Rusko-vizantijski rat (970—971)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Svjatoslavova invazija na Bugarsku
Deo Rusko-vizantijski i Vizantijsko-bugarski ratovi

Svjatoslavova invazija na Bugarsku
Vreme967/968—970
Mesto
Ishod Pobeda Vizantije nad Rusijom, formalna okupacija Bugarske
Sukobljene strane
Kijevska Rusija Vizantijsko carstvo Prvo bugarsko carstvo
Komandanti i vođe
Svjatoslav I Kijevski Jovan I Cimiskije
Varda Sklir
Petar I Bugarski
Boris II
Jačina
60.000 + 30-40.000 + 30.000 +

Rusko-vizantijski rat ili Svjatoslavova invazija na Bugarsku predstavlja oružani sukob vođen krajem 10. veka na Balkanu između Kijevske Rusije, Bugarske i Vizantijskog carstva. Kijevski vladar Svjatoslav, ohrabren od Vizantinaca, napada Bugarsku. Bugarsko carstvo je okupirano i postaje vazalna teritorija Rusa. Tada dolazi do sukoba Vizantije i Rusije. Rat se završio pobedom Vizantinaca i povlačenjem Rusa iz Bugarske koja postaje deo teritorije Vizantijskog carstva.

Vizantijsko-bugarski sukob[uredi | uredi izvor]

Kijevska Rusija sredinom 10. veka

Godine 927. završen je dugogodišnji Vizantijsko-bugarski rat. Mirovni sporazum koji je potpisan tom prilikom obezbedio je četrdesetogodišnji period mira u odnosima ove dve države. Obe države napredovale su tokom ovog perioda. Odnos snaga se, međutim, vremenom promenio u korist Vizantije. Porazi Abasidskog kalifata (Vizantijsko-arapski ratovi) znatno su ojačali spoljnopolitički položaj carstva koje je u vreme Simeona Bugarskog bilo na ivici propasti. Novi vizantijski car, Nićifor II Foka, odbio je 965. godine da Bugarima isplati danak koji je mirovnim sporazumom iz 927. godine bio predviđen. Međutim, Nićifor je bio prezauzet ratovanjem na istoku kako bi se u potpunosti mogao posvetiti ratu sa Bugarskom. Zbog toga u pomoć poziva svoje saveznike Ruse. Svjatoslav, ruski knez, odaziva se pozivu.

Rusko-bugarski rat[uredi | uredi izvor]

Sastanak Svjatoslava i Jovana Cimiskija

Vizantinci su računali na to da Rusi izvrše samo diplomatski pritisak na Bugarsku. Svjatoslav je, međutim, pokrenuo ogromnu vojsku koja je ubrzo osvojila ključne teritorije Prvog bugarskog carstva na severoistočnom Balkanu (967—969). Strahoviti poraz su Bugari doživeli u bici kod Silistre koja je vođena na proleće 968. godine. Bugarski car Boris II priznao je Svjatoslavovu vlast. Svjatoslav je planirao da nastavi sa pohodom na jug do same Vizantije. To bi značilo da bi se na Balkanu stvorila moćna rusko-bugarska država koja bi predstavljala ozbiljnu opasnost po vizantijsku državu. To su bili uzroci izbijanja rata između Vizantije i Rusije.

Poraz Prvog bugarskog carstva[uredi | uredi izvor]

Cimiskijev povratak u Carigrad

Godine 970. vizantijski car Jovan I Cimiskije bio je zauzet gušenjem ustanka Varda Foke zbog čega nije stigao da interveniše po pitanju ekspanzije Rusije. Početkom sledeće, 971. godine, Cimiskije pokreće kampanju protiv Rusa. Svoje trupe iz Azije prebacio je u Trakiju. Prikupio je zalihe i opsadnu opremu, a mornarica je pratila ekspediciju. Na Uskrs 971. godine, Cimiskije je napao iznenađene Ruse. Rusi su doživeli veliki poraz u bici kod Arkadiopolisa. Vizantijska vojska (30-40.000 ljudi) potom se uputila na sever, ka Bugarskoj. Bez problema, vojnici su stigli pred zidine bugarske prestonice, Preslava. Ruska vojska poražena je pred zidinama grada nakon čega Vizantinci osvajaju bugarsku prestonicu. Bivši bugarski car, Boris II, doveden je u Carigrad gde je i zvanično lišen carske titule.

Svjatoslavov poraz[uredi | uredi izvor]

Glavne ruske snage pod komandom samog kneza Svjatoslava povukle su se pred vizantijskom armijom na Dorostru na Dunavu. Opsada Dorostre je trajala čitava tri meseca. Vizantinci su blokirali grad i sa kopna i sa mora. Pred Dorostrom su vođene tri bitke. U sve tri su Vizantinci odneli pobedu. Poslednja i glavna bitka vođena je krajem jula. Rusi su poraženi i prisiljeni na kapitulaciju. Održan je sastanak Cimiskija i Svjatoslava na kome su dogovoreni uslovi predaje Dorostre. Ruskim vojnicima dozvoljeno je da napuste grad nakon što predaju sve zarobljenike i zadobijeni plen. Svjatoslav je morao položiti zakletvu da između dve zemlje nikada više neće doći do rata. Time je vizantijsko-ruski rat završen. Svjatoslav se nije vratio u domovinu. Ubijen je u povratku od strane Pečenjega u zasedi na Dnjepru.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Haldon, John F. The Byzantine Wars, Stroud: Tempus. 2001. ISBN 978-0-7524-1795-0..
  • Stokes, A.D. (1962), "The Background and Chronology of the Balkan Campaigns of Sviatoslav Igorevich", Slavonic & East European Review 40: 44–57