Poljsko-sovjetski rat (1919—1921)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Poljsko-sovjetski rat
Deo Ruskog građanskog rata

Poljski vojnici kod Milosne, u blizini Varšave, avgust 1920.
Vreme14. februar 191918. oktobar 1921.
Mesto
Ishod Poljska pobeda; Sporazum u Rigi
Sukobljene strane
 Ruska SFSR
 Ukrajinska SSR
Poljska Republika Poljska
Ukrajina Ukrajinska Narodna Republika
Komandanti i vođe
Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika Lav Trocki
Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika Mihail Tuhačevski (Zapadni front)
Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika Aleksandar Jegorov (Jugozapadni front)
Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika Semjon Buđoni
Poljska Jozef Klemens Pilsudski
Poljska Tadeuš Rozvadovski
Poljska Edvard Ridz-Smigli
Poljska Vladislav Sikorski
Ukrajina Simon Petljura
Jačina
Od ~50.000 početkom 1919.[1] do gotovo 800.000 u ljeto 1920.[2] Od ~50.000 početkom 1919.[3] do ~738.000 u avgustu 1920.[4]
Žrtve i gubici
Procjena na 100.000—150.000 poginulih[traži se izvor]
80.000—157.000 zarobljenih[5][6]
47.571 poginulih[7]
113.518 ranjenih,
51.351 zarobljenih

Poljsko-sovjetski rat (14. februar 191918. oktobar 1921) je bio sukob između Sovjetske Rusije i Sovjetske Ukrajine protiv Druge poljske republike i Ukrajinske Narodne Republike, koji se odvijao u poslijeratnoj Evropi. U ratu je Poljska, koja je nakon više od 100 godina od Podjela Poljske, prema odredbama Versajskog mira obnovila svoju državnost, željela osigurati teritorije koje je izgubila Podjelama, dok je cilj sovjetskih republika bio sačuvati te iste teritorije, koje su bile dijelom Ruske Imperije sve do kraja Prvog svjetskog rata. Poljski i ruski istoričari se spore oko pitanja pobjednika u ratu.[8] Poljaci su tvrdili da su u ratu uspijeli odbraniti novoformiranu Republiku, dok su Sovjeti tvrdili da su spriječili poljsku invaziju Ukrajine i Bjelorusije.

Imena i datumi[uredi | uredi izvor]

Rat je poznat pod nekoliko imena. "Poljsko-sovjetski rat" je najčešće korišćeni termina od drugih koji se koriste su "Poljsko-ruski rat 1919.–1921."[N 1] (da bi se razlikovao od ranijih poljsko-ruskih ratova) i "Poljsko-boljševički rat".[9] Ovaj poslednji termin (ili samo "Boljševički rat" (polj. Wojna bolszewicka)) se najčešće koristi u poljskim izvorima. U nekim poljskim izvorima sreće se termin "Rat iz 1920." (polj.: Wojna 1920 roku).[N 2]

Postoji neslaganje oko datuma odigravanja rata. Enciklopedija Britanika u svom članku o ratu navodi datumski raspon od 1919. do 1920. ali zatim navodi: " Iako je tokom 1919. godine bilo neprijateljstava između dveju zemalja, sukob je počeo kada je poljski šef države Jozef Pilsudski osnovao savez s ukrajinskim nacionalističkim vođom Simonom Petljurom (21. april 1920) a njihove kombinovane snage počele su da zauzimaju Ukrajinu, zauzimajući Kijev 7. maja."[N 1] Poljska enciklopedija,[9] kao i zapadni istoričari kao što je Norman Dejvis, smatraju 1919. godinu početnom ratnom godinom.[10]

Kao datum završetka rata spominje se 1920. ili 1921, ova konfuzija proizilazi iz činjenice da je prekid vatre nastupio u jesen 1920, dok je Riški mirovni sporazum potpisan nekoliko meseci kasnije, u martu 1921. godine. Dok se događaji iz 1919. godine mogu opisati kao pogranični sukob, a tek početkom 1920. godine, obe strane su se uključile u totalni rat, sukobi koji su se desili 1920. godine bili su neizbežna eskalacija borbi koje su počele godinu dana ranije. Na kraju, događaji iz 1920. godine bili su logična, iako nepredvidiva, posledica nastavka sukoba iz 1919. godine.[10]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Podela Poljske u 1795. godini: obojene teritorije pokazuju obim Državne zajednice Poljske i Litvanije pre prve podele. Plavom (sever-zapad) bojom su prikazane zemlje koje su pripale Pruskoj, zelenom (jug) Austriji, i crvenom (istok) Rusiji.

Glavne teritorije na kojima se odvijao sukob nalaze se u današnjoj Ukrajini i Belorusiji, do sredine 14. veka bile su deo srednjovekovne Kijevske Rusije. Nakon perioda međunacionalnih ratova i mongolske invazije 1240. godine, ove teritorije postale su deo Kraljevine Poljske i Velike kneževine Litvanije. U prvoj polovini 14. veka, Velika kneževina Kijev i zemlje između Dnjepra, Pripjata i Zapadne Dvine postaju deo Velike kneževine Litvanije, a 1352. godine Poljska i Litvanija podelile su međusobno kraljevinu Galicija-Volinija. 1569. godine u skladu sa uslovima Lublinske unije između Poljske i Litvanije, neke od ukrajinskih zemalja prešle su pod Poljsku krunu. Između 1772. i 1795, veliki deo istočnoslovenskih teritorija postao je deo Ruske Imperije tokom podele Poljske. Nakon Bečkog kongresa 1814–1815. godine, veliki deo teritorije Varšavskog vojvodstva (Poljska) prešao je pod rusku kontrolu.[11] Nakon što su mladi Poljaci odbili da budu regrutovani u Rusku imperatorsku armiju izbio je izbio je ustanak u Poljskoj 1863., car Aleksandar II uklonio je Poljsku iz svog ustava, zabranio poljski jezik, oduzeo velike zemljišne posede od Poljaka, i priključio Poljsku direktno Rusiji podelivši je na deset provincija, u svakoj je postavljen ruski vojni guverner, a sve su bile pod kontrolom ruskog glavnog guvernera u Varšavi.[12]

Nakon završetka Prvog svetskog rata (1918), mapa srednje i Istočne Evrope je bitno promenjena.[13] Nemački poraz doveo je do propasti berlinskih marionetskih država, među kojim je bila i Poljska.[14] Rusko carstvo se raspalo, što je dovelo do Ruske revolucije i Ruskog građanskog rata[15] u periodu od 1917. do 1922. godine. Nekoliko manjih naroda u regionu videlo je šansu da ostvari nezavisnost i iskoristili su priliku da je dobiju,[13] Sovjetska Rusija je svoje izgubljene teritorije smatrala pobunjenim provincijama,[16] ali nije imala resurse da reaguje.[15] Dok Pariska mirovna konferencija 1919. nije donela konačnu odluku o vezi sa istočnom granicom Poljske u decembru 1919. odredili su privremenu granicu (Kurzonova linija) kao pokušaj da se definišu teritorije koje su imale "nesporno poljsku etničku većinu". Učesnici konferencije nisu se smatrali kompetentnim da donesu određenu odluku o konkurentnim tvrdnjama.[17]

Uspehom Velikopoljskog ustanka (1918.–1919), Poljska je ponovo uspostavila svoju državnost po prvi put od podele 1795. godine. Osnovana je Druga poljska republika, koja je nastavila da širi granice na račun bivših podelioca. Mnoge od ovih teritorija su dugo bile predmet sukoba između Rusije i Poljske.

Ponovno uspostavljena Poljska država, mart 1919.

Poljska nije bila sama u svojim novim prilikama i problemima. Sa kolapsom ruskih i nemačkih okupacionih vlasti, gotovi svi novi nezavisni susedi Poljske počeli su da se bore oko granica: Rumunija sa Mađarskom za Transilvaniju, Jugoslavija sa Italijom za Rijeku, Poljska sa Čehoslovačkom za Češku Šlesku, sa Nemačkom za Poznanj i sa Ukrajincima za istočnu Galiciju. Ukrajinci, Belorusi, Litvanci, Estonci i Letonci su se borili međusobno i protiv Rusa, koji su bili takođe podeljeni.[18] Širenje komunističkog uticaja dovelo je do izbijanja revolucija u Minhenu (april–maj 1919), u Berlinu (januar 1919), u Budimpešti (mart–avgust 1919) i Prešovu u Slovačkoj (jun–jul 1919). Vinston Čerčil je sarkastično prokomentarisao: "Rat divova je završen, ratovi pigmeja počinju."[19] Svi ovi sukobi osim Poljsko-sovjetskog rata su bili kratkotrajni.

Poljsko-sovjetski rat se verovatno desio više slučajno nego planirano, jer je malo verovatno da bi bilo ko u Sovjetskoj Rusiji ili u novoj Poljskoj namerno planirao veliki strani rat.[10][20] Poljskoj, na čijoj teritoriji je bilo glavno ratno polje tokom Prvog svetskog rata, nedostajala je politička stabilnost, pobedila je u teškom sukobu sa Zapadnoukrajinskom Narodnom Republikom jula 1919. godine, ali je već bila upletena u nove sukobe sa Nemačkom (Šleski ustanci 1919.-1921) i sa Čehoslovačkom (januar 1919). Revolucionarna Rusija, se u međuvremenu fokusirala na suprostavljanje protivnika revolucie i savezničkoj intervenciji (od 1918. do 1925). Dok su se prvi sukobi između poljskih i sovjetskih snaga desili u februaru 1919, trebalo je skoro godinu dana da prođe pre nego što su obe strane shvatile da su pokrenule rat velikih razmera.[10]

Sovjetski lidev Vladimir Lenjin

Početkom 1919. godine vođa nove Ruske boljševičke vlade, Vladimir Lenjin, inspirisan pobedom Crvene armije u građanskom ratu nad antikomunističkim snagama Belog pokreta i njihovih zapadnih saveznika, počeo je da gleda na revoluciju sa velikim optimizmom. Boljševici su proglasili potrebu za Diktaturom proleterijata, i uzburkali su komunističke zajednice u celom svetu. Oni su imali otvorenu nameru da povežu revoluciju u Rusiji sa očekivanom revolucijom u Nemačkoj i da pomognu drugim komunističkim pokretima u Zapadnoj Evropi, Poljska je bila geografski most koji bi Crvena armija morala da pređe da bi pružila direktnu fizičku podršku komunistima na zapadu.[16][21][22][23] Lenjin je imao za cilj da povrati kontrolu nad teritorijama koje je Rusija izgubila Brest-litovskim mirom u martu 1918. godine, da se infiltrira u pograničnim zemljama, da uspostavi Sovjetsku vladu u Poljskoj, i da stigne u Nemačku – gde je očekivao da će izbiti socijalistička revolucija.[16] On je verovao da Sovjetska Rusija ne može da preživi bez podrške socijalističke Nemačke.[16] Krajem leta 1919. godine Sovjeti su preuzeli većinu Ukrajine, osnivajući Ukrajinski direktorat u Kijevu. U februaru 1919. godine osnovali su Litvansko-Belorusku SSR (Litbel). Ova vlada je bila veoma nepopularna zbog terora i prikupljanja hrane i dobara za vojsku.[16]

Međutim, zvanično je Sovjetska vlada odbila optužbe za pokušaj napada na Evropu.[24]

Kako su poljsko-sovjetske borbe napredovale, posebno u vreme kada je poljska Kijevska ofanziva propala u junu 1920, sovjetski politički kreatori, uključujući Lenjina, sve više su smatrali rat kao pravu priliku za širenje revolucije na zapad.[16][22][25] Istoričar Ričard Pajp je primetio da su se pre Kijevske ofanzive, Sovjeti pripremili za vlastiti napad protiv Poljske.[22]

