Rusi u Moldaviji

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rusi u Moldaviji su jedna od najvećih nacionalnih manjina u modernoj Moldaviji. Prema rezultatima popisa iz 2004. godine, Rusa je bilo 5,9% od celokupnog stanovništva i oni su bili treći najmnogobrojniji narod u zemlji, nakon Moldavaca — 75,8% i Ukrajinaca — 8,4%).[1] Značajan deo ruske omladine u Moldaviji su deca iz međuetničkih brakova (obično između Rusa i Moldavaca).[2] Visok procenat međuetničkih brakova među Rusima u Moldaviji bio je karakterističan za sovjetski period.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Prema rezultatima popisa iz 1989. godine, oko 600.000 Rusa je živelo u Moldaviji za vreme Sovjetskog Saveza.[3] Godine 2004, sprovedeni su popisi stanovništva Moldavije i Pridnjestrovlja, što je pokazalo veliko smanjenje broja Rusa i korišćenja ruskog jezika.[3] U Moldaviji (izuzev Pridnjestrovlja) registrovano je 201.000 Rusa, a u Pridnjestrovlju njih 165.000. Za 15 godina rusko stanovništvo u Moldaviji se u celini smanjilo za oko 40% (od skoro 600.000 na 366.000).[3]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Ruski narod se pojavio na području Besarabije u 16. veku, u vreme kada je ovaj prostor naseljavan od strane ruskih starih vernika. Iz Rusije u Besarabiju stigao je veliki broj odbeglih kmetova i pobunjenika, koji su nastanili ovo područje sa ruskim trupama tokom rusko-turskog rata. Do početka 19. veka Rusi su činili samo 1% stanovništva ovog regiona.[4] Intenzivnija migracija Rusa u ovaj region počela je tek nakon pripojenja Besarabije Rusiji godine.[3] Prema popisu iz 1897. godine, 47,6% stanovnika Besarabije bili su Moldavci, 19,6% Ukrajinci, a 8% — Rusi.[5] Prema nekim naučnicima, broj Rusa u Besarabiji je bio precenjen, a smatraju da je bio manji od 8,1% (155.700), jer su Ukrajinci i Belorusi bili popisani kao Rusi. Prema proračunima V Zelencčuka, broj Rusa iznosio je 123.100.[6] Popis iz 1897. godine pokazuje da je ruski narod imao istaknute uloge u oblastima koje se odnose na javne uprave, sudove, policiju, pravne i socijalne službe, gde je radilo više od 60% Rusa.[4]
U Pridnjestrovlju u pokrajini Herson, Rusi su činli 16,9% stanovništa (oko 40.700 ljudi). U gradovima je živelo 40% Rusa, 14.000 njih u Tiraspolju. U poređenju sa Besarabijom, veći broj Rusa je radio u poljoprivredi, nego u državnim službama.[4]
Prema rumunskom popisu iz 1930. godine, Rusa u Besarabiji bilo 351.900. (12,3%), 28,3% njih je živelo u gradovima, a bili su drugi najbroniji narod posle Moldavaca u pokrajini. Neki istraživači primećuju da je rusko stanovništvo precenjeno na račun Ukrajinaca i da nije premašilo 200.000 ljudi. U vreme formiranja moldavske SSSR, broj Rusa na desnoj obali Dnjepra bio je 150.300, a na levoj obali, gde je ranije postojala moldavska SSSR, 38.000 ljudi.[4] U periodu 19591989 godine, rusko stanovništvo u moldavskoj SSSR je povećano sa 10,2% na 13,8% ukupnog stanovništa. Većina Rusa i u ovom periodu je živela u gradovima, gde su činili 26,4% ukupnog stanivništva, 1989. godine. U ruralnim područjima, broj Rusa iznosio je 3,4%.[4]
U vreme kasnih osamdesetih godina 20. veka, moldavski radikali i sindikalci, koji su bili pristalice pripajanja Moldavije u Rumuniju, počeli su da se bore za nacionalni jezik i kulturu, koji su po njima bili potisnuti.[3] Državna politika prema Rusima u prvim godinama nezavisnosti bila je relativno oštra.[4] Odliv ruskih građana iz Moldavije počeo je nakon njenog otcepljenja, zbog nacionalnih tenzija i gubljenja posla jer nisu pričali moldavskim jezikom.[3] Nedugo nakon toga, 1994. godne, počela je libelarizacija jezika, nacionalne i jezičke tenzije su se smanjile, sve do 1997. godine kada je moldavska Vlada podnela skupštini niz projekata koji su imali za cilj jačanje jezičke politike.[4] Neposredno pre održavanja parlamentarnih izbora, komunistička partija je imala predizborne slogane, na kojima je obećavala davanje ruskog jezika statusu državnog. Međutim, nakon pobede na izborima, nikada nisu ispunili obećano.[4]

Trenutno stanje[uredi | uredi izvor]

