Pingvini

Uredi veze
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Пингвин)

Pingvini
Carski pingvin (Aptenodytes forsteri)
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Aves
Red: Sphenisciformes
Sharpe, 1891.
Porodica: Spheniscidae
Bonaparte, 1831.
Današnji rodovi

Pingvini[1] (lat. Sphenisciformes) su monotipični red vodenih, neletećih ptica, koje žive uglavnom na južnoj hemisferi. Jedini član reda je istoimena porodica Spheniscidae, koja obuhvata šest rodova sa 17 ili 20 vrsta, u zavisnosti od autora. Pingvini su prilagođeni životu u vodi sa krilima koja su evoluirala u peraja. Perje im je crno na leđima, dok je na trbuhu bijelo. Hrane se račićima, ribom, lignjama i drugim morskim životinjama koje love dok plivaju pod vodom. Pod vodom provode skoro polovinu svog života.

Iako su sve vrste pingvina porijeklom sa južne hemisfere, oni ne žive samo u oblastima sa hladnom klimom, poput Antarktika. U stvari, samo nekoliko vrsta pingvina živi toliko južno. Nekoliko vrsta živi u umjerenom pojasu, a jedna vrsta, galapagoški pingvin, živi blizu ekvatora.

Najveća živa vrsta je carski pingvin; najveći predstavnici ove vrste su visoki oko 1,1 m i teški oko 35 kg. Najmanja vrsta pingvina je patuljasti pingvin, čiji su pripadnici visoki oko 40 cm i teški 1 kg. Veće vrste pingvina naseljavaju hladnije predjele, dok se manji pingvini mogu pronaći u umjerenim ili čak tropskim oblastima. Neke praistorijske vrste pingvina su dostizale džinovske razmjere, visine i težine poput odraslog čovjeka.

Fizičke osobine[uredi | uredi izvor]

Pingvini su vrlo prilagođeni životu u vodi. Njihova krila su se transformisala u peraja za ronjenje, beskorisna za letenje. U vodi su stoga izuzetno okretni. U njihovom glatkom perju se nalazi sloj vazduha koji ih štiti od hladnoće ali i pomaže pri ronjenju. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti. Pod vodom mogu da dostignu brzinu od 5 do 10 km/h, a neke vrste čak i više — do 36 km/h. Pod vodom mogu ostati i do 20 minuta. Prilikom brzog plivanja veslaju krilima. U stvari, noge koriste kao krmu, jer su im prsti spojeni kožom, a potisak postižu krilima.[2] Kada plivaju lagano, koriste samo noge.

Na kopnu, pingvini se služe prvenstveno kratkim i krutim repom, ali i krilima da održe uspravan položaj tijela. S obzirom da im se noge nalaze sasvim na zadnjem kraju tijela, oni mogu da stoje samo uspravno i nikako drugačije. Na kopnu se kreću gegajući se ili klizajući se na trbusima.

Visina pingvina, u zavisnosti od vrste, može biti od 40 cm do 120 cm. Najviša vrsta pingvina je carski pingvin (Aptenodytes forsteri), čije su odrasle jedinke visoke oko 1,1 m i teške preko 35 kg.[3] Najmanja vrsta je patuljasti pingvin, koji je visok do 43 cm i težak oko 1 kg. Obično u hladnijim krajevima žive veći, a u umjerenim i toplijim klimama žive manji pingvini, što se slaže sa Bergmanovim pravilom.

Neki praistorijski pingvini bili su jako veliki — teški ili visoki kao čovjek. Njihova staništa nisu bila ograničena samo na Antarktik, već su nastanjivali prostrane subantarktičke regione. Fosili koji su 2007. godine nađeni u Peruu, govore o vrsti pingvina koji je bio visok oko 1,5 m sa kljunom od oko 30 cm i koji predstavlja najvišeg pingvina na svetu.[4] Fosili su nađeni u pustinji Atakama, što ukazuje da im tada nije bila neophodna hladnoća za preživljavanje. Otkriveni fosili su stari oko 36.000 godina i datiraju iz jednog od najtoplijih perioda u posljednjih 65 miliona godina[5]

Anatomija[uredi | uredi izvor]

Pingvini su izuzetno prilagođeni životu u vodi (na slici: ogrličasti pingvin)

Za razliku od drugih ptica koje ne lete (npr. nojeva), pingvini imaju na grudnoj kosti izražen visoko oblikovan greben na koji se veže snažna letna muskulatura. Za razliku od letenja, pri ronjenju je potrebna ista količina energije za spuštanje kao i za podizanje krila. Zbog toga, pingvini imaju veću površinu lopatica od svih drugih ptica, jer se na njih oslanjaju mišići koji pokreću krila. Kosti nadlaktica i podlaktica su u laktu kruto srasli u istom pravcu što perajama daje veću čvrstinu. Kosti, koje su inače kod ptica šuplje i lagane, kod pingvina su guste i teške (nisu pneumatične) jer im nije potrebna lakoća za letenje, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom, uljastom koštanom srži.

