Severna liga (Italija)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Северна лига)
Severna liga
Lega Nord
VođaMateo Salvini
Federalni predsednikUmberto Bosi
Federalni sekretarIgor Lezi
KoalicijaMi sa Salvinijem
Osnovana4. decembar 1989. (alijansa)
8. januar 1991. (partija)
SedišteMilano
 Italija
Mladi ogranakMladi padanci
Broj članova  (2013)oko 122.000
Ideologijafederalizam
regionalizam
konzervativizam
desničarski populizam
suverenizam
Politička pozicijaDesnica do krajnje desnice
Evropska strankaPartija identiteta i demokratije
Grupa u Evropskom parlamentuIdentitet i demokratija
Boje  zelena
Zastava stranke
Veb-sajt
www.leganord.org

Severna liga (puno ime: Severna liga za nezavisnost Padanije; ital. Lega Nord per l'Indipendenza della Padania, LN) je italijanski parlamentarni politički pokret federalističke orijentacije.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Početak[uredi | uredi izvor]

Dana 4. decembra 1989. stvoren je „Pokret Severna liga“ kao unija više stranaka sa severa Italije.

Pokret ističe se u narednim godinama, kao jedan od najvažnijih u severnoj Italiji, što dovodi njihove kandidate na nekoliko lokalnih vlasti, od kojih neke veoma važne kao grad Milano.

Godine 1992, Severna liga uspeva da dobije 80 mesta u italijanskom parlamentu u Rimu: 25 senatora i 55 deputata.

Koalicija sa desnicom[uredi | uredi izvor]

Povodom opštih izbora u martu 1994, Severna liga sklapa koaliciju sa biznismenom Silvijem Berluskonijem, koji je osnovo partiju pod nazivom Forza Italija(v.Napred Italijo), a obe su zajedno formirale koaliciju desnog centra "Pol Slobode". Berluskoni međutim vodi dve koalicije s kojim je stvorio vladu, jednu na severu (Pol Slobode) sa Ligom, a drugu na jugu sa Nacionalnom Alijansom i Hrišćansko-demokratskim centrom (Pol dobrog upravljanja). Takvo stanje nestabilnosti vodi vrlo brzo do raspada koalicije i izlaska Lige iz vlade, koja nakon malo vremena pada.

Separatističke tenzije 1996.[uredi | uredi izvor]

Tokom izbora 1996, Severna liga se kandidovala samostalno i osvojila rekordnih 10,4% glasova u zemlji, što je značilo 87 poslanika. Ova odluka je kaznila novu Berluskonijevu koaliciju desnog centra i favorizovala pobedu nove koalicije levog centra, pod nazivom L'Ulivo(Maslina), koju je predvodio Romano Prodi. Zbog jake podrške birača (30% u Venetu, 25% u Lombardiji), 15. septembra 1996, Severna liga,je radikalizovala svoj položaj, predložila otcepljenje severne Italije i sazvala demonstracije duž reke Po, koje su se završile u Veneciji sa provokativnim proglasom nezavisnosti Padanije sa strane lidera Lige Umberta Bosija:

Mi narodi Padanije svečano izjavljujemo: Savezna Republika Padanija je nezavisna i suverena. Nudimo, jedni drugima, uzajamno zalog naše živote, naša bogatstva i našu svetu čast.

— Umberto Bosi, 15. septembar 1996

Nova koalicija sa desnicama[uredi | uredi izvor]

U narednim izborima Liga je trpela stalan pad odaziva birača (2001 osvajavši jedva 3,9% glasova), što je primoralo stranku da se vrati u pogodbu sa partijama desnog centra. Na izborima 2001, Liga je učestvovala na izborima u koaliciji "Kuća sloboda", koja je pobedila izbore i formirala novu vladu.

Na evropskim izborima 2004 i na regionalnim 2005, Liga se oporavila od izbornog kolapsa i dobila prvo 4,9%(2004) pa 5,6%(2005) ukupnih glasova.

