Satiri

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Satir svira frulu

Satiri (grč. Σάτυροι) (lat. Satyri) su šumski demoni, poluljudi i poluživotinje koji naseljavaju šume i prate boga Pana ili boga Dionisa.[1]

Satiri su prikazivani na različite načine, ali je njihov uobičajen i najčešći prikaz bio kao stvorenja koja su pola jarac, a pola čovek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni.

Mitologija[uredi | uredi izvor]

Satir
Amfora
4. vek pre nove ere
Satir
Mozaik, Sicilija, Italija

Satiri su prikazivani sa izduženim ušima, malim jarećim rogovima i repom, a ponekad i sa kopitima. Kada su se povezivali sa Panom i Faunom bili su u obličju koze, a imali su dug rep bilo kozji ili konjski. Stariji satiri su bili poznati kao silenoi, a mlađi kao satirisci.

Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a zbog svoje velike ljubavi prema vinu često sa vinovom lozom ili bršljanom koji im je, kao venac bio oko glave, ili sa brčem vina u ruci. Zbog svog velikog seksualnog apetita često su prikazivani i sa erekcijom ili u raznovrsnim lascivnim položajima. Često su nosili i štap ukrašen listovima vinove loze i bršljanom. Bili su veliki hedonisti.

Kada nisu napasali stoku ili progonili nimfe, satiri su se zabavljali igrom, plesom i muzikom. Omiljeni instrumenti su im bili frula, aulos, cimbalo i gajde, a njihov poseban ples se zvao „sikinis“.

U kasnijim prikazima satira može se primetiti da su oni polako dobijali sve više ljudski lik i obličje, a na njihov prvobitan izgled podsećali su samo mali roščići i kozje uši.

O satirima[uredi | uredi izvor]

U grčkoj umetnosti, satiri su na, na samom početku bili prikazivani kao stara i ružna stvorenja, što je naročito bilo karakteristično za atičke umetničke škole, ali vremenom su ih počeli prikazivati kao mlađe, nasmejane i lepuškaste.

Poznata je skluptura koji prikazuje satira koji se blago naslanja na stablo sa frulom u ruci.

Po Hesiodu, satiri su beznačajna braća planinskih nimfa.

U Dionisovu kultu muški sledbenici nazivani su satirima, a sledbenice menadama.

U rimskoj mitologiji, oni su bili poznati kao Panesi - duhovi koji su povezani sa bogom Panom, a mešani su i sa Faunom.

Na svečanostima u čast Dionisa, bilo je uobičajeno da se posle triologije tragedija izvede i jedna satirska drama, da bi kraj svečanosti bio nešto veselijeg duha. Eshil je bio poznat po satirskim dramama, ali nijedna od njih nije sačuvana. Od Sofokla je ostala samo jedna satirska drama, i to sačuvana u fragmentima - Tragači ili Slednici 1907. u Egiptu. Euripidova drama Kiklop iz 5. veka pre nove ere, je jedina sačuvana satirska drama.

Rimska satira je bila poetski esej u kojem se moglo na jedan drugačiji način mnogo štošta kritikovati i izrugivati.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zamarovski 1985, str. 299.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Zamarovski, Vojteh (1985). Junaci antičkih mitova: Leksikon grčke i rimske mitologije. Zagreb. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]