Seksologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Po definiciji koju daje Opća enciklopedija JLZ, seksologija je nauka koja se bavi proučavanjem seksualnosti; istražuje komponente i manifestacije ljudske seksualnosti, polni nagon, erotičnost, rad genitalnih organa, načine zadovoljavanja polnog nagona, polne anomalije i poremećaje polnih funkcija.

Preteče[uredi | uredi izvor]

Preteče moderne seksologije su istraživanja nemačkog psihijatra R. Kraft-Ebinga (1854—1902) te naravno učenje osnivača psihoanalize Zigmunda Frojda (1856—1939). Frojdov nastavljač Vilhelm Frik (1897—1957) posebnu pažnju posvetio je izučavanju seksualne energije.

Nastanak seksologije: Alfred Kinsej[uredi | uredi izvor]

Međutim, seksologija kao posebna naučna disciplina nastaje posle Drugog svetskog rata, istraživanjima američkog biologa Alfreda Kinseja, koji je na temelju razgovora sa hiljadu osoba objavio izveštaje Sexual Behavior in the Human Male (Polno ponašanje ljudskog mužjaka) 1948. i Sexual Behavior in the Human Female (Polno ponašanje ljudske ženke) 1953. Ti su ga izveštaji učinili zvezdom u medijima, objektom žestokih napada branitelja tradicionalnih vrednosti i predmetom žestokih kontroverzi.

Moralisti su ga napadali zbog toga što je javno progovorio o tabuima, jer je jednako tretirao sve manifestacije polnosti ne praveći razliku između „prirodnog“ i „neprirodnog“, dozvoljivog i zabranjenog, i takođe zbog toga što je seksualni užitak tretirao kao nešto što je potpuno normalno i poželjno i nešto oko čega se vredi potruditi, obrazovati i vežbati, nasuprot tradiciji hrišćanske civilizacije u kojoj se seksualnost jedva toleriše, samo u braku i samo u „misionarskom“ položaju. Ideja da je seksualnost jednostavno „lepa, životna i humana“ (Tordjman, 1980., s korica) i danas mnogima izaziva nelagodu.

Stručnjaci su mu upućivali zamerke zbog grešaka u metodologiji, statističkoj obradi i interpretaciji rezultata razgovora s ispitanicima. Međutim, njegovi se podaci i zaključci i danas citiraju i koriste.

Bitni Kinsejev zaključak bio je da problemi koje većina ljudi ima u polnim odnosima ne potiču iz organskih uzroka (kako su tvrdili fiziolozi) niti iz njihovih psihičkih problema (kako tvrde psihoanalitičari); glavni uzrok je neznanje o njihovoj seksualnosti. Ljudima treba pomoći da odbace zablude i nepotrebne inhibicije, da spoznaju svoje istinske žudnje i da steknu potrebna znanja i veštine, kako bi se prevladale smetnje poput impotencije i frigidnosti, ali i da bi se povećao užitak ljudi koje inače smatramo (pa i sebe sami smatraju) potpuno zdravim i normalnim.

Seksualna terapija i obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Tako seksologija, novostvorena naučna disciplina, ubrzo postaje i pravi prosvetiteljski pokret, koji će se uliti u široku reku revolucionarnih pokreta 1960-ih godina, koja je uključila i seksualnu revoluciju. Iako su ti pokreti krajem 1960-ih utihnuli i njihove se globalne revolucionarne pretenzije raspršile, ova prosvetiteljska orijentacija ostaje do danas bitna u pristupima terapeuta i u priručnicima za samopomoć. Tako je, na primer, Seksualna inteligencija, objavljena na engleskom 2001. i na hrvatskom 2004., čija je glavna misao da treba upoznati i osloboditi svoje „skriveno seksualno Ja“. Pri tome nije potrebna nikakva duboka, dugotrajna i stresna psihoanaliza, već serija praktičnih vežbi, kakve su uveli Masters i Džonson.

Ključne figure tog razvoja su Vilijam H. Masters i Virdžinija Džonson, koji razvijaju svoje metode seksualne terapije, te 1966. godine objavljuju svoj izveštaj. Kako piše savremeni hrvatski sociolog Aleksandar Štulhofer, oni su izvršili svojevrsnu revoluciju i zapravo stvorili „seksualnu terapiju“. Oni odbacuju isključivo psihoanalitički pristup lečenju seksualnih problema, koji je dugotrajnom psihoterapijom nastojao osvestiti skrivene, nesvesne uzroke poremećaja, uz pretpostavku da će problem nestati sam od sebe kada pacijent postaje svestan tih uzroka.

Masters i Džonson pristupaju pragmatično (u skladu sa kognitivno-bihevioralnim pravcem u psihologiji), usmerujući pažnju na terapiju a ne na dijagnozu. Usmeruju se takođe redovno na par, a ne na pojedinca. Uvode seriju „domaćih zadataka“, vežbi koje pomažu paru da izađe iz rutine seksualnog života unutar kojeg je problem nastao. Kroz vežbe, smanjuje se međusobni pritisak i stvara zdravija slika seksualnosti i erotskog zadovoljstva.

Kasniji pristupi u seksualnoj terapiji na različite načine kombinuju psihodinamički pristup sa kognitivno-bihevioralnim, prilagođujući se uslovima i ocenama o tome šta je uzrok problema pojedinca odnosno para; oni se pak obično više ne nazivaju „pacijenti“ već „klijenti“. Seksualni terapeuti kombinuju informisanje, edukovanje, konkretne vežbe i dubinske razgovore. Ako se ukaže potreba, terapija se upotpunjuje lekovima. Takav se, kombinovani, pristup pokazao najdelotvornijim.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Košiček, Marijan: Seksualni odgoj, 1965.
  • Košiček, Marijan (ur.): Spolni odgoj. Priručnik za nastavnike, Zagreb: Školska knjiga, 1973.
  • Košiček, Marijan i Košiček, Tea: ABC ljubavi, 1976.
  • Opća enciklopedija JLZ, 7. svezak 1980.
  • Tordjman, Gilbert i dr.: Enciklopedija seksualnog odgoja. Knjiga 4: Za 17-18 godina, Zagreb: Stvarnost, 1980.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]