Na nacionalnim izborima za Skupštinu 2006. godine, Liga je osvajila 4,5% preferencija, iako će desničarska koalicija izgubiti te izbore.

Na opštim izborima 2008. Liga se predstavila u koaliciji sa Narodom slobode i Pokretom za autonomiju Juga.

Ovaj put dolazi do odlučnog porasta: 8,30% glasova za Dom poslanika i 8,06% za Senat.

U vladi: 2008—2011[uredi | uredi izvor]

Godine 2010. na regionalnim izborima, Liga dobija 35,5% glasova u Venetu i ukupno više od 9% glasova na nacionalnom nivou. Dobija čak unutar desničarske koalicije mesta predsednika Veneta i Pijemonta. Lega je do kraja podržavala vladu Silvija Berluskonija koja je međutim pala u novembru 2011.

Montijeva vlada, Bosijeva ostavka i izbori 2013.[uredi | uredi izvor]

Posle pada Berluskonija, prof.dr. Mario Monti je formirao novu tehnokratsku vladu. Severna liga je odbila da podrži ovu vladu i prešla je u opoziciju.

Međutim otkriće finansijskih malverzacija početkom aprila 2012. je izazvalo ostavku istorijskog lidera i sekretara Umberta Bosija.[1]

Na izborima 2013. Liga je ponovo izašla u koaliciji sa partnerima iz desnog centra. Obeležila je jak pad biračkog tela i osvojila 4,1% glasova u Domu i 4,3% u Senatu. Međutim uspela je da pobedi regionalne izbore za predsednika Lombardije gde je Ligin kandidat bio novi sekretar Roberto Maroni.

Stavovi[uredi | uredi izvor]

Trenutno, Severna liga brani projekat fiskalnog federalizma i protivi se ratifikaciji Lisabonskog sporazuma. Promoviše borbu protiv ekstraevropske(a potajno i evropske) imigracije u Italiji.

Poznata je po svojim antimuslimanskim stavovima i bila je jedna od rijetkih stranaka u Italiji koja se protivila NATO bombardovanju Srbije, proglašenju nezavisnosti Kosova i učestvovanju Italije u NATO agresiji na Libiju. Interesantno je takođe što je predsednik Lige u Evropskom Parlamentu Mario Borgecio povodom hapšenja generala Mladića, izjavio da za njega on nije ratni zločinac nego patriota, da je proces protiv njega političko nasilje i da su Srbi mogli zaustaviti prodiranje islama u Evropu.[2]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Izborni rezultati[uredi | uredi izvor]

Glasovi % Poslanička mesta
Evropski izbori 1984. (Pokret Severna liga) 164.115 0,47 0
Evropski izbori 1989. 636.242 1,83 2
Izbori 1992. Dom poslanika 3.395.384 8,65 55
Senat 2.732.461 8,20 25
Izbori 1994. Dom poslanika 3.235.248 8,36 117
Senat unutar koalicije „Pol slobode" - 60
Evropski izbori 1994. 2.162.586 6,56 6
Izbori 1996. Dom poslanika 3.776.354 10,07 59
Senat 3.394.733 10,41 27
Evropski izbori 1999. 1.391.595 4,49 4
Izbori 2001. Dom poslanika 1.464.301 3,94 30
Senat unutar koalicije „Kuća sloboda" - 17
Evropski izbori 2004. 1.615.834 4,96 4
Izbori 2006. (lista LN-MpA) Dom poslanika 1.747.730 4,58 26
Senat 1.530.667 4,48 14
Izbori 2008. Dom poslanika 3.026.844 8,3 60
Senat 2.644.248 8,1 26
Evropski izbori 2009. 3.126.915 10,2 9
Izbori 2013. Dom poslanika 1.390.156 4,08 18
Senat 1.328.555 4,33 18
Evropski izbori 2014. 1 688 197 6,15 5

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]