Prvi srpsko-turski rat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prvi srpsko turski rat
Deo Srpsko-turski ratovi (1876—1878)

Bitka za Moravac 1876.
Vreme30. jun 187628. februar 1877.
Mesto
UzrokNevesinjska puška
Ishod Osmanska pobeda
Sukobljene strane
Kneževina Srbija  Osmansko carstvo
Komandanti i vođe
Milan Obrenović
Nićifor Dučić
Mihailo Ilić
Osmansko carstvo Mehmed Ali-paša
Osmansko carstvo Nazim-paša
Osmansko carstvo Zeki-paša
Jačina
130.000 i 160 topova[1] 153.000 i 192 topa[1]
Žrtve i gubici
2.000 3.000

Prvi srpsko-turski rat 1876—1877. (u narodu poznat i kao Javorski rat) se vodio između Osmanskog carstva i Kneževine Srbije nakon ustanka u Hercegovini koji je izbio 1875. Srpska vojska nije bila uspešna u okršaju sa Turskom tokom ovog rata. Posle prvih sukoba sa turskom vojskom pretrpela je poraze na Južnoj Moravi, kod Đunisa i Deligrada. Sa Crnom Gorom nije bila razvijena ratna strategija. Prvi srpsko-turski rat završen je mirom koji je potpisan u Carigradu 28. februara 1877. godine. Srbija je zadržala sve svoje teritorije koje je imala pre rata.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Moć Osmanskog carstva je počela da opada nakon neuspešnog Velikog turskog rata i sve je više smatrano „bolesnikom na Bosforu“. Sa prestankom osvajačkih ratova u državnu blagajnu je prestao da se sliva novac, već su se iz nje morali finansirati odbrambeni ratovi. Sve učestaliji porazi i rasipništvo gurali su državu iz krize u krizu. Spahije se nizu odazivale u sultanove pozive za rat, a svoja imanja dobijena za vreme služenja vojske — spahiluke - su pretvarali u nasledna dobra — čitluke. Janičari su počeli da se žene i bave trgovinom, pa je u vojsci dolazilo do sukoba. Dugogodišnja kriza države otvorila je Istočno pitanje.

Reformski napori sultana Selima III i Mahmuda II nisu urodili plodom zbog gubitaka teritorija. Rusija je anektirala Krim i Gruziju i zagospodarila Crnim morem, Srbija je izborila svoju unutrašnju autonomiju kroz Prvi i Drugi srpski ustanak, Grčka je 1829. izborila nezavisnost, Francuska je 1830. zaposela Alžir, dok se Mehmed Alija 1840. izborio za veliku autonomiju Egipta. Crna Gora je dobila proširenje i teritorijalno razgraničenje sa Osmanskim carstvom.

Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj je odgovaralo opstanak slabog Osmanskog carstva, jer bi na taj način zaustavili Rusiju. Ove dve države su pružile pomoć Osmanskom carstvu protiv Rusije u Krimskom ratu 1856.

Ustanci u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Ustanci u Bosanskom i Rumelijskom ejaletu su izbijali zbog socijalnih i nacionalnih razloga. Omer-paša Latas je skršio otpor bosanskih begova. Ipak, njihovim primirenjem nije ukinut feudalizam, već je država počela da ubira namete koje su ranije uzimale spahije.

U Hercegovini je 1852. izbio ustanak Luke Vukalovića koji je uz prekide trajao do 1862. U Bosni je izbio ustanak 1857. na čelu sa Petrom Popovićem Pecijom, koji je ugušen sledeće godine. Nemiri su naterali Portu da 1859. donese Safersku naredbu za Bosanski pašaluk. Seljak je po njoj bio dužan da plaća trećinu, dok su begovi bili dužni da daju zemlju na obradu. Beg nije raspolagao seljakom i on je mogao napustiti feudalca. Ipak, ovakvim stanjem nisu bili zadovoljni ni feudalci ni seljaci.

Nacionalnu svest Srba u Turskoj budio je rad Ilije Garašanina. Skoro svi istaknuti prvaci su dolazili u Beograd, gde su dobijali pomoć i savete.

Nevesinjska puška[uredi | uredi izvor]

Napad hajduka na turski karavan kod Nevesinja u leto 1875. je uzbunio celu Hercegovinu, a ustanak se potom proširio i na Bosnu.