Poljski lider Jozef Pilsudski

Pre početka Poljsko-sovjetskog rata, snažaj uticaj na poljsku politiku imao je (načelnik panstva) Jozef Pilsudski.[26] Pilsudski je želeo rasparčati Rusko carstvo[27] i osnovati pod vođstvom Poljske[28][29][30][31][32] "Federaciju Međumorje" sastavljenu od[32] nezavisnih država: Poljske, Litvanije, Ukrajine, i drugih zemalja centralne i istočne Evrope koje su se pojavile nakon raspada carstava nakon Prvog svetskog rata.[33] On se nadao da će ova nova unija postati protuteža svim potencijalnim imperijalističkim namerama Rusije ili Nemačke. Pilsudski je tvrdio da: "Ne može biti nezavisne Poljske bez nezavisne Ukrajine", ali je možda bio više zainteresovan da se Ukrajina razdvoji od Rusije nego za dobrobit Ukrajinaca.[34][35] Nije oklevao da upotrebi vojnu silu da proširi poljske granice na Galiciju i Voliniju, uništavajući ukrajinski pokušaj samoproglašenja države na spornim teritorijama istočno od reke Južni Bug, koje je naseljavala značajna poljska manjina,[16] koja je činila većinsko stanovništvo u gradovima kao što je Lavov, za razliku ukrajinske većine u selima. Govoreći o budućim poljskim granicama, Pilsudski je rekao: "Sve što možemo da dobijemo na zapadu zavisi od Antante—u kojoj meri želi da pritisne Nemačku," dok na istoku, "Postoje vrata koja se otvaraju i zatvaraju, i zavisi od toga ko ih otvara i koliko daleko."[36] U haosu na istoku, poljske snage su krenule da se tamo šire koliko god je to moguće. S druge strane, Poljska nije imala nameru da se pridruži zapadnoj intervenciji u Ruskom građanskom ratu[16] ili da osvoji samu Rusiju.[37]

Pilsudski je takođe izjavio:

Zatvorena unutar granica 16. veka, odsečena od Crnog i Baltičkog mora, lišena zemlje i rudnog bogatstva juga i jugoistoka, Rusija bi se lako mogla prebaciti u status drugorazredne sile. Poljska kao najveća i najsnažnija od novih država mogla bi lako uspostaviti sferu uticaja od Finske do Kavkaza.[38]

Pre Poljsko-sovjetskog rata, Jan Kovalevski, poligota i amaterski kriptolog, uspeo je da provali kodove i šifre Zapadnoukrajinske vojske i vojske Belog pokreta pod komandom generala Antona Denjikina tokom službe u Poljsko-ukrajinskom ratu. Nakon tog uspeha u julu 1919. godine prebačen je u Varšavu, gde je postao šef radio-obaveštajnog štaba. Početkom septembra okupio je grupu matematičara sa Univerziteta u Varšavi i Univerziteta u Lavovu (među kojima i poznate predstavnike Poljske matematičke škole—Stanislava Lešnjevskog, Stefana Mazurkievica i Vaclava Sjerpinjskog), koji su uspeli razbiti šifre Sovjetske Rusije. Dekodirane informacije predstavljene Pilsudskom su pokazale da su sovjetski mirovni predlozi Poljskoj 1919. godine bili lažni i da su se u stvarnosti Sovjeti pripremili za novu ofanzivu protiv Poljske i koncentrisali vojne snage u Barisavu blizu poljske granice. Pilsudski je odlučio da odbije sovjetske predloge, i potpisao je savez sa Simonom Petljurom iz Ukrajinske NR, i da krenu u Kijevsku ofanzivu. Tokom rata, poljsko dešifrovanje radio poruka Crvene armije omogućilo je da se male poljske vojne snage efikasno koriste protiv sovjetskih snaga i da se dobiju mnoge pojedinačne bitke, a jedna od najvažnijih bitka za Varšavu 1920. godine.[39][40][41]

Kurs[uredi | uredi izvor]

5 faza Poljsko–sovjetskog rata.

1919.[uredi | uredi izvor]

Prvi Poljsko–sovjetski sukobi[uredi | uredi izvor]

Prvi ozbiljniji oružani sukob dogodio se od 14.[10][20] do 16. februara, blizu grada grada Bjaroze u Belorusiji.[9][16] Do kraja februara sovjetski napredak na zapadu je zaustavljen. I poljske i sovjetske snage bile su angažovane u Poljsko-ukrajinskom ratu, a aktivne borbe su se odvijale i na teritorijama baltičkih zemalja (Estoniji, Letoniji i Litvaniji u ratovima za nezavisnost).

Poljski propagandni plakat koji prikazuje poljskog konjanika i boljševičkog vojnika, sa natpisom: "Udari boljševika".

Početkom marta 1919. godine, poljske jedinice su započele ofanzivu, prešavši reku Njemen, zauzimajući Pinsk, i dolaskom u predgrađe Lide. I sovjetski i poljski napredak počeli su otprilike u isto vreme u aprilu (poljske snage započele su veliku ofanzivu 16. aprila[9]), što je rezultiralo velikim brojem vojnika prisutnih u tom području. U aprilu je Crvena armija osvojila Grodno, koji je ubrzo oslobođen poljskim kontranapadom. U nemogućnosti da ostvari svoje ciljeve nakon početka jače ofanzive Belog pokreta, Crvena armija se povukla sa svojih pozicija i reorganizovala se. Uskoro će se Poljsko-sovjetski rat zahuktati. Poljske snage su nastavile stabilan napredak na istoku.[9] Zauzeli su Lidu 17. aprila[9] i Navagrudak 18. aprila, a ponovo su okupirali Vilnjus 19. aprila, proterujući vladu Litvansko-Beloruske SSR iz njihove prestonice.[16] Poljske snage su 8. avgusta zauzele Minsk[9] a 28. avgusta po prvi put su rasporedili tenkove. Nakon teških borbi osvojen je Babrujsk kod Berezina.[9] Do 2. oktobra, poljske snage su stigle do reke Dvine i obezbedile region od Desne do Daugavpilsa.[9]

Poljski uspeh je trajao do početka 1920. godine.[9] Sporadične bitke izbile su između poljskih snaga i Crvene armije, ali je Crvena armija bila preokupirana belim kontrarevolucionarnim snagama i stalno se povlačila duž cele linije zapadnog fronta, od Letonije na severu do Ukrajine na jugu. Početkom leta 1919, Beli pokret je preuzeo inicijativu, a njegove snage pod komandom Antona Denjikina marširale su na Moskvu. Pilsudski je bio svestan da Sovjeti nisu prijatelji nezavisne Poljske, i rat sa sovjetskom Rusijom smatrao je neizbežnim.[42] Svoj napredak prema zapadu smatrao je glavnim pitanjem, ali je takođe smatrao da bi mogao dobiti bolju ponudu za Poljsku od boljševika nego od njihovih protivnika,[43] jer je Beli pokret, predstavnici stare Ruske Imperije, koje je podelilo Poljsku, bio spreman da prihvati samo ograničenu nezavisnost Poljske, verovatno u granicama Kongresne Poljske, i jasno se usprotivio nezavisnosti Ukrajine, koja je bila presudna za Pilsudskijev plan stvaranja Međumorja,[44] dok su boljševici proglasili podele nevažećim.[45] Pilsudski je tako špekulisao da bi Poljskoj bilo bolje sa boljševicima, otuđenim od zapadnih sila, nego sa obnovljenim Ruskim carstvom.[43][46] Svojim odbijanjem da se pridruži napadu na Lenjinovu vladu, ignorišući snažan pritisak Antante, Pilsudski je verovatno spasio boljševičku vladu u leto – jesen 1919. godine.[47] Kasnije je izjavio da bi u slučaju pobede u Belih na istoku, Poljska u najboljem slučaju mogla dobiti "etničku granicu". U isto vreme, Lenjin je Poljacima ponudio teritorije Minska, Žitomira, Hmeljničke oblasti, u onome što je opisano kao mini "Brest". Poljski vojni vođa Kazimež Sosnkovski napisao je da su teritorijalni predlozi boljševika mnogo bolji od onoga što su Poljaci želeli postići.

Centralna i istočna Evropa u decembru 1919.

Diplomatski front, 1. deo[uredi | uredi izvor]

Godine 1919. bilo je nekoliko neuspešnih pokušaja mirovnih pregovora od strane raznih poljskih i ruskih frakcija.[9] U međuvremenu, poljsko-litvanski odnosi su se pogoršali pošto je poljskim političarima bilo teško da prihvate zahteve Litvanaca za određene teritorije, posebno za grad Vilnjus koji je imao većinsku poljsku etničku većinu, ali su ga Litvanci smatrali svojom istorijskom prestonicom.[48] Poljski pregovarači postigli su bolji napredak sa privremenom vladom Letonije, a krajem 1919. i početkom 1920. godine, poljske i letonijske snage sprovele su zajedničke operacije, uključujući bitku za Daugavpils, protiv sovjetske Rusije.[49]

Poljski general Antoni Listovski (levo) i ukrajinski vođa Simon Petljura, saveznik Poljske

Varšavski sporazum, sporazum sa prognanim ukrajinskim liderom Simonom Petljurom potpisan je 21. aprila 1920. godine, bio je glavni poljski diplomatski uspeh. Petljura, koji je formalno zastupao vladu Ukrajinske NR (do tada de fakto poražene od boljševika), zajedno sa nekim ukrajinskim snagama, prebegao je u Poljsku gde je dobio azil. Njegova kontrola se pružala samo na parče zemlje blizu poljske granice.[50] U takvim uslovima, bilo je malo poteškoća da se Petljura ubedi da se pridruži savezu sa Poljskom, uprkos nedavnom sukobu između dva naroda koji je rešeni u korist Poljske.[51] Sklapanjem sporazuma sa Pilsudskim, Petljura je prihvatio poljske teritorijalne dobitke u zapadnoj Ukrajini i buduću poljsko-ukrajinsku granicu uz reku Zbruč. U zamenu, on je dobio obećanje za priznavanje nezavisnosti Ukrajine i poljsku vojnu pomoć u obnovi svoje vlade u Kijevu.[16]

Za Pilsudskog, ovaj savez je dao podršku njegovom planu za federaciju u Međumorju, osigurao deo poljske granice prema istoku i postavio temelje za državu u kojoj dominiraju Poljaci između Rusije i Poljske.[51] Za Petljuru, ovo je bila zadnja šansa da se sačuva državnost i, barem, teoretska nezavisnost ukrajinske zemlje, čak i da se prihvati gubitak zapadnih ukrajinskih zemalja u korist Poljske. Ipak njihov savez se suočio sa osudama i u Poljskoj i u Ukrajini. Pilsudski se suočio sa oštrim protivljenjem Dmovskijevih nacionalnih demokrata koji su se protivili ukrajinskoj nezavisnosti. Petljura je, pak, kritikovan od strane mnogih ukrajinskih političara zbog sklapanja pakta sa Poljskom i odustajanja od zapadne Ukrajine.[25][52][53]

Savez sa Petljurom doveo je do toga da je 15.000 propoljskih savezničkih ukrajinskih trupa na početku kampanje,[54] porastao na 35.000 kroz regrutovanja i dezerterstva sa sovjetske strane tokom rata.[54] To je, na kraju, obezbedilo nedovoljnu podršku težnjama saveza.

1920.[uredi | uredi izvor]

Suprostavljene snage[uredi | uredi izvor]

Norman Dejvis napominje da je procena snage suprotstavljenih strana teška, da su čak i generali često imali nepotpune izvještaje o vlastitim snagama.[55]

Crvena armija[uredi | uredi izvor]

Početkom 1920. godine, Crvena armija je bila veoma uspešna protiv Belog pokreta.[32] Porazili su Denjikina i potpisali mirovne ugovore sa Letonijom i Estonijom. Poljski front je postao njihov najvažniji ratni cilj i mnoštvo sovjetskih resursa i snaga preusmereno je na njega. U januaru 1920. godine, Crvena armija je počela da koncentriše snage od 700.000 vojnika u blizini reke Berezine u Belorusiji.[20]

U vreme kada su Poljaci započeli svoju ofanzivu u Kijevu, Crveni jugozapadni front imao je oko 82.847 vojnika, uključujući i 28.568 vojnika na liniji fronta. Poljaci su imali neku brojčanu prednost, koja se procenjuje od 12.000 do 52.000 vojnika.[55] U vreme sovjetske kontraofanzive sredinom 1920. situacija je bila obrnuta: Sovjeti su brojali oko 790.000 vojnika - najmanje 50.000 više od Poljaka, Tuhačevski je procenio da je imao 160.000 vojnika spremnih za borbu, Pilsudski je procenio sovjetske snage na 200,000–220.000 vojnika.[56]

Mihail Kalinjin i Lav Trocki pozdravljaju trupe Crvene armije.

