Prirodni satelit

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Neki prirodni sateliti Sunčevog sistema, sa Zemljom prikazanom radi poređenja; devetnaest satelita je dovoljno veliko da bi bili okrugli, a jedan od njih (Titan) ima i značajnu atmosferu

Prirodni satelit, ili mesec, je nebesko telo koje rotira oko planete ili nekog manjeg tela koje se zove „primarno telo“.

U Sunčevom sistemu je trenutno (septembar 2008) 327 tela klasifikovano kao prirodni sateliti: 165 rotira oko planeta[1], 6 oko patuljastih planeta, 104 oko asteroida i 58 oko objekata u Kojperovom pojasu i rasejanom disku, gde su uračunati i sateliti oko patuljastih planeta. Oko 150 malih tela je otkriveno u Saturnovim prstenovima, ali nema dovoljno podataka da bi se sa sigurnošću mogle odrediti njihove orbite. Pretpostavlja se da i u drugim zvezdanim sistemima postoje sateliti oko planeta, ali još nijedan nije otkriven.

Planete Jupiterovog tipa imaju velike sisteme satelita, od kojih su neki reda veličine Meseca: Jupiterovi Galilejevi sateliti, Saturnov Titan i Neptunov Triton. Saturn ima i šest satelita srednje veličine koji su dovoljno masivni da postignu hidrostatičku ravnotežu, a Uran pet. Od unutrašnjih planeta, Merkur i Venera nemaju satelite uopšte; Zemlja ima jedan veliki – Mesec, a Mars ima dva mala satelita – Fobos i Deimos.

Među patuljastim planetama, Cerera nema satelita (iako mnogi objekti u asteroidnom pojasu imaju). Pluton ima pet poznatih satelita, prilično velik Haron i manje Niks, Hidra, P4 i P5[2]. Haumea ima dva satelita, a Erida ima jedan. Sistem Pluton-Haron je neobičan jer centar mase leži u otvorenom prostoru među njima, što je karakteristično za dvostruke planetarne sisteme.

Definicija satelita[uredi | uredi izvor]

Poređenje Zemlje i Meseca
Poređenje Jupiterove Velike pege i 4 njegova najveća satelita.

Ne postoji donja granica za tela koja se smatraju mesecima. Svako telo kome je identifikovana orbita se naziva mesecom, iako neka imaju svega kilometar i manje u prečniku. Objekti u Saturnovim prstenovima koji nisu direktno posmatrani, kao i neki mali asteroidni sateliti (npr. Daktil) se nazivaju munlet (engl. moonlet), u slobodnom prevodu „satelitčić“.

Ni gornja granica veličine tela koje bi bilo smatrano prirodnim satelitom nije precizno definisana. Ako su primarno telo i njegov satelit približne veličine, govori se o „dvostrukom sistemu“, npr. 90 Antiopa se smatra dvostrukim asteroidom, a neki autori smatraju sistem Pluton-Haron dvostrukom patuljastom planetom. Najčešće se kao uslov uzima činjenica da li se centar mase sistema nalazi unutar jednog od tela (koje se onda smatra primarnim telom) ili ne, ali ova definicija uzima u obzir i međusobnu udaljenost tela, ne samo odnos između njihovih masa.

Prirodni sateliti u Sunčevom sistemu[uredi | uredi izvor]

Najveći prirodni sateliti u Sunčevom sistemu (sa prečnikom preko 3000 km) su Zemljin Mesec, Jupiterovi Galilejevi sateliti (Io, Evropa, Ganimed i Kalisto), Saturnov Titan i Neptunov Triton (za manje satelite videti članak o odgovarajućoj planeti). Poznato je preko 80 satelita patuljastih planeta, asteroida i drugim malih tela Sunčevog sistema. Neke studije predviđaju da čak i do 15% objekata Kajperovog pojasa i rasejanog diska ima satelite.

Sateliti planeta nose mitološka (najčešće grčka) imena, osim Uranovih satelita koji su nazvani po likovima iz Šekspirovih dela. Masu dovoljnu za postizanje hidrostatičke ravnoteže (odnosno masu dovoljno da oforme sferoidan oblik) ima 19 satelita.