Ruski dobrovoljci u Srpsko-turskom ratu (Moravski front)[uredi | uredi izvor]

Mihail Černjajev u ilustrovanom kalendaru „Orao“ (1877).

U leto 1876. godine general Mihail Černjajev dolazi u Srbiju sa nekoliko hiljada dobrovoljaca, gde dobija srpsko državljanstvo i postaje glavnokomandujući srpske vojske na Moravskom frontu. Pošto je Aleksinac bio važno čvorište na putu turske vojske, u okolini je i bilo jače utvrđenje srpske vojske. Najznačajnija pobeda, bitka na Šumatovcu, koju je predvodio general Černjajev sa srpskom vojskom (pored ruskih bilo je i italijanskih i bugarskih dobrovoljaca), bila je teška ali srpske pozicije su odlučno odbranjene. Gubici srpske vojske su bili oko 9000 ljudi (35 ruskih oficira) a turski od 15000 do 20000 ljudi.

Tih dana u bitkama oko Aleksinca iskazana je velika požrtvovanost srpskih vojnika koji su odbili nebrojene napade turske vojske, gde su se isticali i pukovnik Komarov, pukovnik Protić, majori Popović i Glišić koji su kasnije i unapređeni. U bici kod Adrovca je poginuo i pukovnik Rajevski (prototip Vronskog u Tolstojevom romanu Ana Karenjina).

Kralj Milan Obrenović je uz čestitku i veliku zahvalnost za dobijenu bitku, glavnokomandujućem Moravsko-timočke vojske, generalu Černjajevu, dodelio najviši stepen Takovskog krsta (koji je tada ustanovljen).

  • Kompozicija Slovenski marš je inspirisana događajima iz Srpsko-turskog rata, 1876. godine, kada se veliki broj ruskih dobrovoljaca borio na strani Srba. Slovenski marš ili Srpsko-ruski marš u Be-molu, op. 31. je muzička kompozicija ruskog kompozitora Petra Čajkovskog.

U ovim bitkama je učestvovao i brigadni general Henri Mekajver koji je takođe dobio Takovski krst.

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Srpska vojska[uredi | uredi izvor]

Srpska vojska, koja je u osnovi bila narodna (milicijska), bez potrebne obuke, discipline i kohezije, sastojala se od I, II i III klase (prema starosti obveznika). Popunjavana je po teritorijalnom principu. Svaki administrativni okrug davao je po jednu brigadu I i II klase i po bataljon III klase, a požarevački okrug dvostruko više, ukupno 36 brigada i 18 bataljona, objedinjenih u 6 divizija (Dunavska, Šumadijska, Južnomoravska, Drinska, Timočka i Zapadnomoravska). Svaka divizija imala je tri brigade I klase i tri II klase, konjički puk, artiljerijski puk (tri baterije po 8 topova), pionirski bataljon, bolničku četu, 4 baterije i komoru. Stajaću vojsku činila su dva bataljona pešadije, dva eskadrona konjice, dva bataljona inžinjerije, 8 poljskih i 4 brdske baterije (ukupno oko 5.000 ljudi). Do objave rata 30. juna 1876. mobilizacija, koncentracija i strategijski razvoj srpske vojske bili su završeni: ukupno je mobilisano 124.000 ljudi (162 bataljona pešadije i 21 eskadron konjice) i 160 topova, bez tvrđavske artiljerije i 18 bataljona III klase. Pored toga, pred rat je došlo oko 5.000 dobrovoljaca, najviše Srba iz Turske i Austrije, zatim Rusa, Bugara i Italijana.[1]

Naoružanje i oprema[uredi | uredi izvor]

Naoružanje srpske vojske bilo je zastarelo: pešadija I klase naoružana je ostragušama Pibodi, II klase ostragušama Grin, III klase starim ruskim i belgijskim sprednjačama, konjica sabljom i zastarelim karabinom (sistema Grin i Pibodi)[2], a artiljerija zastarelim topovima La It (franc. La Hitte).[1] Oficiri narodne vojske i konjica stajaće vojske imali su belgijske revolvere Lefoše-Frankote model 1871.[3]

