Rusija

Ruska Federacija
Российская Федерация  (ruski)
Himna: 
Nacionalna himna Ruske Federacije
(rus. Госуда́рственный гимн Росси́йской Федера́ции)
Položaj Rusije
  Suverena teritorija Ruske Federacije
  Pripojene teritorije Ukrajine
Glavni gradMoskva
55° 46′ N 37° 40′ E / 55.767° SGŠ; 37.667° IGD / 55.767; 37.667Koordinate: 55° 46′ N 37° 40′ E / 55.767° SGŠ; 37.667° IGD / 55.767; 37.667
Najveći gradMoskva
Službeni jezikruski[a]
Vladavina
Oblik državeFederalna predsedničko-parlamentarna republika[1]
 — PredsednikVladimir Putin
 — Predsednik VladeMihail Mišustin
 — Predsednik Saveta FederacijeValentina Matvijenko
 — Predsednik Državne dumeVjačeslav Volodin
 — Predsednik Vrhovnog sudaVjačeslav Lebedev
 — Predsednik Ustavnog sudaValerij Zorkin
Istorija
 — Novgorodska Rus862.[2][3]
 — Kijevska Rus882.
 — Ruske kneževine12—16. vek
 — Rusko carstvo1478.
 — Ruska Imperija1. (14) septembar 1917.
 — Ruska Republika2. oktobar (2. novembar) 1721.
 — Ruska SFSR25. oktobar (7. novembar) 1917.
 — Ruska Država23. septembar 1918.
 — Sovjetski Savez30. decembar 1922.[4]
 — Ruska Federacija25. decembar 1991.
Geografija
Površina
 — ukupno17.125.191[b][v] km2(1)
 — voda (%)4,22
Stanovništvo
 — 2021.[5]147.182.123[b](9)
 — gustina8,59 st./km2(181)
Ekonomija
BDP / PKM≈ 2022
 — ukupnoRast4,79 triliona $(6)
 — po stanovnikuRast32.803 $(48)
IHR (2019)Rast0,824(52) — veoma visok
Valutaruska rublja
 — kod valuteRUB
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC +2 (USZ1) do +12 (PETT)
Internet domen.ru, .рф, .su
Pozivni broj+7

Rusija (rus. Россия), zvanično Ruska Federacija (RF;[g] rus. Российская Федера́ция, РФ),[d] suverena je država u istočnoj Evropi i severnoj Aziji. Rusija je najveća država na svijetu, njena teritorija unutar ustavnih granica, sa teritorijom Krima, čije prisajedinjenje nije međunarodno priznato, iznosi 17.125.191 km². Unutar istih granica živi 147.182.123 stanovnika.[5]

Glavni i najveći grad Rusije je Moskva. Državni jezik u cijeloj zemlji je ruski; određeni broj subjekata Rusije ima svoje državne i službene jezike. Monetarna jedinica je ruska rublja.

Rusija je višenacionalna država s velikom etnokulturnom raznolikošću. Prema rezultatima sveruskog popisa iz 2010, kao i popisa stanovništva na Krimu 2014, u zemlji živi preko 190 etničkih zajednica, od kojih Rusi čine 80%, dok preko 99,4% stanovnika Rusije govori ruski jezik. Većina stanovništva (oko 75%) jeste pravoslavne vjeroispovijesti, što Rusiju čini najvećom pravoslavnom zemljom na svijetu.

Rusija je federalna predsedničko-parlamentarna republika.[1] Od 31. decembra 1999. (s kratkim prekidom 2008—2012, kada je predsjednik bio Dmitrij Medvedev) Vladimir Putin je predsjednik Ruske Federacije. Od 16. januara 2020. Mihail Mišustin je predsjednik Vlade Ruske Federacije.

Rusija se graniči sa 18 država (sa šesnaest kopnenim putem, a sa dvije morskim). Ruska Federacija se sastoji od 89 subjekata, od kojih je 48 oblasti, 24 republike, 9 pokrajina, 3 grada federalnog značaja, 4 autonomna okruga i 1 autonomna oblast.[đ] Ukupno u zemlji ima oko 157 hiljada naselja.

Rusija je nuklearna država i jedna od vodećih svemirskih sila na svijetu. Rusija je stalna članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija sa pravom veta; jedna od savremenih velikih sila. Takođe je članica niza međunarodnih organizacija: Grupa 20, Evroazijski ekonomski savez, Zajednica nezavisnih država, Organizacija Ugovora o kolektivnoj bezbjednosti, Svjetska trgovinska organizacija, Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju, Šangajska organizacija za saradnju, Azijsko-tihookeanska ekonomska saradnja, BRIKS, Međunarodni olimpijski komitet i drugih.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine, međunarodna zajednica priznala Rusku Federaciju kao državu nasljednicu Sovjetskog Saveza u pitanjima nuklearnog potencijala, spoljnog duga i državne imovine u inostranstvu, kao i članstva u Savjetu bezbjednosti UN. Rusko zakonodavstvo smatra Rusiju državom nasljednicom Sovjetskog Saveza.

Obim bruto domaćeg proizvoda po paritetu kupovne moći za 2021. iznosio je 4,79 triliona američkih dolara, što Rusiju čini 6. privredom svijeta (poslije Kine, Sjedinjenih Država, Indije, Japana i Njemačke).

Ime

Državni naziv Rusija (lat. Rusia) na zvaničnom državnom pečatu galičko-volinskih vladara iz prve polovine 14. veka.

Ime Rusija (rus. Россия) potiče od starog naroda Rusa (rus. Русь), koji su osnovali drevnu Kijevsku Rus (rus. Киевская Русь). Ne samo u izvorima na ruskom i ostalim slovenskim jezicima, već i u izvorima koji su na latinskom jeziku nastajali u domaćoj sredini (kneževske isprave i pečati), upotrebljavani su oblici Rusia ili Russia, tako da je horonim (zemaljski naziv) Rusija posvedočen u raznim izvorima iz srednjovekovnog perioda. Iz istog korena su izvedeni i razni oblasni nazivi, kao što su: Bela Rusija, Mala Rusija, Crvena Rusija (i drugi slični pojmovi).[6][7]

Nasuprot tome, u pojedinim latinskim izvorima zapadnog porekla tokom vremena se pojavio i egzonimski (strani) naziv Rutenija (lat. Ruthenia), koji je prvobitno bio ograničen na upotrebu među zapadnim hroničarima i kartografima. Taj pojam je kasnije stekao popularnost u grkokatoličkim krugovima, koji su u nazivu Rutenija prepoznali zgodno sredstvo za suzbijanje endonimskih (izvornih) naziva, izvedenih iz ruskog imena. Takve tendencije su naknadno osnažene sužavanjem pojma Rutenija na zapadnoruske (današnje ukrajinske i beloruske) oblasti u cilju njihovog ne samo terminološkog, već i geopolitičkog odvajanja od istočnih ruskih zemalja.[8]

Naziv Rusija (lat. Russia) na Merkatorovoj karti iz 1595. godine.

Sadašnji oblik državnog naziva Rusije, sa slovom „o” (Россия, umesto Руссия kako bi trebalo prema izvornom obliku Русь i nazivu naroda Русские) nastao je naknadno, pod ugledu na grčki naziv za Kijevsku Rus (grč. Ρωσσία). Postepeno prihvatanje grčkog oblika od strane ruskih državnih vlasti izvršeno je tokom 16. i 17. veka, a taj oblik je u potpunosti preovladao tokom 18. veka. Usvajanje državnog naziva sa korenom ros- nije uticalo na promenu ruskog narodnog imena, koje je i dalje ostalo zasnovano na izvornom korenu rus- (rus. Русские).[9]

Pomenute promene su ostavile znatne posledice, pošto su pridevske odrednice u kasnijim državnim nazivima bile izvođene ne iz narodnog imena (Русские), već iz oblika Россия. Tako je 1917. godine proglašena ne Русская республика, već Российская республика, dok je 1918. godine ozvaničena ne Русская СФСР, već Российская СФСР, a potom je 1991. godine proglašena ne Русская Федера́ция, već Российская Федера́ция. Te pojave su bile zasnovane na ruskom razlikovanju između etnonima Русские (koji se odnosi na sve etničke Ruse širom sveta) i pojma Россияне (koji je demonim i označava sve stanovnike Rusije bez obzira na etničku pripadnost).[10]

Za razliku od ruskog jezika, koji pravi jasnu razliku između pojmova koji označavaju etničku, odnosno državnu pripadnost, ta terminološka distinkcija nije prepoznatljiva u srpskim prevodima ruskih naziva, pošto se u govornom srpskom jeziku ne pravi razlika između pridevskih odrednica koje se odnose na Ruse, odnosno Rusiju, već se pridevi izvedeni iz etnonima Rusi koriste i za označavanje pojmova koje se odnose na Rusiju. Iako je u srpskoj leksičkoj baštini posvedočeno postojanje pridevskih oblika izvedenih iz imenice Rusija (rusijski i rusijanski) upotreba takvih oblika je izuzetno retka i nije prisutna u živom govoru.[11]

Fizičko-geografske karakteristike

Geografski položaj

Teritorija Rusije u njenim ustavnim granicama iznosi 17.125.181 km²[b][v] (1. na svijetu po površini), što je nešto manje od površine Južne Amerike. U potpunosti se nalazi na sjevernoj hemisferi, većina teritorije Rusije se nalazi na istočnoj hemisferi, samo istočni dio Čukotskog autonomne okruga nalazi se na zapadnoj hemisferi. Zapljuskuju je vode Tihog i Sjevernog ledenog okeana; kao i Baltičko, Crno i Azovsko more Atlantskog okeana; ima najdužu obalu na svijetu (37.653 km). Rusija se nalazi na sjeveru Evroazije, zauzima skoro cijelu istočnu Evropu i cijeli sjever Azije. Uralske i Kavkaske planine (ili Kumo-manička depresija)[e] dijele Rusiju na evropski (23%) i azijski (77%) dio. Čak u Evropi i u Aziji pojedinačni evropski i azijski dijelovi Rusije su najveći po površini među ostalim državama na kontinentu.

Krajnja sjeverna tačke Rusije je rt Fligeli na Rudolfovom ostrvu Zemlje Franca Josifa (81° 51’ s. g. š.), koji pripadaju Arhangeljskoj oblasti; krajnja sjeverna tačka kopna je rt Čeljuskin na poluostrvu Tajmir (77° 43’ s. g. š.) u Krasnojarskoj pokrajini. Krajnja istočna tačka je Ratmanovljevo ostrvo u Beringovom moreuzu (169° 0’ i. g. d.), koje se nalazi na teritoriji Čukotskog autonomnog okruga; krajnja istočna tačka kopna je rt Dežnjov na Čukotki (169° 39’ z. g. d.). Krajnja južna tačka Rusije nalazi se na granici Dagestana sa Azerbejdžanom, jugozapadno od planine Bazardjuzju (41° 11’ s. g. š.). Krajnja zapadna tačka u Kalinjingradskoj oblasti, na Baltičkoj kosi Gdanjskog zaliva Baltičkog mora (19°38’ i. g. d.). Dužina teritorije Rusije od zapada prema istoku je preko 10.000 km, od sjevera ka jugu više od 4.000 km.[12]

Za stalni ugodni život stanovništva u Rusiji oko 80% teritorije države je neprikladno.[13]

Granice

Države sa kojima se Rusija graniči (u spisku su navedene države koje nisu međunarodno priznate, ali ih Rusija priznaje):

Geološka struktura

Andoma-gora, geološki spomenik na obali Onješkog jezera, 30 km od grada Vitegra.

Rusija se obično deli na zapadni evropski (oko 3.500.000 km²) i istočni azijski deo — Sibir (13.500.000 km²). Prirodnu granicu ovih dveju delova čini planina Ural, koja se prostire u smeru sever—jug u dužini od oko 2.100 km od Severnog ledenog okeana do granice sa Kazahstanom.

Elbrus, najviši vrh Kavkaza, Rusije i Evrope.

Većina predela Rusije su ravnice, koje su na jugu stepe, dok su na severu šumovite. Na krajnjem severu su predeli tundri. Pored Urala, planine Rusije su: Kavkaz (vrh Elbrus je sa 5.642 m najviši vrh Rusije i Evrope), Altaj i vulkani na Kamčatki.

U Rusiji je najveće slatkovodno jezero po zapremini na svetu — Bajkalsko jezero. Najveće reke Rusije su Volga i Don u evropskom delu, i Ob, Irtiš, Jenisej, Lena i Amur u azijskom.

Najveći deo evropskog dela Rusije zauzima Istočnoevropska nizija, sa nizijskim reljefom koji samo ponegde prelazi u uzvišenja (Valdajska i Srednjoruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200—400 km. Kroz ovu niziju protiče Volga (3.688 km), privredno i simbolično najvažnija reka Rusije. Preovladava kontinentalna klima koja na krajnjem severu prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u sredozemnu. Od severa prema jugu ređaju se pojasevi crnogorične šume, mešane šume, prelazne šumsko-stepske zone, i stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.

Na krajnjem jugu evropske Rusije granicu sa Gruzijom i Azerbejdžanom čini planina Kavkaz sa najvišom tačkom Rusije, Elbrusom (5.642 m).

Na zapadu Sibira prostire se velika Zapadnosibirska ravnica kroz koju protiče najduža ruska reka Ob (sa Irtišem 5.568 km, 5. na svetu). Između reke Jenisej na zapadu i Lene na istoku nalazi se Srednjosibirska visoravan sa vrhovima do 1.700 m. Srednjojakutska ravnica kroz koju protiče Lena deli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.

Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog okeana prevladava planinski reljef sa lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2.000 m (Beluha u Altajskom lancu — 4.506 m, Ključevskaja Sopka na Kamčatki — 4.750 m). Ovde se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero — Bajkalsko (31.500 km², dubina 1.637 m, najdublje na svetu).

Reljef

Više od 70% teritorije Rusije zauzimaju ravnice i nizije. Zapadni dio zemlje se nalazi u okviru prostrane Istočnoevropske nizije, koju karakteriše smjenjivanje nizija (Prikaspijska i dr.) i pobrđa (Valdajska, Srednjoruska itd.). Meridijalno izduženi planinski sistem Urala razdvaja Istočnoevropsku niziju i Zapadnosibirsku niziju. Istočno od posljednje nalazi se Srednjosibirska visoravan sa izolovanim planinskim masivima, koji se glatko pretvaraju u Srednjojakutsku niziju.

