Primož Roglič

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Primož Roglič
Roglič 2019.
Lični podaci
Puno imePrimož Roglič
NadimakRogla, Roglifikacija[1] zgnječeni snovi[2]
Datum rođenja(1989-10-29)29. oktobar 1989.(34 god.)
Mesto rođenjaTrbovlje, SFR Jugoslavija
DržavljanstvoSlovenija
Visina1,77 m[3]
Masa65 kg
Timske informacije
Trenutni tim
Bora—hanzgro
Disciplinadrumski
Tip vozačabrdaš, hronometraš
Profesionalna karijera
2013—2015Adria Mobil
2016—2023LotoNL–jumbo[4][5]
2024—Bora—hanzgro
Uspesi
Điro d’Italija
Điro d’Italija1 (2023)
Vuelta a Espanja
Vuelta a Espanja3 (2019, 2020, 2021)
Klasifikacija po poenima2 (2019, 2020)
Glavne etapne trke
Tireno—Adrijatiko2 (2019, 2023)
Pariz—Nica1 (2022)
Vuelta a Katalunja1 (2023)
Vuelta al Pais Basko2 (2018, 2021)
Tur de Romandi2 (2018, 2019)
Kriterijum di Dofine1 (2022)
Monumentalni klasici
Lijež—Bastonj—Lijež1 (2020)
Prvenstva
Nacionalni šampion
(drumska trka)
1 (2020)
Nacionalni šampion
(vožnja na hronometar)
1 (2016)
Druge trke
Tur of Slovenija 2 (2015, 2018)
Volta ao Algarve 1 (2017)
UAE Tur 1 (2019)
Điro del’Emilija 3 (2019, 2021, 2023)
Tre vali Varezine 1 (2019)
Milano—Torino 1 (2021)
Vuelta a Burgos 1 (2023)
Ostalo
UCI Evropa tur2 (2019, 2020)
UCI svetski renking2 (2019, 2020)
Velo d’Or1 (2020)
Ažurirano: 21. avgust 2023.

Primož Roglič (Trbovlje, 29. oktobar 1989) slovenački je profesionalni biciklista od 2013. godine i bivši ski skakač, koji trenutno vozi za holandski UCI vorld tur tim Bora—hanzgro.[6] Trostruki je pobjednik Vuelta a Espanje, gdje je dva puta osvojio i klasifikaciju po poenima. Jednom je osvojio Điro d’Italiju, koju je jednom završio i na trećem mjestu, dok je jednom završio Tur de Frans na drugom mjestu. Po dva puta je osvojio Tur de Romandi i Tireno—Adrijatiko, dok je po jednom osvojio Vuelta al Pais Basko, Pariz—Nicu, Lijež—Bastonj—Lijež, Vuelta a Katalunju i Vuelta a Burgos, kao i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u vožnji na hronometar. Osvojio je dva puta UCI svjetski renking, a dobio je i nagradu Velo d’Or, za biciklistu godine.

Karijeru je počeo kao skijaški skakač, nakon čega je počeo profesionalnu karijeru kao biciklista 2013. u timu Adria mobajl. Godine 2014. osvojio je trku Slovenija—Hrvatska, dok je 2015. osvojio trke Tur of Slovenija i Tur d’Azerbejdžan. Godine 2016. prešao je u tim LotoNL–jambo. Osvojio je prvenstvo Slovenije u vožnji na hronometar, nakon čega je vozio prvu grand tur trku — Điro d’Italiju, gdje je ostvario jednu etapnu pobjedu. Godine 2017. osvojio je Volta ao Algarve, nakon čega je vozio Tur de Frans i ostvario jednu etapnu pobjedu (prva etapna pobeda Slovenaca). U finišu sezone osvojio je srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u vožnji na hronometar.[7] Godine 2018. osvojio je Vuelta al Pais Basko, Tur de Romandi i Tur of Slovenija, dok je Tur de Frans završio na četvrtom mjestu, uz jednu etapnu pobjedu.

Godine 2019. osvojio je UAE Tur, Tireno—Adrijatiko i Tur de Romandi, nakon čega je Điro d’Italiju završio na trećem mjestu, uz dvije etapne pobjede, dok je na šest etapa nosio lidersku majicu. U finišu sezone, osvojio je Vuelta a Espanju, uz jednu etapnu pobjedu i osvojenu klasifikaciju po poenima. Godine 2020. osvojio je prvenstvo Slovenije u drumskoj vožnji, dok je vožnju na hronometar završio na drugom mjestu. Sezona je bila prekinuta od marta do avgusta zbog pandemije kovida 19; nakon nastavka sezone, osvojio je Tur de l’En, dok je Tur de Frans završio na drugom mjestu, uz jednu etapnu pobjedu. Bio je lider Tura od devete etape do hronometra na pretposlednjoj, etapi 20, na kojem je imao prednost od 56 sekundi ispred Tadeja Pogačara, ali je izgubio skoro dva minuta i završio je Tur 59 sekundi iza Pogačara. U finišu sezone, osvojio je prvi monumentalni klasik — Lijež—Bastonj—Lijež, nakon čega je osvojio Vuelta a Espanju drugu godinu zaredom, uz četiri etapne pobjede i osvojenu klasifikaciju po poenima. Zahvaljujući dobrim rezultatima, osvojio je UCI svjetski renking drugu godinu zaredom, a dobio je i nagradu Velo d’Or, za biciklistu godine 2020.