Od odela I klasa dobila je bluzu, šinjel, čakšire i šajkaču, II klasa samo šinjel i šajkaču, a III klasa je ratovala u svom odelu. Opanak je bila obuća za celu vojsku. Komora je bila na tovarnim konjima i kolima s konjskom i volovskom vučom.[1]

Turci[uredi | uredi izvor]

Turska vojska određena za rat protiv Srbije imala je 153 bataljona pešadije, 192 topa, 62 eskadrona konjice i 12 pionirskih četa, ukupno oko 133.000 vojnika i 20.000 bašibozuka. U Bosni je koncentrisano 25.000 vojnika, Kod Sjenice i Nove Varoši 15.000, Novog Pazara 18.000, Vidina 15.000 i Niša 35.000 vojnika, a očekivalo se pojačanje od 25.000 vojnika iz Bugarske i Trakije. Turski ratni plan predviđao je glavnim snagama ofanzivu od Niša pravcem Aleksinac-Paraćin.[4]

Naoružanje i oprema[uredi | uredi izvor]

Glavnina turske vojske bila je stajaća (profesionalna) i savremeno opremljena za ono vreme. Pešadija je bila naoružana britanskim ostragušama Martini-Henri, a artiljerija nemačkim topovima Krup. Odelom i ostalom opremom turska vojska bila je znatno bolje snabdevena od srpske.[4]

Ratne operacije[uredi | uredi izvor]

Srpske vojskovođe 1876.
General Vlajković s dobrovoljcima prelazi Drinu
Prvi red: Đoka Vlajković, Horvatović, Franja Zah, Kosta S. Protić, A. Orešković, Sava Grujić.
Drugi red: Tih. Nikolić, M. G. Černjajev, Petar Vukotić, Ilija Čolak-Antić.
Srednji red: Milan M. Obrenović IV., Nikola I. Petrović-Njegoš. Predzadnji red: Milojko Lešjanin, Ranko Alimpić, Božo Petrović, Valdemar Beker. Zadnji red: Nićifor Dučić, K. Bučević, Ilija Plamenac, Mašo Vrbica, Gr. Mišković, Paja Putnik.

Razgraničeno vojište[uredi | uredi izvor]

Neposredno pred početak operacije, u vreme koncentracije i razvoja vojske, na zahtev srpske vlade izmenjen je koncept ratnog i operacijskog plana. Umesto da se preduzme odlučna ofanziva sa većinom snaga na Moravskom vojištu, odlučeno je da se preduzmu napadna dejstva na svim vojištima pa je, radi toga, naređeno pregrupisavanje trupa koje su već bile u pokretu prema ranije usvojenom planu koncentracije. Takav zaokret u primeni već usvojenog ratnog plana svedoči ne samo o nedopustivom mešanju političara kao nestručnih lica u vođenju ratnih operacija, već i o neodmerenim političkim ambicijama vlade, s obzirom na ograničene mogućnosti vojske i zemlje, u kojima se, istina, ogledala opšta težnja čitavog srpskog naroda da se oslobodi Bosna, Stara Srbija i Raška oblast, kao i uticaj shvatanja o velikom strategijskom značaju Raške oblasti i Starog vlaha gde se nalazila turska vojska koja je Rašku oblast držala kao tampon zonu između Srbije i Crne Gore. Dakle, ideja o oslobođenju Raške oblasti, koje bi omogućilo odsecanje Bosne od Istanbula i istočnih oblasti turskog carstva i omogućilo spajanje Srbije i Crne Gore, toliko je bila snažna u Srbiji da su tom cilju bili podređeni gotovo svi drugi ciljevi rata. Ta ideja bila je prisutna u mislima svih Srba.

Na istorijskom Deligradu 30. juna knez Milan je pred vojskom u svečanoj objavi rata Turskoj pročitao vojnicima: '"Na nas je iz veoma dugačke proklamacije najviše podejstvovao onaj stav gde se objavljuje da Srbija stupa u rat u savezu sa bratskom nam Crnom Gorom. Dakle, od Kosova razdvojeni, evo nas opet da se pod jednom srpskom zastavom borimo za slobodu i ujedinjenje svega srpskog naroda na Balkanskom poluostrvu. Neka je sa srećom da Bog da!"'[5]

Pišući o svečanoj objavi rata Turskoj, koju je knez Milan pročitao pred vojskom na istorijskom Deligradu, 30. juna, Sava Grujić je zapisao: "Na nas je iz veoma dugačke proklamacije najviše podejstvovao onaj stav gde se objavljuje da Srbija stupa u rat u savezu sa bratskom nam Crnom Gorom. Dakle, od Kosova razdvojeni, evo nas opet da se pod jednom srpskom zastavom borimo za slobodu i ujedinjenje svega srpskog naroda na Balkanskom poluostrvu. neka je sa srećom da Bog da!"