Bedrene kosti su vrlo kratke, zglobovi koljena kruti a noge jako pomaknute prema nazad što uzrokuje njihov neobični, uspravni hod na kopnu. Stopala na kojima imaju plovne kožice su relativno kratka, pa ptice na kopnu stoje na petama pri čemu im kruta repna pera služe kao potpora. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep služi kao „kormilo“, dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge. Na nogama imaju po četiri prsta okrenutih ka napred, od kojih su tri povezana plovnom kožicom.[6]

Glava im je mala, gledajući u odnosu na tijelo, a vrat im je kratak, ali i vrlo debeo. Većina pingvina ima vrlo snažan i kratak kljun. Kljun im je karakterističnog oblika: ravan, čvrst, bočno spljošten, oštrih ivica i na vrhu zašiljen i povijen nadole.[7][6] Izuzetak su veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerovatno zbog prilagođavanja plijenu kojeg predstavljaju uglavnom brze ribe, dugačak, vitak i lako savijen prema dole.

Perje[uredi | uredi izvor]

Žutouvi pingvin (Eudyptes chrysocome)

Perje je kratko i gusto i ne propušta vodu. Ravnomjerno je raspoređeno po tijelu (što se smatra primitivnom karakteristikom koja je zastupljena kod malog broja grupa ptica[8]). Liči na krljušti, jer je raspoređeno poput crijepa na krovu.[7] Tu osobinu da ne propušta vodu, perje ima i zahvaljujući tome što nema čije[9]. Boja perja pingvina je specijalizovana za kamuflažu, na leđnoj strani tamna, plavosiva koja se prelijeva u crnu, a sa donje, trbušne strane, bijela, tako da se pri pogledu odozgo stapaju sa tamnom bojom dubokog mora, a pri pogledu odozdo sa svjetlošću neba. Gotovo svi pingvini iz potporodice Eudyptes imaju na glavi vrlo upadljivu narandžastožutu ćubu, zbog čega se nazivaju „ćubasti pingvini“. Mlade životinje su uglavnom pokrivene jednobojnim paperjem, sivim ili smeđim, a samo neke vrste imaju bijele bokove i stomak.

Najčešće nakon sezone gniježđenja i podizanja mladunaca, kod pingvina nastupa mitarenje, tj. zamjena perja. U tom razdoblju, koje, zavisno od vrste može trajati od dva do šest sedmica, ptice troše svoje masne rezerve dvostruko brže nego ranije jer slabo rone i samim tim slabo love. Za to vrijeme znaju izgubiti i do trećine svoje ukupne tjelesne mase. Kod papuanskih (Pygoscelis papua) i galapagoških (Spheniscus mendiculus) pingvina vrijeme mitarenja nije tačno određeno i može biti u bilo koje vrijeme između dvije sezone gniježđenja. Ptice koje se ne gnijezde, obično se mitare ranije nego oni pripadnici iste vrste koji se gnijezde.

Vid i sluh[uredi | uredi izvor]

Oči pingvina su građene tako da omogućavaju oštar vid pod vodom. Postoji teorija po kojoj su pingvini na kopnu kratkovidi, ali istraživanja nisu uspjela doći do dokaza da je ovo tačno.[10] Kod vrsta koje duboko rone, kao što su carski pingvini, pupile su krajnje rastegljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na različitu količinu svjetlosti prisutnu kako na površini vode tako i na stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da vjerovatno vide i ultraljubičasto svjetlo. Kako se crveni dio svjetlosnog spektra filtrira i gubi već u gornjem sloju vode, ovo svojstvo se može razumjeti kao evoluciona prilagođenost uslovima života pingvina.

Kao većina drugih ptica, ni pingvini nemaju spoljašnjih struktura uva. Kod ronjenja, perje ih hermetički zatvara. Kod velikih pingvina rub spoljašnjeg uva je toliko povećan, da se može zatvoriti i tako zaštititi unutrašnje i srednje uho od oštećenja do kojih može dovesti pritisak kod ronjenja u veće dubine. Pingvini nemaju ništa slabiji sluh od ostalih vrsta ptica.[11] (opsega od 100 do 15.000 Hz, sa najboljim sluhom u okviru 600 do 4000 Hz) i mogu čuti svoje mlade ili partnera u velikoj koloniji[12]

Pingvini se na kopnu međusobno sporazumijevaju zvukovima koji podsjećaju na zvuk trube. Neki čak puštaju glasove slične magarećem njakanju, pa se jedna vrsta i zove magareći pingvin (Spheniscus demersus). Međutim, pod vodom pingvini ne puštaju glasove da ne bi odali svoju prisutnost grabljivicama, ili da ne bi prestrašili potencijalnu lovinu.