Broj satelita po planetama u Sunčevom sistemu izgleda ovako:

Planeta Broj satelita
Merkur 0
Venera 0
Zemlja 1
Mars 2
Jupiter 67
Saturn 62
Uran 27
Neptun 14

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Smatra se da su prirodni sateliti koji se kreću oko planete na direktnoj orbiti (regularni sateliti) nastali iz iste oblasti protoplanetarnog diska kao i matično telo. S druge strane, nepravilni sateliti (koji mahom kruže na daljim orbitama, sa većom inklinacijom ili ekscentricitetom, ili sa retrogradnim kretanjem) su najverovatnije zarobljeni asteroidi, koji su možda usitnjeni u sudarima. Zemljin Mesec[3] i možda Haron[4] su izuzeci iz ovog pravila. Za njih se veruje da su nastali sudarom dva protoplanetarna diska (viti hipotezu gigantskog sudara). Materijal koji bi se našao u orbiti oko centralnog tela bi formirao jedan ili više satelita. Nasuprot planetarnim satelitima, sateliti asteroida uglavnom nastaju ovim procesom. Triton je još jedan izuzetak, jer je veliki i nalazi se na bliskoj i kružnoj orbiti, a smatra se da je u pitanju zarobljena patuljasta planeta.

Geološka aktivnost[uredi | uredi izvor]

Od devetnaest poznatih satelita koji su dovoljno veliki da bi došli u stanje hidrostatske ravnoteže, nekoliko ih je i danas geološki aktivno. Io je vulkanski najaktivnije telo Sunčevog sistema, dok Triton i Enceladus imaju gejzire. Triton i Titan imaju i značajnu atmosferu, a Titan i jezera od metana, a verovatno i kišu. Za četiri najveća satelita – Evropa, Ganimed, Kalisto i Titan – se smatra da imaju površinske okeane tečne vode, dok manji Enceladus možda ima lokalizovanu vodu ispod površine. Mnogi drugi sateliti, kao Tetis imaju znakove da su u prošlosti bili geološki aktivni. U ovim slučajevima glavni uzrok geološke aktivnosti su plimske sile primarnog tela.

Orbitalne karakteristike[uredi | uredi izvor]

Plimske sile[uredi | uredi izvor]

Regularni prirodni sateliti u Sunčevom sistemu su vezani plimskim silama za svoja matična tela, što znači da su im uvek okrenuti istom stranom. Jedini poznati izuzetak je Saturnov mesec Hiperion koji rotira haotično zbog uticaja gravitacije Titana.

S druge strane, spoljašnji sateliti gasovitih džinova su previše daleko da bi bili vezani. Na primer Jupiterov satelit Himalia, Saturnov Feba i Neptunov Nereida imaju period rotacije reda veličine deset sati, a orbitalni period reda veličine stotine dana.

Sateliti satelita[uredi | uredi izvor]

Umetnička vizija Reinih prstenova

Nijedan prirodni satelit satelita nije poznat. U većini slučajeva, plimske sile primarnog tela bi takav sistem učinile nestabilnim.

Međutim, proračuni rađeni nakon skorašnjeg otkrića [5] potencijalnog sistema prstenova oko Ree, Saturnovog satelita pokazuju da bi orbita oko Ree bila stabilna. Štaviše, smatra se da su ovi prstenovi uski,[6] fenomen koji se obično povezuje sa prisustvom „satelita-pastira“ (engl. shepherd moon, satelit od čijeg materijala nastaju prstenovi).

Trojanski sateliti[uredi | uredi izvor]

Za dva satelita se zna da imaju male pratioce u L4 i L5 Lagranžovim tačkama, 60° ispred i iza na istoj orbiti. Ovi pratioci su nazvani Trojanski sateliti analogno sa Trojanskim asteroidima Jupitera. Trojanski sateliti su Telesto i Kalipso (ispred i iza Tetisa, respektivno), i Helena i Poluks (ispred i iza Dione).

Sateliti asteroida[uredi | uredi izvor]

Otkrićem Daktila, satelita čije je primarno telo asteroid 243 Ida je postalo jasno da i asteroidi mogu imati satelite. Štaviše, 87 Silvia ima 2 satelita. Neki asteroidi, poput Antiope su dvostruki asteroidi koji se sastoje od dva tela sličnog reda veličine.

Terminologija[uredi | uredi izvor]

Prvi poznati prirodni satelit je Mesec. Sve do otkrića Galilejevih satelita 1860. nije bilo poznato da postoji čitava klasa objekata čiji je Mesec samo jedan predstavnik. Galileo Galilej je ove objekte nazvao planete (Planetæ), ali su kasniji istraživači odabrali druge termine da bi ih razlikovali od tela oko kojih orbitiraju.