Južni i istočni dijelovi zemlje su pretežno planinski. Na krajnjem jugu evropskog dijela prostiru se sjeverni grebeni Velikog Kavkaza, tu se nalazi najviši vrh Rusije i Evrope — Elbrus (5.642 m n. v.).[14] Na jugu Sibira nalaze se Altaj, Zapadni i Istočni Sajani, Stanovojsko pobrđe i drugi planinski sistemi. Sjeveroistočni Sibir i Daleki istok — regioni u kojima preovlađuju planinski grebeni srednje visina, kao što su Sihote Alinj, Verhojanski, Čerski itd. Kamčatsko poluostrvo [ovdje se nalazi najviši vuklan u Evroaziji — Ključevskaja Sopka (4688 m n. v.)][15] i Kurilska ostrva na krajnjem istoku — teritorija vulkana. Ovdje ih ima više od 200, a čeka je 50 aktivno.

Unutrašnje vode

Rusija je jedna od zemalja sa najvećom količinom vode na svijetu. Zemlja ima jednu od najvećih svjetskih rezervi slatke vode. Površinske vode zauzimaju 12,4% teritorije Rusije, dok je 84% površinskih voda koncentrisano istočno od Urala. U strukturi korišćenja vode preovlađuju proizvodne potrebe.

Najveće slatkovodno jezero Bajlak nalazi se u istočnom dijelu zemlje (oko 31.700 km²), najdublje je jezero na planeti (1642 m).

Najveće rijeke

Najduže rijeke u Rusiji sa površinom basena:[16]

Naziv Dužina, km Površina basena, km²
Lena 4400 2.490.000
Irtiš 4248 1.643.000
Ob 3650 2.990.000
Volga 3530 1.360.000
Jenisej 3487 2.580.000
Donja Tunguska 2989 473.000
Amur 2824 1.855.000
Viljuj 2650 454.000
Išim 2450 177.000
Ural 2428 231.000

Najveća jezera

Bajkalsko jezero
Naziv Površina, km² Dubina, m Nadmorska visina, m
Kaspijsko jezero 371.000 1025 −28
Bajkalsko jezero 31.500 1642 456
Ladoga 17.703 225 4
Onjega 9.616 124 32
Tajmir 4.560 26 6
Hanka 4.190 10 68
Čudsko-pskovsko jezero 3.555 15 30
Čani 1.990 12 105
Bijelo jezero 1.290 20 113

Klima

Ogromna površina Rusije i udaljenost mnogih oblasti od mora kao posledicu ima dominaciju umerenokontinentalne klime, koja preovladava u svim delovima države osim u tundrama i krajnjem jugoistoku. Planine na jugu sprečavaju prodor toplih vazdušnih masa od Indijskog okeana, dok ravnice na zapadu i severu čine Rusiju otvorenom uticajima Arktika i Atlantika.[17]

Klima većeg dela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na severu prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinama u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume — tajge, sa zonama oskudne vegetacije — tundrama — i zonama trajnog leda na krajnjem severu. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Pleistocena glacijacija

Tokom pleistocena teritorija današnje Rusije bila je pod ledenim pokrivačem. Južna granica ove glacijacije počinjala je van granica današnje Rusije, od današnjeg Krakova (Poljska), prolazila je zapadno od današnjeg Lavova (Ukrajina), duž ušća Orela (48° s. g. š.), zapadnog odseka Srednjeruske visije do Brjanska i Tule (54° s. g. š.), zatim skretala na jug do Dona (49° 33’ s. g. š.), prelazila Volgu i Kamu u gornjem toku i zalazila u predele zapadnog Sibira.

Glacijacije na teritoriji Rusije, prema Markovu i Gerasimovu, nose imena: okska, dnjeprovska, moskovska i valdajska. Dnjeprovska glacijacija bila je najjača, predstavljena sa dva džinovska lednika u dolinama Dnjepra i Dona (do širine Harkova).

U istočnom Sibiru postojala je planinska glacijacija. Glavni glacijalni centri bili su severni Ural, Nova zemlja, Tajmir i severozapadni deo Srednje-sibirskog platoa. Novosibirska ostrva bila su samostalni glacijalni centar.[18]

Flora i fauna

Santa leda kod zemlje Franje Josifa u arktičkom krugu.

Od severa do juga Istočnoevropske nizije sukcesivno se smenjuju arktičke tundre, četinarske šume (tajge), širokolisne i mešovite šume umerenih predela, stepe i polupustinje (oko Kaspijskog jezera) prateći smenu klime. Sibir prati sličan šablon, ali uglavnom preovlađuje tajga. Rusija ima najveće svetske šumske rezerve[19] i naziva se plućima Evrope,[20] pošto zaostaju samo za Amazonskom prašumom po količini ugljen-dioksida koji apsorbuje.

U Rusiji živi 266 vrsta sisara i 780 vrsta ptica. Ukupno 415 životinjskih vrsta je do 1997. uvršteno u Crvenu knjigu Ruske Federacije i zaštićeno. U Sibiru i u šumama širom Rusije žive sibirski tigar, sibirski leopard, obični ris, vuk, riđa lisica, jelen, konj, mrki medved, sova, orao; na samom severu kod polarnog kruga živi morž.[21]

Istorija

Kontinuitet ruske državnosti

Prema zvaničnom stavu Ruske Federacije, Ruska država, Ruska Republika, Ruska SFSR, Sovjetski Savez i Ruska Federacija su jedan te isti učesnik u međudržavnim odnosima, jedan te isti subjekt međunarodnog prava koji nije prestao da postoji.[24][25]

Raseljavanje Slovena

U 5. vijeku sa teritorije današnje sjeverne Poljske preko istočnog Pribaltika na teritoriju savremena Rusije prodiru slovenska plemena — preci kasnijih Kriviča.[26] Od tada se odvija naseljavanje Slovena na sjever — do jezera Iljmenj — i na istok, do međuriječja Volge i Oke.[27] Kao posljedica toga, do 6—8. vijeka uopšteno gledano razvila su se sva glavna plemena istočnih Slovena, poznata iz „Povijesti minulih ljeta”. U periodu 7—10. vijeka brojne skupine slovensih doseljenika iz moravskog Podunavlja nastavile su da se slivaju u različite oblasti Ruske nizije kojima su Sloveni već ovladali, što je odigralo značajnu ulogu u učvršćivanju slovenskog stanovništva istočne Evrope i dovelo do obrazovanja staroruske narodnosti.[28] Slovensko naseljavanje sjeveroistočne Rusi nastavljeno je sve do 14. vijeka i sastojalo se od nekoliko tačaka seobe — od rane kolonizacije iz zemalja Kriviča i Iljmena do kasnije iz južne Rusi.

Staroruska država

Pozivanje Varjaga, minijatura iz Radzivilovskog ljetopisa s kraja 15. vijeka.

Tradicionalno, počev od ruske hronike „Povijest minulih ljeta” s početka 12. vijeka[29] pa sve do danas,[30][31] 862. se smatra godinom nastanka ruske države, kada su, prema ruskim ljetopisima, slovenska i ugrofinska plemena pozvala Varjage na čelu s Rjurikom da uspostave vlast u Ladogu ili Novgorodu i drugim gradovima. Neki istoričari pripisuju početak ruske države nekoj drugoj godini ili ga vezuju za drugi događaj (npr. za 882. kada je knez Oleg zauzeo Kijev, ujedinivši dva središta Rusi).

Rjurikova država obuhvatala je teritorije južnog Priladožja (Ladoga, Novgorod) i gornje Volge (Beloozero, Rostov). Glavninu stanovništva činili su slovenska plemena (Iljmeni i Kriviči), ugrofinska plemena (Ves, Merja, Čud), dok su vojnu aristokratiju činili Varjazi.

Novgorodski knez Oleg, Rjurikov nasljednik, prisajedinio je 882. svojim posjedima južno središte istočnih Slovena, učinivši glavni grad PoljanaKijev — svojom prijestonicom;[32] zatim je pokrenuo pohod na Vizantiju.[33]

U istoriografiji se ujedinjenje sjevernog i južnog središta pod vlašću Rjurikoviča vidi kao kraj obrazovanja staroruske države.[34]

Širenje države na jug dovelo je do sukoba sa moćnom Hazarijom, čije se središte nalazilo na donjoj Volgi. Knez Svjatoslav je 965. nanio Hazarima težak poraz. Kao ishod vojnih pohoda i diplomatskih napora kijevskih vladara u sastavu nove države našle su se zemlji svih istočnoslovenskih, kao i nekih ugrofinskih, baltičkih, turkijskih i iranskih plemena.[35]

Uporedo je tekao postupak slovenske kolonizacije međuriječja Volge i Oke. Stara Rus je bila jedna od najvećih državnih tvorevina u Evropi, koja je naticala za dominantan položaj u istočnoj Evropi i Pricrnomorju s Vizantijom.


Pod knezom Vladimirom, Rus je primila hrišćanstvo 998. godine.[36] Knez Jaroslav je odobrio prvi opštedržavni zakonik — Rusku pravdu.[37] Poslije smrti kijevskog kneza Mstislava 1132. godine, počeo je raspad jedinstvene države na niz samostalnih: Novogorodsku zemlju, Vladimirsko-suzdaljsku kneževinu, Voljinsku kneževinu, Černigovsku kneževinu, Rjazanjsku kneževinu, Polocsku kneževinu i druge. Kijev je ostao predmet borbe između najmoćnijih kneževskih ogranaka, a Kijevska zemlja se smatrala kolektivnim posjedom Rjurikoviča.

Staroruska država imala je za svoje vrijeme dovoljno razvijen državi aparat.[38]

Razdijeljenost ruskih zemalja. Mongolsko-tatarski jaram

Uspenjski sabor u Vladimiru, izgrađen u 12. vijeku.

U sjeveroistočnoj Rusi od sredine 12. vijeka jača Vladimirsko-suzdaljska kneževina, njeni vladari su se borili za Kijev i Novgorod, ali su sami uvijek radije ostajali u Vladimiru, što je dovelo do uspona ovog grada kao novog sveruskog središta. Druge moćne kneževine bile su Černigovska, Galičko-volinska i Smolenska.

Knez Aleksandar Nevski, minijatura iz Carskog titularnika iz 1672. godine.

U periodu od 1237. do 1240, većina ruskih zemalja bila je izložena razornoj invaziji Batu-kana. Vladimir, Rjazanj, Kijev, Černigov, Perejaslav, Galič i mnogi drugi staroruski gradovi su uništeni, a južna i jugoistočna periferija izgubile su značajan dio stanovništva.[39] Ruske kneževina su postale vazali Zlatne horde, a njihovi kneževi su počeli sticati vlast nad svojim zemljama uz dozvolu kanova Zlatne horde. Ovaj period u istoriji naziva se Mongolsko-tatarski jaram.[40] Novgorodske zemlje u 12. vijeku su stupile u niz vojnih sukoba sa Šveđanima i krstašima radi prevlasti nad istočnim Pribaltikom. Po pozivu Novgorodskog vijeća, knez Aleksandar je pobijedio švedske trupe koje su se iskrcale na obalama Neve 1240, a zatim je 1242. pobijedio livonske krstaše u bitki na Čudskom jezeru.[41][42][43]

Od kraja 13. vijeka među ruskim zemljama postepeno se obrazuju nova središta — Moskovske i Tverska kneževina.[44] Moskovski kneževi su uspjeli da pobjede u borbi sa Vladimirskom kneževinom, za koju su kanovi Zlatne horde izdali jarlik. Veliki knez vladimirski bio je sakupljač danka i vrhovni vladar u predjelima sjeveroistočne Rusi i Novogorda.[45] S početkom vladavine Dmitrija Donskog, koji je kasnije nanio prve ozbiljne poraze Zlatnoj hordi, od 1363. jarlik na Vladimirsku kneževinu dodjeljivan je samo kneževima moskovskog doma.

Objedinjenje Rusi. Ruska država

Prvi ruski car Ivan IV.

Pod velikim knezom Ivanom III Moskva je postala središte sjeveroistočne Rusi, objedinivši područje u jedinstvenu državu; dvoglavi orao je počeo da se koristi na velikokneževskom pečatu kao simbol kontinuiteta moći Vizantije.[46][47][48] Pod Ivanom III, nakon niza vojnih pobjeda, Rus je prestala da plaća danak Hordi — što je bio kraj hordinog jarma. Kao priznanje svog suvereniteta, veliki knez Moskve je počeo da se naziva gospodarem. Tokom ovog perioda usvojen je Sudebnik (skup opšteruskih zakona), izgrađen je Moskovski kremlj i Uspenski sabor. Vojni porazi i međusobne borbe doveli su do slabljenja Horde i njenog raspada sredinom 15. vijeka na Krimski, Astrahanski, Kazanjski i Sibirski kanat. Veliki knez Vasilij III nastavio je s ujedinjenjem ruskih zemalja, vodio je ratove sa balto-slovenskom Velikom kneževinom Litvanijom i sa Kazanjskim kanatom; pod njim se aktivirala gradnja u Moskvi i drugim gradovima.

Niz reformi (državna uprava, vojna služba i sudski sistem) sproveo je Ivan IV, koji je uzeo titulu cara [ru].[49] Pod njegovom vlašću teritorije ruske države se skoro udvostručila. Druga polovina Ivanove vladavine obilježena je nizom neuspjeha u Livonskom ratu i uspostavljanjem opričnine.

Početkom 17. vijeka u Rusiji počinje Smutno vrijeme, koje se završava okupljanjem svenarodnog opolčenija, porazom poljskih intervencionista i sabornim izborom 21. februara (3. marta) 1613. cara Mihaila Fjoderovoiča (prvi iz dinastije Romanov).[50]

Ruska Imperija

Prvi ruski imperator Petar I.

Car Petar I izvršio je korjenite reforme u unutrašnjoj i spoljnoj politici države. Poslije pobjede u Sjevernom ratu 1721; čiji je ishod bio vraćanje izraza na Baltičko more i prisajedinjenje Livonije, Estlanda, Ingermanlada i dijela Karelije sa Viborgom; Petar postaje imperator, a Rusija postaje imperija. Petar je osnovao Sankt Peterburg, grad koji je 1714.[22] postao nova prijestonica države.

Epoha dvorskih prevrata koja je uslijedila poslije smrti Petra I okončana je 1762. stupanjem na prijesto Katarine II. Tokom njene vladavine, poznate kao „prosvjećeni apsolutizam”, Rusija je prisajedinila značajne teritorije na zapadu i jugu, ostvarene su pobjede na Osmanskim carstvom i podijeljena Žečpospolita; uslijed toga su staroruske zemlje, kao i sjeverno Pricrnomorje i Krim, ušli u sastav Rusije.

Tokom Napoleonove invazije na Rusiju 1812, francuska vojska je poražena. Ruske trupe su zajedno sa saveznicima ušle u Pariz 1814. godine.

Prva polovina 19. vijeka ušla je u istoriju svjetske kulture kao zlatni vijek ruske književnosti i ruske klasične muzike.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 19. vijeka imperator Aleksandar II je sproveo „velike reforme”, među kojima se ističe ukidanje kmetstva 1861. godine. Od sredine 19. vijeka u zemlji raste revolucionarni pokret.

