Sverker II Švedski
Sverker II Švedski | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Sverker II Karlson |
Datum rođenja | pre 1167. |
Datum smrti | 12. jul 1210. |
Mesto smrti | zamak Nes, Švedska |
Porodica | |
Supružnik | Benedicta Ebbesdotter of Hvide, Ingegerd Birgersdotter of Bjelbo |
Potomstvo | Helena Sverkersdotter of Sweden, Juan I od Švedske |
Roditelji | Karl VII Sverkerson Christina Hvide |
Dinastija | Sverker |
Kralj Švedske | |
Period | 1196. - 1208. |
Prethodnik | Kol Sverkerson, Burislev Sverkerson |
Naslednik | Erik X Švedski |
Sverker II (pre 1167 - 12. jul 1210, zamak Nes) je bio švedski kralj (1196—1208) iz dinastije Sverker.
Otac mu je bio Karl VII Sverkerson, a deda Sverker Stariji rodonačelnik dinastije Sverker.
Njegova vladavina, kao i vladavina njegovih prethodnika bila je ispunjena ratovima, najčešće protiv Norveške i Danske, kao i bunama. Na unutrašnjem planu ovo razdoblje obeležio je uspon zemljoposedničkog plemstva do vladajućeg položaja [1].
Jačanje moći plemstva[uredi | uredi izvor]
Tada su samo plemići vršili vojnu službu i bili oslobođeni od oporezivanja, dok je običan slobodni seljak plaćao namete umesto vojne službe. Prirodno, postojala je težnja da seljaci predaju zemlju plemićima i postanu njihovi kmetovi. Iako je Sverker, kao i vladari pre i posle njega, pokušavao da spreči taj proces, plemićki posedi su se neprestano povećavali. Razvoj feudalne klase je bio ubrzan upoznavanjem feudalnih ideja. Iako feudi nisu bili nasledni, tako da je glavni oslonac moći plemstva ležao u njihovim alodijalnim posedima, oni su svakako uvećavali mogućnosti odabranih pojedinaca. Plemstvo se sastajalo na velikim saborima, pokušavajući da ograniči moć kraljevima [1].
Razvoj gradova i trgovine[uredi | uredi izvor]
Od njegove vladavine počeli su u Švedskoj da niču gradovi. Trgovina počinje da igra sveveću ulogu u životu zemlje. Ali se trgovina, uglavnom, nalazila u rukama Nemaca i Danaca, od kojih se sastojao i veći deo gornjeg sloja gradskog stanovništva. Švedska je bila čisto agrarna zemlja, i gradovi u njoj nisu igrali krupnu ulogu [2].
Crkva[uredi | uredi izvor]
Mada se Sverker, kao i njegovi prethodnici, ponekad svirepo sukobljavao sa crkvom, crkvena hijerarhija je uglavnom podržavala njegovu vlast [1].
Krstaški ratovi[uredi | uredi izvor]
U ime hrišćanstva Sverker je vodio ne samo politiku potčinjavanja švedskog seljaštva, već i politiku spoljnih osvajanja. Učestvovao je u osvajanju istočnih obala Baltičkog Mora [3], takmičeći se s uspešnijim [4] Nemcima [2], koji tu sa puno uspeha osnivaju katoličku državu [4]. Njegovi udarci bili su upereni prema severu — na Finsku i na Nevu, težeći da osvoji njeno ušće, kako bi zavladao baltičkom trgovinom s Rusijom. Finska su plemena bila pobeđena i prinuđena da se pokrste [2]. Završivši osvajanje Finske [4], Sverker je krenuo u pohode na Nevu. Ali, njegove osvajačke težnje naišle su na odlučan otpor od strane Karelaca i Rusa [2] iz Novgoroda [4].
Feudalni sistem[uredi | uredi izvor]
Međutim, ukupno gledano, izgleda da feudalni sistem nije bio dominantan u Švedskoj. Tamo su postojali plemići koji su držali feude, ali je plemstvo kao celina svoju moć crplo iz alodijalnih zemalja. Vojna služba koju su plemići bili dužni da vrše i upotreba stranih titula kao što je baron, vitez i štitonoša, pružili su lažnu feudalnu predstavu društva koje u suštini to nije bilo. Odsustvo vlasteoskog sistema bilo je još upadljivije. Feudalci i plemići nisu imali pravo suđenja, osim ako se ne bi desilo da drže kao feud neku službu u kraljevskoj upravi; ipak pravo suđenja bilo je priznato kao javna služba tako da nije bilo vezano sa posedovanje zemlje. Mada je crkva, zajedno sa plemstvom, uživala pravo poreskog imuniteta, prelatski posedi nisu imali status feuda [5].
Porodično stablo[uredi | uredi izvor]
2. Karl VII Sverkerson | ||||||||||||||||
1. Sverker II Švedski | ||||||||||||||||
3. Christina Hvide | ||||||||||||||||
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Pejnter 1997, str. 219.
- ^ a b v g Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 322.
- ^ Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 321–322.
- ^ a b v g Miljukov 1939.
- ^ Pejnter 1997, str. 220.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Udaljcov, A. D.; Kosminski, J. A.; Vajnštajn, O. L. (1950). Istorija srednjeg veka. Beograd.
- Pejnter, Sidni (1997). Istorija srednjeg veka (284-1500). Beograd: Clio.
- Miljukov, Pavel (1939). Istorija Rusije. Beograd: Narodna kultura.