Godine 2021. osvojio je Vuelta al Pais Basko trku, dok je Fleš Valon završio na drugom mjestu. Na Pariz—Nici je ostvario tri etapne pobjede i bio je lider do poslednje etape, kada je izgubio dosta vremena zbog padova. Bio je lider tima na Tur de Fransu, gdje je, zbog više padova, izgubio dosta vremena i napustio je trku. Oporavio se na vrijeme za Olimpijske igre i osvojio je zlatnu medalju u vožnji na hronometar, nakon čega je osvojio Vuelta a Espanju po treći put zaredom, uz četiri etapne pobjede i četiri druga mjesta. Godine 2022. osvojio je Pariz—Nicu i Kriterijum di Dofine, nakon čega je bio lider tima na Tur de Fransu zajedno sa Jonasom Vingegorom. Zbog padova izgubio je dosta vremena u napustio je trku poslije etape 14. Oporavio se na vrijeme za Vuelta a Espanju, gdje je bio na drugom mjestu do etape 16, nakon čega je morao da napusti trku zbog pada. Godine 2023. osvojio je Tireno—Adrijatiko uz tri etapne pobjede i Vuelta a Katalunju uz dvije etapne pobjede i tri druga mjesta. U maju, osvojio je Điro d’Italiju, 14 sekundi ispred Gerenta Tomasa, nakon što je na brdskom hrinometru na pretposlednjoj etapi nadoknadio zaostatak od 26 sekundi. Vuelta a Espanju je završio na trećem mjestu, a u oktobru je potpisao ugovor sa timom Bora—hanzgro.

Kao skijaški skakač[uredi | uredi izvor]

Roglič se na početku bavio skokovima, od 2003 do 2011. godine. 2007.  postao je i omladinski šampion sveta.[8] Njegov lični rekord je 183 metra na skakalištu u Oberstdorfu, Nemačka  2011. godine. Na domaćem skakalištu pretrpeo je padac (2007)  na skakalištu bratov Gorišek u Planici, Slovenija.[9][10]

Biciklistička karijera[uredi | uredi izvor]

Prvi nastup na Điru D'Italija je imao 2016,[11], gde je iznenadio sa drugim mestom u startnom hronometru u Apeldornu, gde je bio jednu stotinku sekunde sporiji od pobednika Tom Dumulena.[12] Pobedio je 9. etapu, hronometar dug 40,5 km u gradu Chianti. U 2016. godini osvojio je 10. mesto u trci na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru. U junu 2017. godine imenovan je na startnoj listi za trku Tur de Frans.[13] Uspešan je bio u 15. etapi gde je došao kao četvrti na cilj, prije toga je bio i drugi po broju poena u brdskoj klasifikaciji. Prvu etapnu pobedu ostvario je na kraljevskoj, brdskoj, etapi 19. jula 2017, gde je glavni prelaz bio Kol de Galibije.

2018[uredi | uredi izvor]

U martu 2018. pobedio je na trećoj etapi na trci Tireno—Adrijatiko, koja je imala cilj na usponu Treva. 5. aprila pobedio je na hronometru na četvrtoj etapi na trci Vuelta al Pais Basko i u ukupnom poredku stigao je na 1. mesto koje je zadržao do kraja pa je pobedio Tur po Baskiji 2018. 24. aprila osvojio je treče mesto na prvoj etapi Tura po Romandiji (franc. Tour de Romandie). U aprilu osvojio je drugu etapnu trku 2018. godine - Tur po Romandiji, koja se vozi po švajcarskoj Romandiji. U junu pobedio je 4. (brdsku) i 5. (hronometar) etapu trke Tur of Slovenija pa je tako i u generalnom plasmanu ostao na prvom mestu i osvojio Tur of Slovenija 2018. U septembru osvojio je treče mesto na Turu po Britaniji, gde je sa timom osvojio je 5. etapu (timski hronometar), time je bio vodeči u generalnom plasmanu za jedan dan, prvo mesto je izgubio u 6. (brdskoj) etapi. Sa timom Loto Džambo je bio i prvoplasirani tim na Trki po Britaniji.

Svetsko prvenstvo u Inzbruku

Velike nade polagao je na svetskom prvenstvu u Inzbruku. Roglič je bio glavni kandidat u slovenačkoj reprezentanci[14], koju su činili Primož Roglič (LotoNL–Jambo), Matej Mohorič (Bahrein—Merida), Jan Polanc (UAE Emirati), Jan Tratnik (CCC Sprandi Polkovice), Simon Špilak (Katjuša-Alpesin), Luka Pibernik (Bahrein—Merida), Domen Novak (Bahrein—Merida) i Grega Bole (Bahrein—Merida); svega čak 8 članova ekipe.[15] Jaka ekipa Slovenije sa Rogličem je bila i favorit za osvajanje medalje, pogotovo jer je gorski profil pruge bio pisan Rogliču. Nadu za medalju sprečio je pad Rogliča 60 km ispred cilja (Roglič je pao u krivini na mestu "bifeja" sa natovarenom kesom), nakon čega su veliki doprinos da ga dovedu nazad do glavne grupe dali Simon Špilak i Jan Polanc, uprkos tome za veči uspeh na završetku nestalo je energije baš zbog lovljenja glavne grupe.[16] Roglič je završio na 34. mestu. Razočaranje je bilo veliko, kod publike i samih biciklista.