Rusko-japanski rat počinje 1904, a naredne godine odvija se Prva ruska revolucija i osniva parlamentDržavna duma. U istom periodu u zemlji počinje široko rasprostranjeni terorizam. Rusija 1914. stupa u Prvi svjetski rat. Kao ishod Februarske revolucije, imperator Nikolaj II se 1917. odrekao prijestola, vlast je prenijeta na Privremenu vladu, koja je ubrzo proglasi zemlju republikom.

Sovjetski period

Vladimir Lenjin i Josif Staljin, prvi rukovodioci sovjetske države.

Oktobarska revolucija je izbila 25. oktobra (7. novembra) 1917. godine. Vlast u Rusiji su preuzeli boljševici (i njihovi saveznici) pod rukovodstvom Vladimira Lenjina. Sovjetska Rusija je postala prva socijalistička država na svijetu. U januaru 1918. boljševici su raspustili Sverusku ustavotvornu skupštinu, na čijim izborima su boljševici (prema nepotpunim podacima) dobili samo 22,5% glasova (tada su na izborima eseri dobili oko 60% glasova).[51]

Brest-litovski mir kojim je Rusija izašla iz Prvog svjetskog rata zaključen je 3. marta 1918. godine. Boljševici su priznali nezavisnost Finske, Poljske, Estonije, Letonije, Litvanije i Ukrajine i obavezali su se da neće tražiti dio Bjelorusije.[52] Glavni grad države je 12. marta premješten u Moskvu.

Nakon revolucije u Rusiji, izbio je građanski rat između boljševika i njihovih pristalica na jednoj strani i protivboljševičkih skupina (Bijeli pokret) na drugoj, kao i „treće sile” (anarhisti, basmači, eseri i dr.). U rat su se uključile i druge države. Građanski rat je završen 1921—1922. pobjedom boljševika i uspostavljanjem sovjetske vlasti na većem dijelu teritorije bivše Ruske Imperije.

Ruska SFSR, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR i Zakavkaska SFSR obrazovale su 30. decembra 1922. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).[53] Spoljna politika nove države bila je usmjerena na prevazilaženje međunarodne izolacije i priznanje SSSR, što je postignuto do tridesetih godina 20. vijeka.

Boljševici su pokrenuli nejasne društvene reforme, oštro ograničavajući prava predstavnika društvenih skupina nelojalnih boljševicima koji su preživjeli građanski rat: plemstvo, sveštenstvo, trgovci, imućni seljaci, predstavnici stare političke, vojne i naučne elite, a takođe je, s druge strane, dozvoljeno da se smanji nivo društvene nejednakosti i ukune pristup samo privilegovanim slojevima kvalitetnom obrazovanju, medicini, stanovanju i najvišim državnim dužnostima.[54][55][56][57][58][59][60][61][62]

Poslije Lenjinove smrti, unutarpatrijska borbe se pojačala, usljed čega je vrhovna vlast koncentrisana u rukama Josifa Staljina, čija je vladavina bila totalitarna po prirodi i obilježena značajnim povećanjem represije. Staljin je postavio kurs ka ubrzanoj industrijalizaciji i potpunoj kolektivizaciji seoskih domaćinstava kako bi u najkraćem mogućem roku izvršio prelazak iz tradicionalnog agrarnog društva u industrijsko društvo svestranom mobilizacijom unutrašnjih resursa, prekomjernom centralizacijom privrednog života i obrazovanjem holističkog administrativno-komandnog sistema u SSSR.

Ako je predratni obim industrijske proizvodnje Ruske Imperije 1913. bio 50% od njemačke i francuske, 20% od engleske i po različitim ocjenama 10—15% od američke,[63][64] do 1941. je izgrađeno 9000 fabrika, do kraja Druge petoljetke, 14 godina nakon završetka građanskog rata, Sovjetski Savez je došao na drugo mjesto u svijetu po industrijskog proizvodnji, odmah iza Sjedinjenih Država, dostižući 10% ukupne svjetske industrijske proizvodnje.[65][66]

U Sovjetskom Savezu se od 1937. do 1938. odvijala kampanja velikih političkih represija, koju su sprovodili vansudski organi protiv različitih društvenih slojeva i skupina stanovništva (bivši plemići, sveštenici, oficiri imperatorske vojske, pripadnici Bijelog pokreta, zvaničnici Ruske Imperije, raskulačeni seljaci itd.) poznat kao „Veliki teror”. U ovom periodu vršene su i masovne čistke u partiji, u Crvenoj armiji i organima državne bezbjednosti, među rukovodiocima industrijskih preduzeća i naučnih instituta. Istovremeno, pokrenuta je represija po nacionalnom priznaku.[67]

Sovjetski Savez je 1939. zaključio pakt o nenapadanju sa nacističkom Njemačkom sa tajnim dodatnim protokolom o podjeli zona uticaja u istočnoj Evropi prema kome je 1939—1940. pripojio istočni dio Poljske, Pribaltik, Besarabiju, sjevernu Bukovinu, dio Karelije, pomjerajući državnu granicu na zapad.

Iznenadnim napadom nacističke Njemačke i njenih satelita 22. juna 1941.[68] na Sovjetski Savez počeo je Veliki otadžbinski rat. Njemačka vojska, iako inferiorna u odnosa na sovjetsku po broju vojne tehnike,[69] ali za razliku od Crvene armije ušla je u rat potpuno mobilisana sa raspoređenom logistikom i uspjela je da ostvari odlučujuću prednost na pravcima svog glavnog napada.[70]

Sovjetski komandir poziva vojnike u napad.

Do jeseni 1941. njemačke trupe su uspjele da napreduju duboko u teritoriju Sovjetskog Saveza. Tokom ofanzive na moskovskom pravcu,[71] Vermaht je koncentrisao glavninu svojih snaga pred sovjetskom prijestonicom,[72] a u sjeverozapadnom pravcu je stigao u predgrađe Moskve. Međutim, otpor sovjetskih trupa naglo je porastao,[73] dok su njemačke trupe iscrpile svoje ofanzivne mogućnosti,[74] nakon čega je počela sovjetske kontraofanziva. Tokom borbi za Moskvu konačno je osujećen plan za munjevito zauzimanje Sovjetskog Saveza, njemačke vojske je prvi put u Drugom svjetskom ratu pretrpjela strateški poraz, rat je poprimio dugotrajan karakter.[75][76]

Neposredno nakon početka rata mnoge zemlje svijeta su izrazile podršku Sovjetskom Savezu, stvorena je i Antihitlerovska koalicija. Saveznici Sovjetskog Saveza u ratu protiv Njemačke bili su Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, koje su pružale vojno-tehničku pomoć SSSR.[77][78]

Podizanje Zastave pobjede nad Rajhstagom 1. maja 1945. godine.

Tokom prelomnih bitaka kod Staljingrada i Kurska, sovjetske trupe su pokrenule stratešku ofanzivu. U pohodu 1944—1945. porazili su njemačku vojsku, oslobodili teritoriju Sovjetskog Saveza, učestvovale u potpunosti ili djelimično u oslobađanju Poljske, Rumunije, Mađarske, Bugarske, Čehoslovačke, Jugoslavije, dijela Austrije, dajući odlučujući doprinos pobjedi nad nacizmom.[j][80] Gubici njemačkih trupa na sovjetsko-njemačkom frontu iznosili su oko 75% svih nenadoknadivih borbenih gubitaka Njemačke,[k] Vermaht i njegovi saveznici izgubili su oko 80% svih borbeno spremnih jedinica, 607 divizija je poraženo.[82][83][84] Pobjedonosno napredovanje Crvene armije, njeno oslobađanje zemalja srednje i istočne Evrope od nacizma,[85][86] primoralo je rukovodstvo Njemačke da potpiše Akt o bezuslovnoj kapitulaciji 9. maja 1945. godine.[87][88][84]

Kao ishod Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je zajedno sa Sjedinjenim Državama postao supersila, jedna od zemalja osnivača Ujedinjenih nacija, članica Savjeta bezbjednosti UN sa pravom veta; u državama istočne Evrope uspostavljeni su prosovjetski komunistički režimi. Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć i Organizacija Varšavskog sporazuma stvoreni su kao suparnici Evropske ekonomske zajednice i Organizacije Sjeveroatlantskog sporazuma.[89][90]

Globalna konfrontacija kapitalističkog i socijalističkog sistema u borbi za svjetski uticaj nazvana je „hladni rat”. Napori Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza bili su usmjereni, prije svega, na dominaciju u političkoj sferi. Iako dvije države zvanično nisu ulazile u neposredni vojni sukob, bile su uključene u trku u naoružanju, a njihovo suparništvo za uticaj dovelo je do izbijanja mjesnih oružanih sukoba u raznim zemljama trećeg svijeta, koji su se obično odvijali kao posredni ratovi između dvije supersile.

Sa dolaskom na vlast Nikite Hruščova je povezano „odmrzavanje” u društveno-političkom životu zemlje i razotkrivanje Staljinovog kulta ličnosti. Ipak, Sovjetski Savez je sa stanovišta zapadnih politikologa,[91] nastavio da bude totalitarna država (vidi ljudska prava u Sovjetskom Savezu). Za vrijeme Hruščove vladavine, ostvareno je sovjetskog vođstvo u nuklearnoj i svemirskoj sferi:[92] Sovjetski Savez je prvi u svijetu lansirao prvi vještački satelit Zemlje, prvog čovjeka u svemir, prvi svjetski aparat za proučavanje Mjeseca i Venere i prvi izlazak čovjeka u otvoreni svemir.

Leonid Brežnjev je 1964. faktički postao šef Sovjetskog Saveza, čiji je period rukovođenja (1964—1982) poznat kao „period zastoja”. Po cijenu značajnih napora, Sovjetski Savez je uspio da postigne vojno-strateški paritet sa Sjedinjenim Državama do sredine sedamdesetih godina, što je poslužilo kao jedan od temelja za smirivanje međunarodnih tenzija. U vezi sa rastom svjetskih cijena nafte i otkrivanjem naftnih polja u zapadnom Sibiru, razvoj Sovjetskog Saveza postao je zavisan od prihoda od nafte, što je dovelo do otkazivanja neophodnih ekonomskih reformi. Sovjetski Savez je znatno zaostajao za zapadnim zemljama u pogledu razvija lake industrije, ekonomsko stanje karakterisali su sve veći redovi za oskudnu robu. Umjesto toga, razvila se teška industrija, uglavnom vojno-industrijski kompleks, što nije dovelo do povećanja životnog standarda stanovništva.

Mihail Gorbačov je došao na vlast u Sovjetskom Savezu 1985. sa programom za ubrzanje društveno-ekonomskog razvija, koji se 1987. razvio u veće reforme zvane „perestrojka”, usmjerene na demokratizaciju društveno-političkog i ekonomskog sistema i slabljenje ideološke kontrole nad društvom. Oni su doveli do gubitka vodeće uloge Komunističke partije, velikih promjena u ideologiji i raspada Sovjetskog Saveza. Od 1989. do 1991. u Sovjetskom Savezu je nastupila teška ekonomska kriza, nakon koje je u nezavisnoj Rusiji izvršen prelazak sa socijalističkog modela privrede na tržišni. „Parada suvereniteta” saveznih republika počela je 1988, koja je do 1991. dovela do likvidacije Sovjetskog Saveza i nezavisnosti bivših saveznih republika. Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć i Organizacija Varšavskog sporazuma su raspušteni 1989. godine. U decembru 1989. na Malteškom samitu Gorbačov i Džordž V. Buš su zvanično objavili kraj hladnog rata.[93][94]

U Moskvi se od 19. do 21. avgusta 1991. odvio „Avgustovski puč”, koji je izazvao sukob između vlasti SSSR i RSFSR, što je dovelo do masovnih demonstracija nedaleko od Bijelog doma u znak podrške predsjedniku RSFSR Borisu Jeljcinu. Opšta neodlučnost rukovodstva Državnog komiteta za vanredno stanje dovela je do njegovog poraza i samostalnog raspada. Bjelovješki sporazum o prestanku postojanja Sovjetskog Saveza i stvaranju Zajednice nezavisnih država je potpisan 8. decembra 1991. godine.[95]

Sovjet republika Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza usvojio je 26. decembra 1991. deklaraciju u kojoj je naveo preobraženje Sovjetskog Saveza u Zajednicu nezavisnih država i potrebu da nove nezavisne države sprovode međunarodne sporazume SSSR.[93][96][97] Ruska Federacija[i] je priznata kao država nasljednica Sovjetskog Saveza u međunarodno-pravnim odnosima[l] i zauzela je njeno mjesta u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija.[lj]

Ruska Federacija

Prvi predsjednik Rusije Boris Jeljcin.

Od decembra 1991. Ruska Federacije je postala potpuno nezavisna i suverena država.

U januaru 1992. u Rusiji su počele korjenite ekonomske reforme. Vlada Jeljcin — Gajdar je sprovela liberalizaciju maloprodajnih cijena i spoljne trgovine, reorganizaciju poreskog sistema i druge reforme koje su iz korijena promijenile ekonomsko stanje u zemlji. Ishod reformi označio je prelazak Rusije na tržišnu privredu.[100] Ruski model tržišne privrede izazvao je različite ocjene među ruskim i stranim istraživačima, uključujući i nobelovce za privredu.[101][102][103][104] Državna regulacija cijena je ukinuta 2. januara 1992. i proglašena je slobodna trgovina. Period „divljeg” kapitalizma i početne akumulacije kapitala, povezan sa odbacivanjem centralizovane planske privrede i katastrofalnom devalvacijom socijalnih obaveza države, karakteriše likvidacija deficita potrošačkih dobara, ali istovremeno eksplozivnim rastom cijena (hiperinflacija), propast štednje stanovništva, masovno osiromašenje, nagli porast kriminala, barterizacija i kriminalizacija privrede, masovna nezaposlenost, neisplaćivanje plata, penzija i socijalnih davanja, radikalno povećanje društvene nejednakosti, kriza u socijalnoj sferi, katastrofalni pad nataliteta, nagli porast mortaliteta i značajno smanjenje životnog vijeka. Ekonomske reforme 1990-ih takođe su dovele do oštrog pada privrede zemlje:[105][106][107][108] industrijska proizvodnja opala je na 60%, a u lakoj i prehrambenoj industriji proizvodnja je pala na 70%, što iznosi 30% od doreformskog nivoa.[109]

U Moskvi je od 3. do 4. oktobra 1993. nasilno raspušten Kongres narodnih deputata i Vrhovni sovjet, što je ishodovalo ljudskim žrtvama. Predsjednik 9. oktobra ukida ovlašćenja sovjeta narodnih deputata na svim nivoima, a u decembru stupa na snagu novi ustav, kojim je konačno dovršena promjena društveno-političkog sistema u Rusiji.