Knez Milan Obrenović u uniformi srpske vojske

Nažalost, izvršena izmena u ratnom i operacijskom planu poremetila je čitav ratni koncept srpskog Generalštaba. To je bio glavni uzrok neuspelih napada srpske vojske na niškom, drinskom i ibarskom pravcu.

Arhimandrit Nićifor Dučić, komandant dobrovoljaca na javorskom frontu

Srbija je objavila rat Turskoj 30. juna 1876, pošto su mobilizacija, koncentracija i strategijski razvoj srpske narodne vojske uspešno izvršeni. Ukupno je mobilisano 162 bataljona pešadije, 36 baterija, 21 eskadron konjice (oko 124.000 ljudi i 160 topova) operativne vojske, uz još oko 5.000 dobrovoljaca. Srpske snage bile su podeljene na četiri odvojena ratišta: Moravska vojska (71 bataljon[a], 17 baterija i 15 eskadrona, ukupno oko 67.000 ljudi) imala je zadatak da napreduje dolinom Južne Morave i zauzme Niš, Timočka vojska (34 bataljona[b], 6 baterija i 2 eskadrona, ukupno oko 20.000 ljudi) imala je da prodre u Bugarsku, Ibarska vojska (32 bataljona[v], 6 baterija i 2 eskadrona, ukupno oko 25.000 ljudi) imala je da prodre u Sandžak i zauzme Novi Pazar i Sjenicu, dok je Drinska vojska (12 bataljona, 4 baterije i 1 eskadron, ukupno oko 11.500 ljudi) trebalo da brani granicu na Drini.[6]

[7][8][9]

Drinski front[uredi | uredi izvor]

Dana 2. jula 1876. godine, sve četiri glavne srpske vojske prešle su granicu na otomansku teritoriju, nadajući se da će podstaći masovni ustanak hrišćanskog stanovništva. Međutim, lokalna podrška srpskim oslobodiocima od osmanske vlasti uglavnom je izostala: ukupno se srpskoj vojsci pridružilo ne više od 3.000 hrišćanskih ustanika, što nije bilo dovoljno da napravi razliku.[6]

[7][8][9]

Na zapadnoj granici, srpska vojska od oko 20.000 ljudi prešla je Drinu i upala u Bosnu, ali nije uspela da zauzme Bijeljinu i posle nekoliko dana se povukla nazad u Srbiju, gde je ostala u defanzivi do kraja rata.[6]

Timočki front[uredi | uredi izvor]

Na istočnoj granici, srpska Timočka vojska (oko 25.000 vojnika) upala je u osmansku Bugarsku i napredovala na Kulu, ali je preduhitrena od strane osmanske vojske iz Vidina (oko 10.000 vojnika), koja je potom prešla u ofanzivu na srpsku teritoriju i zauzela Veliki Izvor kod Zaječara (3. jula). Timočka vojska je tako odmah prinuđena da pređe u defanzivu, a srpska Vrhovna komanda poslala je naređenje Moravskoj vojsci(oko 68.000 ljudi), da je pojača, prekinuvši glavnu srpsku ofanzivu na južnoj granici, prema Nišu, posle samo nekoliko dana. Međutim, srpski pokušaj da potisne Osmanlije na istočnoj granici teško je poražen u bici kod Velikog Izvora (6-11. jul).[6][7][8][9]

Moravski front[uredi | uredi izvor]