Tokom 1920. godine, pripadnici Crvene armije na zapadnom frontu su brojali 402.000 i 355.000 [57] vojnika na jugozapadnom frontu u Galiciji. Grigorij Krivošev je objavio slične podatke, 382,071 vojnika na zapadnom frontu i 282,507 vojnika na jugozapadnom frontu tokom jula i avgusta.[58]

Norman Dejvis pokazuje rast snaga Crvene armije na poljskom frontu od početka 1920. godine:[59]

1. januar 1920. – 4 pešadijske divizije, 1 konjička brigada
1. februar1920. – 5 pešadijske divizije, 5 konjičke brigade
1. mart 1920. – 8 pešadijske divizije, 4 konjičke brigade
1. april 1920. – 14 pešadijske divizije, 3 konjičke brigade
15. april 1920. – 16 pešadijske divizije, 3 konjičke brigade
25. april 1920. – 20 pešadijske divizije, 5 konjičke brigade

Među komandantima koji su predvodili Crvenu armiju u predstojećoj ofanzivi bili su Lav Trocki, Tuhačevski (novi komandant vojske na zapadnom frontu), Aleksandar Jegorov (novi komandant vojske na jugozapadnom frontu) i budući sovjetski vladar Josif Staljin.

Poljske snage[uredi | uredi izvor]

Poljsku vojsku činili su vojnici koji su ranije služili u različitim delovima carstva, uz podršku nekih međunarodnih dobrovoljaca, poput Košćuškovog eskadrona.[60] Boris Savinkov bio je na čelu vojske od 20.000 do 30.000 uglavnom sastavljene od ruskih ratnih zarobljenika, a pridružili su im se Dimitrij Mereškovski i Zinaida Gipius. Poljske snage su porasle sa otprilike 100.000 vojnika 1918. godine na preko 500.000 vojnika početkom 1920. godine.[61] U avgustu 1920. godine, poljska vojska je dostigla ukupnu snagu od 737.767 vojnika, polovina vojske je bila na prvim borbenim linijama. Nakon sovjetskih velikih gubitaka do bitke za Varšavu, Poljaci su možda imali prednost u broju i logistici.[62] Među glavnim formacijama na poljskoj strani bila je Prva poljska armija.

Logistika i planovi[uredi | uredi izvor]

Logistika je, međutim, bila veoma loša za obe vojske, korišćene su bilo koje opreme koje su ostala iz Prvog svetskog rata ili koje su mogle biti dobijene tokom bitaka. Poljska armija, na primer, koristila je topove proizvedene u pet zemalja, a puške proizvedene u šest zemalja, od kojih svaka koristi različitu municiju.[63] Sovjeti su imali na raspolaganju mnoštvo vojnih skladišta, ostavljenih povlačenjem nemačkih vojski 1918.-1919, i modernim francuskim naoružanjem zarobljenim u velikom broju od Belog pokreta i savezničkih ekspedicionih snaga u Ruskom građanskom ratu. Ipak, imali su nedostatak oružja, i Crvena armija i poljske snage bile su grubo podređene zapadnim standardima.[63]

Sovjetska vrhovna komanda planirala je novu ofanzivu krajem aprila i početkom maja. Od marta 1919. godine, poljska obaveštajna služba je bila svesna da su se Sovjeti pripremili za novu ofanzivu i da je Vrhovna komanda Poljske odlučila da pokrene svoju ofanzivu pre svojih protivnika.[16][20] Plan za Kijevsku ofanzivu bio je da se protera Crvena armija iz južnog dela Poljske i da se u Ukrajini organizuje Petljurina vlada koja će biti saveznik Poljskoj.[16]

Kijevska ofanziva[uredi | uredi izvor]

Vrhunac Kijevske ofanzive, jun 1920.

Do aprila, poljske snage su polako ali konstantno napredovale na istoku. Nova Letonska vlada zatražila je i dobila poljsku pomoć za oslobađanje Daugavpilsa. Grad je oslobođen nakon teške bitke u januaru i predat je letoncima.[49] Do marta, poljske snage su proterale sovjetske snage na sever (Belorusija) i jug (Ukrajina).

Poljska je 24. aprila počela svoju glavnu ofanzivu, Operacija Kijev. Njen cilj bio je stvaranje nezavisne Ukrajine[16] koja bi postala deo Pilsudskovog projekta federacije "Međumorje". Poljskim snagama je pomagalo 15.000 ukrajinskih vojnika pod Simonom Petljurom, koji su predstavljali Ukrajinsku NR.[54]

Dana 26. aprila, u svom "Pozivu narodu Ukrajine", Pilsudski je rekao svom auditorijumu da će "poljska vojska ostati samo onoliko dugo koliko je potrebno dok zakonska ukrajinska vlada ne preuzme kontrolu nad sopstvenom teritorijom".[64] Uprkos tome, mnogi Ukrajinci su bili podjednako protiv poljaka kao i protiv boljševika,[25] i odbijali su poljsku pomoć.[16]

Vladimir Lenjin, održao je govor da motiviše trupe koje se bore u Poljsko-sovjetskom ratu. 5. maj 1920.

Poljska 3. armija lako je pobedila u pograničnim sukobima Crvenu armiju u Ukrajini, ali su se Crveni povukli uz minimalne gubitke. Nakon toga, kombinovane poljsko-ukrajinske snage ušle su 7. maja u napušteni Kijev, susrećući se samo sa simboličkim otporom.[16]

Na ovaj poljski vojni potez Crvena armija je uzvratila kontranapadom 29. maja.[9] Poljske snage u toj oblasti, koje su se pripremale za ofanzivu prema Žlobinu, uspele su da zadrže svoju poziciju, ali nisu mogle da započnu svoju planiranu ofanzivu. Na severu, poljske snage su prošle mnogo gore. Prva poljska armija bila je poražena i primorana da se povuče u napadu koji je predvodila ruska 15. armija, koja je ponovo zauzela teritorije između Zapadne Dvine i Berezine. Poljske snage su pokušale da iskoriste izložene bokove napadača, ali nisu uspele da zaustave sovjetski napredak. Krajem maja, front se stabilizovao u blizini reke Aute, a sovjetske snage su se počele pripremati za sledeći napad.

Poljske trupe u Kijevu

Dana 24. maja 1920, poljske snage na jugu su se prvi put sukobile sa čuvenom 1. konjičkom armijom pod komandom Buđonija. Ponovljenim napadima Buđonijeva kozačka konjica probila je poljsko-ukrajinski front 5. juna.[9] Sovjeti su zatim rasporedili mobilne konjičke jedinice kako bi poremetili poljska regrupisanja, ciljajući komunikacije i logistiku. Do 10. juna, poljske vojske su se povlačile duž čitavog fronta. 13. juna poljska vojska, zajedno sa Petljurinim ukrajinskim trupama, prepustila je Kijev Crvenoj armiji.

Niz sovjetskih pobeda[uredi | uredi izvor]

General Aleksej Brusilov, poslednji vrhovni komandant carske vojske, je 30. maja 1920. godine objavio u Pravdi apel pod nazivom "Svim bivšim oficirima, gde god da su", ohrabrujući ih da zaborave prošlost i pridruže se Crvenoj armiji.[65] Brusilov je smatrao patriotskom dužnošću svih ruskih oficira da se udruže sa boljševičkom vladom, koja je po njegovom mišljenju branila Rusiju od stranih osvajača. Lenjin je takođe upotrebio termin ruskog patriotizma. Tako je Centralni komitet apelovao na "poštovane građane Rusije" da brane Sovjetsku republiku protiv poljske uzurpacije. Istoričari su podsećali na poljske invazije početkom 17. veka.[66] Ruska kontra-ofanziva je zaista podstaknuta angažovanjem Brusilova, 14.000 oficira i preko 100.000 dezertera prijavilo se ili se vratilo u Crvenu armiju.[67] Komandant Treće poljske armije u Ukrajini, general Edvard Ridz-Smigli, odlučio je da probije sovjetsku liniju prema severozapadu. Poljske snage u Ukrajini uspele su da se povuku relativno neoštećene, ali nisu mogle da podrže severni front i ojačaju odbranu na reci Auti za odlučujuću bitku koja se tamo odigrala.[68]

Poljski Brege 14 na kijevskom aerodromu

Zbog nedovoljnih snaga, poljski 320-kilometarski front (200 milja) bio je na čelu tanke linije od 120.000 vojnika, podržanih sa oko 460 artiljerijskih oruđa bez strateških rezervi. Ovakav pristup držanju terena vraća se u praksu Prvog svetskog rata da se "uspostavi utvrđena linija odbrane". Ona je pokazala neke uspehe na Zapadnom frontu zasićenom trupama, mitraljezima i artiljerijom. Istočni front Poljske, međutim, bio je slabo snabdeven, bio je podržan neadekvatnom artiljerijom i nije imao gotovo nikakvih utvrđenja.[68]

Napredovanje sovjetske ofanzive. Početak avgusta 1920.

Protiv poljske linije Crvena armija je okupila svoj severozapadni front predvođen mladim generalom Tuhačevskim. Njihov broj je premašivao 108.000 pešadinaca i 11.000 konjanika, uz podršku 722 artiljerije i 2.913 mitraljeza. Sovjeti na nekim presudnim mestima nadmašili su Poljake u brojnosti četiri prema jedan.[68]

Tuhačevski je počeo svoju ofanzivu 4. jula, duž linije SmolenskBrest, prelazeći reku Autu i Berezinu.[9] Severni Treći konjički korpus, predvođen Gajem Dmitrievičem, trebalo je da potisne poljske snage na severu, u blizini litvanske i pruske granice (obe nacije neprijateljski raspoložene prema Poljskoj). 4., 15. i 3. armija trebalo je da se pomeraju na zapad, a na jugu se nalazila 16. armija i Mozirska grupa. Tokom prva tri dana bitka je bila izjednačena, ali sovjetska brojčana superiornost pokazala se odlučujućom i do 7. jula poljske snage su se u potpunosti povukle duž čitavog fronta. Međutim, zbog upornih odbrana poljskih jedinica, Tuhačevski plan da probije front i potisne poljake jugozapadno do Pinskih močvara nije uspeo.[68] Poljski otpor je ponovo prinuđen na liniju "nemačkih rovova", linije teških utvrđenja iz Prvog svjetskog rata koja su pružila priliku da se zaustavi ofanziva Crvene armije. Međutim poljske trupe nisu raspolagale dovoljnim brojem vojnika. Sovjetske snage su pronašle slabo branjeni deo fronta i probile se. Gaj Dmitrievič i litvanske snage osvojile su Vilnjus 14. jula, prisiljavajući Poljake na ponovo povlačenje. U Galiciji na jugu, konjica generala Buđonija napredovala je duboko na poljskoj teritoriji, zauzimajući Brodi i približavajući se Lavovu i Zamošću. Početkom jula Poljacima je postalo jasno da ciljevi Sovjeta nisu bili ograničeni na pomeranje njihovih granica prema zapadu. U pitanju je bila nezavisnost Poljske.[69]

Sovjetske snage su napredovale u proseku 32 km dnevno. Grodno u Belorusiji palo je 19. jula, Brest-Litovsk pao je 1. avgusta. Poljaci su pokušali da odbrane liniju na reci Bug sa 4. armijom i grupom poleskih jedinica, ali su uspeli odložiti napredovanje Crvene armije samo za nedelju dana. Nakon prelaska reke Narev 2. avgusta, sovjetski severozapadni front se nalazio na 97 km od Varšave.[9] Brestovska tvrđava, koja je postala sedište planirane poljske kontraofanzive, pala je u prvom napadu sovjetske 16. armije. Sovjetski jugozapadni front je izbacio poljske snage iz Ukrajine. Staljin je tada prekršio svoje naredbe i naredio svojim snagama da zauzmu Zamošć, kao i Lavov - najveći grad u jugoistočnoj Poljskoj i važan industrijski centar, sedište poljske 6. armije. Grad je ubrzo bio opkoljen. To je stvorilo prekid u liniji Crvene armije, ali je istovremeno otvorilo put ka poljskoj prestonici. Pet sovjetskih vojski nastupalo je ka Varšavi.

Poljski avioni Košćuškovog eskadrona

Poljske snage u Galiciji kod Lavova pokrenule su uspešnu kontraofanzivu kako bi usporile napredovanje Crvene armije. To je zaustavilo povlačenje poljskih snaga na južnom frontu. Međutim, pogoršanje situacije u blizini poljske prestonice Varšave sprečilo je poljake da nastave južnu kontraofanzivu i prodor na istok. Snage su prikupljene kako bi učestvovale u nadolazećoj borbi za Varšavu.[70]

Diplomatski front, 2. deo[uredi | uredi izvor]

Kada se ratna sreća okrenula protiv Poljske, politička moć Pilsudskog je oslabila, dok su se njegovi protivnici, uključujući i Romana Dmovskog, povećavali. Pilsudski je uspeo da povrati svoj uticaj, posebno na vojsku, skoro u poslednjem trenutku - kada su se sovjetske snage približavale Varšavi. Poljska politička scena počela je da se rasplamsava, a vlada Leopolda Skulskog je početkom juna podnela ostavku.