Prvi rat na teritoriji Čečenske Republike između federalnog centra i čečenskih separatista izbio je 1994. godine. Ishodi ovog sukoba bili su povlačenje ruskih trupa, ogromna razaranja i žrtve, faktička nezavisnost Čečenije prije borbenih dejstava u Dagestanu i drugog rata, kao i talasa terora koji je zahvatio Rusiju.

Predsjednički izbori 1996. bili su jedini u ruskoj istoriji kada je bio potreban drugi krug izbora da bi se odredio pobjednik, usljed čega je Jeljcin, koji je značajno zaostajao za svojim protivnikom na početku izborne trke, pretekao lidera Komunističke partije RF Genadija Zjuganova, dok su izbore obilježile značajne neregularnosti.

U prvoj polovini devedesetih godina, veliki broj preduzeća je privatizovan putem vaučerske privatizacije, kao i putem aukcija kredita za dionice. Međutim, to nije bilo dovoljno da se pokrije ogroman spoljni državni dug. Ruska vlada je 17. avgusta 1998. objavila defolt.

Boris Jeljcin je 31. decembra 1999. objavio ostavku na dužnost predsjednik, imenovavši predsjednika Vlade Vladimira Putina za vršioca dužnosti.[110]

Putin je u martu 2000. pobijedio na izborima i postao drugi predsjednik Ruske Federacije. Tokom prve decenije 21. vijeka u Rusiji, vlada Mihaila Kasjanova je sprovela niz socijalno-ekonomskih reformi: poreske, zemljišne, penzione, bankarske, monetizaciju beneficija i druge.[111][112] U periodu 2000—2008, Rusija je doživjela rast privrede, investicija i prihoda stanovništva, čemu su doprinijele sprovedene reforme, političke stabilnost i povećanje cijena ruske izvozne robe (posebno mineralno-sirovinske grupe). Uvođenje materinskog kapitala 2007. kao vida stimulisanja nataliteta i podrške velikim porodicama odigralo je značajnu ulogu u stabilizaciji demografije sfere u Rusiji, prelasku na proširenu reprodukciju stanovništva.[113] Došlo je do jačanja vertikalne izvršne vlasti u zemlji i obrazovanja vladajuće stranke — Jedinstvene Rusije, koja je nastala kao posljedica spajanja političkih blokova. Ova stranka je, nakon rezultata izbora 2003, 2007, 2011, 2016. i 2021. zauzela većinu mjesta u Državnoj dumi i podržala ključne odluke predsjednika i vlade.

Stvaranje sistema federalnih okruga 2000, kao i reforma Savjeta Federacije, dodatno su ojačali vertikalu vlasti, povećavši nivo upravljivosti ruskog administrativnog sistema.

Aktiva faza rata u Čečeniji je završena 2000, uspostavljanjem državne kontrole nad republikom. Na teritoriji Čečenije je 2009. zvanično ukinut režim protivterorističke operacije.[114]

Dmitrij Medvedev je 2008. izabran na dužnost predsjednika Rusije, a Putin je postao predsjednik Vlade.

Oružani sukob u Gruziji je počeo 8. avgusta 2008, nakon čega je Rusija zvanično priznala Abhaziju i Južnu Osetiju kao nezavisne države.

Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev na kongresu „Jedinstvene Rusije” 24. septembra 2011. godine.
Putin i Medvedev na kongresu Ujedinjene Rusije, 2011.

Na izborima za Državnu dumu održani 4. decembra 2011. Jedinstvena Rusija je zadržala parlamentarnu većinu, ali je izgubila ustavnu. Putin je 4. marta 2012. pobijedio na predsjedničkim izborima u prvom krugu.[115] Dužnost je preuzeo 7. maja.[116] Državna duma je 8. maja dala saglasnost Vladimiru Putinu da imenuje Medvedeva za predsjednika Vlade.[117]

Poslije izbora za Državnu dumu počele su masovne političke demonstracije. Desile su se i tokom predsjedničke izborne kampanje i poslije predsjedničkih izbora održanih 4. maja 2012. na kojima je Putin odnio pobjedu. Učesnici demonstracija su konstatovali da su izbori bili praćeni kršenjem zakona i masovnim falsifikatima.[118]

U periodu februar—mart 2014. Rusija je zauzela i pripojila Krim. U sastavu Rusije su obrazovani novi subjekti: Republika Krim i Grad federalnog značaja Sevastopolj. Pripajanje Krima doprinijelo je početku rata u Donbasu, u kojem je Rusija podržala samoproglašene Donjecku i Luganjsku Narodnu Republiku.[119] Ukrajina i većina država članica UN nisu priznale pripajanje Krima Rusiji. Zapadne zemlje su uvele sankcije Rusiji zbog pripajanja Krima i rata u Donbasu; kao odgovor, Rusija je takođe primijenila politiku sankcija protiv ovih zemalja.

Rusija je 30. septembra 2015. pokrenula vojnu operaciju protiv terorističkih skupina i opozicije u Siriji.[120]

Amandmani na Ustav usvojeni su 2020, koji su omogućili Putinu da bude predložen za šefa države još dva puta i da, ako pobjedi na sljedećim izborima — 2024. i 2030. — vodi zemlju do 2036. godine.[121][122][123][124]

Rusija je 21. februara 2022. priznala nezavisnost DNR i LNR, a 24. februara je započela invaziju na Ukrajinu. Invazija je dovela do novih međunarodnih sankcija.

Demografija i socijalna sfera

Građanska nacija

Po mišljenju jedno broja istraživača, u Rusiji se razvila istorijska i društveno-politička zajednica, politička ili građanska nacija, koja je konsolidovana na osnovu istorijske ruske državnosti.[125] Ova zajednice se zove Rusijani (rus. Россияне) ili rusijski narod.[126][125]

Jedna broj stručnjaka, političara i javnih ličnosti negira shvatanje stanovnika Rusije kao društveno-političke i istorijsko-kulturne cjeline u obliku građanske nacije. Međutim, istraživanja stanovništva pokazuju da je rusijki identitet („mi — Rusijani”) na prvom mjestu među ostalim oblicima kolektivnog identiteta.[125]

Rusijani imaju složen etnički i religijski sastav. Obuhvataju više od 190 etničkih zajednica, od kojih preko 80% čine Rusi (podaci iz popisa 2010. godine). Ruski jezik govore 99,7% Rusijana. Oko 70% Rusijana sebe smatra pravoslavcima. U Rusiji su takođe zastupljeni islam, budizam, judaizma i druge religije.[126]

Oblik россияне nastao je od naziva Rosija — grčko-vizantijsko naziva za Rusi, a prvi ga je zabilježio Maksim Grk 1524. godine.[127][128]

Nacionalni sastav

Postotak Rusa prema subjektima Ruske Federacija 2010. godine:
  •   >80%
  •   70—79%
  •   50—69%
  •   20—49%
  •   <20%
Nacionalnosti Popis
2002.[129]
Popis
2010.[129]
Rusi 80,64% 80,90%
Tatari 3,87% 3,87%
Ukrajinci 2,05% 1,41%
Baškiri 1,16% 1,15%
Čuvaši 1,14% 1,05%
Čečeni 0,95% 1,04%
Jermeni 0,79% 0,86%
Avari 0,57% 0,66%
Mordvini 0,59% 0,54%
Kazasi 0,46% 0,47%
Azeri 0,43% 0,44%
Darginci 0,35% 0,43%
Udmurti 0,44% 0,40%
Marijci 0,42% 0,40%
Oseti 0,36% 0,39%
Bjelorusi 0,56% 0,38%
Kabardinci 0,36% 0,38%
Kumici 0,29% 0,37%
Jakuti 0,31% 0,35%
Lezgini 0,29% 0,35%
Burjati 0,31% 0,34%
Inguši 0,29% 0,32%
ostali 3,40% 3,51%
bez naznačene nacionalnosti
i lica o kojima su informacije dobijene
iz administrativnih izvora, mln ljud.
1,46 5,63

Prema Sveruskom popisu stanovništva 2010, u Rusiji žive predstavnici više od 200 nacionalnosti i etničkih skupina.[130] Važnost ove činjenice ogleda se u preambuli Ustava Ruske Federacije. Preko 80% stanovnika Rusije su Rusi. Istovremeno, Rusi su nejednako naseljeni širom zemlje: u nekim regionima, poput Čečenije, oni čine manje od 2% stanovništva.[131]

Jezik

  •   Zemlje u kojima ruski jezik ima državni ili zvanični status.
  •   Zemlje u kojima značajan dio stanovništva govori ruski jezik.

Narodi Rusije govore više od 100 jezika i dijalekata koji pripadaju indoevropskoj, altajskoj i uralskoj jezičkoj porodici, kavkavskoj i paleoazijskog jezičkoj grupi. Najčešći jezici su ruski, tatarski, čečenski, baškirski, ukrajinski i čuvaški.

Najrasprostranjeniji jezik u Rusiji je ruski. Maternji je za oko 130 miliona građana Rusije (92% stanovništva Rusije). Istovremeno, ruski jezik, prema stavu 68. Ustava Ruske Federacije, državni je jezik Rusije.

Ruski jezik je jezik od svjetskog značaja, jedan od šest službenih i radnih jezika Ujedinjenih nacija, Uneska i drugih međunarodnih organizacija.

Broj govornika još osam jezika u Rusiji premašuje milion ljudi. Ruske republike imaju pravo da uspostave svoje državne jezike i, po pravilu, ostvaruju to pravo: npr. u Karačajevo-Čerkeskoj Republika, pored ruskog, status državnog jezika imaju abazinski, karačajski, nogajski i čerkeski jezik.

Unesko je 2009. proglasio 136 jezika na teritoriji Rusije ugroženim.[132]

Svi državni jezici subjekata federacije moraju biti pisani na grafičkoj osnovi ćirilice.[133]

Od stranih jezika najpoznatiji je engleski, a u manjoj mjeri njemački, francuski i španski. Popularnost kineskog i japanskog jezika raste od 2021. godine.[134][135]

Religija

Rusija je dejure sekularna država. Ustav garantuje „slobodu savjesti, slobodu vjeroispovijesti, uključujući pravo ispovijedanja individualno ili zajedno sa drugima bilo koje religije ili ne ispovijedanja nijedne, slobodno birati, imati i širiti religiozna i druga uvjerenja i djelovati u skladu sa njima.”[136] Krivični zakonik Ruske Federacije predviđa krivičnu odgovornost za „nezakonito ometanje djelovanja religioznih organizacija ili vršenja religioznih obreda.”[137] Federalni zakon od 11. jula 2001. № 95-FZ „O političkim strankama” zabranjuje stvaranje stranaka, između ostalog, „na osnovu religiozne pripadnosti.”[138]

U Rusiji žive hrišćani (uglavnom pravoslavni), muslimani, budisti, Jevreji, kao i predstavnici drugih religioznih konfesija.

Ne postoji zvanična statistika o proporciji stanovnika Rusije koji ispovijedaju različite religije (posljednji put je pitanje vjeroispovijesti pokrenuto na popisu stanovništva 1937. godine); međutim, prema VCIOM u periodu avgust—septembar 2007. polovina građana Rusije sebe smatra vjernicima, među njima 10% redovno ide u crkvu, poštuje sve obrede i rituale, a 43% ide u crkvu samo na praznike i ne poštuje sve obrede i rituale. Treći ispitanika (31%) priznaje postojanje Boga, ali se malo interesuje za crkveni život. Izjašnjeni ateisti čine samo 6% ispitanika. Osim toga, 8% ispitanika nije razmišljalo o temi odnosa prema religiji.[139]

Prema istraživanju VCIOM sprovedenom u januaru 2010, udio ruskih građana koji sebe smatraju pravoslavcima porastao je 2009. sa 70% na 75%.[140]

Moskovska horska sinagoga.

Nešto ranije, prema anketama 2007—2008, 66—67% ispitanika smatralo se privrženicima pravoslavlja, 5—6% se smatralo muslimanima. Ne više 1—2% ispitanika se izjasnilo da pripada nekoj drugoj religiji.[141][142][143][144]

Takođe, prema anketi VCIOM sprovedenoj 25—26. avgusta 2007, više od polovine građana Rusije (55%) smatra da budući predsjednik Rusije iz bilo koje religiozne organizacije treba da da prednost Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Istovremeno, 45% smatra da nije neophodno da sam bude religiozan, već da treba da polaže poštovanje prema Ruskoj crkvi, da joj pomogne i prisustvuje prazničnim bogosluženjima.[145]

Od kasnih devedesetih godina u javnosti se vodi rasprava o prihvatljivosti uvođenja „Osnova pravoslavne kulture” u programe državnih škola.[146] Predmet je uveden od 1. aprila 2010. u 19 subjekata federacije u eksperimentalnom režimu.

Najveći gradovi

Državno ustrojstvo

Državna simbolika

Zastava Rusije je pravougaona tabla sa tri jednake horizontalne trake: gornja je bijela, srednja je plava i donja je crvena. Odnos širine i dužine zastave je 2:3.

Grb Rusije je četvorougaoni, sa zaobljenim donjim uglovima, crvenim heraldičkim štitom uperenim na vrhu sa zlatnim dvoglavim orlom, koji podiže svoja raširena krila nagore. Orao je ovjenčan sa dvije male krune i — iznad njih — jednom velikom krunom, povezane trakom. U desnoj kandži orla je skiptar, u lijevoj je kugla. Na grudima orla, u crvenom štitu, srebrni jahač u plavom ogrtaču na srebrnom konju koji udara srebrnim kopljem crnog zmaja, prevrnutog kojeg gazi konj.

Osnove državnog uređenja

Prema ustavu, koji je osnovni zakon države, Rusija je demokratska federalna pravna[160] država sa republičkim oblikom vladavine.[161]

Savremeni ustav, usvojen 1993, na snazi je sa nizom amandmana, od kojih su glavni usvojeni 2008. i 2020. godine. Ovi amandmani su dobili značajnu međunarodnu pažnju. U osnovi državno uređenje Rusije, prema ustavu, zasniva se na sljedećim osnovnim principima: vlast naroda, federalizam, socijalna država, podjela vlasti, sekularna država, prioritet ljudskih prava i sloboda, mjesna samouprava,[162] višestranački sistem, ideološka i politička raznolikost, vladavina prava, raznolikost oblika svojine, oblik vladavine i državnog ustrojstva, državni suverenitet.[163] Prema nekim istraživačima,[164] javno-pravna odgovornost nosilaca javnih ovlašćenja treba da bude supsidijarnog karaktera i njeni temelji treba da budu sadržani u ustavu; neophodna je detaljna studija i unaprjeđenje pravnog mehanizma za zaštitu temelja ustavnog poretka Ruske Federacije.[163]

Federalno ustrojstvo

„Ruska Fedracija se sastoji iz republika, pokrajina, oblasti, gradova federalnog značaja, autonomnih oblasti, autonomnih okruga — ravnopravnih subjekata Ruske Federacije.” — tačka 1. stav 5. Ustava Ruske Federacije.[165]

Rusija je država sa federalnom strukturom. Ruska Federacija se sastoji od 89 ravnopravnih subjekata federacije, uključujući 24 republike, 9 pokrajina, 48 oblasti, 3 grada federalnog značaja, 1 autonomne oblasti i 4 autonomna okruga[đ] (pored toga postoji jedna federalna teritorija).