Posle osmanske pobede u bici kod Velikog Izvora, srpska Timočka i Moravska vojska su potisnute (15. jul – 6. avgust), a osmanske snage zauzele su Zaječar i Knjaževac. Međutim, turska istočna vojska nije bila u mogućnosti da se dalje probije u užu Srbiju na istočnom frontu, zbog veoma neravnog i neprohodnog planinskog terena istočne Srbije. U stvari, iako su Osmanlije uspešno zauzele dolinu Timoka, jedini put odatle u ostatak Srbije vodio je preko dva planinska prevoja (Čestobrodica i Bovanska klisura kod Sokobanje), koje je srpska Timočka vojska već bila utvrdila i posela za odbranu. Dakle, glavna osmanska vojska (oko 60.000 vojnika) morala je da napadne sa juga, iz svoje glavne baze u Nišu, dolinom Morave.[6][7][8][9]

Međutim, srpsku južnu granicu i dolinu Morave branili su jako utvrđeni gradovi Aleksinac i Deligrad, koji je bio baza glavnine srpske vojske, od oko 68.000 vojnika, sa više od 100 topova. Tako je prvi osmanski napad na Aleksinac (23. avgusta) bio snažno odbijen u Šumatovačkoj bici. Shvativši da su glavna srpska utvrđenja u Aleksincu (na istočnoj obali Morave) bila previše jaka da bi se zauzela frontalnim napadom, osmanska komanda je poslala najveći deo svojih snaga na zapadnu obalu Morave, gde su srpska utvrđenja bila slaba i udaljena jedna od drugih. Takvom strategijom, na zapadnoj obali Morave osmanske snage su uspešno potukle srpsku vojsku u bitkama kod Adrovca (1. septembra), Kreveta (1. oktobra) i Velikog Šiljegovca (19. oktobra). Posle pada Đunisa 29. oktobra, poslednjeg srpskog utvrđenja na zapadnoj obali Morave, srpski južni front je praktično probijen. Upravo u tom trenutku intervenisala je vlada Ruskog carstva, postavivši ultimatum Porti da Srbiji i Crnoj Gori odobri primirje u roku od 48 sati ili da se suoči sa ruskom vojnom intervencijom. Takvo primirje u trajanju od dva meseca odobreno je 1. novembra 1876. godine i produženo do 1. marta 1877. godine, kada je potpisan definitivni mirovni ugovor između Osmanskog carstva i Kneževine Srbije. Ugovor je sačuvao status kvo.[6][7][8][9]

Ibarski (Javorski) front[uredi | uredi izvor]

Srpska Ibarska vojska od oko 11.500 ljudi krenula je na Sjenicu i Novi Pazar, ali je poražena u prvoj bici na Kalipolju i prinuđena da se povuče na planinu Javor, gde je vodila nekoliko odbrambenih bitaka do kraja rata.[6][7][8][9]

U obimnoj literaturi o Srpsko-turskim ratovima 18761878. godine podrobno su rekonstruisane operacije na svim vojištima, posebno borbe na Javorskom frontu. Već i ta činjenica svedoči koliki je značaj pridavan oslobođenju Raške oblasti, koliki je njen strategijski značaj. Posle izvršenih izmena u planu koncentracije, na Ibarskom vojištu Srbi su koncentrisali 24.000 boraca za oslobođenje Raške oblasti pod nazivom „Ibarska vojska“ i pod komandom generala Franje Zaha.

Ibarska vojska bila je podeljena u tri kolone:

Vukajlo Božović
Knez Milan kreće u rat 1876

Glavna kolona određena je za operacije pod neposrednom komandom generala Zaha na pravcu Javor - Sjenica;

Na tom vojištu Turci su imali jedan i po put jače snage (oko 33.000 ljudi) i to:

Koncentraciju turskih snaga na Ibarskom vojištu, koje je i za Turke u tom ratu bilo sporedno vojište, pokazuje da su Turci pridavali ogroman značaj odbrani „bosanske uade“. Budući da su Turci imali uređene položaje za odbranu i nadmoćniju snagu od Srba na tom vojištu, srpske trupe nisu imale realne šanse da postignu ozbiljniji operativni uspeh. Tako se i dogodilo. Jedino je arhimandrit Dučić sa svojim dobrovoljcima imao lep uspeh prodorom od Uvca prema Kokinom Brodu i Novoj Varoši koje je oslobodio. Dučić je prvi srpski komandant koji je presekao turski „bosanski put“ preko Raške oblasti. Ali osim tog divnog podviga za ponos i pesmu, uspeh Dučićevih dobrovoljaca nije se dublje odrazio na tok ratnih događaja u Raškoj oblasti.