2019[uredi | uredi izvor]

Tireno-Adrijatiko

Prva etapa je bila timski hronometar, gde je pobedila ekipa Mičelton—Skota u kojoj je vozio i Adam Jejts. sa kim je Roglič vodio bitku oko generalne pobede. U prvoj etapi Rogličev tim je zaostao za sedam sekundi. U četvrtoj etapi u culjnom sprintu zauzeo je drugo mesto (pobedio je Sergej Lucenko - Astana) i dobio 2 bonifikacijske sekunde prema Jejtsu, koji je završio kao treći. Situacija je bila obrnuta u petoj etapi koja se završila usponom na Rekanati. Jejts je uzeo drugo mesto a Roglič treće i u generalnom plasmanu zauzeo je drugo mesto, iza Adama Jejtsa, sa zaostaotkom 25 sekundi. U posljednjoj sedmoj etapi, individualni hronometar u San Benedeto del Tronto Roglič je zauzeo jedanajsto mesto i u generlanom plasmanu završio trku kao prvi, Adam Jejts je zauzeo 48. mesto a razlika je bila samo 0,6 sekunde u korist Rogliča.[17][18]

2020[uredi | uredi izvor]

Državno prvenstvo Slovenije u hronometru 2020. Uspon na Pokljuku, gde je Roglič koristio hronomentar biciklo (slika levo) i izgubio prvo mesto od Tadeja Pogačara (drumsko biciklo) za 8.5 sekundi. Pogačar je koristio kombinaciju hronometar-drumsko biciklo, uz menjanje na početku brda. Kombinaciju je sa mehaničarom ekipe Emirata doveo do potpunosti koja je nekoliko meseci kasnije dovela do velike pobede na 2020 Tur de Fransu upravo nad Primožem Rogličem

2019. godine već je bilo poznato da će Roglič, treći sa 2019 Điro d’Italije i pobednik 2019 Vuelte a Espanja, sa njegovim timom Džambo-Visma biti glavni konkurent za osvajanje Tur de Fransa, pored Egana Bernala iz britanske ekipe Ineos. 2020. ekipu je ojačao Tom Dimulen, koji je prešao iz ekipe Sanveb. Pored toga u ekipi su već bili Vot van Aert, Sep Kus, Robert Gesink, Stiven Krojsvajk i Toni Martin - ekipa, koja je bila planirana za Tur de Frans.

Državno prvenstvo Slovenije - rivalstvo sa Pogačarem

Zbog priprema nije nastupio na početku sezone (Trka po Emiratima) i zbog pandemije virusa Korona prva trka je bila državno prvenstvo, tek u junu (to je bila i prva trka posle pandemije pod pokroviteljstvom Svjetske biciklističke unije). Zbog velikog rivalstva sa Tadejom Pogačarem Državno prvenstvo Slovenije je bilo dobro praćeno i iz inostranstva. Na drumskoj trci, koja se završila sa usponom na Ambrož pod Krvavcuem (1.078 metara n.v.), Roglič je lako pobedio Pogačara sa razlikom od 10 sekundi.[19] Sedmicu kasnije izgubio je u revanšu na Državnom prvenstvu u (gorskom) hronometru, na Pokljuki. Primož Roglič je za gorski hronometar koristio jedino bicikl za hronometar, dok je Tadej Pogačar ravan deo na početku vozio sa biciklom za hronometar a na usponu na Pokljuku menjao sa cestovnim biciklom i na cilju završio 8.5 sekundi ispred Rogliča.[20]

Prva trka sa klubom bila je Kriterijum di Dofine. Džambo—Vizma je u sastavu Promož Roglič, Sep Kus, Vout van Aert, Robert Gesink, Stiven Krojzvik, Toni Martin i Tom Dimulen uzela 3 etapne pobede i imala prvoplasiranog Rogliča, sve do poslednje etape, kada je Roglič odustao od nastupa zbog bolova - posledice pada u 3. etapi. Sama trka je pokazala da je Džambo-Vizma dosta bolje pripremljena od Bernalovog Ineosa a sam Roglič u boljoj kondiciji nego Egan Bernal, koji je takođe napustio trku pred kraj, zbog bola u leđima. Ipak obojica su se spremala za Tur de Frans.

Tur de Frans

Džambo—Vizma je na Tur ušla u sastavu Primož Roglič, Tom Dimulen, Vout van Aert, Robert Gesink, Sep Kus, Toni Martin, Džordž Benet i Amund Jensen (koji je zamenio povređenog Stiva Krojsvajka). Najveći favoriti bilo su Roglič i Bernal, dok su ostali konkurenti bili: Tadej Pogačar, Mikel Landa, Tibo Pino, Tom Dimulen, Nairo Kintana, Romen Barde, Gijom Marten i Migel Anhel Lopez.[21] U početnim etapama ekipa je bila vrlo suverena i diktirala tempo na brdima do stepena gde su ostali favoriti ostali bes ijednog od ekipe osim tima Džambo-Vizma. Prva pobeda je došla u četvrtoj etapi, koji je završio na 1825 m visokom brdu Orsijer-Marlet.[22] Drugoplasirani u toj etapi je bio Tadej Pogačar i tako potvrdio da če biti jedan od glavnih kandidata i nastavak rivalstva Roglič-Pogačar[23]. Nakon toga 5. i 7. etapu takođe je dobila njegova ekipa sa pobedama Vauta van Arta. Roglič je prvi put obukao žutu majicu vodećeg u 9. etapi, gde ga je na finišu prestigao Tadej Pogačar iz ekipe UAE Emirati. Hektična 9. etapa je u vodećoj grupi imala pored para Roglič-Pogačar još Bernala i Landu, jedini koji su izdržali tempo u poslednjem brdu pred finiš. Sledeći napad dueta Pogačar-Roglič je bio u 13. (brdskoj) etapi, napad je počeo Pogačar a jedini koji je mogao da sledi i vodi tempo je bio Roglič. U toj etapi Egan Bernal je zaostao 38 sekundi, pa je drugo mesto u generalnom plasmanu i belu majicu preuzeo Pogačar.[24] Pored Bernala zaostali su i drugi konkurenti za generalnu pobedu a neki i odustali od trke.[25]

