Последњи танго у Паризу

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Poslednji tango u Parizu
Filmski poster
RežijaBernardo Bertoluči
ScenarioPriča:
Bernardo Bertoluči
Scenario
Bernardo Bertoluči
Franko Arkali
Dodatni dijalog:
Anjes Varda
ProducentAlberto Grimaldi
Glavne ulogeMarlon Brando
Marija Šnajder
Žan-Pjer Leo
MuzikaGato Barbijeri
Producentska
kuća
United Artists
Godina1973.
Trajanje136 minuta
Jezikfrancuski
engleski
Budžet1.250.000 dolara (procena)
IMDb veza

Poslednji tango u Parizu (ital. Ultimo tango a Parigi, franc. Le Dernier Tango à Paris) je italijansko-francuski film iz 1972. koji je režirao Bernardo Bertoluči.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Glumac Uloga
Marlon Brando Pol
Marija Šnajder Džini
Žan-Pjer Leo Tom
Katrin Alegre Katrin
Masimo Điroti Marsel

Na snimanju[uredi | uredi izvor]

Kao i kod ostalih filmova koje je snimio u to vreme, Brando nije želeo da pamti tekst. Bertoluči mu je učinio ustupak, te njegove rečenice zapisivao na cedulje i uklapao ih u enterijer.[1] Kamerman je naravno, imao zadatak da pazi da neka od njih ne upadne u kadar. Međutim, kada je u sceni bdenja zatražio da neke rečenice napiše na telu svoje mrtve supruge, reditelj je odlučno odbio.[2]

Marija Šnajder je rekla da je Bertoluči izuzetno lukav i čovek širokih shvatanja. Rekla je da su na snimanju svi bili veoma bliski, jer ih je on terao da jedno drugom pričaju najmračnije detalje iz svoje prošlosti. Šnajderova je priznala da je spavala sa pedesetak muškaraca i dvadesetak žena, da je bila zavisnik od heroina, kokaina i marihuane.[3] Kasnije je demantovala Bertolučija, koji je izjavio da je Brando prema njoj gajio veoma očinska osećanja.[1] Izjavila je da je tačno da joj je Marlon bio figura patrona, ali to nije bio odnos roditelja prema detetu.[2] Dodala je još i sledeće:

Rekla je još da je to jedina stvar u njenom životu koju nije trebalo da uradi,[5] koja joj je tada uništila život.[6] Bertoluči je 2011. godine priznao da je ona bila previše mlada da razume šta se radi, i da joj je ovim filmom ukrao mladost.[7] Kao i Šnajderova, i Brando se osećao potpuno silovanim.[5] Obećao je Bernardu da više nikada neće snimiti film poput ovog[2] i nisu govorili petnaest godina.[8] Bertoluči se pokajao što je snimao Brandove genitalije. Rekao je da se toliko identifikovao sa njim, da bi prikazivanje Brandovog polnog organa, bilo kao prikazivanje njegovog samog.[2] Zbog toga je tu scenu izbrisao, tačnije, ostavio za sebe.

Prijem i kritike[uredi | uredi izvor]

Originalna verzija filma je izazvala mnogo bure zbog nekih erotskih scena. Zbog toga je film zabranjivan u mnogim zemljama a negde su bile izbacivane žešće scene“ tako da je bilo više verzija u opticaju ("mekše i tvrđe").

  • U vreme kada se prvi put kod nas prikazivao film bio je zabranjen za maloletne a da deca ne bi gledala film projekcije su išle od 23:00 sati i kasnije.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Self-Portrait of an Angel and Monster - TIME”. Arhivirano iz originala 25. 08. 2013. g. Pristupljeno 28. 8. 2011. 
  2. ^ a b v g Michener, Charles. Newsweek. "Tango: The Hottest Movie." 12. februar 1973..
  3. ^ Klemesrud, Judy. "Maria Says her 'Tango' is Not." The New York Times. 4. februar 1973.. str. 117.
  4. ^ „I felt raped by Brando | Mail Online”. Pristupljeno 28. 8. 2011. 
  5. ^ a b „Downhill ride for Maria after her tango with Brando - Film - Entertainment”. Pristupljeno 28. 8. 2011. 
  6. ^ „Xan Brooks talks to Bernardo Bertolucci | Film | guardian.co.uk”. Pristupljeno 28. 8. 2011. 
  7. ^ „GreenCine Daily: INTERVIEW: Bernardo Bertolucci”. Arhivirano iz originala 05. 01. 2011. g. Pristupljeno 28. 8. 2011. 
  8. ^ „Brad Balfour: Legendary Oscar-Winner Bernardo Bertolucci's Career Celebrated at MoMA”. Pristupljeno 28. 8. 2011. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]