U međuvremenu, poverenje sovjetskom rukovodstvu se povećalo.[71] Lenjin je u jednom telegramu izjavio: "Moramo usmeriti svu našu pažnju na pripremu i jačanje zapadnog fronta. Mora se objaviti novi slogan: 'Pripremite se za rat protiv Poljske'."[72] Sovjetski komunistički teoretičar Nikolaj Buharin, pisac za list Pravda, poželeo je resurse za sprovođenje kampanje izvan Varšave "sve do Londona i Pariza".[73] Naredba generala Tuhačevskog, od 2. jula 1920, glasila je: "Na zapad! Preko leša Bele Poljske leži put do svetskog požara. Marš na Vilnjus, Minsk, Varšavu!"[68] i "napred do Berlina preko leša Poljske!"[16] Međutim, sve veća nada u izvesnu pobedu dovela je do političkih intriga između sovjetskih komandanata.[74]

General Jozef Haler (dodiruje zastavu) i njegova Plava armija

Po nalogu komunističke partije Sovjetskog Saveza, poljskoj marionetskoj vladi,[75] the Privremeni poljski revolucionarni odbor (polj.: Tymczasowy Komitet Rewolucyjny Polski, TKRP), formiran je 28. jula u Bjalistoku radi organizovanja uprave poljskih teritorija koje je zauzela Crvena armija.[16] TKRP je imao veoma malo podrške od strane etničkog poljskog stanovništva i regrutovao je svoje pristalice uglavnom iz redova manjina, prvenstveno jevreja.[25] Na vrhuncu poljsko-sovjetskog sukoba, Jevreji su bili izloženi antisemitskom nasilju od strane poljskih snaga, koje su smatrale jevreje potencijalnom pretnjom, i koje su često optuživale jevreje kao kreatore ruskog boljševizma,[76][77] tokom bitke za Varšavu, poljska vlada je internirala sve jevrejske dobrovoljce i poslala jevrejske dobrovoljce u logor.[78][79] Premijer Velike Britanije, Dejvid Lojd Džordž pritisnuo je Poljsku da prihvati sovjetske uslove odbio da pruži bilo kakvu pomoć Poljacima koji su odbili da podrže Beli pokret u Ruskom građanskom ratu. U julu 1920, Britanija je objavila da će poslati velike količine viška vojnih zaliha iz Prvog svetskog rata u Poljsku, ali pretnja generalnim štrajkom Kongresa sindikata, koji se usprotivio britanskoj podršci "Bele Poljske", osigurao je da ništa od oružja nije poslato za Poljsku. Dejvid Lojd Džordž nikada nije bio raspoložen da podrži poljake, pa su ga njegovi desničarski članovi vlade, među kojima Lord Kerzon i Vinston Čerčil, pritisnuli da ponudi zalihe.

Početkom jula 1920, premijer Vladislav Grabski otputovao je na Spa konferenciju u Belgiji da zatraži pomoć.[80] Predstavnici saveznika bili su uglavnom neraspoloženi za pružanjem pomoći.[80] Grabski je potpisao sporazum koji je sadržao nekoliko tačaka: da se poljske snage povuku na Kerzonovoj liniji, koju su saveznici objavili u decembru 1919. godine, opisujući poljsku etnografsku granicu, da učestvuje u narednoj mirovnoj konferenciji, i da se pitanje suvereniteta Vilnjusa, istočne Galicije, Češke Šleske, i Gdanjska vrati saveznicima.[80] Uslovi saveznika nisu oduševili Poljake.[80]

Boljševički propagadni poster u Poljsko-sovjetskom ratu 1920.

Vlada Velike Britanije je 11. jula 1920. poslala telegram Sovjetima, potpisan od strane Kerzona, koji je opisan kao de fakto ultimatum.[81] Zahtevala je da Sovjeti zaustave svoju ofanzivu na Kerzonovoj liniji i da je prihvate kao privremenu granicu sa Poljskom, dok se pregovorima ne odredi stalna granica.[16] U slučaju sovjetskog odbijanja, Britanci su pretili da će pomoći Poljskoj sa svim raspoloživim sredstvima, koja su, u stvari, bila ograničena unutrašnjom političkom situacijom u Ujedinjenom Kraljevstvu.[82] To su 17. jula boljševici odbili[16] i dali kontra ponudu da pregovaraju o mirovnom sporazumu direktno sa Poljskom. Britanci su odgovorili preteći da će prekinuti tekuće trgovinske pregovore ako Sovjeti sprovedu dalje ofanzive protiv Poljske. Ove pretnje su ignorisane.

Britanska laburistička partija je objavila 6. avgusta 1920. godine pamflet u kojem se navodi da britanski radnici nikada neće učestvovati u ratu kao saveznici Poljske, a laburistički sindikati su blokirali sporuke britanskim ekspedicionim snagama koje pomažu Belom pokretu u Arhangeljsku. Francuski socijalisti, u svom listu l'Umanite su objavili: "Ni čovek, ni zlatnik, ni granata za reakcionarnu i kapitalističku Poljsku. Živela Ruska revolucija! Živela Radnička internacionala!"[68] Poljska je takođe pretrpela gubitke zbog sabotaže i kašnjenja u isporukama ratnih zaliha, kada su radnici u Čehoslovačkoj i Nemačkoj odbili da prevoze takve materijale u Poljsku.[16] Poljska vlada je 6. avgusta izdala "Apel svetu", osporavajući optužbe za imperijalizam, naglašavajući težnju Poljske za samoopredeljenjem i opasnosti od boljševičke invazije na Evropu.[83]

Litvanija je bila u ozbiljnom sporu sa Poljskom oko grada Vilnjusa i pograničnih područja oko Sejnija i Suvalkija. Poljski pokušaj 1919. godine da preuzme kontrolu nad čitavom nacijom putem državnog udara dodatno je poremetio njihov odnos.[84] Sovjetska i Litvanska vlada potpisale su 12. jula Sovjetsko-litvanski sporazum iz 1920. godine, ovim sporazumom je prihvaćeno da je Vilnjus deo Litvanije. Sporazum je sadržao tajnu klauzulu kojom se sovjetskim snagama omogućava slobodno kretanje na priznatoj litvanskoj teritoriji tokom bilo kakvog sovjetskog rata sa Poljskom, ova klauzula je dovela do pitanja neutralnosti Litvanije u tekućem ratu između Poljske i Sovjetskog Saveza.[85][86] Litvanci su takođe pružili Sovjetima logističku podršku.[86] Uprkos podršci Litvanije, Sovjeti nisu predali Vilnjus litvancima sve do trenutka kada su ga poljske snage ponovno zarobile (krajem avgusta), dok su do tada sovjeti ohrabrivali vlastitu komunističku litvansku vladu, Litbel, i planirali prokomunistički udar u Litvaniji.[87][88] Sukob između Poljske i Litvanije kulminirao je Poljsko-litvanskim ratom, koji je počeo u avgustu 1920. godine. Poljskih saveznika je bilo malo. Francuska, koja je nastavila svoju politiku suprotstavljanja boljševizmu sada kada su Beli u Rusiji bili skoro potpuno poraženi, poslala je konsultativnu grupu od 400 pripadnika u pomoć Poljskoj 1919. godine. Ona se uglavnom sastojala od francuskih oficira, iako je uključivala i nekoliko britanskih savetnika kao što je general-pukovnik Ser Adrijan Karton de Vjart. Među francuskim oficirima bio je i budući predsednik Francuske Šarl de Gol, koji je tokom rata odlikovan najvećim poljskim vojnim odlikovanjem - medaljom za vojne vrline (lat. Virtuti Militari). Pored savezničkih savetnika, Francuska je takođe olakšala tranzit u Poljsku iz Francuske "Plave vojske" 1919. godine: trupe sastavljene od vojnika uglavnom poljskog porekla, plus neke međunarodne dobrovoljce, ranije pod francuskom komandom u Prvom svetskom ratu. Vojskom je komandovao poljski general Jozef Haler. Mađarska je ponudila da pošalje pomoć Poljskoj od 30.000 konjanika, ali Čehoslovačka vlada ih je sprečila, jer je na granicama postojala demilitarizovana zona nakon Čehoslovačko-mađarskog rata koji je završen samo nekoliko meseci ranije. Ipak neki vozovi sa oružjem iz Mađarske stigli su u Poljsku.

Sredinom 1920. godine Saveznička misija je proširena nekim savetnicima (postajući Međuzavežnička misija u Poljskoj). Među njima su bili: francuski diplomata Žan Žil Žiseran, general Maksim Vejgan, vrhovni komandant pobedničke Antante Ferdinand Foš, i britanski diplomata lord Edgar Vinsent. Najnoviji članovi misije nisu mnogo doprineli Poljskoj, važnu bitku za Varšavu vodili su i pobedili Poljaci pre nego što je misija stigla i sastavila izveštaj. Bez obzira na to, dugi niz godina, mit je ustrajao da je blagovremeni dolazak savezničkih snaga spasio Poljsku, mit u kojem Vejgan zauzima centralnu ulogu.[16][89] Ipak, poljsko-francuska saradnja se nastavila i francusko naoružanje, uključujući pešadijsko naoružanje, artiljeriju i tenkove Reno FT-17 bili su otpremljeni u Poljsku kako bi se ojačala njena vojska. Konačno, 21. februara 1921. Francuska i Poljska su ušle u formalni vojni savez,[90] koji je postao važan faktor tokom narednih sovjetsko-poljskih pregovora.

Bitka za Varšavu[uredi | uredi izvor]

Poljski propagandni plakat. Tekst glasi: "Na oružje! Spasite domovinu! Zapečatite našu buduću sudbinu."

10. avgusta 1920, sovjetske kozačke jedinice pod komandom Bžiškjana prešle su reku Vislu, planirajući da napadnu Varšavu sa zapada dok je glavni napad počeo sa istoka. Prvi sovjetski napad je odbijen 13. avgusta. Poljska 1. armija odolela je direktnom napadu na Varšavu i zaustavila napad na Rađimin.[9]

Komandant sovjetskog Zapadnog fronta Mihail Tuhačevski, bio je siguran da sve ide po njegovom planu. Međutim, Međutim, poljska vojna obaveštajna služba dešifrovala je radio poruke Crvene armije,[91][92][93] i Tuhačevski je zapravo pao u zamku koju je postavio Pilsudski i njegov šef štaba Tadeuš Rozvadovski.[16] Sovjetski napredak preko reke Visle na severu kretao se u operativnom vakuumu, jer nije bilo velikih poljskih snaga u tom području. Na drugoj strani, južno od Varšave, gde je trebalo da se odluči o sudbini rata, Tuhačevski je ostavio samo simbolične snage da čuvaju vitalnu vezu između sovjetskih severozapadnih i jugozapadnih frontova. Još jedan faktor koji je uticao na ishod rata bila je efektivna neutralizacija Buđonijeve konjice, od koje su Pilsudski i drugi poljski komandanti mnogo strepeli, nakon poraza u borbama oko Lavova. Na insistiranje Tuhačevskog sovjetska vrhovna komanda je naredila Buđonijevoj konjici da ide na sever prema Varšavi i Lublinu. Međutim Buđoni nije poslušao naredbu zbog neslaganja Tuhačevskog i Jegorova, komandanta jugozapadnog fronta. Josif Staljin, tada glavni politički komesar na jugozapanom frontu, bio je angažovan u Lavovu, oko 320 km od Varšave.[94] Nedostatak njegovih snaga u borbi bio je predmet spora.[94] Nastala je percepcija da je njegovo odsustvo bilo zbog njegove želje da stekne 'vojnu slavu' u Lavovu.[68][94][95] Razmenjeni su telegrami o premeštaju snaga.[96] Lav Trocki tumači Staljinove postupke kao neposlušnost, dok Ričard Pajp tvrdi da je Staljin '... gotovo sigurno postupao po Lenjinovim naredbama' da ne seli snage u Varšavu.[96] Vrhovni sovjetski komandant Sergej Kamenev dozvolivši takvu neposlušnost, izdavanjem konfliktnih i zbunjujućih naredba bez postupanja sa odlučnošću vrhovnog komandanta, uveliko je doprineo problemima i porazu Crvenih snaga u ovom odlučujućem delu rata.