Regulisanje toplote[uredi | uredi izvor]

Za toplotnu izolaciju imaju do tri centimetra debeo sloj sala iznad koje su složena tri reda vodootpornog, gusto međusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenog perja. Dijelova kože na kojem ne raste perje pingvini uopšte nemaju. Jedini izuzetak su neke tropske vrste koje nemaju perje na licu. Vazduh koji se zadržava u slojevima perja takođe efikasno služi u vodi za sprečavanje gubitka toplote.

Pingvini mogu da kontrolišu dotok krvi u udove, tako da kontrolišu gubitak toplote a da se udovi ne smrznu. Za vrijeme jake antarktičke zime, ženke idu u lov i nabavljaju hranu, dok mužjaci ostaju na kopnu i pokušavaju da se zgriju. Čine to tako što se zbiju jedan uz drugog, često zamjenjujući položaj tako da svako dobije priliku da bude malo u sredini gdje je najtoplije.

S druge strane, neke vrste koje su se odomaćile u tropskim vodama, imaju problema s pregrijavanjem. Kako bi to spriječili, pingvini su razvili peraje koje u odnosu na tijelo imaju veću površinu nego druge vrste kako bi se povećala površina preko koje se može rashladiti krv. Osim toga, neke vrste nemaju perje na licu, tako da se brže rashlade u hladu kojeg aktivno traže.

Način života[uredi | uredi izvor]

Pingvini provedu pola svog života u vodi, a pola na kopnu, dok po nekim izvorima provedu čak 75% života u vodi[13]. Neke vrste napuštaju vodu samo radi parenja i u vrijeme mitarenja. U zavisnosti od vrste, jedinke žive po 15 do 20 godina[13] ili više.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Hrane se uglavnom ribom, lignjama, rakovima, ali i drugim sitnim morskim životinjama, krilom isl. Obično se pingvini koji žive bliže Antarktiku hrane krilom, dok se sjevernije nastanjeni hrane više ribom. Plijen hvataju kljunom i gutaju ga cijelog, čim ga uhvate u vodi.

Ako su u vodi, pingvini zadovoljavaju žeđ vodom iz uhvaćenog plijena ili pijući male količine morske, slane, vode; pomoću takozvane slane žlijezde („supraorbitalne glandule“) tik iznad očiju uklanjaju višak soli iz krvi[14].[15][16][17] So se izbacuje kao koncentrisana tečnost kroz nozdrve. Ovo je prilagođenost uobičajena za morske organizme, pa samim tim i za morske ptice poput pingvina. Kada su na kopnu, vodu mogu dobiti jedući malo snijega[14].

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Mužjak i ženka naizmjenično griju i čuvaju svoje mladunče. (na slici: mladunče carskog pingvina se grije ispod roditelja)

Pingvini prave primitivna gnijezda na kopnu. U stvari, posmatrajući dio Antarktika naseljenog pticama, mogu se uočiti zone ili pojasevi za gniježđenje različitih vrsta ptica. Pingvini se gnijezde uglavnom u obalskom području koje je najbliže moru, a u drugim zonama se mogu naći kormorani i pomornici.[18] Samo se šest vrsta gnijezdi na Antarktiku, dok se ostale gnijezde oko obala Afrike, Australije i Novog Zelanda, kao i Južne Amerike.[9] Gniježđenje je kolonijalno, što znači da se tada pingvini sakupljaju u velika jata.[7] U tim kolonijama može da ih bude na milione. Često su gnijezda na izvjesnoj udaljenosti od obale, a pošto pingvini hranu nalaze isključivo u moru, često preduzimaju duge pješačke ture do vode i nazad. Istraživač Džerald Darel je pratio koloniju pingvina u Patagoniji od nekih dva miliona jedinki koje su se gnijezdile na oko tri kilometra od mora. Roditelji su morali da prelaze čitav taj put preko pješčanih dina i da među hiljadama gnijezda i mladunaca od kojih su svi trčali ka njima moljakajući hranu, bez greške pronađu svoje.[19] Prepoznaju se po glasovima, a inače se sporazumijevaju kricima, kliktanjem i gestovima. Pojedini parovi, iz godine u godinu, zauzimaju isto mjesto za gnijezdo[20]. Gnijezda su od kamenčića ili od biljnog materijala. Najčešće su u zaklonu, kao što su tuneli (jazbine) ili pukotine u stenju. Gnijezda mogu biti i na potpuno otvorenom mestu[2]. Nekada se mužjaci, kao što je slučaj kod Adelinog pingvina udvaraju ženkama tako što za njih biraju i nude im kamenčiće za izgradnju gnijezda. Pingvini uopšte pri udvaranju zauzimaju veoma neobične poze. Neki pingvini ostaju sa istim partnerima tokom cijelog života, a neki samo po jednu sezonu. Carski pingvini legu po jedno jaje u sezoni, a ostale vrste po dva[13], i mužjaci i ženke zajedno brinu o njima. Za vrijeme jakih zima, ženke odlaze na nekoliko mjeseci loveći i nabavljajući hranu za mlade, dok mužjaci ostaju na kopnu i leže na jajima. Kada se ženka vrati, uloge se izjednače. Dešava se da ženka hrani mužjaka ribom koju je delimično svarila, dok recimo mužjak carskog pingvina iscrpljen nakon dvomesečnog gladovanja odlazi u more da sam pronađe hranu.[21] Mladunčad sa slabom toplotnom regulacijom čuva isključivo majka, a mladunčad sa normalnom toplotnom regulacijom čuvaju i otac i majka.[22] Kod nekih vrsta na trbuhu postoji nabor, poput džepa u kome pingvin čuva jaje. Tada noge drži sastavljeno i samo se u krajnjoj nuždi kreće u malim skokovima.[7]

