Monah Sava Hilandarac

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sava Hilandarac
Datum rođenja(1837-07-08)8. jul 1837.
Mesto rođenjaKutna Hora
Datum smrti14. januar 1912.(1912-01-14) (74 god.)
Mesto smrtiHilandar

Sava Hilandarac (češ. Sáva Chilandarec, svetovno ime Slavibor Brojer, češ. Slavibor Breüer; Kutna Hora, 8. jul 1837manastir Hilandar, 14. januar 1912) bio je češki monah koji je živeo u manastiru Hilandar.

Sava Hilandarac u sredini sa dvojicom siročadi o kojima se brinuo još dok je živeo u Češkoj

U plejadi velikih Čeha koji su u srpskoj kulturnoj istoriji ostavili neizbrisivog traga ističe se primer zanimljive i intrigantne ličnosti Save Hilandarca, čije je svetovno ime bilo Slavibor Krištof Jonatan Jeremija Brojer, rođenog u imućnoj češkoj preduzetničkoj porodici u gradu Kutna Hora u Bohemiji. Kao katolik, školovan je sa znanjem tri jezika (češkog, nemačkog i latinskog). Kao mladić uredio je kutnahorski arhiv i biblioteku, a budući nemirnog duha često je menjao mesto stanovanja, putujući po rodnoj Bohemiji, Moravskoj i po Evropi. Tako ga je 1878. godine put doveo u Kostolac u dalekoj Srbiji, gde je došao sa trojicom siročadi o kojima se brinuo. Poslujući sa mnogim češkim emigrantima dospeo je i do Leskovca, gde se razboleo od groznice. Ovaj grad je bio prekretnica u Slaviborovom životu. Teška bolest ga je primorala da dobro razmisli o životu i potraži zdravija i mirnija staništa. U Leskovcu upoznaje sve tamošnje viđenije ljude, uči srpski jezik i preko literature se prvi put sreće sa Hilandarom. Čitajući knjige i slušajući priče o Svetoj Gori, odlučuje da tamo ode i ostane. Međutim, da bi živeo u pravoslavnom manastiru, morao je da promeni veru. Zahvaljujući poznanstvu sa niškim arhimandritom Vasilijem, Slavibor 1881. godine prelazi u pravoslavlje i iste godine, sa trojicom siročadi o kojima se brinuo, odlazi u Hilandar.

Sava u manastiru Hilandar[uredi | uredi izvor]

U Hilandaru Slavibora čeka razočarenje. Iako je stigao sa preporukom, kaluđeri ga ne prihvataju jer je u to vreme većina njih bila bugarski orijentisana, pa su nerado primali sve one koji su dolazili iz Srbije. Međutim, Slavibor je bio uporan. Trpi silna poniženja i uvrede i posle više od godinu dana iskušenja, on ipak prima monaštvo i uzima crkveno ime Sava. Celu deceniju je radio Sava Hilandarac najteže poslove i maštao da jednog dana bude zadužen ključevima manastirske biblioteke. Tek 1894. godine, sticajem okolnosti ta želja mu se ispunila. Naime, posle pritužbi posetilaca manastira, među kojima je bilo i važnih državnika, da je biblioteka u rasulu, Savet staraca u Hilandaru je nekome morao da poveri posao sređivanja rukopisa. Jedini kaluđer koji je imao znanja da to uradi bio je Sava. Uprkos protivljenjima nekih kaluđera, Sava je postao manastirski bibliotekar.

Monah Sava je odmah prionuo na posao. Nabavio je instrumente za podvezivanje knjiga, sva dela u biblioteci je podvezao, uradio kataloge, odnosno popisao sve hilandarske knjige, a kada je sve to završio, opet je sa teškom mukom dobio dozvolu da sredi i manastirski arhiv. Kada je 1896. godine kralj Aleksandar Obrenović posetio Hilandar, ostao je zatečen izgledom manastirske biblioteke, koju je Sava za samo dve godine učinio jednom od sređenijih na Svetoj Gori. Tom prilikom kralj Aleksandar ga je odlikovao Ordenom Svetog Save. To ga je samo još više motivisalo da do kraja završi ogroman posao sređivanja manastirskih knjiga, jednog od najvećih kulturnih blaga u Srba. Mnogo je vremena i truda uložio Sava Hilandarac kako bi sačinio Katalog ćirilskih rukopisa manastira Hilandara. Sava je to vrlo pedantno uradio, jer je gotovo dve decenije sređivao manastirsku biblioteku i arhiv. To je bio prvi popis svih rukopisa, starih knjiga i uopšte vrednosti manastira Hilandara.