Ponovan duel Roglič-Pogačar, treći na ovom Turu, desio se na 15. etapi, sa usponom na Kolombjer. Etapu je u samom finišu dobio Pogačar, dok je Roglič zauzeo drugo mesto. Sa time je Pogačar dobio 4 sekunde bonusa i za prvoplasiranim Rogličem zaostaje 40 sekundi. Ostala karavana na cilj je ulazila selektivno, sa zaostatkom od 5 sekundi dalje. 15. etapa je bila kobna i za Egana Bernala, koji je zbog zdravstvenih razloga zaostao za dobrih 7 minuta i više nije bio pretnja za generalni plasman.[26]

U slovenačko rivalstvo u 17. (kraljevskoj) etapi umešao se je Mihuel Angel Lopez (Astana), koji je pobedio drugoplasiranog Rogliča za 15 sekundi, dok je treći došao Pogačar sa 30 sekundi razlike. Nakon odstupanja Bernala stanje sa engleskim Ineosom je bilo loše pa je sve ostalo na Ričardu Karapazu, koji je prvo bio planiran za nastup na Điro di Italija. Karapaz je vodio napade u brdskoj 15., 16. i 17. etapi i tek je u 17. etapi uspeo sa poljakom Mihalom Kvijatkovskim da donese ekipi (koja je prošlih godina vladala na Turu) etapnu pobedu. U toj etapi od Pogačara preuzeo je tačkastu majicu za najboljeg brdaša.

20. etapa: hronometar na Bele File - etapa koja je ušla u istoriju biciklizma

Epilog Tura 2020 bio je brdski hronometar poslednji dan pred ulazak u Pariz. To je bila i poslednja etapa (pred revijalnu u Parizu) gde je bilo moguče dobiti ili izgubiti poziciju. Roglič je imao 57 sekundi prednosti pred Pogačarem, nešto što je bilo na prvi pogled dovoljno da se žuta majica odbrani. Ipak 20. etapa je ušla u istoriju. Roglič je več sa početka, na ravnom delu, gubio vreme prema Tadeju Pogačaru. Loša vožnja na ravnom postala je još lošija sa usponom na Bele File. Pogačar ne samo da je prestigao Rogliča, nego i uzeo Rogliču žutu majicu, takođe je Ričardu Karapazu uzeo i polka dot majicu i pobedio etapu ispred Toma Dimulena. Etapa je ušla u istoriju uz Tur de Frans iz 1989, kada je šokantno poražen francuz Loran Finjon, kojeg je takođe na hronometru dan prije prestigao amerikanac Greg Lemond za samo 8 sekundi.[27] Roglič je tako Tur završio kao drugoplasirani, 59 sekundi iza Tadeja Pogačara. Veliko rivalstvo Pogačar-Roglič bila je i glavna tema Tur de Fransa 2020.

Svetsko prvenstvo i prva pobeda na klasiki

Posle Tura nastupio je na svetskom prvenstvu (drumska trka), gde je završio kao šesti. Par dana kasnije nastupio je na svojoj prvoj monumentalnoj klasiki, nastarijoj trki Lijež—Bastonj—Lijež, gde je u samom sprintu pobedio svetskog prvaka Žilijena Alafilipa, koji je sa rukama već počeo da slavi pobedu pred sam finiš.[28]

Vuelta a Espanja

Zbog pandemije kronavirusa deo etapa Điro di Italija i Vuelta a Espanja dešavaju se u istom terminu (oktobar-novembar). Vuelta je skraćena sa originalnih 21 na 18 etapa a sama pruga već na početku ide u brda. Prvu etapu u finišu dobio je Roglič ispred Ričarda Karapaza.[29] 20. oktobar je bio i dan kada je Slovenija slavila dve pobede na dva različita Grand tura; Jan Tratnik je pobedio 16. etapu na Điro d'Italija pored Rogličeve pobede na prvoj etapi Vuelte.[30] To je bio četvrti primjer duple pobede na dva različita Tura u istom danu u istoriji: dve italijanske pobede (30. maj 1936 Đuzepe Olmo-Antonijo Bertola, 30. maj 1947 Džiordano Kotur-Bruno Bertoluči) i jedna belgijanska pobeda (10. maj 1978). Crvenu majicu vodečeg je nosio do šeste etape, kada je (u kišovitoj brdski etapi) izgubio vreme prema Ričardu Karapazu zbog problema sa anorakom.[31] U toj etapi izgubio je 43 sekundi prema Karapazu i u generalnom plasmanu imao je zaostatak 30 sekundi. Da je zaostatak bio nestretni slučaj pokazao je sa pobedom u brdskoj 8. etapi a majicu vodečeg je preuzeo sa pobedom u 10. etapi, sa tehničkim sprintom. Majicu vodečeg je ponovo izgubio prema Ričardu Karapazu u 12. etapi, gde su na strmom uzponu na Angliru (strmina do 24%) bili bolji Hjuđ Karti (26 sekundi) i trojica Aleksandar Vlasov, Enrik Mas i Ričard Karapaz (16 sekundi). Karapaz je preuzeo majicu sa 10 sekundi prema Rogliču u generalnom plasmanu ali je majicu povratio na brdskom hronometru u 13. etapi. Roglič je hronometar pobedio za 1 sekundu ispred Amerikanaca Viloa Barta, 25 sekundi ispred Hjua Kartija i 49 sekundi ispred Karapaza, sa time ušao je sa 45 sekundi prema kraju Vuelte. U posljednoj brdskoj etapi Karapaz je pokušao sa poslednjim napadom ispred ceremonialne etape u Madridu. U toj etapi sa usponom na Kovatilu nadoknadio je 21 sekundu irspred Rogliča i u generalnom zaostao za 24 sekunde. Sa time Primož Roglič je po drugi put osvojio Vueltu i odbranio pobedu iz 2019.[32]

2021[uredi | uredi izvor]