Poljski vojnici sa zarobljenim sovjetskim zastavama nakon bitke za Varšavu

Poljska 5. armija pod komandom generala Vladislava Sikorskog kreće u kontranapad 14. avgusta na području tvrđave Modlin, prelazeći reku Vkru. Suočio se sa zajedničkim snagama 3. i 15. armije koje su bile brojčano i materijalno nadmoćne. U jednom danu sovjetski napredak prema Varšavi i Modlinu je zaustavljen i ubrzo se pretvorio u povlačenje. Peta armija Sikorskog potisnula je iscrpljene sovjetske formacije od Varšave munjevitom operacijom. Poljske snage su napredovale brzinom od trideset kilometara dnevno, ubrzo uništivši bilo kakve sovjetske nade da će okončati uspešno svoj manevar na severu. Do 16. avgusta, poljskoj kontraofenzivi u potpunosti se pridružila "Rezervna vojska" maršala Pilsudskog. Precizno izvršavajući svoj plan, poljske snage, napredujući iz Varšave (grupa pukovnika Vrzalinskog) i juga (poljska 3. i 4. armija), pronašle su ogroman jaz između sovjetskih frontova i iskoristile slabost sovjetske "grupe Mozir" koja je trebalo da zaštiti slabu vezu između sovjetskih frontova. Poljaci su nastavili svoju ofanzivu na sever, sa dve vojske koje su pratile i uništavale iznenađenog neprijatelja. Stigli su sa leđa Tuhačevskim snagama, koje su do 18. avgusta bile opkoljene. Tog dana Tuhačevski, u svom glavnom štabu u Minsku, 480 km istočno od Varšave, postao je potpuno svestan razmera sovjetskog poraza i naredio ostacima njegovih snaga da se povuku i pregrupišu. On se nadao da će ispraviti svoju liniju fronta, zaustaviti poljski napad i povratiti inicijativu, ali naređenja su ili stigla prekasno ili nisu uopšte stigla.[68]

Izbilo je opšte rasulo u sovjetskoj vojsci. Tuhačevski je naredio generalno povlačenje prema reci Bug, ali do tada je izgubio kontakt sa većinom svojih snaga u blizini Varšave, a svi boljševički planovi su propali neuspešnom komunikacijom.[68]

Boljševičke vojske su se povukle neorganizovano, usled zavladale panike i dezintegracije. Poraz Crvene armije bio je tako velik i neočekivan da je u Poljskoj bitka za Varšavu često nazivana "čudo na Visli". Prethodno nepoznati dokumenti iz Poljskog centralnog vojnog arhiva pronađeni 2004. godine pokazali su da je uspešno razbijanje šifara radijske komunikacije Crvene armije od strane poljskih kriptografa imalo veliku ulogu u pobedi.[97]

Ostin-Putilovec "Poznańczyk", Poljsko–sovjetski rat 1920.

Napredovanje Buđonijeve 1. konjičke armije u pravcu Lavova usporeno je prvo u bici kod Brodija (29. jul – 2. avgust),[9] a potom i u bici kod Zadvorze 17. avgusta,[9] gde se mala poljska vojska žrtvovala kako bi sprečila sovjetsku konjicu da zarobi Lavov i zaustavi vitalna poljska pojačanja da se kreću prema Varšavi. Kretajući se kroz slabo branjena područja Buđonijeva konjica je stigla do grada Zamošća 29. avgusta i pokušala da ga zauzme,[9] ali se ubrzo suočila sa sve većim brojem poljskih jedinica koje su se vraćale iz uspešne varšavske kontraofanzive. 31. avgusta, Buđonijeva konjica je konačno prekinula opsadu Lavova i pokušala je da pomogne sovjetskim snagama koje su se povlačile iz Varšave. Sovjetske snage su bile poražene od strane poljske konjice u bici kod Komarova kod Zamošća, u jednoj od najvećih konjičkih bitaka od 1813. i jednoj od poslednjih konjskih bitaka u istoriji. Iako je Buđonijeva vojska uspela da izbegne opkoljavanje, pretrpela je velike gubitke i njen moral je naglo pao.[9] Ostaci Buđonijeve konjice povukli su se 6. septembra do Volodimira-Volinskog[9] i poraženi su nekoliko dana kasnije u bici kod Grubješova.

Tuhačevski je uspeo da reorganizuje snage koje su se povlačile prema istoku, a u septembru je uspostavio novu odbrambenu liniju od poljsko-litvanske granice na severu do oblasti Polesja, sa centrom u Grodnom u Belorusiji. Poljska armija je slomila ovu liniju u bici kod reke Njemen. Poljske snage su prešle reku Njemen i zaobišle boljševike, koji su opet bili primorani da se povuku.[9] Poljske snage su nastavile da napreduju na istok na svim frontovima,[9] ponavljajući svoje uspehe iz prethodnih godina. Početkom oktobra Poljska armija je bila na liniji TernopoljDubnoMinskDrisa.

Na jugu, Petljurine ukrajinske snage su porazile boljševičku 14. armiju i 18. septembra preuzele kontrolu nad levom obalom reke Zbruč. Tokom narednog meseca bili su na liniji DnjestarŠargorod–Bar–Litin.[98]

Završetak[uredi | uredi izvor]

Poljski dobrovoljci iz Lavova, služeći u 2. eskadrili smrti 1920.

Ubrzo nakon bitke za Varšavu Sovjeti su zatražili mir. Poljaci, iscrpljeni, neprestano pod pritiskom zapadnih vlada i Lige naroda, sa svojom vojskom su kontrolisali većinu spornih teritorija, bili su voljni da pregovaraju. Sovjeti su dali dve ponude: jednu 21. septembra, a drugu 28. septembra. Poljska delegacija je 2. oktobra iznela kontraponudu. Sovjeti su 5. oktobra izneli amandmane na poljsku ponudu, koje je Poljska prihvatila. Preliminarni sporazum o miru i uslovi primirja između Poljske s jedne strane i sovjetske Ukrajine i sovjetske Rusije s druge strane potpisan je 12. oktobra, a primirje je stupilo na snagu 18. oktobra.[9][99] Ratifikacije su potpisane 2. novembra u Lijepaji. Usledili su dugi pregovori o konačnom mirovnom sporazumu.

U međuvremenu, Petljurine ukrajinske snage, koje su sada brojale 23.000 vojnika i kontrolisale teritorije odmah na istoku Poljske, planirale su 11. novembra ofanzivu u Ukrajini, ali su ih napali boljševici 10. novembra. Do 21. novembra, nakon nekoliko bitaka, bili su proterani na teritoriju pod poljskom kontrolom.[98]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Uprkos konačnom povlačenju sovjetskih snaga i uništenju njihove tri vojske, istoričari se ne slažu univerzalno oko pitanja pobednika..[100] Poljaci su tvrdili da su uspeli da odbrane svoju državu, dok su Sovjeti tvrdili da su sprečili poljsku invaziju na istok na Ukrajinu i Belorusiju, što su oni smatrali delom savezničke intervencije u Ruskom građanskom ratu. Neki britanski i američki vojni istoričari tvrde da je sovjetski neuspeh da se uništi poljska vojska odlučno okončao sovjetske ambicije za međunarodnu revoluciju.[25][101][102][103]

Sa završetkom Poljsko-sovjetskog rata i poraza generala Vrangela 1920. godine, Crvena armija je mogla poslati svoje trupe u Tambovski region u centralnoj Rusiji da bi ugušile antiboljševički seljački ustanak.[104]

"Boljševička sloboda" – Poljska propaganda sa antisemitskom karikaturom Lava Trockog bez odeće

Mirovni pregovori[uredi | uredi izvor]

Zbog svojih poraza u i nakon bitke za Varšavu, Sovjeti su ponudili Poljskoj mirovnoj delegaciji značajne teritorijalne ustupke u spornim graničnim područjima, sličnim granicama između Ruske Imperije i Državne zajednice Poljske i Litvanije pre prve podele Poljske u 1772. godini.[105] Poljski resursi su bili iscrpljeni, a poljsko javno mnjenje se protivilo produžetku rata.[16] Poljska vlada je takođe bila pod pritiskom Lige naroda[pojasniti], i pregovori su bili pod kontrolom Dmovskijevih Nacionalnih demokrata.

Nacionalne demokrate nisu marile za Pilsudskovu verziju oživljavanja Međumorja, multikulturalne Državne zajednice Poljske i Litvanije. Pilsudski je držao pod kontrolom vojsku, ali parlament (Sejm) je bio pod kontrolom Dmovskog: Podrška Pilsudskog leži na istočnim teritorijama, koje su u vreme izbora bile pod kontrolom boljševika,[106] dok je izborna podrška nacionalnih demokrata ležala u centralnoj i zapadnoj Poljskoj.[106]

Nacionalne demokrate su htele samo teritoriju koju su smatrali 'etničkom ili istorijskom Poljskom' ili koju su mogli polonizovati.[107] Uprkos porazu Crvene armije u Varšavi i spremnosti sovjetskog glavnog pregovarača Adolfa Jofa da ustupi skoro sve sporne teritorije,[105] ideologija nacionalnih demokrata omogućila je Sovjetima da povrate određene teritorije.[105] Ova posleratna situacija zadala je smrtni udarac projektu Međumorja.[16] Nacionalne demokrate su takođe imale malo obzira u vezi sa sudbinom ukrajinskog saveznika, Petljure, i nisu marile su da se njihov politički protivnik, Pilsudski, oseća časno u vezi sa njihovim ugovornim obavezama o savezništvu.[108] Prema tome, oni nisu oklevali da ponište Varšavski ugovor između Poljske i Ukrajinskog direktorata.

Mirovni sporazum u Rigi potpisan je 18. marta 1921. godine,[9] podelom spornih teritorija u Belorusiji i Ukrajini između Poljske i Sovjetskog Saveza.[109][110]

Ukrajina[uredi | uredi izvor]

Mirovni sporazum, koji je Pilsudski nazvao "kukavičkim činom",[108] prekršio je uslove poljskog vojnog saveza sa Ukrajinskim direktoratom, koji su izričito zabranjivali sklapanje odvojenog mira.[51] Ukrajinski saveznici u Poljskoj internirani su od strane poljskih vlasti.[109] Ovo interniranje pogoršalo je odnose između Poljske i Ukrajinske manjine na njenoj teritoriji: oni koji su podržavali Petljuru bili su ljuti zbog izdaje njihovog poljskog saveznika, gneva koji je ojačao zbog politike asimilacije nacionalističke međuratne Poljske prema njenim manjinama. To je u velikoj meri inspirisalo rastuće tenzije koje su kulminirale nasiljima nad Poljacima 1930-ih i 1940-ih.[111]

Belorusija[uredi | uredi izvor]

Sporazum je podelio Belorusiju, dajući deo njene teritorije Poljskoj, a drugi deo Sovjetima. Iako Beloruska SSR nije bila ukinuta, njenu politiku je određivala Moskva.[112] Kao odgovor na to, beloruski aktivisti su održali Predstavnički kongres u Pragu u jesen 1921. godine kako bi razgovarali o sporazumu. Vera Maslovskaja je poslata kao predstavnik Bjalistočkog okruga, a na kongresu je predložila rezoluciju o borbi za ujedinjenje. Tražila je nezavisnost svih beloruskih zemalja i osudila podelu. Iako konvencija nije usvojila predlog za pokretanje oružanog sukoba, oni su usvojili predlog Maslovskaje, što je dovelo do trenutnih odmazda od strane poljskih vlasti. Oni su se infiltrirali u podzemnu mrežu koja se borila za ujedinjenje i uhapsili učesnike. Maslovskaja je uhapšena 1922. godine,[113][114] a osuđena je 1923. godine, zajedno sa još 45 drugih učesnika, među kojima su bili i sestra i brat Maslovskaje i nekoliko profesora i profesionalaca. Maslovskaja je prihvatila svu odgovornost za podzemnu organizaciju, ali je izričito navela da nije kriva za zločin, jer je delovala samo da zaštiti interese Belorusije od stranih okupatora u političkoj, a ne vojnoj akciji. U nemogućnosti da dokažu da su lideri učestvovali u oružanoj pobuni, sud ih je proglasio krivim za političke zločine i osudio ih na šest godina zatvora.[115]

Vilnjus[uredi | uredi izvor]

Poljski vojni uspesi u jesen 1920. godine omogućili su Poljskoj da zauzme oblast Vilnjusa, gde je formiran Komitet za upravljanje Centralnom Litvanijom (Komisja Rządząca Litwy Środkowej) u kom su dominirali Poljaci. Održan je referendum, a vilnjuski Sejm je glasao za priključivanje Poljskoj 20. februara 1922. godine. To je pogoršalo poljsko-litvanske odnose u narednim decenijama.[15] Uprkos ovom gubitku teritorije, Alfred Sen smatra da je sama poljska pobeda nad Sovjetima u Poljsko-sovjetskom ratu sprečila sovjetske planove za širenje na zapad i omogućila Litvaniji periiod međuratne nezavisnosti.[116]

Ratni zločini i druge kontroverze[uredi | uredi izvor]

Rat i njegove posledice bili su povezani i sa drugim kontroverzama, kao što je situacija sa ratnim zarobljenicima obeju strana,[117][118] postupanje prema civilnom stanovništvu[119][120][121] i ponašanje nekih komandanata kao što su Stanislav Bulak-Bulahovič[122] i Vadim Jakovljev.[123] Još jedna kontroverza odnosila se na pogrome Jevreja, koji su doveli do toga da Sjedinjene Američke Države pošalju komisiju koju je predvodio Henri Morgento da istraži tu stvar.[124] Više od milion Poljaka, koji su živeli uglavnom na spornim teritorijama, ostali su u Sovjetskom Savezu, sistematski progonjeni od strane sovjetskih vlasti zbog političkih, ekonomskih i verskih razloga.

