Puritanizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Пуританци)

Portret Džona Devenporta, istaknutog engleskog puritanca i osnivača američke kolonije Nju Hejven

Puritanizam (lat. Puritas — „čistoća”) pokret je među engleskim protestantima iz 16. vijeka, a čiji je cilj bio održavanje crkve u jevanđeljskoj čistoći, nasuprot Anglikanskoj crkvi. Puritanac je moralno strog čovjek, koji odbacuje obična zadovoljstva. Uslijed progona u Evropi, puritanci su se tokom 17. vijeka naselili u Sjevernoj Americi, pogotovo regiji Nova Engleska. Američki puritanizam u 18. vijeku je imao mnogo šire značenje od želje za reformisanjem Anglikanske crkve, jer je puritanski pogled na svijet u Novoj Engleskoj imao velik uticaj na čitav crkveni život u Sjedinjenim Američkim Državama.

Puritanci su bili vjerski reformatorski pokret unutar engleskih protestanata krajem 16. i u 17. vijeku, koji je tražio da se engleska crkva očisti od ostataka katoličkog papizma, za kog su puritanci tvrdili da se zadržao nakon vjerskog kompromisa postignutog na samom početku vladavine kraljice Elizabeta I.[1]

Puritanci su postali naročito zapaženi u 17. vijeku zbog svoje moralne i vjerske gorljivosti, koja je prožimala njihov cjelokupni život, oni su tražili crkvene reforme, kako bi njihov stil života, postao uzor za cijelu naciju. Njihovi napori da to ostvare u Engleskoj doprinijeli su izbijanju engleskog građanskog rata, ali i do osnivanja prvih kolonija u Sjevernoj Americi kao radnih modela puritanskog načina života.[1]

Učenje i karakteristike[uredi | uredi izvor]

Puritanizam se može definisati prvenstveno kao intenzivni vjerski zanos. Puritanci su vjerovali da je neophodno uspostaviti saveznički odnos s Bogom, kako bi mogli otkupiti grijehe, dobijene samim rođenjem i životom, da se preko Boga može otkriti put spasa, kroz propovijedanje i da Sveti duh instrument spasenja. Puritanci su bili moralno strogi, i odbacivali su svaki oblik raskalašenosti i pretjerivanja, za njih je i ples bio raskalašenost.

Kalvinistička teologija i sistem, imala je veliki uticaj na formiranje puritanskog učenja. Zbog tog su oni odbacili brojne rituale anglikanske crkve, na koje su gledali kao papinsko idolopoklonstvo. Umjesto toga za puritance je propovijedanje bilo najvažnije, i to ono koje proizlazi iz svakodnevnog iskustva, a ne samo ono iz religijskih knjiga. Ipak zbog važnosti propovijedanja, puritanci su to ipak ostavili samo školovanim teolozima.[1] Ali su usput i shvatili važnost školovanja, i bili među prvima koji su osnivali škole za djecu.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Kralj Henri VIII odvojio je englesku crkvu od Katoličke crkve 1534, pa se protestantizam brzo širio za vladavine Edvarda VI (vladao 15471553). Tokom vladavine kraljice Meri I (1553—1558), Engleska se vratila u krilo katoličke crkve, pa su brojni protestanti bili prisiljeni na progonstvo. Mnogi od prognanika pobjegli su Ženevu, gdje je Žan Kalvin ponudio model uzorne crkvene organizacije. Puritanci su kao i svi protestanti oduševljeno dočekali izbor Elizabete I 1558, ali su ih njeni prvi potezi nakon ponovnog ozakonjenja protestantizma razočarali, jer su oni bili za veću reformu, ali to nisu bili u stanju provesti u vrhovnom vijeću tadašnje engleske crkve.[1]

Veći dio puritanaca je sredinom 16. vijeka želio provesti reformu crkve u Engleskoj, preko parlamenta, i uz njegovu podršku — njih su zvali prezviterijanci. Manji dio, razočaran sporim tokom stvari, odlučio se za radikalniji put reformi bez čekanja ostalih. Njih su nazvali separatisti, oni su odbacili državnu crkvu i osnivali dobrovoljne crkve na temelju saveza s bogom i među sobom. Obje skupine, naročito separatiste, potisnula je društvena elita onog vremena. Kako nisu dobili priliku da provedu reformu u samoj crkvi, engleski puritanci okrenuli su se propovijedanju, pisanju pamfleta i raznim eksperimentima u iskazivanju svoje vjere, ali i posebno moralnom ponašanju, kako individualnom, tako i svojih organizacija. Svoj brzi rast, dugovali su brojnim sponzorima iz visokih aristokratskih krugova i parlamenta, ali i zbog velikog broja profesora teologije koji su prihvatili njihovo učenje na fakultetima Oksforda i Kembridža.[1]