Neke vrste, poput carskog pingvina, organizuju mladunce u velike grupe, „krešee“ (franc. crèche). Ove tzv. „dječje jaslice“ se obrazuju da bi se postigli bolja zajednička zaštita i međusobno grijanje. Kada se roditelji pojave sa hranom, dozivaju mladunce i hrane ih van jaslica. Mladi pingvini se ne mogu brinuti o sebi sve dok ne porastu do odgovarajuće veličine koja je zavisna od vrste i dok ne dobiju perje odraslih pingvina.[9]

Kao kod mnogih drugih vrsta, kod pingvina je zabeleženo homoseksualno ponašanje. Zanimljivo je da ukoliko se upare dva mužjaka istih sklonosti, ostaju zajedno do kraja života. Čak, zajedno prave gnezdo u kome čuvaju kamen kao surogat jajeta.[23]

Otimanje mladih[uredi | uredi izvor]

Ako se pingvinu, mužjaku ili ženki, desi da izgubi mladunče ili jaje, desi se da pokuša da ukrade mladunče neke druge jedinke[24]. U nauci nije potpuno jasno zašto se to dešava, tj. zašto bi roditelj odgajao i ulagao u tuđeg mladunca, jer se ne na neki način ne uklapa u teoriju evolucije. Neke pretpostavke su, međutim, načinjene da objasne ovo čudno ponašanje. Prvo, odgajanje mladunca bi povećalo iskustvo otimača u odgajanju, čime bi se povećala vjerovatnoća da i u budućnosti ima mladunce[25]. Drugo, zbog naizgled uspješne reprodukcije, jedinka će biti uspješnija pri pronalaženju partnera u narednoj sezoni parenja.[26] I treće, otimanje može da dovede i do udruživanja sa otetim mladunčetom koje joj može pomoći u narednim sezonama parenja[27] Međutim, očigledna je i realna opasnost od povrjeđivanja od strane pravog roditelja tokom pokušaja otmice, ali i trošenje energije i truda oko mladunčeta koje ne predstavlja njegovu lozu. Na taj način, nije sigurno da li je ovakvo ponašanje zaista evoluciona prednost ili jednostavno greška kod jedinki koje ne umiju da prepoznaju svoje mladunče[25].

Prirodni neprijatelji[uredi | uredi izvor]

Najveći prirodni neprijatelji pingvina su morski predatori poput morskih leoparda, ajkula i orki. Morski leopard je usamljen lovac, ali veoma efikasno lovi pingvine goneći ih oko ledenih santi. Kada pingvini poskaču u vodu, morski leopard ih obično čeka ispod ledenog brijega gdje ga pingvini ne vide, i kada se voda zapjenuša, morski leopard ih hvata. Ako ulovi jednog i pojede, on se obično povlači i ostali pingvini mogu slobodno da se kreću po vodi. Procjenjuje se da godišnje od morskih leoparda strada oko 5% svih Adelinih pingvina. Vjerovatno zbog ove i drugih opasnosti u vodi, pingvini se teško odlučuju da skaču u vodu i znaju da stoje i po pola sata na ivici ledenog brijega ili obali. Kad se jedan ohrabri i skoči u vodu, svi ostali poskaču za njim.

Ukoliko su mladunci ili jaja nebranjeni, lako postaju plijen galebova i pomornika. Odrasli pingvini se od ovih grabljivaca brane svojim snažnim kljunom.

Stanište[uredi | uredi izvor]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Pingvini, poput žutouvog, Adelinog i carskog su tipični predstavnici faune notogeje. U takvoj zoogeografskoj podeli, pingvini naseljavaju patagonijsku (ili holantarktičku) oblast.[28] Iako sve vrste pingvina žive na južnoj hemisferi, u suprotnosti sa raširenim shvatanjem da sve žive u hladnim područjima, poput Antarktika, u stvari samo nekoliko vrsta živi toliko južno, dok neke vrste žive i u toplim predjelima. Veći pingvini uglavnom žive u hladnim područjima, dok manji žive u toplijim ili čak tropskim područjima (vidjeti Bergmanovo pravilo).