Razvoj vojne strategije[uredi | uredi izvor]

Groblje poljskih vojnika koji su poginuli tokom bitke za Varšavu 1920, Varšava

Poljsko-sovjetski rat je uticao na poljsku vojnu doktrinu, koja je narednih 20 godina stavila naglasak na mobilnost elitnih konjičkih jedinica.[16] Takođe je uticao na Šarla de Gola, francuskog instruktora u Poljskoj armiji koji se borio u nekoliko bitaka. On i Vladislav Sikorski bili su jedini vojni oficiri koji su, na osnovu svojih iskustava u ovom ratu, tačno predvideli kako će se voditi sledeći rat. Iako nisu uspeli u interbelumu da ubede svoje vojnike da poslušaju te lekcije, u početnoj fazi Drugog svetskog rata oni su počeli da komanduju svojim oružanim snagama u izbeglištvu.[125]

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

Godine 1943, tokom Drugog svetskog rata, ponovo je otvorena tema o istočnim granicama Poljske, o čemu se raspravljalo na Teheranskoj konferenciji. Vinston Čerčil se zalagao da granica bude po Kerzonovoj liniji iz 1920. godine a ne po Riškom sporazumu, a dogovor između saveznika postignut je na Krimskoj konferenciji 1945. godine.[126] Zapadni saveznici, uprkos tome što su imali saveze sa Poljskom i uprkos poljskom doprinosu, prepustili su Poljsku sovjetskoj sferi uticaja. To je kasnije postalo poznato pod imenom Zapadnjačka izdaja.[127]

Do 1989. godine, dok su komunisti držali vlast u Poljskoj NR, Poljsko-sovjetski rat je izostavljen ili sveden na minimum u istorijskim knjigama poljskih i drugih zemalja Istočnog bloka, ili je predstavljen kao strana intervencija u Ruskom građanskom ratu.[128]

Smatra se da je poljski poručnik Jozef Kovalski bio poslednji živi veteran iz ovog rata. Na svoj 110. rođendan bio je odlikovan ordenom Poljske restitucije od strane poljskog predsednika.[129] Umro je 7. decembra 2013. godine u 113. godini života. Međutim, njegova starost nije potvrđena, a u drugom slučaju, Aleksander Imič, potvrđeno najstariji čovek na svetu koji je umro 8. juna 2014. godine, star 111 godina, bio je veteran iz istog rata, a samim tim i poslednji živi veteran.[130]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b See for instance Russo-Polish War in Encyclopædia Britannica
    "The conflict began when the Polish head of state Józef Piłsudski formed an alliance with the Ukrainian nationalist leader Symon Petlyura (21 April 1920) and their combined forces began to overrun Ukraine, occupying Kiev on 7 May."
  2. ^ For example: 1) Cisek 1990 Sąsiedzi wobec wojny 1920 roku. Wybór dokumentów.
    2) Szczepański 1995 Wojna 1920 roku na Mazowszu i Podlasiu
    3) Sikorski 1991 Nad Wisłą i Wkrą. Studium do polsko–radzieckiej wojny 1920 roku

