Rodolfo Gracijani

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rodolfo Gracijani
Maršal Rodolfo Gracijani 1940.
Lični podaci
Datum rođenja(1882-08-11)11. avgust 1882.
Mesto rođenjaFiletino, Kraljevina Italija
Datum smrti11. januar 1955.(1955-01-11) (72 god.)
Mesto smrtiRim, Italija
Vojna karijera
Služba1903–1945.
VojskaKraljevina Italija
 Italijanska Socijalna Republika
ČinMaršal
Jedinicaitalijanske kolonijalne trupe
Učešće u ratovimaDrugi italijansko-abisinski rat
Drugi svetski rat

Rodolfo Gracijani (ital. Rodolfo Graziani; 11. avgust 1882 — 11. januara 1955) bio je maršal italijanske vojske.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Od 1908. služio je kao oficir u italijanskim kolonijalnim trupama. U italijanskoj kolonijalnoj ekspanziji u Africi učestvovao je u pokoravanju Tripolitanije (1921-1929) i gušenju ustanka domorodaca u Kirenajki (1932). Od 1935. bio je guverner Somalije.[1]

Etiopija[uredi | uredi izvor]

U Drugom italijansko-abisinskom ratu (1935-1936) komandovao je italijanskom armijom koja je nastupala iz Somalije, a potom od maja 1936. do novembra 1937. bio je potkralj Etiopije. Na tim dužnostima ispoljio je bezobzirnu surovost prema lokalnom stanovništvu. Posle neuspelog atentata izvršenog na njega, 19. februara 1937, italijanske okupacione trupe u Adis Abebi ubile su 30.000 ljudi u trodnevnom pokolju.[1]

Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Krajem 1939. postao je načelnik Generalštaba KoV; na toj dužnosti izradio je plan napada na Jugoslaviju.[1]

Severna Afrika[uredi | uredi izvor]

Od jula 1940. komandovao je italijanskim trupama protiv britanskih snaga u severnoj Africi. Iako brojno i tehnički višestruko nadmoćan, izgubio je za nepuna dva meseca (18. decembra 1940-6. februara 1941) čitavu Kirenajku, posle čega je smenjen (Operacija Kompas).[1]

Musolinijev ministar[uredi | uredi izvor]

Posle kapitulacije Italije 8. septembra 1943. bio je ministar u fašističkoj Italijanskoj Socijalnoj Republici (ita. Republica Sociale Italiana), koju je formirao Musolini pod zaštitom Nemaca u severnoj Italiji. Zarobljen je 1. maja 1945. i izručen Italiji.[1]

Posle rata[uredi | uredi izvor]

Osuđen je 1950. na 19 godina zatvora, ali je ubrzo amnestiran. Od 1952. bio je jedan od vođa neofašističkog pokreta. Napisao je autobiografsko delo Ho difeso la patria (Milano, 1947) u kome opravdava svoje postupke i brani fašizam.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (tom 3). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 251. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (tom 3). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 251.