Planovi za ovu godinu su Pariz-Nica, Vuelta al Pais Basko, belgijske klasike (Amstel Gold, Fleš Valon, Lijež—Bastonj—Lijež), Kriterij po Dofineji, Tur de Frans i Olimpijske igre u Tokiju.[33] Krajem godine produžio je ugovor sa Džambom do 2025.[34]

Pariz-Nica[uredi | uredi izvor]

Te godine klub je promenio sponzora bicikala, sa italijanskog Bjankija prešli su na kanadski Červelo (Cervélo), čija bicikla koriste disk kočnice.[35] Prva trka za Rogliča je Pariz-Nica, gde je u trečoj etapi (individualni hronometar) osvojio treće mesto i zaostao za 6 sekundi u generalnom plasmanu. Pobedio je četvrtu etapu, koja je imala gorski cilj. Iz grupe je počeo solo finiš zamalo 3 kilometara ispred cilja, što je kod Rogliča neobičajno.[36] Sa time je postao prvi u generalnom plasmanu. Isti dan (10. mart), samo nekoliko minuta kasnije, je i njegov timski kolega Vot van Aert pobedio prvu etapu na Tireno—Adrijatiko. 12. marta je sa kratkim gorskim finišom pobedio je i šestu etapu, koja se je završila u francuskom gradu Bio u Primorskim Alpama. Na sličan način pobedio je i sedmu etapu, ovaj put odvojio se iz grupe pred sam kraj i 20 metara pred ciljem uhvatio vodečeg švajcarca Đina Medera (ekipa Bahrain Viktorijus).[37] 13. mart je takođe ušao i istoriju slovenačkog biciklizma, sat kasnije od Rogličeve etapne pobjede na drugoj trki Tireno - Adrijatiko Tadej Pogačar pobedio je kraljevsku etapu i preuzeo vodstvo u generalnom plasmanu.[38] Poslednja etapa trebala je biti samo formalnost za pobedu ali je Roglič doživeo Golgotu sa duplim padom. Nakon prvog pada Roglič je Peloton uhvatio sa pomoču svojeg tima i time što je Peloton znao o padu i usporio. Drugi i teži pad doživeo je 30 km pred ciljem, gde je morao i da menja biciklo. Ovaj put Peloton (pogotovo Bora-hansgrohe i Astana) je ubrzao tempo a Rolgič je bes svojeg tima, koji se je potrošio na prvom lovljenju Pelotona, ostao više-manje sam. U jednom momentu Rogliču je falilo manje od 30 metara da uhvati glavninu, ali nije uspeo. Do kraja je zaostao dobra dva minuta i ostao bez generalne pobede. Neki su pripisivali to i lošoj karmi, zbog postupaka na sedmoj etapi ("preuzimamanje" pobede Mederu 20 m pred ciljem). Pobedu je odneo Maksimiljan Sahman (Bora-hansgrohe) a Roglič je sa prvog mesta pao na 15. mesto. Uprkos tome odneo je zelenu majicu za klasifikaciju po poenima.[39][40][41]

Vuelta al Pais Basko[uredi | uredi izvor]

Tri nedelje nakon nesrečnog pada na Pariz-Nice, Roglič je sa pobedom počeo etapnu trku u Španiji. Osvojio je prvu etapu - individualni hronometar (ITT) u Bilbau.[42] Nakon Tur de Fransa 2020 ovo je i prva trka gde su na startu zajedno Roglič i Tadej Pogačar. Pored njih i ostali pretendanti za Tur de Frans 2021 iz ekipe Ineos Grenadir: Adam Jejts i Ričard Karapaz. Odmeranje snaga na tom hronometru je bilo dobar pokazatelj za Tur de Frans, koji će imati dva individualna hronometra (27 km i 31 km). Na hronometru u Bilbau (13.9 km) Pogačar i Adam Jejts su zaostali za 28 sekundi a Ričard Karapaz 45 sekundi. Slovenački duo pokazao je svoju nadmoćnost u trećoj etapi, koja je u finišu na brdu Ermualde imala naklon 20%. U elitnoj grupi brdaša (pored Rogliča i Pogačara bili su još Alehandro Valverde, David Gaudu, Mikel Landa, Adam Jejts) duo je prikazao nekoliko napada kojih ostali nisu mogli da slede. Više aktivnosti je pokazao Tadej Pogačar, dok je u poslednji napad išao Roglič ali ga je pred poslednju krivinu prestigao Tadej Pogačar i uzeo etapnu pobedu ispred Rogliča, i dodatnih 4 sekunde bonifikacije i sa time smanjio na 20 sekundi u generalnom plasmanu.[43] U Rogličevoj ekipi Džambo-Vizma rešili su da u četvrtoj etapi neče braniti žutu majicu vodećeg pa je na kraju etape majicu preuzeo Brendon Maknalti (UAE Emirati) 24 sekunde ispred Rogliča. To je značilo da nakon ravne pete etape (rezervisana za sprintere) ostaje samo "kraljevska" šesta etapa gde če se favoriti boriti za konačnu pobedu. Javnost je bila podeljena kome je taktika bolja; UAE Emiratima sa Pogačarom i Maknaltijem ili Džambo-Vizmi sa Rogličem. Pogačar je trebao da brani vreme Maknaltija, ali je bilo upitno dali može Brendon Maknalti da drži Rogličev tempo u brdo, dok je Tadej Pogačar imao 20 sekundi zaostatka i mogao je da se takođe bori za prvo mesto. Razplet na kraljevskoj etapi u Baskiji počeli su sami Baski iz tima Astana, koji su najbolje poznali trasu. Jonu Izagireju i Omar Frejlu (Astana) u bezglavom spustu, 67 km ispred cilja, mogli su da slede jedino Alehandro Valverde (Movistar), David Gaudu (Grupama-FDJ), Mikel Landa (Bahrain), Hudž Karti (EF) i Primož Roglič. Pogačar, koji je čuvao Maknaltija, probao je da uhvati grupu ali je u lovu bio usamljen, jer nijedan drugi biciklist nije držao jaku smenu. Na sledečem brdu Tadej Pogačar dobio je zeleno svetlo da ostavi Maknaltija i sam krene da lovi Rogličevu grupu. Do kraja se situacija nije smenila. Roglič je prepustio etapnu pobedu Davidu Gauduju (Grupama-FDJ) a sam pobedio u generalnom plasmanu. Taktično je to bila velika pobeda ekipe Džambo-Vizma iznad ekipe UAE Emirati; uzeli su im žutu majicu (Brendon Maknalti), majicu mladog (Brendom Maknalti) i polka-dot majicu (Tadej Pogačar), koje su si podelili Roglič i njegov timski kolega Jona Vingegard.[44]