Otkrivši Titan, Kristijan Hajgens je prvi upotrebio termin „mesec“ (Luna Saturni ili Luna Saturnia) po analogiji sa Zemljinim Mesecom. Nakon otkrića drugih Saturnovih satelita termin je napušten, ali se danas često koristi. Đovani Domeniko Kasini je nekada za objekte koje je otrio koristio francusku reč planètes, a češće satellites prema latinskom satelles („čuvar“, „pratilac“).

Termin „satelit“ je postao uobičajen jer se izbegavala višeznačnost termina „mesec“. Kada je 1957. lansiran prvi veštački objekt – Sputnjik – nastala je i potreba za novom terminologijom. Termini „ljudski satelit“ i „veštački mesec“ su brzo napušteni i zamenjeni jednostavnijim „satelit“, pa se ovaj termin danas koristi pre svega za veštačke objekte koji plove svemirom – uključujući, ponekad, i objekte koji ne orbitiraju oko planeta.

Kao posledica, termin „mesec“ (koji je korišćen u značenju „satelit“ u delima popularne nauke i naučne fantastike) se vratio u upotrebu čak i u naučnim radovima. Međutim, kada postoji potreba da se izbegne konfuzija i sa Zemljinim Mesecom i sa veštačkim objektima koristi se naziv „prirodni satelit“.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Analogija”. Arhivirano iz originala 01. 07. 2020. g. 
  2. ^ „Hubble Discovers a Fifth Moon Orbiting Pluto”. NASA. 11. 7. 2012. Pristupljeno 28. 1. 2013. 
  3. ^ Canup, R. & Asphaug, E. (2001). „Origin of the Moon in a giant impact near the end of the Earth's formation”. Nature. 412: 708—712. doi:10.1038/35089010. 
  4. ^ Stern, S.; Weaver, H.; Steffl, A.; Mutchler, M.; Merline, W.; Buie, M.; Young, E.; Young, L. & Spencer, J. (2006). „A giant impact origin for Pluto's small moons and satellite multiplicity in the Kuiper belt”. Nature. 439: 946—949. doi:10.1038/nature04548. 
  5. ^ „The Dust Halo of Saturn's Largest Icy Moon, Rhea — Jones et al. 319 (5868): 1380 — Science”. Pristupljeno 6. 3. 2008. 
  6. ^ „Saturn satellite reveals first moon rings — 06 March 2008 — New Scientist”. Pristupljeno 6. 3. 2008. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Galileo Galilei (1989). Siderius Nuncius. Albert van Helden. University of Chicago Press. str. 26. 
  • Christiani Hugenii (Christiaan Huygens) (1659). Systema Saturnium: Sive de Causis Miradorum Saturni Phaenomenon, et comite ejus Planeta Novo. Adriani Vlacq. str. 1—50. 
  • Giovanni Cassini (1673). Decouverte de deux Nouvelles Planetes autour de Saturne. Sabastien Mabre-Craniusy. str. 6—14. 
  • Cassini, G. D. (1686—1692). „An Extract of the Journal Des Scavans. On April 22 st. N. 1686. Giving an Account of Two New Satellites of Saturn, Discovered Lately by Mr. Cassini at the Royal Observatory in Paris”. Philosophical Transactions of the Royal Society of London. 16 (179–191): 79—85. Bibcode:1686RSPT...16...79C. JSTOR 101844. doi:10.1098/rstl.1686.0013Slobodan pristup. 
  • William Herschel (1787). An Account of the Discovery of Two Satellites Around the Georgian Planet. Read at the Royal Society. J. Nichols. str. 1—4. 
  • Smith, Asa (1868). Smith's Illustrated Astronomy. Nichols & Hall. str. 23. „secondary planet Herschel. 
  • Basri, Gibor; Brown, Michael E. (2006). „Planetesimals to Brown Dwarfs: What is a Planet?” (PDF). Annual Review of Earth and Planetary Sciences. 34: 193—216. Bibcode:2006AREPS..34..193B. S2CID 119338327. arXiv:astro-ph/0608417Slobodan pristup. doi:10.1146/annurev.earth.34.031405.125058. Arhivirano iz originala (PDF) 31. 7. 2013. g. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]