Život Rusa u Moldaviji i Pridnjestrovlju je značajno drugačija. U Pridnjestrovlju, Rusi skoro da nemaju osećaj nacionalne nelagodnosti, njihov društveni status se u odnosu na pre nije mnogo promenio [7]. Međutim, u Moldaviji, državna politika prema predstavnicima nevladinih nacionalnosti bila je surova [7]. Prema rezultatima ankete iz 1996. godine, 79% Rusa Moldavije smatra da prilikom preuzimanja prestižnih i visoko plaćenih pozicija, Moldavci i Rumuni imaju očigledne prednosti[7]. Među Rusima u Kišinjevu, 84% ispitanika je verovalo da prilikom ulaska na univerzitete dolazi do slične situacije[7]. Od 1991. godine, kada je Moldavija postala država, pritisak na rusku populaciju je oslabio[7]. Ustavni sud Moldavije je 2002. godine ukinuo odluku parlamenta da se ruski jezik izjednači sa moldavskim, kao državnim jezikom u službenim dokumentima [8]. Istovremeno, ruski jezik zadržao je status jezika međunacionalne komunikacije u Moldaviji i dobio je status službenog jezika u Pridnjestrovlju.

Stvaranje Pridnjestrovska Moldavska Republika se može uzeti u obzir kao rezultat separatizma rusko stanovništva[7]. Istovremeno, Pridnjestrovlje je aktivno podržalo konsolidaciju Rusa u ostatku Moldavije[7], a Pridnjestrovska Moldavska Republika je postala region unutrašnje emigracije u Moldaviji[7]. Za Ruse u Moldaviji i Pridnjestrovskoj Moldavskoj Republici karakteristične su različite vrste identiteta. U Moldaviji je predstavljen nacionalni identitet sa izraženim kompleksom inferiornosti, jer su smatrali da su suvišni građani [7]. U Pridnjestrovskoj Moldavskoj Republici postoji identitet Rusa koji su blisko povezani sa Ukrajincima i često se ne može utvrditi razlika između njih[7].

Infrastruktura[uredi | uredi izvor]

U Moldaviji postoje ruske škole i liceumi, dok na univerzitetima postoji mali broj ruskih grupa. Od 1989. godine, broj ruskih škola u Moldaviji (Pridnjestrovlja) do početka 21. veka je smanjen sa 301 na 260.[9] U Moldaviji se ruski jezik širi u štampanim i elektronskim medijima. U Moldaviji postoji rusko dramsko pozorište AP Čehov, teatar "Sa ulice Ros" i ruska biblioteka M. V. Lomonosov u Kišinjevu[3].

Od aprila 2001. godine, Koordinacioni savet ruskih zajednica Moldavije počeo je sa objavljivanjem novina Rusko slovo, a Savez ruskih zajednica Pridnjestrovlju, objavio je novine Ruski rubež. Tokom 2004. godine u Moldaviji je emitovan program Rusija 1 u 24 grada u zemlji[10].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Nacionalьnый sostav naseleniя Moldavii po rezulьtatam perepisi 2004 goda Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. septembar 2017)Ostapenko L. V., Subbotina I. A., Nesterova S. L. Russkie v Moldavii. Dvadcatь let spustя… (эtnosociologičeskoe issledovanie). — M.: IЭA RAN, 2012 — S. 137—139. Režim dostupa: http://static.iea.ras.ru/books/Russkie_v_Moldavii.pdf
  2. ^ Ostapenko L. V., Subbotina I. A., Nesterova S. L. Russkie v Moldavii. Dvadcatь let spustя… (эtnosociologičeskoe issledovanie). — M.: IЭA RAN, 2012 — S. 137—139. Režim dostupa: http://static.iea.ras.ru/books/Russkie_v_Moldavii.pdf
  3. ^ a b v g d đ e Dreйzler M. Russkie v Moldavii: sosedstvo ne bez treniй
  4. ^ a b v g d đ e ž Ostapenko L. V., Subbotina I. A. Russkaя diaspora Respubliki Moldova: socialьno-demografičeskie processы i novaя эtnosocialьnaя politika // Moldaviя. Sovremennыe tendencii razvitiя. — Rossiйskaя političeskaя эnciklopediя, — S. 271—316. 2004. ISBN 978-5-8243-0631-6.
  5. ^ Istoriя Respubliki Moldova. S drevneйših vremёn do naših dneй = Istoria Republicii Moldova: din cele mai vechi timpuri pină în zilele noastre / Associaciя učёnыh Moldovы im. N. Milesku-Spэtaru. — izd. 2-e, pererabotannoe i dopolnennoe. — Kišinёv: Elan Poligraf, 2002. — S. 146. — 360 s. 1812. ISBN 978-9975-9719-5-9.
  6. ^ Zelenčuk V. S. Naselenie Bessarabii i Podnestrovья v XIX v. Эtničeskie i socialьno-demografičeskie processы. — Kišinёv, 1979. — S. 138.
  7. ^ a b v g d đ e ž z i Vendina O. Russkie za rubežami Rossii
  8. ^ V Moldavii russkiй - яzыk mežnacionalьnogo obщeniя
  9. ^ „Diskriminaciя russkogo naseleniя v bыvših respublikah Sovetskogo Soюza”. Arhivirano iz originala 14. 01. 2018. g. Pristupljeno 11. 09. 2017. 
  10. ^ ↑ Spravočnik rossiйskogo sootečestvennika. — M.: Drofa, 2004. — S. 62.

Literatura[uredi | uredi izvor]