Piter L. Berger

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Piter L. Berger
Puno imePiter Ludvig Berger
Datum rođenja(1929-03-17)17. mart 1929.
Mesto rođenjaBečAustrija
Datum smrti27. jun 2017.(2017-06-27) (88 god.)
Mesto smrtiBruklajnMasačusets, SAD

Piter Ludvig Berger (nem. Peter Ludwig Berger; Beč, 17. mart 1929 — Bruklajn, 27. jun 2017) bio je američki sociolog austrijskog porekla poznat po svom radu u sociologiji znanja, sociologije religije, studija modernizacije i teorijskih doprinosa sociološke teorije.[1] On je najpoznatiji po svojoj knjizi Društvena konstrukcija stvarnosti (Njujork, 1966.), koja se smatra jednim od najuticajnijih tekstova u sociologiji znanja, i igrao centralnu ulogu u razvoju društvenog konstrukcionizma. Knjiga je imenovana od strane Međunarodnog sociološkog udruženja za petu

najuticajniju knjigu napisanu u oblasti sociologije tokom 20. veka. Pored ove knjige, neke druge knjige koje je Berger napisao su: Poziv na sociologiju: humanistička perspektiva (1963); i Tračevi anđela: Moderno društvo i ponovno otkriće nadrealnog (1969). Berger je najveći deo svoje karijere predajući na Bostonskom univerzitetu. Pre odlaska u penziju, Berger je bio na Bostonskom univerzitetu od 1981. godine, a bio je i direktor Instituta za proučavanje privredne kulture.[2]

Sociološka razmišljanja[uredi | uredi izvor]

Društvena konstrukcija realosti[uredi | uredi izvor]

Realnost svakodnevnog života[uredi | uredi izvor]

Berger i Lukman predstavljaju ovo kao sferu stvarnosti koja se izražava na ljudsku egzistenciju odmah i najintenzivnije. Svakodnevni život je u suprotnosti sa ostalim sferama stvarnosti - , pozorišta - i očekuje se od osobe da bude objektivna, intersubjektivna (deli sa drugima) i očigledna. Život je naređen prostorno i vremenski. Prostorno naručivanje omogućava interakciju sa drugim ljudima i predmetima; ljudska sposobnost da manipuliše zone prostora može da se ukrštaju sa tuđim sposobnostima.

Socijalne interakcije u svakodnevnom životu koriste ličnim susretima kao najbolji scenario gde ljudska bića zaista mogu da se povežu  međusobno kroz interakciju. Ljudi smatraju druge u ovim interakcijama kao realnije nego što bi oni sami bili; možemo postaviti osobu u svakodnevni život gledajući je, ali ipak moramo da razmišljamo i o našoj pripadnost u svetu kao da nije tako koncentričan.

Jezik je imperativ za razumevanje svakodnevnog života. Mi razumemo znanje kroz jezik. Relevantno znanje za nas je jedino potrebno znanje za naš opstanak, ali ljudi komuniciraju kroz razmenu i povezivanje relevantnih struktura naših života jedni sa drugima.[3]

Društvo kao objekat i subjekat[uredi | uredi izvor]

Objektivno, društveni poredak je proizvod našeg društvenog preduzeća: to je proces koji proizilazi iz ljudske aktivnosti. Institucije su proizvod istoričnosti i treba da kontrolišu ljudske navike (ponovljena ponašanja ili šablone). Zajednička priroda tih iskustava i njihovi zajednički rezultati u sadimentaciji znače da gibe memorabilnost. Mnoga ponašanja gube sedimentirana institucionalna značenja. Institucionalni poredak podrazumeva ljude da igraju određene uloge. Ove uloge se smatraju nastupima kao te određene figure - zaposleni ne biva osuđiivan kao čovek već kao uloga koju obavlja.

Subjektivno, doživljavamo prvi i drugi socijalizaciju u društvu. Prvo, mi smo se družili u svetu i sekundarno mi smo internalizovali institucionalne 'pod svetove'. Održavamo subjektivni svet kroz afirmaciju sa socijalnim interakcijama sa drugima. Naš identitet i društvo su predstavljeni  kao dijalektički povezani: naš identitet je formiran društvenim procesima, koji su zauzvrat naređivani od strane našeg društva.[3]

Humanitarna perspektiva[uredi | uredi izvor]

Humanistička perspektiva je generalno van glavnih tokova savremene sociologije. Smatra se kao pravac koji se odnosi više na humanističkie nauke - književnost, filozofija - nego na društvene . Njena krajnja svrha leži u oslobađanju društva iluzija da se pomaganjem postaje humaniji. U tom smislu, mi smo "marionete društva", ali sociologija nam omogućava da vidimo konce da za koje smo povezani, što nam pomaže da se oslobodimo. Bergerov "Poziv na sociologiji" opisuje svoj pristup oblasti sociologije u ovom humanističkomsmislu. Metodološki, sociolozi treba da pokušaju da razumeju i poštuue ljudsko ponašanje izvan konteksta svog socijalnog okruženja i slobodno od bilo kog uticaja ličnih sklonosti ili osećanja. Studija sociologije, Berger, postavlja, trebalo bi da bude beznačajna. Istraživanje treba da se obračunava na isti način kao i naučnom metodom, koristeći posmatranje, hipoteze, testiranje, podatke, analize i generalizaciju. Značenje izvedeno iz rezultata istraživanja treba da budu stavljeni u kontekst sa istorijskim, kulturnim, ili drugim važnim podacima .[4]