Glavna kolona pod komandom generala Zaha, koja je napadala preko Sjeničkog polja, poražena je već prvog dana, jer se uputila preko otvorenog Sjeničkog polja, usred dana pravo na utvrđene turske položaje na Kalipolju bez potrebne artiljerijske zaštite i čvrsto organizovanog sadejstva angažovanih jedinica. Zah je u trenutku kada se srpska pešadija pokolebala, ušao u streljački stroj da je osokoli. Pod njim su Turci, čak, puščanim metkom ubili konja. On je i dalje hrabrio vojnike. Ali, sve je bilo uzalud. Napad preko Sjeničkog polja je propao. Jova Ristić je s razlogom svalio krivicu na Franju Zaha za neuspeh napada Ibarske vojske na sjedničkom pravcu, ali je preterao kada je za njega rekao da mu je „stran vojnički zanat“, mada mu je bilo poznato, kao vodećem ministru u ratnoj vladi Srbije, da je Franjo Zah osnovao Vojnu akademiju (Artiljerijsku školu), da je bio prvi načelnik Generalštaba i predsednik Ratnog saveta i da je sa tih položaja dao veliki doprinos izgradnji i pripremi oficirskog kora i srpske vojske za rat.

Neuspela srpska ofanziva[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Velikog izvora.
Srbi prodiru na Mramor.
Odmor posle boja, slika Đure Jakšića posvećena junacima srpsko-turskog rata.

Kolona koja je upućena preko Raške na Novi Pazar, odstupila je pre nego što je ušla u borbu. Jedna manja kolona, koju je uz Ibar predvodio kapetan Mihailo Ilić, postigla je izvestan uspeh, ali se i ona ubrzo povukla na polazni položaj zbog povlačenja glavne kolone sa novopazarskog pravca, jer je ostala usamljena u dubini neprijateljskog rasporeda. Na neuspeh Ibarske vojske u celini uticalo je i to što je izostalo sadejstvo između srpske i crnogorske vojske u toku operacija u Raškoj oblasti, budući da je crnogorski knjaz Nikola uputio glavninu svoje vojske u Hercegovinu da proširi svoje granice u Hercegovini i prema srednjem Jadranu, pošto je ugovorom o savezu sa Srbijom obezbedio znatne teritorijalne dobitke u toj oblasti.

Pošto je srpska ofanziva na Ibarskom frontu propala, jer nije dobro ni vođena, Turci su prešli u protivnapad s ciljem da se preko Javora i dolinom Moravice, probiju prema Čačku, u dolinu Zapadne Morave, i ugroze pozadinu glavnih srpskih snaga na Moravskom vojištu.

Srpske snage na Ibarskom frontu su se, blagodareći hrabrosti i veštini komandanata kakvi su bili major Mihailo Ilić, potpukovnici Petar Borisavljević i Jevrem Vukosavljević, pribrale i u višemesečnim borbama suzbile sve turske napade i pokušaje prodora u dolinu Zapadne Morave, tako da su održale liniju fronta u zoni graničnih planina. Tako je, dakle, Ibarska vojska odbranila granicu na Javorskom frontu i zaštitila pozadinu vojske na glavnom vojištu, te tako ispunila onaj zadatak koji je odgovarao njenoj snazi i adekvatnom zadatku u tom ratu protiv Turske.

Neuspeh Ibarske vojske donekle stoji i u vezi sa izostankom sadejstva Crnogorske vojske. Naime, pre zaključenja ugovora o savezu između Srbije i Crne Gore, knjaz Nikola je, za ulazak Crne Gore u rat, tražio i dobio 40.000 od 70.000 dukata, koliko je Srbija imala gotovine. Prema Ugovoru o savezu između dve srpske kneževine, koji je 16. juna zaključen u Mlecima, podrazumevalo se i operativno sadejstvo dve bratske vojske. Međutim, na zahtev knjaza Nikole Petrovića, naznačena je linija razgraničenja između vojišta srpske i crnogorske vojske u starovlaškoj oblasti. Pošto je ugovorom osigurao deo teritorije u novopazarskom Sandžaku, knez Nikola je okrenuo svoju vojsku da zauzme Hercegovinu i južni deo Dalmacije. Tako je, zbog posebnih političkih kalkulacija i ambicija, ugrožen uspeh u ratu obeju kneževina ne samo na Ibarskom vojištu nego i u čitavom ratu.