Sistem organa državne vlasti subjekata federacije određen je opštim principima koje je uspostavila federacija. Svaki region ima zakonodavni (predstavnički) organ (zakonodavna skupština, duma) i izvršni organ (vlada). U svim subjektima postoji položaj najvišeg zvaničnika (šef, guverner), koji se bira na period ne duži od 5 godina i ne može da zamijeni navedenu dužnost duže od dva uzastopna mandata.

Ruska Federacija je takođe podijeljena na 8 federalnih okruga, od kojih svaki ma opunomoćenog predstavnika predsjednika Rusije.

Subjekti federacija imaju svoje administrativno-teritorijalno ustrojstvo. Po pravilu, osnovne administrativno-teritorijalne jedinice u sastavu subjekata federacije su okruzi i gradovi oblasnog (republičkog, pokrajinskog, okružnog) značaja.

Predsjednik

Radni kabinet predsjednika u Senatskom dvorcu Moskovskog kremlja (fotografija iz 2003).

Šef države je predsjednik Ruske Federacije, trenutno Vladimir Putin. U obavljanju dužnosti šefa države predsjedniku pomaže predsjednik Vlade Ruske Federacije, trenutno Mihail Mišustin. Predsjednik Vlade preuzima funkciju predsjednika u slučaju smrti ili ostavke ovog drugog.

Predsjednik se bira na šest godina tajnim glasanjem na opštim neposrednim izborima, a isto lice ne može obavljati dužnost predsjednika duže od dva mandata. Ustavne norme koje predviđaju šestogodišnji predsjednički mandat uvedene su 2008,[m] ranije se šef države birao svake četiri godine.

Predsjednik ima niz važnih ovlašćenja: rukovodi spoljnom politikom zemlje, on je Vrhovni glavnokomandujući Oružanim snagama, imenuje predsjednika Vlade uz saglasnost Državne dume i odlučuje o ostavci vlade. Na prijedlog predsjednika Vlade postavlja potpredsjednika Vlade i federalnih ministarstava, a takođe ih oslobađa dužnosti. Predsjednik predsjedava Savjetom bezbjednosti, imenuje i razrješava komandu Oružanih snaga. Ima pravo da predloži kandidata za dužnost predsjednika Centralne banke (ne ulazi u sastav vlade) na razmatranje Državne dume. U slučaju agresije ili neposredne prijetnje agresijom, predsjednik ima pravo da proglasi vanredno stanje u cijeloj zemlji ili na određenim teritorijama, ali je istovremeno dužan da o svojoj odluci odmah obavijesti Federalnu skupštinu. Ima pravo da izdaje ukaze, obavezujuće na cijeloj teritoriji Rusije (ukazi ne smije biti u suprotnosti sa federalnim zakonima). Takođe ima niz drugih ovlašćenja.

Predsjednika može dužnosti razriješiti Savjet Federacije, pod uslovom da ga Državna duma optuži za veleizdaju ili da počini drugo teško krivično djelo i ako postoje pozitivni zaključci Vrhovog i Ustavnog suda.

Zakonodavna vlast

Prema ustavu, zakonodavnu vlast vrši Federalna skupština — parlament koji se sastoji od dva doma: Savjeta Federacijegornji dom — i Državne dumedonji dom.[167]

Savjet Federacije čine po dva predstavnika iz svakog subjekta federacije i predstavnici koje imenuje predsjednik, čije broj nije veći od 30 (od kojih najviše sedam može biti imenovano doživotno). U Savjetu Federaciju mogu biti i bivši predsjednici Rusije.[168] Članovi Savjeta Federacije 1993. birani su na izborima, a njihova mjesta su 1995. neposredno preuzimali guverneri (predsjednici) i predsjednici zakonodavnih organa federalnih subjekata, a od 2000. imenovani i birani predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti subjekata federacije.[169]

Državna duma se sastoji od 450 deputata: 225 deputata se bira u jednomandatnim izbornim okruzima (jedan okrug — jedan deputat), a ostalih 225 deputata po federalnim izbornom okrugu srazmjerno broju glasova datih za federalne spiskove kandidata.[169]

Izvršna vlast

Najviši izvršni organ državne vlasti je Vlada Ruske Federacije. Odgovorna je predsjedniku Ruske Federacije i pod kontrolom Državne dume. Vlada uključuje predsjednika Vlade, zamjenika predsjednika Vlade (nadgleda više ministarstva i resora), federalne ministre (glava ministarstva ili nadgleda razne državne programe ili izvršava posebne zadatke) i šefovi resora koji nemaju ministarsku dužnost, ali su po statusu zvanično izjednačeni sa ministrima. Kvantitativni sastav i struktura vlade nisu regulisani zakonom i utvrđuje ih predsjednik.

Sudska vlast

Sudsku vlast vrše isključivo sudovi: Ustavni sud, sudovi opšte nadležnosti na čelu sa Vrhovnim sudom i arbitražni sudovi na čelu sa Visokim arbitražnim sudom. U nekoliko subjekata Ruske Federacije postoji ustavni sudovi, a deo sudskog sistema su i mirovni sudovi.

Kontrolu poštovanja ljudskih prava i sloboda u radu državnih organa i službenika vrši povjerenik za ljudska prava (ombudsman). Ova institucija je prvi put u rusku praksu uvedena ustavom iz 1993,[170] koji propisuje da povjerenika za ljudska prava imenuje Državna duma i da djeluje u skladu sa federalnim ustavnim zakonom.

Spoljna politika

U međunarodnim odnosima, Rusija djeluje kao država nasljednica Sovjetskog Saveza,[171][172][173] međutim taj status osporavaju pojedine države i to ostaje predmet diskusije[174] u naučnim krugovima.

Tradicionalno se svrstava među velike sile.[175] Rusija je jedan od ključnih učesnika u međunarodnoj komunikaciji, jedna je od pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN i jedan od predstavnika „Velike dvadesetke” (G20); Rusija preuzima posebnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i bezbjednosti. Od 1996. do 2022. zemlja je bila članica Savjeta Evrope, a od 1997. do 2014. bila je i članica Velike osmorke (G8), neformalne asocijacije ekonomski razvijenih država. Član je značajnog broja drugih međunarodnih organizacija, među kojima posebno mjesto zauzimaju one koje su nastale u bivšem SSSR, uglavnom uz vodeću ulogu same Rusije: Zajednica nezavisnih država, Organizacija Ugovora o kolektivnoj bezbjednosti i Šangajska organizacija za saradnju. Rusija zajedno sa Bjelorusijom čini Saveznu Državu.

Rusija je, zajedno sa Bjelorusijom i Kazahstanom, bila jedna od zemalja osnivača Evroazijskog ekonomskog saveza (EES), međunarodnog integracionog ekonomskog udruženja stvorenog na osnovu Carinskog saveza Evroazijske ekonomske zajednice. EES djeluje od 1. januara 2015. godine.

Spoljnu politiku Rusije određuje predsjednik zemlje, a sprovodi je Ministarstvo spoljnih poslova. Rusija održava diplomatske odnose sa 188 država članica UN, dvije djelimično priznate i tri posmatrača UN; ima diplomatske predstavništva u 144 zemlje. Rusija nema diplomatske odnose sa Gruzijom (od 2008), Ukrajinom (od 2022), Mikronezijom (od 2022), Butanom i Solomonskim Ostrvima.

Sa ruskim inostranim pasošem mogu se posjetiti 76 zemalja svijet bez vize, u 32 zemlje vizu možete dobiti automatski po dolasku. U drugim zemljama, uključujući članice Evropske unije, Sjedinjene Države, Kanadu, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kinu, Japan i druge zemlje, ulazna viza se mora dobiti unaprijed. Rusija uspostavlja vizni režim sa državama svijeta na osnovu reciprociteta.[176]

Oružane snage

Istorija i uloga

Oružane snage Ruske Federacije (OS RF) državna su vojna organizacija koja čini osnovu odbrane Ruske Federacije. U skladu sa federalnim zakonom № 61-FZ od 31. maja 1996. „O odbrani”, OS RF su dizajnirane da odbiju agresiju usmjerenu protiv Ruske Federacije, radi oružane zaštite integriteta i nepovredivosti teritorije Ruske Federacije, kao i da vrši poslove u skladu sa federalnim zakonima i međunarodnim ugovorima Ruske Federacije.[177]

Struktura, broj, oprema i finansiranje

Predsjednik Ruske Federacije je Vrhovi glavnokomandujući Oružanih snaga.[178] Od 5. marta 2010. u OS RF imale su milion pripadnika (5. u svijetu).[179]

OS RF su podijeljene na tri vida vojske: Kopnene snage, Vazdušno-kosmičke snage, Vojno-pomorska flota, kao i dva nezavisna roda vojske: raketna vojska strateške namjene i vazdušno-desantna vojska. Pored toga, uključuju i Materijalno-tehničko obezbjeđenje i vojsku, vojne formacije i organe, koja obezbjeđuju vojnu službu koji nisu uključeni u vidove i samostalne rodove vojske Oružanih snaga:

Strateški nuklearni raketni kompleks RS-24 „Jars”.

Popunjavanje oružanih snaga vrši se na mješoviti način: regrutacijom građana na vojnu službu prema eksteritorijalnom principu i putem dobrovoljnog pristupanja građana Ruske Federacije i stranih građana u vojnu službu.

Poziv građana u vojnu službu vrši se na osnovu federalnog zakona № 53-FZ od 28. marta 1998. „O vojnoj obavezi i vojnoj službi”. Pozivom su obuhvaćeni građani muškog pola starosti od 18 do 27 godina. Rok službe od 1. januara 2008. je 12 mjeseci.[180]

Građani Ruske Federacije od 18 do 40 godina i strani građani starosti od 18 do 30 godina primaju se u vojnu službu po ugovoru od 1992. do 2022. godine. Rok trajanja ugovora je tri, pet ili deset godina. Rusija je 2022. promijenila starosnu granicu za prvi ugovor o vojnoj službi, po kojoj je određena starosna granica od 18 do 50 godina za sve građane.[181]

Nuklearno oružje

Nuklearne snage Ruske Federacije imaju kopnenu, pomorsku i vazduhoplovnu komponentu i glavni su garant odvraćanja od napada stranih država na Rusku Federaciju. Prema vojnoj doktrini, Ruska Federacija zadržava pravo da upotrijebi nuklearno oružje kao odgovor na agresiju upotrebom oružja za masovno uništenje, kao i na agresiju upotrebom običnog oružja, kada je ugroženo samo postojanje države.[182]

Od 2017. broj nuklearnih bojevih glava koje Rusija posjeduje kraće se u rasponu od 1400 do 1600 jedinica (prema Sporazumu o smanjenju i ograničavanju strateškog ofanzivnog oružja iz 2010). Po ovom pokazatelju Rusija je približno u rangu sa Sjedinjenim Državama, obje zemlje u tome znatno nadmašuju druge države — Kina, koja je na trećem mjestu u svijetu po broju nuklearnih bojevih glava, ima oko 500 jedinica.[183]

Privreda

Moskva, poslovna zona
Ruska nafta
Dokovi u Murmansku

Petnaest godina nakon propasti komunizma, tačnije nakon raspada Sovjetskog Saveza 1990. godine, ruska ekonomija se 2005. godine približila ekonomijama srednje razvijenih zemalja slobodnog tržišta. Danas ona ima visoku stopu rasta BDP-a (u 2004. 7,2%; 2005. 6,4%; 2006. 8,2%; 2007. 8,5%; 2008. 5,2% godišnje) i relativno visoku inflaciju (oko 8,8%). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sistema. Ekonomija Rusije 2017. godine je 11. najveća ekonomija na svetu po bruto domaćem proizvodu, a mogla bi da se nađe u prvih deset ekonomija na svetu, ispred Kanade. Rusija je po bruto domaćem proizvodu, veća ekonomija od Indonezije , Meksika i Australije, kao i od Španije i Turske .

Na današnju sliku ekonomije je uticala i brza privatizacija nekih unosnijih državnih preduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina preduzetnika povezana sa tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U poslednje vreme neki su tajkuni bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim fabrikama, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskom privredom, a država najavljuje mere za podsticanje malog i srednjeg preduzetništva. Pretežno hladna surova klima, jake oštre zime koje traju i do šest meseci, onemogućavaju ili otežavaju gajenje voća i povrća, pa zato mnoga domaćinstva u Rusiji imaju staklenike u kojima gaje voće i povrće. I pored hladne ruske klime i jake ruske zime , Rusija je ipak poljoprivredna zemlja, jer intenzivna poljoprivreda i hortikultura, su neophodni da bi se nahranilo preko 100 miliona stanovnika. Značajni su usevi pšenice , suncokreta i šećerne repe, kao i čaja i đumbira . Rusija je značajan izvoznik ribe i kavijara, jer je bogata rekama i jezerima. Rusija je poznata i po alkoholnim pićima kao što su viski i ruska votka. Zemlja je naročito bogata šumama, pa je zato pored Brazila, Kanade i Indonezije, najveći izvoznik drvne građe i proizvoda od drveta.

Danas se ruska ekonomija uglavnom temelji na dvema stubovima: izvozu energenata (nafte i zemnog plina), gde se posebno izdvajaju kompanije Gasprom i Lukoil, i sirovina i rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i sa njom povezana proizvodnja mašina, automobila kao što je Lada i aviona preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprečavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inostranih proizvoda. Mnoge fabrike preorijentisale su se na saradnju sa zapadnim kompanijama i licenciranu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).

Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do prevelike neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži privredni rast imaju Moskva i Peterburg. Razlike u prosečnom dohotku stanovnika prestonice i provincija su i do deset puta.

Saobraćaj

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uslovi veoma su uticali na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prevozu robe, a i putnika još uvek dominantnu ulogu ima železnica. Železnička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udeo železnice u ukupnom prevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svetska železnička pruga, 9.289 km duga Transsibirska železnica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom okeanu.

Iako je putna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez savremenih auto-puteva, putni prevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, posebno u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u drumskim saobraćajnim nesrećama u Evropi.

Vazdušni prevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prevozu na relacijama većim od 1.500 km. Najveće avionske kompanije su Aeroflot, zatim S7 erlajns, Pulkovo i KrasEr.

Kultura

Rusija ima ogromnu kulturnu baštinu. Naročito u 19. i 20. veku postignuti su veliki uspesi u: baletu, muzici, drami, književnosti i filmu. Srednjovekovni ruski umetnici su manje poznati ili anonimni, a izuzetak je slikar Andrej Rubljov.