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Davies 2003, str. 39.
  2. ^ Davies 2003, str. 142.
  3. ^ Davies 2003, str. 41.
  4. ^ Davies 2003, str. 162, 202.
  5. ^ Polish-Russian findings on the situation of Red Army soldiers in Polish captivitiy (1919–1922). Official Polish government note about 2004 Rezmar, Karpus and Matvejev book. Last accessed on 26 May, 2006.
  6. ^ (jezik: ruski) G. F. Matveev: "ЕЩЕ РАЗ О ЧИСЛЕННОСТИ КРАСНОАРМЕЙЦЕВ В ПОЛЬСКОМ ПЛЕНУ В 1919-1920 годах" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. januar 2007), Pristupljeno 23. 4. 2013.
  7. ^ Karpus & Stanisław 1995, str. 453–453
  8. ^ Ruski i poljski istoričari pobjedu nastoje pripisati ili Poljskoj ili sovjetskim republikama. Outside assessments vary, mostly between calling the result a Polish victory and inconclusive. Lenin in his secret report to the 9th Conference of the Bolshevik Party on September 20, 1920, called the outcome of the war "In a word, a gigantic, unheard-of defeat" (vidi Lenin, Vladimir Ilʹich (1. 5. 1999). The Unknown Lenin: From the Secret Archive. Yale University Press. str. 106. ISBN 978-0-300-07662-2. 
  9. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f (jezik: poljski) Wojna polsko-bolszewicka Arhivirano 2013-11-11 na sajtu Wayback Machine. Entry at Internetowa encyklopedia PWN. Pristupljeno 27 October 2006.
  10. ^ a b v g d Davies 2003, str. 22
  11. ^ Solovьev, S. (2001—2003). Istoriя Rossii s drevneйših vremen. 6. AST. str. 814—815. ISBN 978-5-17-002142-0. „Soedinenie posledovalo яvno v uщerb Litve, kotoraя dolžna bыla ustupitь Polьše Podlяhiю, Volыnь i knяžestvo Kievskoe 
  12. ^ Wandycz 1974
  13. ^ a b Fraser & Dunn 1996, str. 2
  14. ^ Jukes, Simkins & Hickey 2002, str. 84, 85.
  15. ^ a b v Goldstein 1992, str. 51
  16. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f h The Rebirth of Poland Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. maj 2013). University of Kansas, lecture notes by professor Anna M. Cienciala, 2004. Pristupljeno 2 June 2006.
  17. ^ House, Edward Mandell; Seymour, Charles (1921). What Really Happened at Paris. Scribner. Pristupljeno 29. 10. 2010. 
  18. ^ Davies 2003, str. 21.
  19. ^ Adrian Hyde-Price (23. 6. 2001). Germany and European Order: Enlarging NATO and the EU. Manchester University Press. str. 75. ISBN 978-0-7190-5428-0. Pristupljeno 13. 11. 2012. 
  20. ^ a b v g Davies, Norman (2005) [1982]. [[God's Playground]]. Vol. 2: 1795 to the Present. Columbia University Press. str. 292. ISBN 978-0-231-12819-3.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  21. ^ Davies 2003, str. 29.
  22. ^ a b v Richard Pipes, David Brandenberger, Catherine A. Fitzpatrick (1999). The unknown Lenin: from the secret archive. Yale University Press. str. 6—7. ISBN 978-0-300-07662-2. 
  23. ^ Boettke 1990, str. 92–93
  24. ^ E. H. Carr (1978). The Bolshevik Revolution. 3. London: Macmillan. str. 165. ISBN 9780333060049. 
  25. ^ a b v g d Ronald Grigor Suny (1998). The Soviet Experiment: Russia, the USSR, and the Successor States. Oxford University Press. str. 106. ISBN 978-0-19-508105-3. 
  26. ^ Józef Pilsudski, Polish revolutionary and statesman, the first chief of state (1918–22) of the newly independent Poland established in November 1918. (Józef Pilsudski in Encyclopædia Britannica)
    Released in Nov. 1918, [Pilsudski] returned to Warsaw, assumed command of the Polish armies, and proclaimed an independent Polish republic, which he headed. (Piłsudski, Joseph Arhivirano 2010-04-20 na sajtu Wayback Machine in Columbia Encyclopedia)
  27. ^ Snyder, Timothy (2005). Covert Polish missions across the Soviet Ukrainian border, 1928–1933. Rubbettino Editore. str. 55—59. ISBN 9788849812763. .
    Snyder, Timothy (2005). Sketches from a Secret War: A Polish Artist's Mission to Liberate Soviet Ukraine. Yale University Press. str. 41–43. ISBN 978-0-300-10670-1. 
  28. ^ "[Pilsudski] hoped to incorporate most of the territories of the defunct Polish–Lithuanian Commonwealth into the future Polish state by structuring it as the Polish-led, multinational federation."
    Roshwald, Aviel (2001). Ethnic Nationalism and the Fall of Empires: Central Europe, the Middle East and Russia, 1914–1923. Routledge UK. str. 37. ISBN 978-0-415-17893-8. 
  29. ^ "Although the Polish premier and many of his associates sincerely wanted peace, other important Polish leaders did not. Josef Pilsudski, chief of state and creator of Polish army, was foremost among the latter. Pilsudski hoped to build not merely a Polish nation state but a greater federation of peoples under the aegis of Poland, which would replace Russia as the great power of Eastern Europe. Lithuania, Belarus and Ukraine were all to be included. His plan called for a truncated and vastly reduced Russia, a plan that excluded negotiations prior to military victory."
    Debo, Richard K. (1992). Survival and Consolidation: The Foreign Policy of Soviet Russia, 1918-1921. McGill-Queen's Press. str. 59. ISBN 978-0-7735-0828-6. 
  30. ^ "Pilsudski's program for a federation of independent states centered on Poland; in opposing the imperial power of both Russia and Germany it was in many ways a throwback to the romantic Mazzinian nationalism of Young Poland in the early nineteenth century. But his slow consolidation of dictatorial power betrayed the democratic substance of those earlier visions of national revolution as the path to human liberation"
    Billington, James H. (1998). Fire in the Minds of Men. Transaction Publishers. str. 432. ISBN 978-0-7658-0471-6. 
  31. ^ "Pilsudski dreamed of drawing all the nations situated between Germany and Russia into an enormous federation in which Poland, by virtue of its size, would be the leader, while Dmowski wanted to see a unitary Polish state, in which other Slav peoples would become assimilated."
    Paczkowski, Andrzej (2003). The Spring Will Be Ours: Poland and the Poles from Occupation to Freedom. Penn State Press. str. 10. ISBN 978-0-271-02308-3. 
  32. ^ a b v Mearsheimer, John J. (2001). The Tragedy of Great Power Politics. W. W. Norton & Company. str. 194. ISBN 978-0-393-02025-0. 
  33. ^ Zbigniew Brzezinskititle=Piłsudski, a Life for Poland (1982). Jędrzejewicz, Wacław, ur. Piłsudski, a Life for Poland. Hippocrene Books. ISBN 9780882546339. 
  34. ^ Zerkalo Nedeli, "A Belated Idealist." (Mirror Weekly), 22–28 May 2004. „«ZAPOZDALЫЙ IDEALIST». Sergeй MAHUN. Zerkalo Nedeli on the WEB”. Arhivirano iz originala 16. 1. 2006. g. Pristupljeno 13. 11. 2006. 
  35. ^ One month before his death, Pilsudski told his aide: "My life is lost. I failed to create a Ukraine free from the Russians"
    Oleksa Pidlutskyi, Postati XX stolittia, (Figures of the 20th century). Pidlut︠s︡ʹkyĭ, Oleksa (2004). „Józef Piłsudski: The Chief who Created Himself a State”. Postati XX stolitti͡a: Non grata. Kiev. ISBN 978-966-8290-01-5. LCCN 2004440333.  reprinted in Zerkalo Nedeli (the Mirror Weekly), Kiev, 3–9 February 2001.
  36. ^ MacMillan, Margaret, Paris 1919 : Six Months That Changed the World, Random House Trade Paperbacks. 2003. ISBN 978-0-375-76052-5. str. 212."
  37. ^ Joseph Pilsudski Interview by Dmitry Merezhkovsky, 1921. Translated from the Russian by Harriet E Kennedy B.A. London & Edinburgh, Sampson Low, Marston & Co Ltd 1921. Piłsudski said: "Poland can have nothing to do with the restoration of old Russia. Anything rather than that–even Bolshevism."
  38. ^ Pipes, Richard (1997). Russia under the Bolshevik Regime 1919–1924. Harvill. ISBN 978-1-86046-338-9. 
  39. ^ Richard Woytak, "Colonel Kowalewski and the Origins of Polish Code Breaking and Communication Interception", East European Quarterly, vol. XXI, no. 4 (January 1988), pp. 497–500.
  40. ^ Hanyok, Robert J. 2004 (2004). „Appendix B: Before Enigma: Jan Kowalewski and the Early Days of the Polish Cipher Bureau (1919–22)”. Enigma: How the Poles Broke the Nazi Code. Hyppocrene Books. str. 163. ISBN 978-0-7818-0941-2. 
  41. ^ Nowik, Grzegorz (2004). Zanim złamano Enigmę: Polski radiowywiad podczas wojny z bolszewicką Rosją 1918–1920 [Before Enigma was Broken: Polish radio-intelligence during the war against Bolshevik Russia 1918–1920]. Warsaw, RYTM Oficyna Wydawnicza. ISBN 978-83-7399-099-9. 
  42. ^ Urbanowski, op.cit., page 90 (second tome)
  43. ^ a b Kenez, Peter (1999). A History of the Soviet Union from the Beginning to the End. Cambridge University Press. str. Google Books, p.37. ISBN 978-0-521-31198-4. 
  44. ^ (jezik: poljski) Bohdan Urbankowski, Józef Piłsudski: marzyciel i strateg, (Józef Piłsudski: Dreamer and Strategist), Tom drugi (second tome), Wydawnictwo Alfa, Warsaw. 1997. ISBN 978-83-7001-914-3. str. 83.
  45. ^ Urbanowski, op.cit., Pages 291
  46. ^ Urbanowski, op.cit., page 45 (second tome)
  47. ^ Palij, Michael (1995). The Ukrainian-Polish defensive alliance, 1919–1921: an aspect of the Ukrainian revolution. CIUS Press. str. 87. ISBN 978-1-895571-05-9. 
  48. ^ Davies 2005, str. 377 harvnb greška: više ciljeva (3×): CITEREFDavies2005 (help)
  49. ^ a b „Lithuania through Polish eyes 1919–24”. Lituanus.org. Arhivirano iz originala 19. 07. 2008. g. Pristupljeno 14. 3. 2009. 
  50. ^ Watt, Richard (1979). Bitter Glory: Poland and its Fate 1918–1939. New York: Simon and Schuster. str. 119. ISBN 978-0-671-22625-1. 
  51. ^ a b v Debo, Richard K. (1992). Survival and Consolidation: The Foreign Policy of Soviet Russia, 1918-1921. McGill-Queen's Press. str. 210—211. ISBN 978-0-7735-0828-6. 
  52. ^ Prof. Ruslan Pyrig, "Mykhailo Hrushevsky and the Bolsheviks: the price of political compromise", Zerkalo Nedeli, 30 September – 6 October 2006. „Mihail Gruševskiй i bolьševistskaя vlastь: cena političeskogo kompromissa. Ruslan PЫRIG | Istoriя | Čelovek”. Arhivirano iz originala 10. 12. 2007. g. Pristupljeno 29. 10. 2010. 
  53. ^ Snyder, Timothy (11. 7. 2004). The Reconstruction of Nations: Poland, Ukraine, Lithuania, Belarus, 1569–1999. Yale University Press. str. Google Books, p.139. ISBN 978-0-300-10586-5. 
  54. ^ a b v Subtelny, O. (1988). Ukraine: A History. Toronto: University of Toronto Press. str. 375. 
  55. ^ a b Davies, White Eagle..., Polish edition, p.106
  56. ^ Davies, White Eagle..., Polish edition, p.142–143
  57. ^ Davies 2003, str. 142
  58. ^ Krivosheev 1997, str. 17
  59. ^ Davies, White Eagle..., Polish edition, p.85.
  60. ^ Janusz Cisek, Kosciuszko, We Are Here: American Pilots of the Kosciuszko Squadron in Defense of Poland, 1919–1921, McFarland & Company. 2002. ISBN 978-0-7864-1240-2. str. Google Print.
  61. ^ Davies 2003, str. 83.
  62. ^ Davies, White Eagle..., Polish edition, p.162 and p.202.
  63. ^ a b Davies 2003, str. 85
  64. ^ (jezik: poljski), Włodzimierz Bączkowski, Włodzimierz Bączkowski – Czy prometeizm jest fikcją i fantazją?, Ośrodek Myśli Politycznej (quoting full text of "odezwa Józefa Piłsudskiego do mieszkańców Ukrainy"). Pristupljeno 25 October 2006.
  65. ^ Balяzin, Volьdemar Nikolaevič (2007). Neoficialьnaя istoriя Rossii [The Unofficial History of Russia] (na jeziku: ruski). Olma Media Group. str. 595. ISBN 978-5-373-01229-4. Pristupljeno 9. 10. 2010. 
  66. ^ Riediger 2007, str. 24
  67. ^ Figes, Orlando (1996). A People's Tragedy: The Russian Revolution 1891–1924. Pimlico. str. 699. ISBN 978-0-7126-7327-3. „"Within weeks of Brusilov's appointment, 14,000 officers had joined the army to fight the Poles, thousands of civilians had volunteered for war-work, and well over 100,000 deserters had returned to the Red Army on the Western Front." 
  68. ^ a b v g d đ e ž z Battle Of Warsaw 1920 by Witold Lawrynowicz; A detailed write-up, with bibliography Arhivirano 2012-01-18 na sajtu Wayback Machine. Polish Militaria Collectors Association. Pristupljeno 5 November 2006.
  69. ^ Lukowski, Jerzy (2006). A Concise History of Poland. Cambridge University Press. str. 203. ISBN 978-0-521-55917-1. 
  70. ^ A. Mongeon, The Polish–Russian War and the Fight for Polish Independence, 1918–1921. Pristupljeno 21 July 2007.
  71. ^ At a closed meeting of the 9th Conference of the Russian Communist Party on 22 September 1920, Lenin said, "We confronted the question: whether [...] to take advantage of the enthusiasm in our army and the advantage which we enjoyed to sovietize Poland... the defensive war against imperialism was over, we won it... We could and should take advantage of the military situation to begin an offensive war... we should poke about with bayonets to see whether the socialist revolution of the proletariat had not ripened in Poland... that somewhere near Warsaw lies not [only] the center of the Polish bourgeois government and the republic of capital, but the center of the whole contemporary system of international imperialism, and that circumstances enabled us to shake that system, and to conduct politics not in Poland but in Germany and England. In this manner, in Germany and England we created a completely new zone of proletarian revolution against global imperialism... By destroying the Polish army we are destroying the Versailles Treaty on which nowadays the entire system of international relations is based.....Had Poland become Soviet....the Versailles Treaty ...and with it the whole international system arising from the victories over Germany, would have been destroyed."
    English translation quoted from Richard Pipes, Russia under the Bolshevik Regime, New York, 1993, pp.181–182, with some stylistic modification in par 3, line 3, by A. M. Cienciala. This document was first published in a Russian historical periodical, Istoricheskii Arkhiv, vol. I, no. 1., Moscow,1992 and is cited through The Rebirth of Poland Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. maj 2013). University of Kansas, lecture notes by professor Anna M. Cienciala, 2004. Pristupljeno 2 June 2006.
  72. ^ Lincoln, W. Bruce (1999). Red Victory: a History of the Russian Civil War. Da Capo Press. str. 405. ISBN 978-0-306-80909-5. 
  73. ^ Cohen, Stephen F. (1980). Bukharin and the Bolshevik Revolution: A Political Biography, 1888–1938. Oxford University Press. str. 101. ISBN 978-0-19-502697-9. 
  74. ^ Weissman 2001, str. 39
  75. ^ Mawdsley, Evan (2007). The Russian Civil War. Pegasus Books. str. 255. ISBN 978-1-933648-15-6. [mrtva veza]
  76. ^ Wyman, David S.; Rosenzveig, Charles H. (24. 9. 1996). The World Reacts to the Holocaust. JHU Press. str. 103. ISBN 978-0-8018-4969-5. 
  77. ^ Michlic, Joanna B. (decembar 2006). Poland's Threatening Other: The Image of the Jew from 1880 to the Present. University of Nebraska Press. ISBN 9780803256378. 
  78. ^ Mendelsohn, Ezra (1987). The Jews of East Central Europe Between the World Wars. Indiana University Press. str. 40. ISBN 978-0-253-20418-9. 
  79. ^ Davies, Norman (2005). God's Playground: A History of Poland. Columbia University Press. ISBN 978-0-231-12819-3. „Notwithstanding the hostility of the Zionists, and of extreme Polish nationalists (who succeeded at the height of the Battle of Warsaw in persuading the authorities to intern all Jewish volunteers as potential sub-versionists), the majority of established Jewish leaders decided to co-operate with the government. 
  80. ^ a b v g Wandycz, Piotr Stefan (1962). France and her eastern allies, 1919–1925: French-Czechoslovak-Polish relations from the Paris Peace Conference to Locarno. U of Minnesota Press. str. 154—156. ISBN 978-0-8166-5886-2. Pristupljeno 26. 1. 2011. 
  81. ^ The Military History of the Soviet Union, Palgrave. Higham, Robin; Kagan, Frederick W. (2002). The Military History of the Soviet Union. Palgrave Macmillan. str. 41. ISBN 978-0-312-29398-7. 
  82. ^ Borzęcki, Jerzy (2008). The Soviet-Polish peace of 1921 and the creation of interwar Europe. Yale University Press. str. 79—81. 
  83. ^ The Annual Register. Abebooks. 1921. 
  84. ^ Leslie, Roy Francis (1983). The History of Poland Since 1863. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-27501-9. „Lithuanian nationalism was fundamentally anti-Polish in character and Polish–Lithuanian relations deteriorated still further in August 1919 as a result of an attempted coup by the Polish Military Organization (POW) aimed at placing a pro-Polish government in power at Kaunas (Kovno). 
  85. ^ Łossowski, Piotr (2001). Litwa (na jeziku: poljski). Warszawa: TRIO. str. 85—86. ISBN 978-83-85660-59-0. 
  86. ^ a b Łossowski, Piotr (1995). Konflikt polsko-litewski 1918–1920 (na jeziku: poljski). Warszawa: Książka i Wiedza. str. 126—128. ISBN 978-83-05-12769-1. 
  87. ^ Eidintas, Alfonsas; Žalys, Vytautas; Senn, Alfred Erich (septembar 1999). Ed. Edvardas Tuskenis, ur. Lithuania in European Politics: The Years of the First Republic, 1918–1940 (Paperback izd.). New York: St. Martin's Press. str. 72—74. ISBN 978-0-312-22458-5. 
  88. ^ Senn, Alfred Erich (septembar 1962). „The Formation of the Lithuanian Foreign Office, 1918–1921”. Slavic Review. 3 (21): 500—507. JSTOR 3000451. S2CID 156378406. doi:10.2307/3000451. 
  89. ^ (jezik: poljski) Janusz Szczepański, Kontrowersje Wokol Bitwy Warszawskiej 1920 Roku (Controversies surrounding the Battle of Warsaw in 1920). Mówią Wieki, online version.
  90. ^ Grosek, Edward (2004). The Secret Treaties of History. XLIBRIS CORP. str. 170. ISBN 9781413467468. 
  91. ^ (jezik: poljski) Ścieżyński, Mieczysław, [Colonel of the (Polish) General Staff], Radjotelegrafja jako źrodło wiadomości o nieprzyjacielu (Radiotelegraphy as a Source of Intelligence on the Enemy), Przemyśl, [Printing and Binding Establishment of (Military) Corps District No. X HQ], 1928, 49 pp.
  92. ^ (jezik: poljski) Paweł Wroński, "Sensacyjne odkrycie: Nie było cudu nad Wisłą" ("A Remarkable Discovery: There Was No Miracle at the Vistula"), Gazeta Wyborcza, wiadomosci.gazeta.pl.
  93. ^ Jan Bury, Polish Codebreaking During the Russo-Polish War of 1919–1920, [1]
  94. ^ a b v Robert Service (historian) (2005). Stalin: a biography. Harvard University Press. str. 181. ISBN 978-0-674-01697-2. 
  95. ^ Ulam, Adam B. (1989). Stalin: The Man and His Era. Beacon Press. str. 188—. ISBN 978-0-8070-7005-5. 
  96. ^ a b Pipes, Richard (1999). The unknown Lenin: from the secret archive. Yale University Press. str. 7. ISBN 978-0-300-07662-2. 
  97. ^ Grzegorz Nowik, "Zanim złamano Enigmę. Polski radiowywiad podczas wojny z bolszewicką Rosją 1918–1920". 2004. ISBN 978-83-7399-099-9.
  98. ^ a b Kubijovic, V. (1963). Ukraine: A Concise Encyclopedia. Toronto: University of Toronto Press. 
  99. ^ Text in League of Nations Treaty Series, vol. 4, pp. 8–45.
  100. ^ Russian and Polish historians tend to assign victory to their respective countries. Outside assessments vary, mostly between calling the result a Polish victory or inconclusive.
  101. ^ Fuller 1971
  102. ^ Davies, Norman, White Eagle, Red Star: the Polish-Soviet War, 1919–20, Pimlico. 2003. ISBN 978-0-7126-0694-3.. (First edition: New York, St. Martin's Press, inc., 1972)Page ix.
  103. ^ Gella, Aleksander (1988). Development of Class Structure in Eastern Europe: Poland and Her Southern Neighbors. SUNY Press. str. 23. ISBN 978-0-88706-833-1. 
  104. ^ Singleton, Seth (septembar 1966). „The Tambov Revolt (1920—1921)”. Slavic Review. 25 (3): 497—512. JSTOR 2492859. S2CID 163823168. doi:10.2307/2492859. 
  105. ^ a b v Davies, Norman (1982). [[God's Playground]]. Vol. 2: 1795 to the Present. Columbia University Press. str. 504. ISBN 978-0-231-05352-5.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  106. ^ a b Snyder, Timothy (2003). The Reconstruction of Nations. New Haven: Yale University Press. str. 68. ISBN 9780300095692. 
  107. ^ Baldwin, Faith (13. 9. 1998). The Treaty of Versailles: A Reassessment After 75 Years. Cambridge University Press. str. 1. ISBN 978-0-521-62132-8. 
  108. ^ a b Davies, Norman (1982). [[God's Playground]]. Vol. 2: 1795 to the Present. Columbia University Press. str. 399. ISBN 978-0-231-05352-5.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  109. ^ a b Snyder, Timothy (11. 7. 2004). The Reconstruction of Nations: Poland, Ukraine, Lithuania, Belarus, 1569-1999. Yale University Press. str. 140. ISBN 9780300105865. 
  110. ^ Text in League of Nations Treaty Series, vol. 6, pp. 52–169.
  111. ^ Snyder, Timothy (11. 7. 2004). The Reconstruction of Nations: Poland, Ukraine, Lithuania, Belarus, 1569-1999. Yale University Press. str. 144. ISBN 9780300105865. 
  112. ^ Savchenko, Andrew (2009). Belarus: A Perpetual Borderland. Leiden, The Netherlands: BRILL. str. 77. ISBN 978-90-04-17448-1. 
  113. ^ Hardzienka, Aleh; Gapova, Elena (translator) (2006). „Matejczuk, Vera (1896–1981)”. Ur.: de Haan, Francisca; Daskalova, Krassimira; Loutfi, Anna. Biographical dictionary of women's movements and feminisms in Central, Eastern, and South Eastern Europe: 19th and 20th centuries. Budapest, Hungary: Central European University Press. str. 316—318. ISBN 978-9-637-32639-4 — preko Project MUSE. [Pretplata neophodna (pomoć)]. 
  114. ^ Turonok (Turonok), Юriй (Yuri) (2011). Nepokornaя Vera [Untamed Faith (Vera)]. Pawet. Lida, Belarus. Arhivirano iz originala 6. 8. 2016. g. Pristupljeno 21. 4. 2017. 
  115. ^ Mіranovіč (Mironovich), Яўgen (Evgeniy) (14. 5. 2000). Partыzanы cі tэrarыstы [Guerrillas or terrorists?]. Niva. Białystok, Poland. Pristupljeno 23. 4. 2017. 
  116. ^ Senn, Alfred Erich (septembar 1962). „The Formation of the Lithuanian Foreign Office, 1918-1921”. Slavic Review. 21 (3): 500—507. JSTOR 3000451. S2CID 156378406. doi:10.2307/3000451. 
    Alfred Erich Senn, Lietuvos valstybes... p. 163: '"If the Poles didn't stop the Soviet attack, Lithuania would fell to the Soviets... Polish victory costs the Lithuanians the city of Vilnius, but saved Lithuania itself."
    Antanas Ruksa, Kovos del Lietuvos nepriklausomybes, t. 3, p. 417: "In summer 1920 Russia was working on a communist revolution in Lithuania... From this disaster Lithuania was saved by the miracle at Vistula."
    Jonas Rudokas, Józef Piłsudski – wróg niepodległości Litwy czy jej wybawca? Arhivirano 2016-10-11 na sajtu Wayback Machine (Polish translation of a Lithuanian article) "Veidas", 25 08 2005: [Piłsudski] "defended both Poland and Lithuania from Soviet domination"
  117. ^ (језик: пољски) Karpus, Zbigniew, Alexandrowicz Stanisław, Waldemar Rezmer, Zwycięzcy za drutami. Jeńcy polscy w niewoli (1919–1922). Dokumenty i materiały (Victors Behind Barbed Wire: Polish Prisoners of War, 1919–1922: Documents and materials), Toruń, Wydawnictwo Uniwersytetu Mikołaja Kopernika w Toruniu. 1995. ISBN 978-83-231-0627-2.
  118. ^ Karpus, Zbigniew (1997). Jeńcy i internowani rosyjscy i ukraińscy na terenie Polski w latach 1918-1924 (na jeziku: poljski). Toruń. ISBN 978-83-7174-020-6.  English translation available: Adam Marszałek (2001). Russian and Ukrainian Prisoners of War and Internees in Poland, 1918–1924. ISBN 978-83-7174-956-8. 
  119. ^ Melьtюhov, Mihail Ivanovič (Mikhail Meltyukhov) (2001). Sovetsko-polьskie voйnы. Voenno-političeskoe protivostoяnie 1918—1939 gg. [Soviet-Polish Wars. Political and Military standoff of 1918–1939]. Moscow: Veče (Veche). ISBN 978-5-699-07637-6. Pristupljeno 29. 10. 2010.  (in Russian).
  120. ^ "Having burst through the front, Budyonny's cavalry would devastate the enemy's rear – burning, killing and looting as they went. These Red cavalrymen inspired an almost numbing sense of fear in their opponents [...] the very names Budyonny and Cossack terrified the Ukrainian population, and they moved into a state of neutrality or even hostility toward Petliura and the Poles..."
    from Watt, Richard (1979). Bitter Glory: Poland and its Fate 1918–1939. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-22625-1. 
  121. ^ [[Stéphane Courtois; Werth, Nicolas; Panne, Jean-Louis; Paczkowki, Andrzej; Bartosek, Karel; Margolin, Jean-Louis|Courtois, Stéphane]] (1999). The Black Book of Communism. Cambridge, Massachusetts. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-07608-2.  Proverite vrednost parametra |author-link1= (pomoć)
  122. ^ (jezik: ruski) Stanislav Nikodimovič Bulak-Balahovič at modern Russian pro-White movement All-Russian military Union site. Arhivirano 2011-07-21 na sajtu Wayback Machine
  123. ^ Babel, Isaac (januar 2002). 1920 Diary. Yale University Press. str. 84. ISBN 978-0-300-09313-1. 
  124. ^ Michlic, Joanna Beata (2006). Poland's Threatening Other: The Image of the Jew from 1880 to the Present. University of Nebraska Press. str. 118. ISBN 978-0-8032-3240-2. 
  125. ^ Stanley S. Seidner, Marshal Edward Śmigły-Rydz Rydz and the Defense of Poland, New York, 1978, ch, 5.
  126. ^ Smith, Stanley. „Winston Churchill and Eastern Europe” (PDF). Finest Hour. The Churchill Centre. Arhivirano iz originala (PDF) 3. 7. 2010. g. Pristupljeno 25. 4. 2008. 
  127. ^ Betrayed by the Big Three
  128. ^ Ferro, Marc (2004). The Use and Abuse of History: Or How the Past Is Taught to Children. Routledge. str. 262. ISBN 978-0-415-28592-6. 
  129. ^ „Letter on the occasion of Józef Kowalskis 110:th birthday” (na jeziku: Polish). President's office, Poland. Arhivirano iz originala 28. 09. 2011. g. Pristupljeno 30. 3. 2010. 
  130. ^ Babbitt, Kasey (5. 5. 2014). „New Yorker officially deemed oldest living man on earth”. fox4kc.com. Fox 4. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Poljski izvori[uredi | uredi izvor]