Tada je propuštena prilika da se presecanjem turskog „bosanskog puta“ oslobodi Raška oblast ili bar Stari vlah pre nego su se Austrougarska i Rusija sporazumele o ishodu Srpsko-turskog rata.

Rajhštatski sporazum[uredi | uredi izvor]

Bojno polje

Naime, srpska ofanziva na Ibarskom vojištu počela je i neuspešno se završila 7. jula, a sastanak austrougarskog cara Franca Jozefa i ruskog imperatora Aleksandra II i njihovih ministara Andrašija i Gočakova održan je u Rajštatskom dvorcu u Češkoj 8. jula. Oni su se tada dogovorili da se ograniče rezultati Srpsko-turskog rata, pošto je Austrougarska odbila ruski memorandum 1875. godine da se srpskom narodu u Bosni i Hercegovini da autonomija. Rusija je bila primorana, budući da nije mogla da prisili suparnicu na pozitivan odnos prema njenom predlogu i pridobije druge garantne sile (koalicione partnere iz Krimskog rata) da je podrže, da ide na kompromis sa Austrougarskom. Do tada je Rusija u Istočnom pitanju težila da ide zajedno sa Austrougarskom. Ali kada je ova iskazala posebne interese, Rusija je u datim okolnostima shvatila da privremeno mora ići na ustupke i da u rešavanju Istočnog pitanja i oslobođenja slovenskih naroda turske vlasti neće moći da ide sa Bečom na Istanbul, kako je do tada mislila, već da će morati krenuti obrnutim putem: preko Istanbula na Beč, tj. prvo se obračunati sa Turskom pa sa Austrougarskom da bi ostvarila svoje strategijske ciljeve u trenutku raspada turske imperije. U Beču su dobro uočili težnju Rusije da reši Istočno pitanje prema svojim interesima, ali i njenu trenutnu nemoć za samostalnu akciju, kao i sopstvenu nezgodu da se oštro suprotstavi Rusima, pa su se u takvim okolnostima dva cara dogovorila u Rajhštatu da se ograniče rezultati Srpsko-turskog rata tako da ne budu previše okrnjeni interesi ni jednog od partnera.

O Rajhštatskom sporazumu dva cara sačuvane su dve zabeleške: grofa Andrašija i kneza Gorčakova. U zabeleškama obojice ministara stoji da su se carevi dogovorili da se „u sadašnjem trenutku“ obe strane pridržavaju „principa nemešanja“, zatim da se ne dopusti ni pobeda ni poraz zaraćenih strana.U slučaju uspeha Turske dogovoreno je da će se obe države založiti da se „vaspostavi status kvo“ u Srbiji, a u Bosni i Hercegovini da se sprovedu administrativne reforme. U slučaju, pak, srpske pobede i raspada Turske, u šta je malo ko verovao, obe strane su se obavezale da „neće pomoći obrazovanje velike slovenske države“ na Balkanu. Što se tiče ostalih tačaka sporazuma koje se odnose na ograničenje rezultata i posledica eventualne srpske pobede, njihove interpretacije znatno se razlikuju: prema zabelešci Gorčakova, Austrougarska je pod pritiskom Rusije pristala na uvećanje Srbije i Crne Gore tako što je Srbija trebalo da dobije „izvesne delove Stare Srbije i Bosne", a Crna Gora celu Hercegovinu i luku na Jadranskom moru. Ova tačka u Andrašijevoj zabelešci u odnosu na Srbiju interpretirana je na sličan način, dok je za Crnu Goru navedeno da je bilo predviđeno da dobije samo jedan deo Hercegovine bez pominjanja luke na Jadranu. Dalje, u Andrašijevoj zabelešci stoji: „Ostali deo Bosne i Hercegovine anektiraće Austrougarska", dok u zabelešci Gorčakova stoji da je Austrougarskoj priznato pravo da anektira samo „tursku Hrvatsku i neke delove Bosne, koji se graniče s njom, prema planu koji će biti naknadno utvrđen“. U ruskoj zabelešci nema ni pomena o saglasnosti da Austrougarska anektira Hercegovinu. Za slučaj potpunog raspada Turske, u ruskoj zabelešci navedeno je da Rumunija i Bugarska postanu nezavisne kneževine, a u Andrašijevoj zabelešci da postanu autonomne pokrajine Turske i da takvu autonomiju dobije i Albanija, dok se u Ruskoj zabelešci Albanija uopšte ne pominje, itd.

