Санџуро

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sandžuro
Filmski poster
Žanrsamurajski film, istorijska drama
RežijaAkira Kurosava
Glavne ulogeToširo Mifune
Tacuja Nakadaj
Keidžu Kobajaši
Juzo Kajama
Reiko Dan
Akihiko Hirata
Takaši Šimura
Kamatari Fudživara
Snimatelj96 min.
Godina1962.
ZemljaJapan
Japan
Jezikjapanski
IMDb veza

Sandžuro je japanski film iz 1962. godine koji je režirao Akira Kurosava.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Upozorenje: Slede detalji zapleta ili kompletan opis filma!

Sandžuro je ronin koji biva upleten u politiku klana kada se probudi i zateče tajni sastanak devet mladih samuraja koji se održava u svetilištu gde on krišom stanuje. Mladići, vođeni željom da oslobode svoj klan korupcije, pogrešno su procenili Komornika i zatražili su podršku Nadzornika. Ovaj čovek odmah pokazuje svoje pravo lice tako što ih izdaje i hapsi Komornika. Nakon što im je spasao živote i utvrdio da su potpuno beskorisni, Sanjuro se dobrovoljno javlja da pomogne mladim samurajima i oni se upuštaju u spasilačku misiju. Međutim, Sanđurove planove neprestano krše nemirni mladi samuraj koji ne veruju u njegovo neortodoksno ponašanje i insistiraju da se umešaju.[1]

Analiza[uredi | uredi izvor]

Sadžuro je još jedna od Kurosavinih kritika o raskošnoj glamurizaciji nasilja u samurajskim istorijskim dramama koje su bile tako popularne i pre i posle Drugog svetskog rata. Ono što govori u ovom pogledu je suprotstavljanje Sandžura u svoj njegovoj odrpanoj, neotesanoj slavi, naspram uglađenih samuraja sa dvora.[1]

Kukavički, obmanuti gangsteri malog grada u Jodžimbou (1961) ovde su zamenjeni za samuraje iz gradskih klanova u njihovim ženstvenim, šarenim kimonima, sa naivno-revnosnim stavom prema ubijanju i umiranju za samurajski kodeks časti. Konačno, koncept je isti po tome što ovi ljudi nemaju pojma o posledicama vođenja života mačevaoca.[1]

Među najkomičnijim scenama su one koje uključuju devet mladih samuraja kako pažljivo vezuju svoje pantalone i vezuju rukave pripremajući se za borbu, da bi im Sandžuro rekao da im nije dozvoljeno da koriste svoje mačeve jer misli da bi zbog svoje gluposti mogli da ga slučajno povrede. Zaista, iako se olako zalažu da će živeti ili umreti zajedno, kao demonstracija hrabrosti u suočavanju sa opasnostima i teškoćama, takvu izjavu odmah prati zevajući Sanjuro koji kao od šale pronalazi rešenje za njihovu nevolju, bilo izmišljanjem inteligentnih planova ili probijajući se mačem kroz male armije.[1]

Grubi, neposlušni ratnik je verovatno lik koji Toširo Mifune najbolje radi, a takve uloge su svakako među njegovim najupečatljivijim ulogama. Njegov učinak ovde je odličan, posebno kada nepokolebljivog Sandžura izbaci najneverovatniji pojedinac: Komornikova stara žena. Dve, iako polarne suprotnosti, su sličnije nego što bi Sandžuro želeo da prizna. Kao što on zbunjuje svoje društvo svojim netaktičnim ponašanjem i nekonvencionalnim pristupom, ona je svojim nežnim upozorenjima i posvećenošću estetizmu u najneprikladnijim trenucima zanemarena kao obična žena. Na kraju, Sandžuro je taj koji je najozbiljnije shvata. Njena naivnost, mudračka smirenost i neprestana učtivost, čak i pred opasnošću, u početku ga zastrašuje, a na kraju ga suočava sa realnošću njegovih sopstvenih mana.[1]

Iako znatno manje ozbiljan, ovaj nastavak Kurosavinog legendarnog Jodžimboa, nije ništa manji filmski uspeh u smislu davanja snažne, humanističke poruke.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ Directory of World Cinema Japan (Volume 1). John Berra. Bristol: Intellect. 2010. str. 94—95. ISBN 978-1-84150-356-1. OCLC 528809490. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]