Naročito su česti u obalnim vodama Antarktika, Novog Zelanda, južne Australije, Južne Afrike, na Folklandskim Ostrvima smještenim ispred istočnih obala Južne Amerike ali i na zapadnoj obali sve do Perua kao i na Galapagosu u blizini ekvatora (galapagoški pingvin). Kako pingvini vole hladnije predjele, u tropskim područjima se pojavljuju samo ako postoje hladne morske struje. Pingvini koriste hladne struje kako bi migrirali, pa je to razlog zašto ih, između ostalog, ima i na Galapagosu.[29] To je slučaj sa Humboltovom strujom uz zapadnu obalu Južne Amerike (Humboltov pingvin) kao i sa Bengalskom strujom duž zapadne obale Afrike koja dopire sve do ekvatora (magareći pingvin).

Kolonija carskih pingvina sa mladuncima

Većina vrsta živi između 45. i 60. stepena južne geografske širine. Najveći broj jedinki živi uz Antarktik i na obližnjim ostrvima.

Životni prostor[uredi | uredi izvor]

Pravi životni prostor pingvina je otvoreno more, čemu su izvanredno prilagođeni. Tu žive na stjenovitim obalama južnih kontinenata, hladnim šumama umjerenih područja, suptropskim pješčanim plažama, područjima ohlađene lave na kojima gotovo da nema vegetacije, subantarktičkim travnjacima i na ledu Antarktika. Dok tropske vrste ostaju na svom području, druge vrste odlaze i više stotina kilometara daleko od okeana kako bi došle u područja gdje legu mladunce.

Ugroženost[uredi | uredi izvor]

Humboltov pingvin u zoološkom vrtu u Beču

U dvadesetom vijeku, četiri vrste pingvina — galapagoški, žutooki, magareći i fjordlandski pingvini — se smatraju ugroženim vrstama, dok se Magelanov, Humboltov i još nekoliko vrsta smatraju ranjivim. U prošlosti su, lovom na pingvine zbog ulja njihovih masnih naslaga i jaja za prehranu, čitave kolonije pingvina izumrle, dok danas pingvinima prijete druge opasnosti.

Magareći pingvini, čiji je broj dostizao nekoliko miliona u prošlom vijeku[30] danas dostiže jedva 50.000 i i dalje pada. Pretpostavlja se da je najveći uzrok ovome komercijalni lov na ribu u područjima u kojima oni žive, što je dovelo do nedostatka hrane.

Na Novom Zelandu, na kojem žive fjordlandski i žutooki pingvini, i na kojem se ljudska populacija sve više širi, grabljivci koje su doveli ljudi (mačke, psi, pacovi, itd.) sve više ugrožavaju pingvine napadajući njih i njihova jaja. I sami ljudi, čije se stanište na Novom Zelandu sve više širi u područja gniježđenja i parenja pingvina, onemogućavaju njihov normalan način života.

Problem ljudskog prisustva i njihovih grabljivica muči i galapagoške pingvine koji su se sveli na svega dva ostrva, a klimatske promjene, koje su prouzrokovale efekte „El Ninjo“, zbog kojih se povremeno drastično smanjuje količina ribe, su takođe uticale na smanjenje broja galapagoških pingvina u 1980im i 1990im godinama. Galapagoških pingvina danas ima svega oko 2.100 jedinki po prebrojavanju fondacije „Čarls Darvin“ iz 2006. godine[31], odnosno oko 1.000 parova spremnih za razmnožavanje po Međunarodnoj radnoj grupi za očuvanje pingvina.[32]

Žutouvi, Magelanov i Humboltovi pingvini su ugroženi masovnim lovom na sardine u komercijalne svrhe; dok se ribari žale da im pingvini odnose znatne količine potencijalnog ulova, pingvini gube svoju osnovnu hranu.

Generalno, pingvini iz roda Spheniscus, tj. Magelanovi i Humboltovi na obalama Južne Amerike i susjednim ostrvima, magareći na Rtu dobre nade Južne Afrike i galapagoški na Galapagosu, su ugroženi izlivima nafte u more, i u poslednjih nekoliko godina dvije velike naftne mrlje su pobile veliki broj ovih pingvina[30]. Pingvini se, na taj način ugroženi, mogu uhvatiti, očistiti od nafte i vratiti u more, ali je to vrlo skup i dug proces kojim se uglavnom bave dobrovoljne organizacije (npr. SANCCOB, Defenders of Wildlife idr.).

Većina drugih vrsta je relativno sigurna. Dvije osnovne prijetnje postoje, međutim, i za njih. Prvu opasnost predstavljaju planovi komercijalnog lova na kril na Antarktiku, čime bi bile ugrožene sve vrste koje se njima hrane kao i one vrste koje se hrane ribom koja se hrani krilom. Druga opasnost je globalno zagrijevanje, čime će voda postati toplija i pingvini će morati da se pomjeraju još južnije da bi preživjeli klimatske promjene. Problem, međutim, je što se klimatske promjene dešavaju isuviše brzo i veliko pitanje je da li će se pingvini uspjeti prilagoditi za to vrijeme[30].