  • Cisek, Janusz (1990). Sąsiedzi wobec wojny 1920 roku. Wybór dokumentów. (transl. Neighbors Attitude Towards the War of 1920. A collection of documents.). London: Polish Cultural Foundation Ltd. ISBN 978-0-85065-212-3. 
  • Czubiński, Antoni, Walka o granice wschodnie Polski w latach 1918–1921 (Fighting for eastern borders of Poland in 1918–1921), Instytut Śląski w Opolu, Opole, 1993
  • Drozdzowski, Marian Marek (ed.), Międzynarodowe aspekty wojny polsko-bolszewickiej, 1919–1920. Antologia tekstów historycznych (International aspects of the Polish-Bolshevik War, 1919–1920. Anthology of historical texts.), Instytut Historii PAN. 1996. ISBN 978-83-86417-21-6.
  • Golegiewski, Grzegorz, Obrona Płocka przed bolszewikami, 18–19 sierpnia 1920 r. (Defence of Płock from the Bolsheviks, 18–19 August 1920), NOVUM. 2004. ISBN 978-83-89416-43-8.
  • Kawalec Tadeusz, Historia IV-ej Dywizji Strzelców Generała Żeligowskiego w zarysie (History of 4th Rifleman Division of General Żeligowki in brief), Gryf, 1993, OCLC 32178695.
  • Konieczny, Bronisław, Moje życie w mundurze. Czasy narodzin i upadku II RP (My life in the uniform. Times of the birth and fall of the Second Polish Republic), Księgarnia Akademicka. 2005. ISBN 978-83-7188-693-5.
  • Kopański, Tomasz Jan, 16 (39-a) Eskadra Wywiadowcza 1919–1920 (16th (39th) Scouting Escadrille 1919–1920), Wojskowy Instytut Historyczny. 1994. ISBN 978-83-901733-5-1.
  • Kukiel, Marian, Moja wojaczka na Ukrainie. Wiosna 1920 (My fighting in Ukraine. Spring 1920), Wojskowy Instytut Historyczny. 1995. ISBN 978-83-85621-74-4.
  • Łukowski, Grzegorz, Walka Rzeczpospolitej o kresy północno-wschodnie, 1918–1920. Polityka i dzialania militarne. (Rzeczpospolita's fight for the northeastern borderlands, 1918–1920. Politics and military actions.), Wydawnictwo Naukowe Universytetu Adama Mickiewicza, Poznań. 1994. ISBN 978-83-232-0614-9.
  • Pruszyński, Mieczysław, Dramat Piłsudskiego: Wojna 1920 (The drama of Piłsudski: War of 1920), Polska Oficyna Wydawnicza BGW. 1995. ISBN 978-83-7066-560-9.
  • Odziemkowski, Janusz, Leksykon Wojny Polsko-Rosyjskiej 1919–1920 (Lexicon of Polish-Russian War 1919–1920), Rytm. 2004. ISBN 978-83-7399-096-8.
  • Rozstworowski, Stanisław (ed.), Listy z wojny polsko-bolszewickiej (Letters from the Polish-Bolshevik War), Adiutor. 1995. ISBN 978-83-86100-11-8.
  • Sikorski, Władysław (1991) [1928]. Nad Wisłą i Wkrą. Studium do polsko–radzieckiej wojny 1920 roku (transl. At Vistula and Wkra: Study of the Polish-Soviet War of 1920) (latest izd.). Warsaw: Agencja Omnipress. ISBN 978-83-85028-15-4. 
  • Szczepański, Janusz (1995). Wojna 1920 na Mazowszu i Podlasiu (transl. War of 1920 in Mazovia and Podolia). Wyższa Szkoła Humanistyczna / Gryf. ISBN 978-83-86643-30-1. 

Ruski izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]