Severne klasike[uredi | uredi izvor]

Na severnim klasikama nastupio je na Fleš Valon. U svom krstnom nastupu na toj klasici zauzeo je drugo mesto, iza Žilijena Alafilipa. Na Lijež—Bastonj—Lijež zauzeo je 13. mesto a pobedu je odneo Tadej Pogačar, koji je u finišu pobedio Žilijana Alafilipa.

Tur de Frans[uredi | uredi izvor]

Roglič je za Tur imao veoma duge pripreme i od kraja severnih klasika. Bez nastupa je bio u maju i junu sve do početka Tura 26. juna. Visinske pripreme je imao sa ekipom u španskoj Sijera Nevadi i francuskom Tinjeu. Preskočio je i državno prvenstvo Slovenije u hronometru i cestovnoj trki, gde bi trebao braniti drugi i prvo mesto iz 2020.

Sam početak Tura pokazao je da če glavni favoriti biti upravo Roglič i Pogačar, sve do nesretnog pada u trećoj etapi. Nakon pregleda u bolnici nastavio je sa trkom ali je bilo jasno da je Tur izgubljen. Odustao je u 9. etapi. Nakon odstupanja usmerio se na Olimpijske igre u Tokiju, gde če nastupati na hronometru i drumskoj trki.[45]

Olimpijske igre[uredi | uredi izvor]

Roglič je, zajedno sa Tadejom Pogačarom, zastupao Sloveniju na cestovnoj trci i kasnije na hronometru. Na cestovnoj trci je zauzeo 28. mesto, dok je nekoliko dana kasnije osvojio zlatnu medalju na 44,2 kilometara dugom hronometru.[46] To je bilo i prvo zlato za Sloveniju u biciklizmu. Drugoplasirani (Tom Dimulen) je zaostao čak 1:01 iza Rogliča.[47]

2022[uredi | uredi izvor]

Roglič je sredinom januara obelodanio plan za 2022 sezonu koju počinje na trki Pariz—Nica (6.-13. mart), Milano—Sanremo (19. mart), Vuelta al Pais Basko (4.-9. april), Fleš Valon (20. april), Lijež—Bastonj—Lijež (24. april), Tur de Frans (1.-27. jul) i Vuelta a Espanja (19.8.-11.9.).[48]

Pariz-Nica[uredi | uredi izvor]

Prva etapna pobeda u 2022. je bila 7. etapa na Pariz-Nica, gde je još povečao razliku u generalnom plasmanu i ostao ne prvom mestu sve od pete etape dalje, gde je zaostao kolega iz Džambo-Vizma tima, Vot van Aerta.[49] Čas nakon Rogličeve etapne pobede na Pariz-Nica na trki Tireno-Adrijatiko etapu je pobedio njegov rival Tadej Pogačar [50], što je bila nova dupla pobeda za slovenački profesionalni biciklizam. Dan kasnije Roglič je osvojio trku Pariz-Nica u dramatičnom finalu, drugoplasirani Sajmona Jejtsa (BajkEksčendž–Đejko) je i posljednoj etapi vodio boj za prvo mesto u generalnom plasmanu ali je uspeo jedino sa etapnom pobedom, u generalnom plasmanu Roglič je pobedio sa 29 sekundi ispred Jejtsa.[51] Isti dan je suverenu pobedu odneo i Tadej Pogačar na trki Tireno—Adrijatiko (drugu za redom).

Na trki Milano—Sanremo bio je u ulogi pomočnika klubskom kolegi Votu van Aertu, koji je bio jedan od favorita. Roglič ipak nije bio u dobroj formi i ispao iz glavne grupe favorita, dok je pobedu odneo Matej Mohorič (Bahrajn Viktorius) nakon opasnog spusta sa brda Pođo.[52]

Vuelta al Pais Basko[uredi | uredi izvor]

Roglič je več na prvoj etapi (individualni hronometar) odneo prvu pobedu, 5 sekundi ispred drugoplasiranog Remka Evenpola (Kvikstep alfa vinil).[53] Vodeče mesto držao je do pete etape, koju je završio 1:15 iza grupe Remka Evenpola, koji je preuzeo prvu poziciju. U šestoj etapi zaostao je za dobre dve minite i zauzeo konačno osmo mesto, dok je generalnu pobedu odneo kolumbijac Danijel Filipe Martinez (Ineos Grenadirs).

Zbog povrede koju je dobio na Vuelti al Pais Basko preskočio je Fleš Valon i Lijež—Bastonj—Lijež.

Privatan život[uredi | uredi izvor]

Domaći kraj Strahovlje kod Zagorja na Savi. Na desni je tabla sa Elanovim skakališkim skijama i Rogličevom silhuetom.