Pingvini i ljudi[uredi | uredi izvor]

Pingvini su vrlo popularni kod ljudi, uglavnom zbog svog uspravnog, kao ljudskog, položaja i zbog gegajućeg načina hoda. Takođe, ljudi vole pingvine jer ih se pingvini ne boje, za razliku od većine ptica. Pingvini su se često znali prikazivati u crtanim filmovima kao da nose frak, zbog posebne boje njihovog perja. U skorije vrijeme je snimljeno nekoliko dugometražnih crtanih filmova o pingvinima, poput „Ples malog pingvina“ (engl. Happy feet) i „Pravi surferi“ (engl. Surf's Up). Logo operativnog sistema Linuks je pingvin, „Tuks“.

Pingvini se ne boje čovjeka i jedan drugom lako prilaze (na slici: pingvin u susretu s čovjekom tokom Antarktičkog ljeta)

Ljudi u svrhu ishrane prikupljaju jaja, koja su veoma ukusna, dok meso pingvina nije za jelo.[7] Ipak, pingvini se ne boje čovjeka i istraživači im lako prilaze. Razlog je vjerovatno istorijski slabo prisustvo čovjeka kao grabljivca u predjelima njihovih staništa. Pingvini uglavnom čuvaju udaljenost od oko tri metra, što je i granica koja se turistima obično nalaže da ne prelaze; ako pingvini sami, međutim, priđu bliže, što se često dešava, nema potrebe za udaljavanjem.

Sistematika[uredi | uredi izvor]

Prema ranijoj sistematici, pingvini su se svrstavali u red sjevernih gnjuraca Gaviiformes,[21] ali ih u novije vrijeme svrstavaju u Sphenisciformes ili Impenes.[7] U svakom slučaju, predstavljaju jedan od najprimitivnijih redova ptica. Broj vrsta pingvina nije tačno određen. U zavisnosti od autora, broj varira od 17 do 20 savremenih vrsta, svih u potfamiliji Spheniscinae. Na primjer, neki autori smatraju male pingvine (Eudyptula albosignata albosignata) posebnom vrstom roda Eudyptula, dok ih neki drugi smatraju podvrstom patuljastih pingvina (Eudyptila minor).[33][34][35] Određeni autori pak smatraju da je situacija još složenija. Slično tome, nije sigurno da li je carski pingvin samo makaronski pingvin (Eudyptes chrysolophus) izmijenjenih boja. Dalje, sjeverna populacija žutouvih pingvina (Eudyptes chrysocome) se po nekima smatra posebnom vrstom[34].

  • Bazalni i nerazjašnjeni oblici (svi fosilni)
    • Waimanu, bazalni; srednji ili kasni paleocen, najstariji primjerak pingvina[36]
    • Perudyptes, možda bazalni; srednji eocen, pustinja Atakama, Peru
    • Sphenisciformes nepoznatog roda i vrste; srednji eocen, Punta Torca, Argentina [37]
    • Delphinornis, Palaeeudyptinae, bazalni oblik, možda posebna potfamilija; rani oligocen, Sejmorovo ostrvo, Antarktik
    • Archaeospheniscus, možda Palaeeudyptinae i možda posebna potfamilija; srednji ili kasni eocen do kasnog oligocena
    • Marambiornis, Palaeeudyptinae, bazalni oblik, možda posebna potfamilija, ista kao Delphinornis; kasni eocen do ranog oligocena, Sejmorovo ostrvo, Antarktik
    • Mesetaornis, Palaeeudyptinae, bazalni oblik, možda posebna potfamilija, ista kao Delphinornis; kasni eocen do ranog oligocena, Sejmorovo ostrvo, Antarktik
    • Tonniornis; kasni eocen do ranog oligocena, Sejmorovo ostrvo, Antarktik
    • Wimanornis; kasni eocen do ranog oligocena, Sejmorovo ostrvo, Antarktik
    • Duntroonornis, vjerovatno Spheniscinae; kasni oligocen, Otago, Novi Zeland
    • Korora; kasni oligocen, južni Kenterberi, Novi Zeland
    • Platydyptes; Palaeeudyptinae, Paraptenodytinae ili posebna potfamilija; kasni oligocen, Novi Zeland
    • Spheniscidae neodređenog roda i vrste; kasni oligocen ili rani miocen, Hakataramea kod Kenterberija, Novi Zeland
    • Madrynornis, vjerovatno Spheniscinae; kasni miocen, Puerto Madrin, Argentina
    • Pseudaptenodytes; kasni miocen ili rani pliocen
    • Dege, vjerovatno Spheniscinae; rani pliocen, Južna Afrika
    • Marplesornis, vjerovatno Spheniscinae; rani pliocen
    • Nucleornis, vjerovatno Spheniscinae; rani pliocen, Dinfonten, Južna Afrika[38]
    • Inguza, vjerovatno Spheniscinae, ranije poznat pod nazivom Spheniscus predemersus; kasni pliocen
  • Familija Spheniscidae
    • Potfamilija Palaeeudyptinae, veliki pingvini (fosilni)
      • Crossvallia, bez sigurnosti da pripadaju ovoj potfamiliji; kasni paleocen, Kros Veli, Sejmorovo ostrvo, Antarktik
      • Anthropornis, bez sigurnosti da pripadaju ovoj potfamiliji — u bazi podataka „Avibejz“ pripadnici ove vrste pripadaju familiji Mesitornithidae, u okviru reda Gruiformes;[39] srednji eocen do ranog oligocena, Sejmorovo ostrvo, Antarktik
      • Icadyptes; kasni eocen, pustinja Atakama, Peru
      • Palaeeudyptes, višerodni - neki pripadaju drugim potfamilijama; srednji ili kasni eocen do kasnog oligocena
      • Pachydyptes; kasni eocen
      • Anthropodyptes, bez sigurnosti da pripadaju ovoj potfamiliji; srednji miocen
    • Potfamilija Paraptenodytinae (fosilni oblici)
      • Arthrodytes; kasni eocen ili rani oligocen do ranog miocena, San Hulijan, Patagonija, Argentina
      • Paraptenodytes; rani miocen do kasnog miocena ili ranog pliocena
    • Potfamilija Palaeospheniscinae (fosilni)
      • Eretiscus; rani miocen, Patagonija, Argentina
      • Palaeospheniscus koji uključuje i Chubutodyptes; rani miocen do kasnog miocena ili ranog pliocena
    • Potfamilija Spheniscinae (savremeni pingvini)

