Prva marokanska kriza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Prva marokanska kriza (poznata i kao Tangerska kriza) odnosi se na međunarodnu krizu u vezi sa kolonijalnim statusom Maroka koja je trajala između marta 1905. i maja 1906. godine.

Kriza je izbila zbog posete nemačkog cara Vilhelma II Tangeru 31. marta 1905. Car je izneo nekoliko opaski u korist nezavisnosti Maroka, što je bio izazov francuskom uticaju u Maroku. Francuski uticaj u Maroku je potvrdila Velika Britanija (putem Srdačne antante) i Španija 1904, što je Nemačka videla kao udarac njenim interesima i preduzela je diplomatske akcije da ga ospori, pa je nemačka vlada je tražila pan-evropsku konferenciju. Provokacija Vilhelma II se može smatrati kao ispitivanje snage Srdačne antante.

Govor je okrenuo francusku javnost protiv Nemačke, i uz britansku podršku, francuski ministar spoljnih poslova Teofil Delkase je zauzeo izazivajući stav. Kriza je svoj vrhunac imala polovinom juna, kada je Delkasea smenio premijer Moris Rovije. Ali do jula Nemačka je postala usamljena i Francuska se složila oko konferencije kojom bi se rešila kriza. I Francuska i Nemačka su zadržali svoje stavove do konferencije; Nemačka je mobilizovala rezervne jedinice krajem decembra, a Francuska je januara 1906. poslala vojsku na granicu.

Konferencija u Alhesirasu, koja je sazvana da bi se rešio nesporazum, je trajala od 16. januara do 7. aprila 1906. Od 13 država koje su učestvovale na konferenciji, Nemačka je jedinu podršku našla u Austrougarskoj. Francuska je imala podršku Velike Britanije, Rusije, Italije, Španije i Sjedinjenih Država. Nemci su na kraju prihvatili sporazum koji je potpisan 31. maja 1906, po kom je Francuska uvela neke unutrašnje promene u Maroku, ali je zadržala kontrolu nad ključnim područjima. Zauzvrat je Nemcima pripao deo Francuskog Konga.

Iako je konferencija u Alhesirasu privremeno rešila Prvu marokansku krizu, nastavljeno nemačko nezadovoljstvo oko stanja u Maroku je dovelo do Druge marokanske krize 1911. i pogoršanja međunarodnih odnosa, što će na kraju dovesti do Prvog svetskog rata.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]