Povelja Splićanima

Veliki župan Stefan Nemanja

Povelja Splićanima je povelja župana Stefane Nemanje upućena Splićanima, navodno pisana između 1190. i 1192. godine. Nemanja njome daje slobodu trgovanja po njegovoj državi. Zbog istorijske netačnosti u prepisu povelje, njenog nenalaženja, ona verovatno nije ni postojala u takvom formatu.

Istorija

Povelja još uvek nije nađena u originalu. Pronađen je prepis povelje koji je napravio hrvatski istoričar Ivan Lučić, radi svojih potreba. Profesor Barada, iz Zagreba je tu povelju, sa još druge dve, odnosno njihove prepise zapravo pronašao među spisima Lučića. Deo povelje koji je on prepisao na latinici glasi ovakoː«Az veli xupan Nemana (pustaju Splechiane da si) izlaze suobodno u moiu (zemgliu i snami rastaca iu) u Humschu zemgliu i snami vlaca u zetu...».U prevodu bi to značiloː Ja, veliki župan Nemanja, puštam Splićane da si slobodno izlaze u moju zemlju i sina mi Rastka, i u Humsku, i sina mi Vuka u Zetu.

P. Radojković u svom zapisu Nemanjina povelja Splićanima nam govori da ono što je zanimljivo jeste da na povelji nema pečata, ali se vidi da je visio na hartiji. Lučić je nacrtao prikaz pečata. Na obe strane pečata ime vladaoca je na grčkom jeziku. Ime je inače bilo u genitivu pa zbog toga u srpskom jeziku može imati dvojako značenje. Mogao se protumačiti kao pečat Stefana Nemanje i kao pečat Stefana Nemanjinog, time je mogao biti pečat njegovog sina a ne samog Nemanje.

Osim ove povelje pronađen je u spisima prepis povelje kralja Vladislava, koji predstavlja ugovor o prijateljstvu kralja sa Splićanima. Ni na ovoj povelji nije bilo pečata. Radojković nakon niza argumenata jasno zaključuje da povelja čiju nam je stilizaciju predstavio Lučić, verovatno falsifikat.