Galerija savremenih vrsta[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Pravilnik o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva - Prilog II Zaštićene vrste koje se nalaze na Dodacima CITES konvencije”. pravno-informacioni-sistem.rs. 
  2. ^ a b Markon E., Monđini M. „Sve životinje sveta“. 2000. IKP „Evro“, Beograd.
  3. ^ „Narodna geografija”. 
  4. ^ Minard, Anne. „Photo Gallery: Giant Prehistoric Penguins Found”. National Geographic. Pristupljeno 25. 6. 2007. 
  5. ^ Minard, Anne. „Giant Penguins Once Roamed Peru Desert, Fossils Show”. National Geographic. Pristupljeno 25. 6. 2007. 
  6. ^ a b Brem, A. E. „Život životinja“, 1983, „Prosvjeta“, Zagreb
  7. ^ a b v g d đ Kalezić M. 2000. god. Hordati (autorizovana skripta). Biološki fakultet: Beograd.
  8. ^ Kalezić, M. 1995. „Osnovi morfologije kičmenjaka“. Savremena administracija, Beograd.
  9. ^ a b v Čineri, M. „Velika enciklopedija životinja“, 2001. „Zmaj“, Beograd
  10. ^ Sivak, J., Howland, H. & McGill-Harelstad, P. „Vision of the Humboldt Penguin (Spheniscus humboldti) in Air and Water“, Proceedings of the Royal Society of London. Series B, Biological Sciences. 229(1257): 467-472
  11. ^ Ernest Glen Wever, Paul N. Herman, James A. Simmons, David R. Hertzler: Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America}-; pregled originalnog izvoda: Links.jstor.org, Pristupljeno 23. 4. 2013.
  12. ^ -{Jouventin, P; Aubin, T. & T Lengagne (1999) "Finding a parent in a king penguin colony: the acoustic system of individual recognition" Animal Behaviour 57: 1175–1183
  13. ^ a b v Defenders.org Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. oktobar 2007), „Pingvin“
  14. ^ a b gdargaud.net, „Često postavljena pitanja o pingvinima i odgovori“
  15. ^ Zoološki vrt „Vudland park“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. jul 2006) „Činjenice o životinjama“, Pristupljeno 11. 2. 2008. (jezik: engleski)
  16. ^ Zoološki vrt „Sent Luis“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. septembar 2006) „Humboltov pingvin“, Pristupljeno 11. 2. 2008. (jezik: engleski)
  17. ^ H. J. van der Merv, „Afrički pingvini“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. oktobar 2006), Pristupljeno 11. 2. 2008. (jezik: engleski)
  18. ^ Grupa autora. „Veliki atlas životinja“. Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb, 1989.
  19. ^ Džerald Darel, „Svijet prirode“, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb
  20. ^ Ledi, V. „More, čudesni svet“, 2002., „Zmaj“, Novi Sad
  21. ^ a b Grupa autora. 1982. Ilustrovana enciklopedija Priroda. Vuk Karadžić. Beograd.
  22. ^ Lorme H., Žuventin P., Šastel O. i Moge R.: „Endokrin je u korelaciji sa roditeljskom brigom carskog pingvina“
  23. ^ Politikin zabavnik broj 2948. Datum: 8.8.2008. Rubrika: Zašto, kako? „Postoje li homoseksualne životinje?“ Strana: 24. Izdaje i štampa: Politika AD. Beograd.
  24. ^ Žurnal eksperimentalne biologije, „Otimanje mladih kod carskih pingvina — hormonski nusproizvod?“ (jezik: engleski)
  25. ^ a b „Godišnji pregled biomedicinskih nauka“[mrtva veza] sa referencom na Ridmana M. L. (engl. Riedman, M. L.) 1982. „Evolucija usvajanja mladunaca kod sisara i ptica“. str. 405-435 (PDF) (jezik: engleski)
  26. ^ Klaton i Brok, 2002: Časopis „Nauka“ (engl. Science), „Zajedničko odgajanje mladunaca“ (jezik: engleski)
  27. ^ Hamilton, W. D., „The genetical evolution of social behaviour“