Najstarije rusko crkvenoslovensko jevanđelje — Ostromirovo, XI vek

Mnogi ruski pisci spadaju u vrh svetske književnosti: Fjodor Dostojevski, Maksim Gorki, Boris Pasternak, Aleksandar Solženjicin, Lav Tolstoj, Anton Čehov i Ivan Turgenjev. Tu su i pesnici: Aleksandar Puškin, Mihail Ljermontov, Ana Ahmatova i Sergej Jesenjin.

Knjige se u Rusiji dosta štampaju i puno čitaju. Godine 1990. u Rusiji je proizvedeno 1,6 milijardi knjiga. Godine 2004. proizvodnja je pala na 562 miliona knjiga.

Tokom 19. veka, u Rusiji se formirala jaka grupa nacionalnih kompozitora, među kojima se ističu Aleksandar Borodin, Modest Musorgski, Nikolaj Rimski-Korsakov i Petar Čajkovski. Oni su stvorili rusku nacionalni stil klasične muzike komponujući simfonije, opere, balete i kamernu muziku. Njihovu tradiciju je svojim klavirskim koncertima i simfonijama nastavio Sergej Rahmanjinov. Muziku ekspresionizma i modernog doba u Rusiji reprezentuju Igor Stravinski, Sergej Prokofjev i Dmitrij Šostakovič.

Balet ima dugu tradiciju u Rusiji i omiljen je među publikom. Iz baletske trupe osnovane 1773. nastao je današnji Balet teatra Baljšoj. Rusija je dala velikane baletske umetnosti, poput: Ane Pavlove, Galine Uljanove, Vaclava Nižinskog, Rudolfa Nurejeva, Mihaila Barišnjikova, Sergeja Djagiljeva, Mihaila Fokina i Maje Pliseckaje.

U oblasti slikarstva ruski umetnici su imali značajno mesto. Najpoznatiji slikar prirode i pejzaža je bio Ivan Ivanovič Šiškin. U modernim umetničkim pokretima, ekspresionizmu, kubizmu i ruskoj avangardi učestvovali su Vasilij Kandinski, Kazimir Maljevič, Aleksej fon Javlenski i Natalija Gončarova. Među istaknute ruske slikare takođe spadaju Ilja Rjepin i Mark Šagal.

Najznamenitiji ruski filmski umetnici su Sergej Ajzenštajn i Andrej Tarkovski.

Muzeji

Muzej Ermitaž u Sankt Peterburgu poseduje 3 miliona predmeta, i po tome je među najvećim u svetu, a prvi je po opsegu kolekcije umetničkih slika. Deo kolekcija Ermitaža (ruska umetnost) je 1895. izdvojen u Ruski muzej. Prirodnjački muzej Kunstkamera, otvoren 1719. po zamisli Petra Velikog, bio je prvi muzej u Rusiji. U i oko Sankt Peterburga postoje mnogobrojne carske palate i druge znamenitosti (Peterhof, Carsko Selo, Ćilibarska soba).

U Moskvi su Tretjakovska galerija i Puškinov muzej, kao i Moskovski kremlj sa svojim umetničko-istorijskim zbirkama.

Sport

Sport u Rusiji ima visoki društveni ugled, što je tradicija iz vremena Sovjetskog Saveza. Rusija redovno osvaja veliki broj medalja na Letnjim olimpijskim igrama (među prve tri nacije od 1952), a dominira u par sportova i na Zimskim olimpijadama. U Moskvi su održane Letnje olimpijske igre 1980. dok je Soči bio domaćin Zimske olimpijade 2014. Sportovi u kojima je Rusija najuspešnija su: gimnastika, ritmička gimnastika, atletika, dizanje tegova, rvanje, sinhrono plivanje, odbojka, skijaško trčanje, biatlon, klizanje na ledu, hokej na ledu.

Najomiljeniji sportovi u Rusiji su fudbal i hokej na ledu, ali i odbojka, košarka, i u novije vreme tenis. Šah je omiljena razonoda u Rusiji. Ruski velemajstori već decenijama dominiraju u ovom sportu.

Godine 2018. Rusija će biti domaćin Svetskog prvenstva u fudbalu.

Galerija

Vidi još

Napomene

  1. ^ U 24 subjekta Ruske Federacije, pored ruskog u upotrebi je još 68 državnih jezika.
  2. ^ a b v Uključujući Republiku Krim i Grad federalnog značaja Sevastopolja, čije pristupanje Rusiji nije međunarodno priznato.
  3. ^ a b Bez Republike Krim i Grada federalnog značaja Sevastopolja, površina Ruske Federacije iznosi 17.098.246 km².
  4. ^ Skraćenica RF nije normativno utvrđena, ali se široko koristi, uključujući podzakonske akte, sudske odluke i službenu dokumentaciju.
  5. ^ „Nazivi Ruska Federacija i Rusija su ravnopravni” (st. 1, član 2. Ustava RF).[1]
  6. ^ a b Rusija ima punu kontrolu nad Republikom Krim i gradom federalnog značaja Sevastopolj, koji su anektirani 2014. godine. Teritorije Donjecke, Luganske, Zaporoške, Hersonske i dijela Nikolajevske oblasti Ukrajine, koje je Rusija anektirala 2022. (i koje ona smatra Donjeckom i Luganskom Narodnom Republikom, Zaporoškom i Hersonskom oblasti), poprište su vojnih dejstava i nisu pod potpunom kontrolom Rusije. Aneksije i iz 2014. i 2022. nisu međunarodno priznate.
  7. ^ Postoji nekoliko opcija za određivanje granica između Evrope i Azije.
  8. ^ Unutar međunarodno priznatih granica, faktičke pomorske granice Rusije i Gruzije kontroliše djelimično priznata Abhazija.
  9. ^ a b Suverenitet ovih teritorija je sporan, ali ga Rusija priznaje.
  10. ^ a b Vrhovni sovjet RSFSR je 25. decembra 1991. usvojio zakon № 2094-I „O promjeni naziva države Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika.”[23]
  11. ^ Prema kriterijumima broja jedinica Vermahta koje su učestvovale u ratu protiv Sovjetskog Saveza i gubitaka koje su pretrpjeli, Veliki otadžbinski rat je gladio dio Drugog svjetskog rata: oko 80% svih jedinica Vermahta borilo se na Istočnom frontu.[79]
  12. ^ Maks Hejsting vjeruje da je Vermaht pretrpio 90% svojih nenadoknadivih gubitaka na Istočnom frontu.[81]
  13. ^ Izraz „država-nasljednica SSSR” u odnosu na Rusku Federaciju sadržan je u stavu 3. člana 1. i stavu 7. člana 37. federalnog zakona „O međunarodnim ugovorima Ruske Federacije” od 15. jula 1995. № 101-FZ (usvojila Državna duma Rusije 16. juna 1995).[98]
  14. ^ Ministarstvo spoljnih poslova Rusije uputilo je 13. januara 1992. notu šefovima diplomatskih misija u Moskvi u kojoj se navodi da Ruska Federacija nastavlja da ostvaruje prava i ispunjava obaveze po svim ugovorima koje je zaključio Sovjetski Savez. Na osnovu ove bilješke, svjetska zajednica Ruskoj Federaciji je priznala status države nasljednice Sovjetskog Saveza.[99]
  15. ^ Federalni ustavni zakon Ruske Federacije № 6-FKZ od 30. decembra 2008.[166] stupio je na snagu na dan zvaničnog objavljivanja, ali se odnosi samo na predsjednika i Državnu dumu, izabrane nakon stupanja zakona na snagu.