Puritanska nadanja su porasla kad je kalvinista Džejms I naslijedio Elizabetu I 1603. Ali ih je on ubrzo razočarao kad je na sastanku u Hempton Kortu 1604, odbio njihove prigovore o potrebi reforme crkvene organizacije izjavivši bez biskupa, nema kralja. Pa su puritanci i nadalje ostali građani drugog reda, neki su izgubili svoje položaje, drugi su ih jedva uspjeli zadržati, a neki koji se nisu mogli pomiriti sa kompromisom, pobjegli su iz Engleske. Pritisak na njih da se pomire sa stanjem kakvo je, porastao je za vladavine Čarlsa I (16251649) i njegovog nadbiskupa Vilijama Lauda. Ipak se i u tim otežanim uslovima puritanizam nastavio širiti, a kad je izbio engleski građanski rat između parlamenta i Čarlsa I, puritanci su iskoristili da apel na parlament i narod i poziv na obnovu zajedništva s bogom. Parlament je na svoje zasjedanje o tom pitanju, pozvao i vijeće Anglikanske crkve radi konsultacija, ali je ono bilo toliko razjedinjeno, da nije uspjelo ponuditi nikakav model za reformu crkvene organizacije. U međuvremenu se nova vojska, koja je porazila kraljeve snage, bojala da bi crkveno vijeće i parlament mogli sklopiti kompromis sa kraljem Čarlsom I da zatru puritance, pa su preuzeli vlast i predali je svom lideru Oliveru Kromvelu. Za vrijeme njegove kratkotrajne vladavine, vladala je vjerska tolerancija koja je išla u prilog puritancima, pa se pojavio velik broj radikalnih puritanskih pokreta; Leveleri, Digeri (ili pravi Leveleri), Pokret petog kraljevstva i Kvekeri (oni su jedini uspjeli steći neki značaj).[1]

Nakon Kromvelove smrti 1658, konzervativni puritanci podržali su restauraciju kralja Čarlsa II i njegov modifikovani model vjerske politike. Ali im to nije pomoglo, jer su ih slijedbenici nadbiskupa Lauda, uspjeli potpuno potisnuti, pa su nakon tog restaurirali staru strogu crkvenu hijerarhiju Anglikanske crkve. Nakon tog su engleski puritanci ušli u razdoblje poznato kao - Veliki progon. Puritanci su na kraju neuspješno pokušali ostvariti svoj ideal sveobuhvatne crkve za vrijeme Slavne revolucije (svrgavanje Čarlsa II). Nakon toga je Engleska 1689. usvojila Akt o vjerskoj toleranciji, koji je potvrdio status Anglikanske crkve kao državne, ali je tolerisao i druge vjerske zajednice.[1]

Puritanci u Americi[uredi | uredi izvor]

Puritanski ideal ostvarivanja svetog zajedništva, pokušao je provesti u djelo u Virdžiniji Tomas Dejl, ali je to najviše uspjelo kolonijama u Novoj Engleskoj. Originalna crkvena organizacija Masačusetskog zaliva bila je srednji put između prezviterijanizma i separatizma, pa su zbog toga 1648. četiri novoengleske puritanske kolonije usvojile zajedničku platformu u Kembridžu, formirajući kongregaciju kao oblik crkvene vlasti.[1]

Novoengleski puritanci oblikovali su svoju građansku zajednicu u okviru crkve, na čelu sa crkvenim vijećem, u kom su samo izabrani članovi mogli glasati i biti izabrani na neku od vodećih funkcija u zajednici. To je postao problem već u drugoj generaciji kolonista, pa su oni usvojili nova pravila, koja su omogućavala krštenim, moralnim i pravovjernim članovima da dodjeljuju privilegije crkvenog članstva.

Pored tih postojala je i puritanska zajednica na Roud Ajlandu i Providens Plantaži koju je osnovao Rodžer Vilijams, prognanik iz Masačusetsa, te u Pensilvaniji, koju je vodio kveker Vilijam Pen.[1] Američki puritanci su u 18. vijeku presudno uticali na crkveni život rane Amerike, pa je to ostavilo traga i na kasniji tok događaja i život u Sjedinjenim Američkim Državama.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Puritanism (na jeziku: (jezik: engleski)). Encyclopædia Britannica. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]