  28. ^ Lopatin, I. K. 1995. Zoogeografija. „M. P. Grafomed“: Kragujevac.
  29. ^ Simonović, D. 1953. Prirodopisni atlas PTICE. Znanje: Beograd
  30. ^ a b v ourworld.compuserve.com Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. novembar 2007), „Ugroženi pingvini“
  31. ^ Fondacija „Čarls Darvin“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. maj 2008), „Galapagoški pingvin“ (PDF) (jezik: engleski)
  32. ^ Penguins.cl, „Galapagoški pingvin“ (jezik: engleski)
  33. ^ Williams, Tony D. (1995). The Penguins. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-854667-2. 
  34. ^ a b Davis; Lloyd S. & Renner; M. . Penguins. London: T & A D Poyser.. Davis, Lloyd S.; Renner, Martin (1995). Penguins. T & A D Poyser. ISBN 978-0-7136-6550-5. 
  35. ^ Banks, Jonathan C.; Mitchell, Anthony D.; Waas, Joseph R. & Paterson, Adrian M. (2002): An unexpected pattern of molecular divergence within the blue penguin (Eudyptula minor) complex. Notornis 49(1): 29–38. (čitav tekst u PDF-u Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. jul 2007))
  36. ^ Slack, Kerryn E.; Jones, Craig M.; Ando, Tatsuro; Harrison G. L. "Abby"; Fordyce R. Ewan; Arnason, Ulfur & Penny, David (2006): Early Penguin Fossils, plus Mitochondrial Genomes, Calibrate Avian Evolution. Molecular Biology and Evolution 23(6): 1144-1155. tekst, Pristupljeno 23. 4. 2013.
  37. ^ Clarke, Julia A.; Olivero, Eduardo B. & Puerta, Pablo (2003): Description of the earliest fossil penguin from South America and first Paleogene vertebrate locality of Tierra Del Fuego, Argentina. American Museum novitates 3423: 1-18. tekst Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. jul 2007), Pristupljeno 23. 4. 2013.
  38. ^ George Gaylord Simpson: Penguins. Past and Present, Here and There. Penguins: Past and Present, Here and There. New Haven: Yale University Press. 1976. ISBN 978-0-300-01969-8. 
  39. ^ Avibejz, baza podataka ptica svijeta: Anthropornis nordenskjoeldi, Pristupljeno 23. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Williams, Tony D. (1995). The Penguins. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-854667-2. 
  • Niels Carstensen: Pinguine. Ellert & Richter, Hamburg. Carstensen, Niels (2002). Pinguine. Ellert und Richter. ISBN 978-3-8319-0081-7. 
  • Boris M. Culik; Rory P. Wilson: Die Welt der Pinguine: Überlebenskünstler in Eis und Meer. Blv. Culik, Boris M.; Wilson, Rory P. (1993). Die Welt der Pinguine: Überlebenskünstler in Eis und Meer. München. ISBN 978-3-405-14476-0. 
  • Boris M. Culik: Pinguine: Spezialisten fürs Kalte. Blv. Culik, Boris M. (2002). Pinguine: Spezialisten fürs Kalte ; Neues über die sympathischen Vögel auf dem Eis. München. ISBN 978-3-405-16318-1. 
  • Lloyd S. Davies: The Penguins. Species Monograph Series. Poyser. Davis, Lloyd S.; Renner, Martin (2003). Penguins. London. ISBN 978-0-7136-6550-5. 
  • Kevin Schafer: Pinguin Land: Ihre Welt, unsere Welt. Tecklenborg Verlag, Steinfurt. Schafer, Kevin (2001). Pinguin-Land: Ihre Welt, unsere Welt. Tecklenborg. ISBN 978-3-924044-90-9. 
  • Kevin Schafer: Penguin Planet - Their World, our World. North Word Press. Minnetonka Minn. Penguin Planet: Their World, Our World. NorthWord Press. 2000. ISBN 978-1-55971-745-8. 
  • George Gaylord Simpson: Penguins. Past and Present, Here and There. Penguins: Past and Present, Here and There. New Haven: Yale University Press. 1976. ISBN 978-0-300-01969-8. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Пингвини&oldid=26683708”