Reference

  1. ^ a b v Konstituciя Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1993 — preko Vikizvornika. 
  2. ^ Pčelov, Evgeniй Vladimirovič (2001). Rюrikoviči. Istoriя dinastii (na jeziku: ruski). OLMA Media Grupp. str. 4—5. ISBN 978-5-224-03160-3. Pristupljeno 25. 9. 2022. 
  3. ^ Petrov, Юriй Aleksandrovič (2013). Rossiйskaя gosudarstvennostь: opыt 1150-letneй istorii : Materialы Meždunarodnoй naučnoй konferencii (Moskva, 4-5 dekabrя 2012 g.) (na jeziku: ruski). Institut rossiĭskoĭ istorii RAN. str. 591. ISBN 978-5-8055-0255-3. Pristupljeno 25. 9. 2022. 
  4. ^ „1922–1940 • Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя - эlektronnaя versiя”. bigenc.ru. Pristupljeno 25. 9. 2022. 
  5. ^ a b „Rosstat — Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2020”. rosstat.gov.ru. 
  6. ^ Solovьev 1947, str. 24—38.
  7. ^ Soloviev 1959, str. 1—33.
  8. ^ Mыlьnikov 1996.
  9. ^ Trubačev 1994, str. 67—70.
  10. ^ Ostapčuk 2012, str. 97—104.
  11. ^ Živanov 2002, str. 80.
  12. ^ gl. red. Ю. S. Osipov, ur. (2004—2017). „Obщie svedeniя”. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  13. ^ „Cifra dnя: 80 % territorii stranы neprigodnы dlя normalьnoй žizni”. newizv.ru (na jeziku: ruski). 21. 7. 2021. Pristupljeno 6. 10. 2022. 
  14. ^ gl. red. Ю. S. Osipov, ur. (2004—2017). „Эlьbrus”. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  15. ^ gl. red. Ю. S. Osipov, ur. (2004—2017). „Klюčevskaя sopka”. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  16. ^ „Samыe krupnыe reki Rossii v tablice — Naša Planeta Zemlя” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 26. 10. 2022. 
  17. ^ „Climate”. Library of Congress. Pristupljeno 26. 12. 2007. 
  18. ^ Petrović, Dragutin; Manojlović, Predrag (2003). Geomorfologija. Beograd: Geografski fakultet, Beograd. str. 447—448. ISBN 978-86-82657-32-3. 
  19. ^ „FAO. 2010. Global Forest Resources Assesment 2010. Main Report. FAO Forestry Working Paper 163, Rome, Italy” (PDF). Pristupljeno 4. 5. 2013. 
  20. ^ Walsh, N. P. (19. 9. 2003). „It's Europe's lungs and home to many rare species. But to Russia it's £100bn of wood”. London: Guardian (UK). Pristupljeno 26. 12. 2007. 
  21. ^ Merzliakova, I. A. (1. 11. 1997). „List of animals of the Red Data Book of Russian Federation”. UNEP/GRID–Arendal. Arhivirano iz originala na datum 28. 04. 2016. Pristupljeno 27. 4. 2010. 
  22. ^ a b gl. red. Ю. S. Osipov, ur. (2004—2017). „Sankt-Peterburg”. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  23. ^ Zakon RSFSR ot 25.12.1991 № 2094-I (na jeziku: ruski). Moskva. 1991 — preko Vikizvornika. 
  24. ^ „Postanovlenie Gosudarstvennoй dumы Rossii ot 23 oktяbrя 1998 goda № 3158-II GD «O zaяvlenii Gosudarstvennoй Dumы Federalьnogo Sobraniя Rossiйskoй Federacii „V svяzi s zakrepleniem v Konstitucii Avtonomnoй Respubliki Krыm ukrainskogo яzыka kak edinstvennogo gosudarstvennogo яzыka na territorii Avtonomnoй Respubliki Krыm“»” (na jeziku: ruski). 23. 10. 1998. Arhivirano iz originala na datum 5. 8. 2021. Pristupljeno 27. 9. 2022. 
  25. ^ „O gosudarstvennoй politike Rossiйskoй Federacii v otnošenii sootečestvennikov za rubežom” (na jeziku: ruski). 24. 5. 1999. Arhivirano iz originala na datum 13. 5. 2022. Pristupljeno 27. 9. 2022. 
  26. ^ Valentin, Sedov (2003). „Эtnogenez rannih slavяn”. Vestnik Rossiйskoй akademii nauk : žurnal. 73 (7): 594—605. ISSN 1857-2685. 
  27. ^ Rumяncev, V. (2012). „I. Problema slavяnskogo rasseleniя v Vostočnoй Evrope i stanovleniя drevnerusskoй narodnosti v rabotah V.V. Sedova. | Russkoe pole”. Meždunarodnый istoričeskiй žurnal «Rusin» (na jeziku: ruski). Kišinёv. 4 (30): 131—165. Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  28. ^ Sedov, Valentin Vasilьevič (1999). Drevnerusskaя narodnostь: istoriko-arheologičeskoe issledovanie (na jeziku: ruski). Яzыki russkoй kulьturы. ISBN 978-5-7859-0086-8. Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  29. ^ Petruhin, Vladimir Яkovlevič (2014). Rusь v IX—X vekah: ot prizvaniя varяgov do vыbora verы (na jeziku: ruski). FORUM. str. 213. ISBN 978-5-91134-886-1. Pristupljeno 28. 9. 2022. »…knяzья prinesli s soboй varяžskoe imя Rusь, i „ot teh varяg prozvasя Russkaя zemlя“ — tak otvečaet letopisь na glavnый vopros PVL „otkudu estь pošla Russkaя zemlя“ pod 862 g.… Načalom Rusi dlя nego [letopisca] bыlo prizvanie varяžskih knяzeй (862 g.), a ne pohod na Carьgrad яzыčeskoй russkoй družinы« 
  30. ^ „1150-letie rossiйskoй gosudarstvennosti” (na jeziku: ruski). 24. 9. 2012. Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  31. ^ Petrov, Юriй Aleksandrovič (2013). Rossiйskaя gosudarstvennostь: opыt 1150-letneй istorii : Materialы Meždunarodnoй naučnoй konferencii (Moskva, 4-5 dekabrя 2012 g.) (PDF) (na jeziku: ruski). Institut rossiйskoй istorii RAN. ISBN 978-5-8055-0255-3. Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  32. ^ Timonin, Anatoliй Nikolaevič (1997). „Istoričeskiй genezis drevnerusskogo gosudarstva: Teoretiko-metodologičeskiй aspekt” (na jeziku: ruski). 
  33. ^ Potapov, Aleksandr Evgenьevič (2001). „Rekonstrukciя istoričeskogo processa stanovleniя drevnerusskoй gosudarstvennosti IX veka” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  34. ^ Cukerman, Konstantin (2003). „Dva эtapa formirovaniя drevnerusskogo gosudarstva // Arheologія.- 2003.- №1.”. Arheologiя (na jeziku: ruski). Іnstitut arheologії HAH Ukraїni. 1. Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  35. ^ Belяev, Mihail Ivanovič (2004). „Osobennosti vzaimootnošeniй drevnerusskogo gosudarstva so stranami Pričernomorья v IX-XI vv.” (na jeziku: ruski). 
  36. ^ Rudenko, Lada Valerьevna (2008). „Socialьnaя missiя pravoslavnogo hristianstva v Drevneй Rusi IX-XI vv.” (na jeziku: ruski). 
  37. ^ Fedorova, Anna Nikolaevna (2005). „Pravonarušenie i юridičeskaя otvetstvennostь po Russkoй Pravde” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  38. ^ Markelov, Sergeй Ivanovič (2010). „Vozniknovenie i stanovlenie gosudarstvennosti i problemы razvitiя form gosudarstvennogo ustroйstva Drevneй rusi v VII-X vekah: istoriko-pravovoй aspekt” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  39. ^ Gartman, Alena Valerьevna (2010). „Hronologiя pohoda Batыя na Severnuю Rusь” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  40. ^ Muhametov, Farit Fedorovič (2007). „Otečestvennaя istoriografiя mongolьskogo zavoevaniя Rusi” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  41. ^ D. G. Hrustalёv (2004—2017). „Nevskaя bitva 1240”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  42. ^ A. E. Petrov (2004—2017). „Ledovoe Poboiщe 1242”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  43. ^ Sokolov, Roman Aleksandrovič (2013). „Aleksandr Nevskiй v otečestvennoй kulьture i istoričeskoй pamяti” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  44. ^ Valerьevna, Talina Galina (2015). „Moskovskaя Rusь ot udelьnogo knяžestva k carstvu: эvolюciя gosudarstvennosti skvozь prizmu predstavleniй sovremennikov”. Znanie. Ponimanie. Umenie (2): 142—151. ISSN 1998-9873. Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  45. ^ Suэtin, Alekseй Vladimirovič (1999). „Mežduknяžeskaя borьba v Severo-Vostočnoй Rusi, seredina XIII - pervaя četvertь XIV vekov” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 9. 2022. 
  46. ^ Soboleva, Nadežda Aleksandrovna; Artamonov, Vladimir Alekseevič (1993). Simvolы Rossii (na jeziku: ruski). Panorama. str. 23. ISBN 978-5-85220-155-3. Pristupljeno 29. 9. 2022. 
  47. ^ Magdolna, Agošton (2005). „Pečatь 1497 g. Ivana III: k probleme proishoždeniя rossiйskoй gosudarstvennoй simvoliki” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 29. 9. 2022. 
  48. ^ „Gosudarstvennый gerb Rossii: istoriя i značenie”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). 30. 11. 2008. Pristupljeno 29. 9. 2022. 
  49. ^ Bыčkova, Margarita Evgenьevna (1998). „Russkoe gosudarstvo i Velikoe knяžestvo Litovskoe s konca XV v. do 1569 g.: Opыt sravnitelьno-istoričeskogo izučeniя političeskogo stroя” (na jeziku: ruski). 
  50. ^ V. N. Kozlяkov (2004—2017). „Mihail Fёdorovič”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  51. ^ V. N. Kozlяkov (2004—2017). „Učreditelьnoe sobranie”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  52. ^ gl. red. Ю. S. Osipov, ur. (2004—2017). „Brestskiй mir 1918”. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  53. ^ gl. red. Ю. S. Osipov, ur. (2004—2017). „1922–1940”. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  54. ^ Ilьюhov, Aleksandr Antonovič (1999). „Politika Sovetskoй vlasti v sfere truda, 1917-1929 gg.” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  55. ^ Novoselьceva, Tatьяna Ivanovna (2004). „Vыdviženčestvo v kadrovoй politike Sovetskogo Gosudarstva v 1920-1930-e godы: Na materialah Smolenskoй oblasti” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  56. ^ „Item AC/137-D/40 - SCIENTIFIC AND TECHNOLOGICAL TRAINING AND MANPOWER IN THE USSR” (na jeziku: engleski). NATO Science Committee. 13. 5. 1959. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  57. ^ Vahruševa, D.; Staroverova, E.; Gončarova, E. (2. 4. 2010). „Trud v Rossii bolьše, čem rabota”. www.demoscope.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  58. ^ „Socialьnoe obespečenie v SSSR”. www.medical-enc.ru. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  59. ^ Sorokina, T. S. „STANOVLENIE SOVETSKOGO ZDRAVOOHRANENIЯ I MEDICINЫ pervыe godы sovetskoй vlasti. Noveйšee vremя”. www.bibliotekar.ru. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  60. ^ Butorina, E. (26. 5. 2015). „Blesk i niщeta sovetskih zdravnic: kak razvivalosь sanatorno-kurortnoe lečenie v SSSR”. Rustoriя (na jeziku: ruski). Arhivirano iz originala na datum 17. 10. 2016. 
  61. ^ „Istoriя razvitiя sistemы vneškolьnogo obrazovaniя: XVIII – XXI veka.” (na jeziku: ruski). Vneškolьnoe obrazovanie, Diskussionnый klub Minobrnauki RF. 1. 12. 2011. Arhivirano iz originala na datum 4. 3. 2016. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  62. ^ Mяsnikov, A. N. „Istoriя žiliщnogo stroitelьstva SSSR”. BEST-STROЙ.RU (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  63. ^ Grossman, G. (1973). „Russia and The Soviet Union”. Ur.: Cipolla, Carlo M. Fontana Economic History of Europe. Vol. 4: The Emergence of Industrial Societies. Part 2 (na jeziku: engleski). Fontana. str. 490. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  64. ^ Gregori, Pol (2003). Эkonomičeskiй rost Rossiйskoй imperii (konec XIX - načalo XX v.) Novыe podsčetы i ocenki. Novыe podsčёtы i ocenki. str. 21. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  65. ^ Moorsteen, Richard Harris (1962). Prices and Production of Machinery in the Soviet Union, 1928-1958 (na jeziku: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0-674-70450-3. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  66. ^ Harrison, Mark (1. 3. 2000). „Soviet Industrial Production, 1928 to 1955: Real Growth and Hidden Inflation”. Journal of Comparative Economics (na jeziku: engleski). 28 (1): 134—155. ISSN 0147-5967. doi:10.1006/jcec.1999.1626. 
  67. ^ V. N. Haustov (2004—2017). „Bolьšoй terror”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  68. ^ Berezin, Aleksandr (22. 6. 2016). „Deržalisь tam Mifы i arhivnыe taйnы o napadenii nacistskoй Germanii na SSSR”. Lenta.RU (na jeziku: ruski). 
  69. ^ Iogansen, Nilьs (22. 6. 2013). „«Mы zavalili nemcev ne trupami, a železom»”. portal-kultura.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  70. ^ Melьtюhov, Mihail (16. 6. 2016). „U vraga bыlo bolьše živoй silы, u nas - pušek, tankov, samoletov”. Rodina (na jeziku: ruski). 6 (616): 108—111. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  71. ^ Maksimov, Igorь Valentinovič (2001). „Oboronitelьnыe boi Krasnoй Armii na юgo-zapadnыh podstupah k Moskve v oktяbre-dekabre 1941 goda” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  72. ^ Mяgkov, Mihail Юrьevič (1999). „1, &2”. Vermaht u vorot Moskvы: 1941-1942 (na jeziku: ruski). Rossiйskaя akademiя nauk, In-t vseobщeй istorii. ISBN 978-5-201-00528-3. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  73. ^ Boffa, Džuzeppe. „Bitva pod Moskvoй // Džuzeppe Boffa”. scepsis.net. 
  74. ^ „Miroslav Pořízek: Bitva o Moskvu a krach plánů na bleskovou válku”. parlamentnilisty.cz (na jeziku: cz). 29. 9. 2016. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  75. ^ „Moskovskaя bitva v hode Velikoй Otečestvennoй voйnы (1941-1942)”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). 20. 4. 2015. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  76. ^ Filipenok, Artem (6. 12. 2011). „Bitva pod Moskvoй: pervaя Velikaя pobeda Velikoй voйnы”. RBK (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  77. ^ Evdokimova, Anna Valerievna (2010). „Britano-amerikanskoe эkonomičeskoe sotrudničestvo s SSSR vo vremя Vtoroй mirovoй voйnы” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  78. ^ „Pomoщь soюznikov SSSR vo Vtoroй mirovoй voйne”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). 27. 4. 2010. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  79. ^ Glantz, David M.; House, Jonathan Mallory (2015). When Titans Clashed: How the Red Army Stopped Hitler (na jeziku: engleski). University Press of Kansas. str. 301—303. ISBN 978-0-7006-2121-7. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  80. ^ Samsonenko, Georgiй Grigorьevič (2002). „Otečestvennaя i nemeckaя istoriografiя o roli SSSR v pobede nad Germanieй v godы vtoroй mirovoй voйnы, 1941 - 1945 gg.” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  81. ^ Evans, Richard J. (17. 11. 2011). „World War II, From the Ground Up”. The New York Times. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  82. ^ Binder, Gerhart (1969). Deutschland seit 1945: eine dokumentierte gesamtdeutsche Geschichte in der Zeit der Teilung (na jeziku: nemački). Seewald. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  83. ^ „Velikaя Otečestvennaя voйna”. Voennaя эnciklopediя: v vosьmi tomah (na jeziku: ruski). Voen. izd-vo. 1994. ISBN 978-5-203-00299-0. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  84. ^ a b Tharoor, Ishaan (8. 5. 2015). „Don’t forget how the Soviet Union saved the world from Hitler”. Washington Post (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  85. ^ Bočarnikov, I. V. (27. 9. 2014). „Osvoboditelьnaя missiя Krasnoй armii v Evrope v 1944-1945 godah – Naučno-issledovatelьskiй centr problem nacionalьnoй bezopasnosti” (na jeziku: ruski). 
  86. ^ Boffa, Džuzeppe. „Osvoboždenie Vostočnoй Evropы // Džuzeppe Boffa”. scepsis.net. 
  87. ^ Samsonenko, Georgiй Grigorьevič (2002). „Otečestvennaя i nemeckaя istoriografiя o roli SSSR v pobede nad Germanieй v godы vtoroй mirovoй voйnы, 1941 - 1945 gg.” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  88. ^ Hastings, Max (2012). All Hell Let Loose: The World at War 1939-45 (na jeziku: engleski). HarperPress. ISBN 978-0-00-745072-5. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  89. ^ Nekipelov, Aleksandr Dmitrievič (2000). „Stanovlenie «realьnogo socializma». 1945—1965.”. Centralьno-Vostočnaя Evropa vo vtoroй polovine XX veka (na jeziku: ruski). Nauka. ISBN 978-5-02-008422-3. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  90. ^ „Centralьno-Vostočnaя Evropa: ot SЭV do Evrosoюza”. www.perspektivy.info. Perspektivы. Pristupljeno 30. 9. 2022. 
  91. ^ Arendt, Hanna (1996). Istoki totalitarizma (na jeziku: ruski). Centrkom. ISBN 978-5-87129-006-4. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  92. ^ Čertok, Boris (2010). „Pervый iskusstvennый sputnik Zemli”. phys.msu.ru (na jeziku: ruski). Gazeta "Sovetskiй fizik". 
  93. ^ a b Šubin, Aleksandr Vladlenovič. „HOLODNAЯ VOЙNA | Эnciklopediя Krugosvet”. www.krugosvet.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  94. ^ „Holodnaя voйna эto”. interpretive.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  95. ^ Soglašenie o sozdanii Sodružestva Nezavisimыh Gosudarstv (na jeziku: ruski). 1991 — preko Vikizvornika. 