Teoretski doprinos[uredi | uredi izvor]

U Smisao modernog vremena: Piter L. Berger i vizija interpretive sociologije, Džejms Devison Hanter i Stiven C. Ainlai su napisali na osnovu društvenih teorija Bergera. Hunter i Ainlai koriste Bergerovu  ideologiju kao osnov i okvir za ovu knjige. Nikolas Aberkrombi počinje ispitivanjem njegovog reformisanja sociologije znanja. Pomeranje svoj fokus na subjektivne realnosti svakodnevnog života, Berger ulazi u dijalog sa tradicionalnom sociologijom znanja - preciznije, Marksove i Manhemove. Aberkrombi kopa dublje u ovaj dijalog koj je Berger doneo, i proučava načine na koji Berger ide iza ovih figura. Stiven Ainlai zatim vrši značajan uticaj na Bergerov rad.[5]

U oblasti sociologije, Berger je donekle isključen iz glavnih tokova; njegovu humanističku perspektivau je osudio veći deo intelektualne elite na terenu, iako je prodat u preko milion primeraka. Bergerove levičarske kritike mu nisu mnogo pomogle u tom pogledu. Međutm, Bergerove teorije o religiji su održale značajnu težinu u savremenim neokonzervativnim i teološkim oblastima razmišljanja.[6]

Uticaji[uredi | uredi izvor]

Na Bergerov rad je posebno uticao Maks Veber. Veber je bio fokusiran na empirijske realnosti racionalnosti kao karakteristika akcije i racionalizacije. Poređenja radi, Berger predlaže da koristimo reč "Opcije", a ne slobodu kao empirijski koncept. Dakle, mnogi empirijski radovi Bergera i Vebera su se odnosila na odnos između savremene racionalizacije i opcije za socijalne akcije. Veber je tvrdio da racionalizam može da znači različite stvari na subjektivnom nivou svesti i na objektivnom nivou društvenih institucija. Veza između Bergerove analize sociologije religije u savremenom društvu poravnavaju Veberovo delo Protestantska etika i duh kapitalizma . Veber je video kapitalizam kao rezultat protestantske sekularizacije radne etike i morala u prikupljanju bogatstva, koja Berger integriše u svojoj analizi o efektima gubitka ne-sekularne fondacija za verovanje o krajnjem smislu života.

Dela[uredi | uredi izvor]

Bergerova uticajna dela obuhvataju:

  • The Noise of Solemn Assemblies (1961)
  • Invitation to Sociology: A Humanistic Perspective (1963)
  • The Social Construction of Reality: A Treatise in the Sociology of Knowledge (1966) with Thomas Luckmann
  • The Sacred Canopy: Elements of a Sociological Theory of Religion (1967).
  • A Rumor of Angels: Modern Society and the Rediscovery of the Supernatural (1969).

U skorije vreme pisao je za široke javne mase, ali sa posebnim akcentom na sociologiju religije i kapitalizma:

  • Sociology (1972) with Brigitte Berger. Basic Books. – Dutch translation: Sociologie (1972). Basisboeken
  • The Homeless Mind: Modernization and Consciousness (1973) with Brigitte Berger and Hansfried Kellner. Random House
  • Pyramids of Sacrifice: Political Ethics and Social Change (1974)
  • Facing Up to Modernity: Excursions in Society, Politics and Religion (1979)
  • The Heretical Imperative: Contemporary Possibilities of Religious Affirmation (1979)
  • The Other Side of God: A Polarity in World Religions (editor, 1981).
  • The War Over the Family: Capturing the Middle Ground (1983) with Brigitte Berger
  • The Capitalist Revolution (1986) New York: Basic Books.
  • The Capitalist Spirit: Toward a Religious Ethic of Wealth Creation (editor, 1990)
  • A Far Glory: The Quest for Faith in an Age of Credulity (1992)
  • Redeeming Laughter: The Comic Dimension of Human Experience (1997)
  • Four Faces of Global Culture (The National Interest, Fall 1997)
  • The Limits of Social Cohesion: Conflict and Mediation in Pluralist Societies: A Report of the Bertelsmann Foundation to the Club of Rome (1998)
  • The Desecularization of the World: Resurgent Religion and World Politics (editor, et al., 1999)
  • Peter Berger and the Study of Religion (edited by Linda Woodhead et al., 2001; includes a Postscript by Berger)
  • Many Globalizations: Cultural Diversity in the Contemporary World (2002) with Samuel P. Huntington. Oxford University Press
  • Questions of Faith: A Skeptical Affirmation of Christianity (2003). Blackwell Publishing
  • In Praise of Doubt: How to Have Convictions Without Becoming a Fanatic (2009) with Anton Zijderveld. HarperOne
  • Dialogue Between Religious Traditions in an Age of Relativity (2011) Mohr Siebeck
  • The Many Altars of Modernity. Towards a Paradigm for Religion in a Pluralist Age" (2014)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Berger, Peter Ludwig - Hrvatska enciklopedija”. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 2024-02-04. 
  2. ^ Allan, Kenneth.
  3. ^ a b Berger, Peter L (1966).
  4. ^ Berger, Peter (1963).
  5. ^ Ainlay, Stephen C. (1986).
  6. ^ Berger, Peter (2011).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]