Savini rukopisi[uredi | uredi izvor]

Ono što Srbi dugo nisu uradili sa Savinim katalogom, a morali su, Česi su uradili pre više od 100 godina. Svoj prvi rukopis, Mali katalog, Sava je 1897. godine poslao u svoju otadžbinu i iste godine on je štampan u Pragu. Desetak godina kasnije ponudio je znatno dopunjen katalog Srpskoj kraljevskoj akademiji, ali on iz nepoznatih razloga nije ugledao svetlost dana. Tek 1997. godine, nakon oživljenog interesovanja za ovog češko-srpskog monaha, Narodna biblioteka Srbije (u kojoj se danas čuva Savin katalog) je objavila njegovo delo o manastiru Hilandar, pod nazivom Istorija manastira Hilandara: uspomena na sedamstogodišnjicu osnivanja. Savina Istorija Hilandara govori detaljno o najznačajnijim događajima i ličnostima od nastanka ove srpske lavre, pa do kraja XIX veka. Ovim potezom se Narodna biblioteka Srbije, a preko nje i srpski narod, konačno odužila čoveku koji je veći deo života posvetio čuvanju i popularizaciji srpske kulturne baštine. To, međutim, ne bi trebalo da bude kraj, već samo početak interesovanja za ovog znamenitog monaha, čiji se brojni rukopisi i dalje nalaze u hilandarskoj arhivi. Njih je Arhiv Srbije, u cilju zaštite značajne srpske arhivske građe van Srbije, sistematizovao u poseban fond, koji tek čega adekvatnu obradu.

Osim pisanja literarnih radova Sava je bio vrstan botaničar. Svoj herbarijum sa preko hiljadu najrazličitijih biljnih vrsti poklonio je tadašnjoj Velikoj školi u Beogradu. Danas se ta njegova zbirka čuva u herbarijumu botaničke bašte Jevremovac.

Slavibor Brojer, odnosno monah Sava Hilandarac, upokojio se u Hilandaru 14. januara 1912. godine.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Nenad Karamijalković: Sava Hilandarac, češki čuvar srpskog kulturnog blaga
  • Vladimír Kristen: Vztah mnicha Savy Chilandarského k etnickým procesům na Balkáně, Český lid 77, Praha 1990, č. 2, s. 69–77.
  • Marcel Černý: Recepce literárního díla českého mnicha na Chilandaru otce Sávy a nový zájem o jeho osobnost v Srbsku, Slavia 69, Praha 2000, s. 289-311.
  • Marcel Černý: Athos českýma očima v moderní době, in: Slavistika a balkanistika, Ivan Dorovský, Litteraria humanitas X, Brno 2001, s. 19-47.
  • Marcel Černý: Dlaczego J. Zeyer nie odszedł na Górę Athos? (O spotkaniu J. Zeyera z Sawą Chilandarskim), in: Klasztory i kultura krajów słowiańskich, Biblioteka ekumenii i dialogu, tom 15, Kraków 2001, s. 175-207.
  • Marcel Černý: K vydávání archivní pozůstalosti Sávy Chilandarce. (Několik poznámek ke knize: Sava Hilandarac, Tipikarnica svetog Save u Kareji. Priredio T. Jovanović, predgovor B. Radovanović, sa nemačkog prevela J. Veljanovski, Serbian Literary Company, Toronto 2000, 145 стр.), Slavia 74, Praha 2005, s. 39-64.
  • Marcel Černý: Slavibor Breüer alias Sáva Chilandarec (1837-1912) v dokumentačních materiálech z českých archivů (s bibliografickým soupisem jeho prací a pozůstalostí), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 70/2004, sveska 1-4, Beograd 2005, s. 365-398.
  • Marcel Černý: Středoevropan Sáva Chilandarec (1837–1912) a mnišská republika Athos. Jubilejní črta ke století od úmrtí českého pravoslavného mnicha, Parrésia 6, Praha 2012, s. 321–348.
  • Marcel Černi: Arhimandrit Onufriй Popovič Hilendarec (Bogdan Popivanov) v svetlinata na prepiskata mu (Za edna zabravena redakciя ot češkiя monah Sava Hilandarec). Istoričeski pregled 68, Sofiя 2012, № 3–4, s. 132–164.
  • Marcel Černý: Athonská korespondence Sávy Chilandarce (1837–1912) s chemikem Josefem Zdeňkem Raušarem (1862–1947) + Josef Zdeněk Raušar: Dopisy otce Sávy Chilandarce, mnicha srbského kláštera Chilandaru na poloostrově Svatohorském (Athonském) v Egejském moři, z let 1894–1911, Parrésia 8, Praha 2014, s. 111–132, 133–228.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]