Rajhštatski sporazum[uredi | uredi izvor]

Rajhštatski sporazum najrečitije svedoči o međunarodnom položaju dveju država čiji su se suvereni sastali u Češkoj na početku Srpsko-turskog rata. Austrougarska, imajući Nemačku iza sebe, mogla je da prisili Rusiju na krupne ustupke, dok je Rusija, da bi izbegla sukob sa novom koalicijom s kakvom se tukla u Krimskom ratu, morala da popušta ne samo na štetu Južnih Slovena, već i na uštrb svojih bitnih interesa. Ipak, taj sporazum omogućavao je Srbiji i Crnoj Gori, uz malo više ratne sreće, da prošire svoje granice. Ali je, isto tako, spasavao Srbiju i Crnu Goru od eventualnog poraza u ratu protiv Turske za slučaj neuspeha njihovih vojski na bojnom polju. Naime, taj sporazum omogućio je Rusiji da posle prodora Turaka na Moravskom vojištu i pada Đunisa, kada je ratna sreća potpuno prešla na tursku stranu, interveniše u korist Srbije. Na ultimativan zahtev ruskog cara Aleksandra II Porti, primirje je sklopljeno 1. novembra 1876. godine. Turska je morala da prekine ratne operacije i zaključi primirje. Crna Gora je bila uključena u primirje, ali su pregovori o miru vođeni posebno. Tako je Srbija potpisala mir 28. februara 1877. godine sa Turskom na bazi "status quo ante bellum". Pregovori sa Crnom Gorom su nastavljeni do 24. aprila 1877. godine, kada je Rusija objavila rat Turskoj, a dva dana kasnije isto je učinila i Crna Gora.[10]

Statistika Srpsko-crnogorsko-turskog rata[uredi | uredi izvor]

Strana Populacija 1876 g. Snage Mrtvi Ranjeni Umrlo od gladi i bolesti
Kneževina Srbija 1 600.000 100.000 877 2 999 1534
Knjaževina Crna Gora 115 000 28 000
Ukupno 1 715 000 128 000 5877
Osmansko carstvo 41.000.000 139 000 1 000 2000
Ukupno 42 715 000 267 000 6877

Galerija[uredi | uredi izvor]


Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 9, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1975), str. 116-122
  2. ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 4, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str. 233
  3. ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 8, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1974), str. 146-147
  4. ^ a b Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 9, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1975), str. 116-122
  5. ^ „Austrougarski klin razdvajanja Srbije i Crne Gore”. Srpsko nasleđe. Arhivirano iz originala 09. 10. 2021. g. Pristupljeno 9. 10. 2021. 
  6. ^ a b v g d đ e Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 9, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1975), str.117-119
  7. ^ a b v g d đ Király, Béla; Stokes, Gale (1985). Insurrections, wars, and the Eastern crisis in the 1870s. War and society in East Central Europe. Boulder, Colo. New York: Social science monographs Columbia university press. str. 261–318. ISBN 978-0-88033-090-9. 
  8. ^ a b v g d đ Mayers, Carl (1877). Der Serbisch-Türkische Krieg im Jahre 1876. Wien: Bloch & Hasbach. str. 113. 
  9. ^ a b v g d đ Hitchins, Keith (septembar 1968). „David MacKenzie, The Serbs and Russian Pan-Slavism 1875-1878. Ithaca: Cornell University Press, 1967. Pages xx, 365. $10.”. Slavic Review (na jeziku: engleski). 27 (3): 489—490. ISSN 0037-6779. doi:10.2307/2493354. Pristupljeno 22. 5. 2023. 
  10. ^ Ćirković 2004, str. 232.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Greška kod citiranja: Postoje oznake <ref> za grupu s imenom „lower-alpha“, ali nema odgovarajuće oznake <references group="lower-alpha"/>