Roglič živi sa dugogodišnjom partnericom Lorom Klinc, sa kojom je u junu 2019 dobio i sina Lava (sloven. Lev). Lora sa sinom često prati Rogliča na trkama u Adrijinom kamper-karavanu, kojeg je donirala tvrtka Adria, sponzor biciklističkog tima Adria Mobil iz Novog mesta, u kome je Roglič vozio na poletku kariere. Lora Klinc je sa Primožem 2020 u samoizdanju napisala knjigu „Kilometar 0”, koja se nanosi na Vueltu 2019 i privatan pogled na život biciklizma.[54] Sa porodicom žive između domaćih Strahovlja (obština Zagorje na Savi) i Monaka. Sa Lorom se oženio u oktobru 2021. Drugog sina, Aleksa, dobio je 2023.

Rezultati[uredi | uredi izvor]

Grand tur trke[uredi | uredi izvor]

Grand tur trke 2016. 2017. 2018. 2019. 2020. 2021. 2022.
Điro d’Italija 58 3
Tur de Frans 38 4 2 DNF DNF
Vuelta a Espanja 1 1 1 DNF

Rezultati na glavnim etapnim trkama[uredi | uredi izvor]

Etapne trke 2016. 2017. 2018. 2019. 2020. 2021. 2022. 2023.
Pariz—Nica 15 1
Tireno—Adrijatiko 52 4 29 1 1
Vuelta a Katalunja 44 NH
Vuelta al Pais Basko 5 1 1 8
Tur de Romandi 3 1 1
Kriterijum di Dofine DNF 1
Tur de Svis NH

Monumentalni klasici[uredi | uredi izvor]

Monumentalni klasici 2017. 2018. 2019. 2020. 2021. 2022.
Milano—Sanremo 67 17
Ronde van Flanderen
Pariz—Rube NH
Lijež—Bastonj—Lijež 1 13
Điro di Lombardija 40 17 7 4

Olimpijske igre, Svetsko prvenstvo, Državno prvenstvo[uredi | uredi izvor]

Takmičenje 2013 2014 2015 2016 2017 2018 2019 2020
Olimpijske igre Drumska trka NH 26 NH
Hronometar 10
Svetsko prvenstvo Drumska trka 121 34 DNF 6
Hronometar 24 2 12
Državno prvenstvo Drumska trka 10 4 7 5 5 4 1
Hronometar 1 2
Legenda
Nije učestvovao
DNF Nije završio
DSQ Diskvalifikovan
NH Nije održano

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Biciklista godine u Sloveniji: 2016, 2017, 2018, 2019, 2020 (podeljeno sa Tadejom Pogačarom)[55]
  • Sportista godine u Sloveniji: 2019, 2020
  • Velo d*Or 2020