  96. ^ Deklaraciя Soveta Respublik VS SSSR ot 26.12.1991 № 142-N (na jeziku: ruski). 1991 — preko Vikizvornika. 
  97. ^ N. I. Egorova (2004—2017). „Holodnaя voйna”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Nepoznati parametar |seriя otvetstvennый= ignorisan (pomoć); Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  98. ^ „Federalьnый zakon ot 15 iюlя 1995 g. N 101-FZ "O meždunarodnыh dogovorah Rossiйskoй Federacii". constitution.garant.ru (na jeziku: ruski). 15. 6. 1995. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  99. ^ „Meždunarodnыe dogovorы v pravovoй sisteme Rossiйskoй Federacii (Boяršinov B.G., "Zakonodatelьstvo", 1997, N 4)”. constitution.garant.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  100. ^ Koh, Alьfred; Aven, Petr (2013). Revolюciя Gaйdara: Istoriя reform 90-h iz pervыh ruk (na jeziku: ruski). Alьpina Pablišer. ISBN 978-5-9614-2911-4. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  101. ^ „Otkrыtoe pisьmo Prezidentu SSSR - - ZEMELЬNAЯ RENTA KAK ISTOČNIK GOSDOHODOV”. land-question.narod.ru. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  102. ^ Gorškov, A. V. (2001). Rossiйskie reformы i zapadnыe эkonomistы (PDF) (na jeziku: ruski). Čelяbinsk. str. 4. ISBN 5727105250. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  103. ^ „Zaяvlenie o namereniяh Gruppы эkonomičeskih preobrazovaniй”. Institut razvitiя socialьno-эkonomičeskih proektov i iniciativ (na jeziku: ruski). 4. 1994. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  104. ^ Яkunin, V.; Sulakšin, S.; Makarov, V.; Simonov, V., ur. (2008). Gosudarstvennaя эkonomičeskaя politika i эkonomičeskaя doktrina Rossii: k umnoй i nravstvennoй эkonomike (na jeziku: ruski). Nauč. эkspert. ISBN 978-5-91290-022-8. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  105. ^ V, Kuvaldin (2007). „PREZIDENTSTVO V KONTEKSTE ROSSIЙSKOЙ TRANSFORMACII”. Političeskie otnošeniя i političeskiй process v sovremennoй Rossii (1): 130—142. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  106. ^ „Kritika rossiйskih reform”. www.r-reforms.ru. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  107. ^ Nekipelov, A. D. (2000). „Recenziruetsя kniga Putь v XXI vek (strategičeskie problemы i perspektivы rossiйskoй эkonomiki)”. Vestnik RAN. 70 (1): 87—89. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  108. ^ „Russian Science News” (na jeziku: ruski). 1. 8. 2003. Arhivirano iz originala na datum 16. 7. 2011. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  109. ^ „ŠOKOVЫE TERAPEVTЫ ROSSIISKOЙ ЭKONOMIKI — OT GAЙDARA DO…”. Novaя gazeta (na jeziku: ruski). 1. 10. 2000. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
  110. ^ „Otstavka Elьcina: mužestvennый postupok ili zapozdalый šag”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). 26. 12. 2014. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  111. ^ Barsenkov, Aleksandr Sergeevič; Vdovin, Aleksandr Ivanovič (2008). Istoriя Rossii, 1917-2007: [učeb. posobie dlя vuzov po specialьnosti 020700 Istoriя] (na jeziku: ruski). Aspekt Press. ISBN 978-5-7567-0491-4. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  112. ^ „Nalogi dlя bogatыh? Эkonomiku ne pustili v "tenь". PRAЙM (na jeziku: ruski). 13. 5. 2010. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  113. ^ Vadimovna, Sobolevskaя Olьga (11. 3. 2016). „Materinskiй kapital priblizil roždenie vtorыh deteй”. Naučno-obrazovatelьnый portal IQ (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  114. ^ „Vtoraя čečenskaя voйna oficialьno zaveršena”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). 16. 4. 2009. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  115. ^ „5 marta 2012 goda. V 10:00 po moskovskomu vremeni v Informacionnom centre CIK Rossii «Vыborы-2012» vыstupil Predsedatelь Centralьnoй izbiratelьnoй komissii Rossiйskoй Federacii Vladimir Evgenьevič Čurov: «PREDVARITELЬNЫE ITOGI GOLOSOVANIЯ NA VЫBORAH PREZIDENTA ROSSIЙSKOЙ FEDERACII»” (na jeziku: ruski). Centralьnaя izbiratelьnaя komissiя Rossiйskoй Federacii. 5. 3. 2012. Arhivirano iz originala na datum 7. 6. 2012. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  116. ^ „Vladimir Putin vstupil v dolžnostь Prezidenta Rossii”. kremlin.ru (na jeziku: ruski). 7. 5. 2012. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  117. ^ „Gosduma podderžala naznačenie Medvedeva premьer-ministrom Rossii”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). 8. 5. 2012. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  118. ^ Milov, Vladimir (5. 3. 2012). „Kak Putin oppoziciю perehitril”. Gazeta.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  119. ^ Grossman, Erik (1. 6. 2018). „Russia's Frozen Conflicts and the Donbas”. The US Army War College Quarterly: Parameters. 48 (2). ISSN 0031-1723. doi:10.55540/0031-1723.2944. 
  120. ^ Bordačev, Timofeй (29. 9. 2017). „Dlя sebя i dlя mira”. Izvestiя (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  121. ^ „Popravki v Konstituciю bыli «dыmovoй zavesoй» radi «pяtogo sroka» — mnenie”. IA REGNUM (na jeziku: ruski). 10. 3. 2020. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  122. ^ „Raškin o golosovanii po Konstitucii: Vse radi obnuleniя srokov Putina”. www.19rus.info (na jeziku: ruski). 3. 6. 2020. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  123. ^ Яkušova, Alena; Kornя, Anastasiя (16. 3. 2020). „Konstitucionnый sud priznal legitimnыm obnulenie srokov Putina”. Vedomosti (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  124. ^ „«U Putina načalsя nastoящiй obval reйtingov» 300 deputatov vыstupili protiv popravok k Konstitucii i «obnuleniя». Mы pogovorili s odnim iz iniciatorov obraщeniя — Юlieй Galяminoй”. Meduza (na jeziku: ruski). 4. 6. 2020. Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  125. ^ a b v Krecul, Roman (20. 4. 2017). „Rossiйskoй nacii dali opredelenie”. Izvestiя (na jeziku: ruski). Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  126. ^ a b Tiškov 2015, str. 685—686.
  127. ^ Gaйda, Fedor (11. 9. 2013). „Russkie i rossiяne / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  128. ^ Kloss, Boris Mihaйlovič (2012). „Glava 5. «Rossiяne» v russkoй literature XVI-XVIII vekov”. O proishoždenii nazvaniя "Rossiя" (na jeziku: ruski). Rukopisnыe pamяtniki Drevneй Rusi. ISBN 978-5-9551-0527-7. Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  129. ^ a b „RG + Rossiя 24: Rosstat ob itogah Vserossiйskoй perepisi naseleniя 2010 goda”. Rossiйskaя gazeta (na jeziku: ruski). 22. 12. 2011. Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  130. ^ „Tom 4. Nacionalьnый sostav i vladenie яzыkami, graždanstvo” (na jeziku: ruski). Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki. 2010. Arhivirano iz originala na datum 13. 8. 2021. 
  131. ^ „NACIONALЬNЫЙ SOSTAV NASELENIЯ PO SUBЪEKTAM ROSSIЙSKOЙ FEDERACII” (na jeziku: ruski). Arhivirano iz originala na datum 1. 2. 2012. Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  132. ^ „ЮNESKO: 136 яzыkov v Rossii nahodяtsя na grani isčeznoveniя - Novaя Politika”. Novaя politika (na jeziku: ruski). 20. 2. 2009. Arhivirano iz originala na datum 22. 7. 2015. Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  133. ^ Statья 3. Punkt 6. Zakon Rossiйskoй Federacii ot 25 oktяbrя 1991 goda № 1807-I «O яzыkah narodov Rossiйskoй Federacii» (na jeziku: ruski). Moskva. 1991 — preko Vikizvornika. 
  134. ^ Miller, Robin (4. 7. 2017). „Sharp Drop in World Views of US, UK: Global Poll”. GlobeScan | Know your world. Lead the future. (na jeziku: engleski). 
  135. ^ „Japanese Public’s Mood Rebounding, Abe Highly Popular”. Pew Research Center's Global Attitudes Project. 11. 7. 2013. Pristupljeno 6. 10. 2022. 
  136. ^ Statьi 28, Konstituciя Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1993 — preko Vikizvornika. 
  137. ^ Statьi 148, Ugolovnый kodeks Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1996 — preko Vikizvornika. 
  138. ^ Statья 9, punkt 3, Federalьnый zakon Rossiйskoй Federacii ot 11 iюlя 2001 g. № 95-FZ «O političeskih partiяh» (na jeziku: ruski). Moskva. 2001 — preko Vikizvornika. 
  139. ^ „RELIGIЯ V NAŠEЙ ŽIZNI”. VCIOM. Novosti (na jeziku: ruski). 11. 10. 2007. Pristupljeno 6. 10. 2022. 
  140. ^ „VCIOM: Pravoslavnыmi sebя sčitaюt 75% rossiяn.”. RBK (na jeziku: ruski). 30. 3. 2010. Pristupljeno 6. 10. 2022. 
  141. ^ „Rossiяne i religiя” (na jeziku: ruski). Levada-centr. 13. 8. 2007. Pristupljeno 7. 10. 2022. 
  142. ^ „FOM: Velikiй post soblюdaюt 7% pravoslavnыh, regulяrno hodяt v hram - 10%”. SOVA Center for Information and Analysis (na jeziku: ruski). 25. 4. 2008. 
  143. ^ „Interfaks-Religiя: Okolo dvuh treteй rossiяn otnosяt sebя k pravoslaviю - opros FOM”. www.interfax-religion.ru. 25. 4. 2008. Pristupljeno 7. 10. 2022. 
  144. ^ „Opros: Vsego 25% rossiяn vыskazalisь za pridanie pravoslaviю statusa gosudarstvennoй religii”. IA REGNUM (na jeziku: ruski). 25. 4. 2008. Pristupljeno 7. 10. 2022. 
  145. ^ „Opros VCIOM: bolьšinstvo rossiяn ždut ot novogo prezidenta podderžki RPC”. NEWSru.com (na jeziku: ruski). 17. 1. 2008. Pristupljeno 7. 10. 2022. 
  146. ^ „Plan vvedeniя OPK”. www.orthodoxopk.ru. Pristupljeno 7. 10. 2022. 
  147. ^ Surinov, A.; et al., ur. (2016). „5. Population: Cities with population size of 1 million persons and over”. Russia in Figures (PDF) (Izveštaj) (na jeziku: engleski). Moscow: Federal State Statistics Service (Rosstat). str. 82. ISBN 978-5-89476-420-7. Pristupljeno 12. 6. 2017. 
  148. ^ Oksenoйt, G. K. (2016). „31. Čislennostь naseleniя gorodov i poselkov gorodskogo tipa po federalьnыm okrugam i subъektam Rossiйskoй Federacii”. Ur.: Rahmaninov, M. V. Čislennostь naseleniя Rossiйskoй Federacii: Po municipalьnыm obrazovaniяm (Izveštaj) (na jeziku: ruski). Moskva: Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (Rosstat). Pristupljeno 12. 6. 2017. 
  149. ^ a b „Ocenka čislennosti postoяnnogo naseleniя na 1 яnvarя 2017 goda i v srednem za 2016 god”. gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  150. ^ „Predvaritelьnaя ocenka čislennosti postoяnnogo naseleniя na 1 яnvarя 2017 goda i v srednem za 2016 god po gorodskim okrugam i municipalьnыm raйonam Krasnoяrskogo kraя”. krasstat.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  151. ^ „Čislennostь naseleniя po municipalьnыm raйonam i gorodskim okrugam Novosibirskoй oblasti na 1 яnvarя 2017 goda i v srednem za 2016 god”. novosibstat.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  152. ^ „Predvaritelьnaя ocenka čislennosti naseleniя na 1 яnvarя 2017 goda i v srednem za 2016 god”. sverdl.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  153. ^ „Čislennostь naseleniя municipalьnыh obrazovaniй Respubliki Tatarstan na načalo 2017 goda”. tatstat.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  154. ^ „Ocenka čislennosti naseleniя na 1 яnvarя 2017 goda po municipalьnыm obrazovaniяm Krasnodarskogo kraя”. krsdstat.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  155. ^ „Čislennostь postoяnnogo naseleniя Čelяbinskoй oblasti v razreze gorodskih okrugov, municipalьnыh raйonov, gorodskih i selьskih poseleniй na 1 яnvarя 2017 goda”. chelstat.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  156. ^ „Baza dannыh pokazateleй municipalьnыh obrazovaniй Omskoй oblasti (Naselenie)”. gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  157. ^ a b „Utverždennaя čislennostь postoяnnogo naseleniя Samarskoй oblasti (na 1. 1. 2017. g. i srednegodovaя za 2016. g.)”. samarastat.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  158. ^ „Čislennostь postoяnnogo naseleniя Udmurtskoй Respubliki /Utverždeno Rosstatom (pisьmo ot 3. 3. 2017. g., № 08-08-4/891-TO)/”. udmstat.gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  159. ^ „Ocenka čislennosti postoяnnogo naseleniя Respubliki Baškortostan na 1 яnvarя 2017 goda po municipalьnыm obrazovaniяm”. gks.ru. Pristupljeno 12. 6. 2017.
  160. ^ Bogatыrev, Valeriй Viktorovič (1998). „Političeskaя sistema sovremennogo rossiйskogo obщestva” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  161. ^ Statьi 1, Konstituciя Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1993 — preko Vikizvornika. 
  162. ^ Voronkova, Marina Leonidovna (2006). „Konstitucionnыe osnovы svetskogo gosudarstva v Rossiйskoй Federacii” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  163. ^ a b Durnova, Irina Aleksandrovna (2013). „Pravovoй mehanizm zaщitы osnov konstitucionnogo stroя Rossiйskoй Federacii” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  164. ^ Ponomarev, Vladimir Alekseevič (2003). „Konstitucionnыe osnovы gosudarstvennoй vlasti i mestnogo samoupravleniя v subъekte Rossiйskoй Federacii” (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 10. 2022. 
  165. ^ punkt 1 statьi 5, Konstituciя Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1993 — preko Vikizvornika. 
  166. ^ Zakon Rossiйskoй Federacii o popravke k Konstitucii Rossiйskoй Federacii ot 30.12.2008 № 6-FKZ (na jeziku: ruski). Moskva. 2008 — preko Vikizvornika. 
  167. ^ „Glava 5. Federalьnoe sobranie / Kommentariй k Konstitucii Rossiйskoй Federacii (pod obщ. red. L.V. Lazareva). - OOO "Novaя pravovaя kulьtura", 2009. / Glava 5. Federalьnoe sobranie (st.st. 94 - 109)”. constitution.garant.ru. Pristupljeno 3. 10. 2022. 
  168. ^ Statья 95, Konstituciя Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1993 — preko Vikizvornika. 
  169. ^ a b Federalьnый zakon Rossiйskoй Federacii ot 22 fevralя 2014 g. № 20-FZ «O vыborah deputatov Gosudarstvennoй Dumы Federalьnogo Sobraniя Rossiйskoй Federacii» (na jeziku: ruski). Moskva. 2014 — preko Vikizvornika. 
  170. ^ punktom «e» č. 1 st. 103, Konstituciя Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1993 — preko Vikizvornika. 
  171. ^ „The Russian Federation”. www.fco.gov.uk (na jeziku: engleski). Foreign & Commonwealth Office Country Profiles. Arhivirano iz originala na datum 31. 7. 2003. Pristupljeno 3. 10. 2022. 
  172. ^ „Dogovor meždu Rossieй i Francieй, Meždunarodnый dogovor ot 07 fevralя 1992 goda”. docs.cntd.ru (na jeziku: ruski). 7. 2. 1992. Arhivirano iz originala na datum 18. 2. 2020. Pristupljeno 3. 10. 2022. 
  173. ^ „Dogovor meždu Rossiйskoй Federacieй i Korolevstvom Belьgiя o soglasii i sotrudničestve, Meždunarodnый dogovor ot 08 dekabrя 1993 goda,”. docs.cntd.ru (na jeziku: ruski). 3. 3. 2005. Arhivirano iz originala na datum 14. 8. 2020. Pristupljeno 3. 10. 2022. 
  174. ^ Aman, Эlen (1999). „Vzglяd evropeйskih юristov na raspad SSSR - Istoriя gosudarstva i prava RF - Katalog stateй - Vse statьi”. Pravovedenie (na jeziku: ruski). 2: 220 — 230. Pristupljeno 3. 10. 2022. 
  175. ^ „Great Powers”. encarta.msn.com (na jeziku: engleski). MSN Encarta. 2009. Arhivirano iz originala na datum 31. 10. 2009. Pristupljeno 3. 10. 2022. »Today’s great powers—the United States, Britain, France, Russia, and China—all have large military forces and substantial nuclear weapons capabilities.« 
  176. ^ Kalюkov, Evgeniй (25. 10. 2017). „Nazvanы samыe udobnыe dlя bezvizovыh putešestviй po miru pasporta”. RBK (na jeziku: ruski). Pristupljeno 3. 10. 2022. 
  177. ^ Federalьnый zakon ot 31.05.1996 № 61-FZ (na jeziku: ruski). Moskva. 1996 — preko Vikizvornika. 
  178. ^ Statья 87, Konstituciя Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 1993 — preko Vikizvornika. 
  179. ^ „Čislennostь Vooružennыh sil RF sokraщena do 1 milliona”. BFM.ru - delovoй portal (na jeziku: ruski). 5. 3. 2010. Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  180. ^ Federalьnый zakon ot 28.03.1998 № 53-FZ (na jeziku: ruski). Moskva. 1998 — preko Vikizvornika. 
  181. ^ „V Rossii otmenili vozrastnoй predel dlя pervogo kontrakta na voennuю službu”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). 28. 5. 2022. Pristupljeno 5. 10. 2022. 
  182. ^ Statья 27, Voennaя doktrina Rossiйskoй Federacii (na jeziku: ruski). Moskva. 2014 — preko Vikizvornika. 
  183. ^ „Russian Strategic Nuclear Forces Under New START | Arms Control Association”. www.armscontrol.org (na jeziku: engleski). april 2022. Pristupljeno 5. 10. 2022. 

Literatura

Spoljašnje veze