je 12°C, osim jedne prostorije u kojoj je temperatura uvek 15°C. Pećina je formirana na krečnjačkom brdu Rabiša, na 461 m nadmorske visine.[4] Glavni deo pećine podeljen je u šest komora različitih veličina. Najveća je nazvana Ark i dužine je 128 m, širine 58 m, dok je visina 21 metar. U toj prostranoj hali održavaju se muzički koncerti, tokom proslave Božića i Uskrsa. Pećina je 3. maja 1960. godine proglašena spomenikom prirode.

Fauna[uredi | uredi izvor]

Kosti različitih praistorijskih vrsta kao što su pećinski medved, pećinska hijena, lisica, vuk, divlja mačka i vidra pronađene su u pećini. Današnji stanovnici pećine su skokunci, kao i osam vrsta slepih miševa kao što su: Rhinolophus ferrumequinum, Rhinolophus hipposideros, Rhinolophus euryale, šiljouhi večernjak, veliki mišouhi večernjak, mali mišouhi večernjak, dugoprsti večernjak i dugouhi večernjak.

Pećinski crteži[uredi | uredi izvor]

Crteži predstavljaju važne događaje društva koji su okupirale pećinu Magura: verske ceremonije, lovačke scene i prikazi božanstava koji su jedinstveni na Balkanskom poluostrvu. Crteži plesa i lova su među najznačajnijim u pećini.[5] U Maguri je identifikovano više od 750 slika,[6] a one su podeljene u četiri tematske grupe : antropomorfne, zoomorfne, geometrijske i simbolične.[7][8]
Pristup delovima pećine sa crtežima je ograđen zbog očuvanja.[9] Pre 1993. godine pećina nije bila zaštićena i ulaz je bio besplatan. Iz tog razloga, neki od crteža su oskrnavljeni. Pećina je sada otvorena za javnost tokom cele godine, ali se crteži mogu videti samo uz prisustvo turističkog vodiča i plaćanje naknade.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Bulgarian rock art: the Magura Cave paintings”. TRACCE Online Rock Art Bulletin. 19. 11. 2014. Pristupljeno 21. 11. 2014. 
  2. ^ „The Magoura Cave with drawings from the bronze age”. UNESCO World Heritage Centre. Pristupljeno 16. 5. 2013. 
  3. ^ Kassabova, Kapka (2008). Bulgaria. New Holland. str. 115. ISBN 978-1-84537-564-5. 
  4. ^ Magura Cave. UnicArt Bulgaria. 2014. str. 1. 
  5. ^ Stoev, Alexey; Maglova, Penka (2014). „Astronomy in the Bulgarian Neolithic”. Ur.: Ruggles, Clive L. N. The Handbook of Archaeoastronomy and Ethnoastronomy. New York: Springer. str. 1377—1384. ISBN 978-1-4614-6140-1. 
  6. ^ Bahn, Paul G. (1998). The Cambridge Illustrated History of Prehistoric Art (1. publ. izd.). Cambridge: Cambridge Univ. Press. str. 108–109. ISBN 978-0-521-45473-5. 
  7. ^ Arcà, Andrea (19. 11. 2014). „Bulgarian rock art: the Magura Cave paintings”. TRACCE Online Rock Art Bulletin. Pristupljeno 21. 11. 2014. 
  8. ^ „An excerpt of my Magura cave paintings study - The origin of the force”. kikowsky_eng. 1. 11. 2011. Pristupljeno 16. 9. 2016. 
  9. ^ „Bulgaria Magura Cave Paintings Exhibited for First Time”. Novinite.com. 18. 3. 2009. Pristupljeno 17. 5. 2013. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]