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Thewlis, Tom (5. 5. 2023). „21 things you didn’t know about Primož Roglič”. cyclingweekly.com. Pristupljeno 5. 1. 2024. 
  2. ^ „Tour de France 22: Here are the Top Contenders According to Betting Markets”. cycling.today. Pristupljeno 5. 1. 2024. 
  3. ^ „Team Jumbo-Visma - Primož Roglič”. teamjumbovisma.com. Arhivirano iz originala 13. 05. 2019. g. Pristupljeno 5. 1. 2024. 
  4. ^ „Cheery Christmas for ambitious Team Jumbo-Visma”. teamjumbovisma.com. Team Oranje Road BV. 21. 12. 2018. Arhivirano iz originala 13. 04. 2019. g. Pristupljeno 7. 10. 2023. 
  5. ^ „Team Jumbo-Visma 2020 roster presented in Amsterdam”. Bianchi. F.I.V. Edoardo Bianchi S.p.A. 20. 12. 2019. Pristupljeno 7. 10. 2023. 
  6. ^ „Bora-Hansgrohe”. uci.org. Union Cycliste Internationale. Pristupljeno 5. 1. 2024. 
  7. ^ „Dumoulin wins time trial world championship in Bergen”. Cyclingnews.com. 20. 9. 2017. Pristupljeno 21. 9. 2017. 
  8. ^ Woodpower, Zeb (20. 1. 2016). „Former ski jumper Primož Roglič on domestique duty at Tour Down Under”. cyclingnews.com. Pristupljeno 7. 5. 2016. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |accessdate=, |date= (pomoć)
  9. ^ „horrible crash at Letalnica bratov Gorišek ski flying hill in Planica, Slovenia in 2007 shorter version”. YouTube. 22. 3. 2007. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  10. ^ „horrible crash at Letalnica bratov Gorišek ski flying hill in Planica, Slovenia in 2007 longer version”. YouTube. 22. 3. 2007. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  11. ^ „99th Giro d'Italia Startlist”. Pro Cycling Stats. Pristupljeno 6. 5. 2016. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |accessdate= (pomoć)
  12. ^ „Giro d'Italia: Tom Dumoulin wins Apeldoorn time trial”. BBC News. Pristupljeno 10. 5. 2016. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |accessdate= (pomoć)
  13. ^ „2017: 104th Tour de France: Start List”. Pro Cycling Stats. Pristupljeno 28. 6. 2017. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |accessdate= (pomoć)
  14. ^ https://www.cyclingstage.com/world-championships-2018-innsbruck/favourites-road-race-wc-2018/
  15. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 02. 10. 2018. g. Pristupljeno 02. 10. 2018. 
  16. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 02. 10. 2018. g. Pristupljeno 02. 10. 2018. 
  17. ^ „Roglic wins Tirreno-Adriatico”. cyclingnews.com. 19. 3. 2019. 
  18. ^ „2019 54thTirreno-Adriatico”. procyclingstats.com. 19. 3. 2019. 
  19. ^ „Epski spopad za državni naslov: Roglič v zadnjih metrih opravil s Pogačarjem! #video”. siol.net. Pristupljeno 2. 9. 2020. 
  20. ^ „Pogačar po taktičnem boju na Pokljuki ubranil naslov v vožnji na čas #video”. siol.net. Pristupljeno 2. 9. 2020. 
  21. ^ „Tour de France 2020: The contenders”. cyclingnews.com. Pristupljeno 6. 9. 2020. 
  22. ^ „Tour de France: Slovenia's Primoz Roglic wins the fourth stage”. france24.com. Pristupljeno 7. 9. 2020. 
  23. ^ „Commentary: Tadej Pogačar vs. Primož Roglič becomes an instant classic in Tour de France history”. velonews.com. Pristupljeno 22. 9. 2020. 
  24. ^ „Tour de France: Martínez wins stage 13”. cyclingnews.com. Pristupljeno 11. 9. 2020. 
  25. ^ „Tour de France: Which GC contenders lost time on stage 13”. cyclingnews.com. Pristupljeno 11. 9. 2020. 
  26. ^ „cyclingnews.com”. Pristupljeno 16. 9. 2020. 
  27. ^ „Pogacar storms to maillot jaune on stage 20 as Roglic's Tour de France bid collapses”. cyclingnews.com. Pristupljeno 24. 9. 2020. 
  28. ^ „Liege-Bastogne-Liege: Roglic snatches win as Alaphilippe celebrates too early – and then gets relegated to fifth (+ video)”. road.cc. Pristupljeno 6. 10. 2020. 
  29. ^ „Vuelta a España: Roglic claims opening stage on Alto de Arrate”. cyclingnews.com. Pristupljeno 20. 10. 2020. 
  30. ^ „Wins for Roglič and Tratnik”. rtvslo.si. 21. 10. 2020. Pristupljeno 21. 10. 2020. 
  31. ^ „Primož Roglič lost Vuelta a España lead after having a problem with his rain jacket”. cyclingweekly.com. Pristupljeno 31. 10. 2020. 
  32. ^ „Primoz Roglic wins 2020 Vuelta a España”. cyclingnews.com/. 9. 11. 2020. 
  33. ^ „Razkrili načrte: Roglič z drugačnim pristopom”. siol.net. 22. 1. 2021. 
  34. ^ „Roglič podaljšal pogodbo z Jumbo Vismo do leta 2025”. rtvslo.si. 22. 12. 2021. Pristupljeno 22. 12. 2021. 
  35. ^ „Jumbo-Visma to ride Cervélo bikes in 2021”. ukbikepark.com. Arhivirano iz originala 19. 01. 2021. g. Pristupljeno 9. 3. 2021. 
  36. ^ „Paris-Nice: Primoz Roglic wins stage 4”. cyclingnews.com. 10. 3. 2021. 
  37. ^ „Paris-Nice: Primoz Roglic wins stage 7 atop Valdeblore La Colmiane”. cyclingnews.com. 13. 3. 2021. 
  38. ^ „Tirreno-Adriatico: Victory and leader's jersey for Pogacar on stage 4”. 13. 3. 2021. 
  39. ^ „5-conclusions-from-paris-nice”. cyclingnews.com/. 15. 03. 2021. 
  40. ^ „"To je kolesarstvo. To je dirkanje. To je življenje.". rtvslo.si. 15. 03. 2021. 
  41. ^ „Primoz Roglic suffers dislocated shoulder in Paris-Nice crash”. cyclingnews.com. 14. 03. 2021. 
  42. ^ „Itzulia Basque Country: Primoz Roglic wins stage 1 time trial”. cyclingnews.com. 5. 4. 2021. 
  43. ^ „Itzulia Basque Country: Tadej Pogacar climbs to stage 3 win”. cyclingnews.com. 7. 4. 2021. 
  44. ^ „Roglic claims overall victory with spectacular long-range attack at Itzulia Basque Country”. cyclingnews.com. 
  45. ^ „Primož Roglič končal agonijo: V teh bolečinah nima smisla nadaljevati”. rtvslo.si. Pristupljeno 6. 7. 2021. 
  46. ^ „‘Super special’: Primoz Roglic delivers dominant Olympic time trial triumph”. Guardian. theguardian.com. Pristupljeno 14. 12. 2021. 
  47. ^ „Primož Roglič olimpijski prvak, zlata medalja je njegova!”. siol.net. Pristupljeno 14. 12. 2021. 
  48. ^ „Roglič: "Zame bi bilo lepo že, da bi končal Tour." In šel še na Vuelto”. rtv.si. Pristupljeno 12. 1. 2022. 
  49. ^ „Paris-Nice: Roglic triumphs atop the Col de Turini”. cyclingnews.com. Pristupljeno 12. 3. 2022. 
  50. ^ „Pogacar takes control of Tirreno-Adriatico on Monte Carpegna”. ww.cyclingnews.com. Pristupljeno 12. 3. 2022. 
  51. ^ „Simon Yates' attacking display creates another dramatic finale at Paris-Nice”. cyclingnews.com. Pristupljeno 14. 3. 2022. 
  52. ^ „Matej Mohoric wins Milan-San Remo with daring Poggio descent”. cyclingnews.com. Pristupljeno 9. 4. 2022. 
  53. ^ „Itzulia Basque Country: Primoz Roglic wins opening time trial”. cyclingnews.com. Pristupljeno 5. 4. 2022. 
  54. ^ „Lora Klinc: Kilometer nič”. bicikel.com. Pristupljeno 9. 11. 2020. 
  55. ^ „Salomonsko - Pogačar in Roglič najboljša cestna kolesarja Slovenije”. rtvslo.si. Pristupljeno 14. 12. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]