Seoba ptica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pojednostavljena skica seobe ptica iz Evrope u srednju Afriku
Dva jata ždralova prilikom seobe

Seobom ptica naziva se let ptica s područja gde se gnezde u zimska boravišta i nazad, koje se odvija svake godine. Ptičje vrste koje sele samo jednim svojim delom nazivaju se delimičnim selicama. One koje uopšte ne odlaze iz područja gnežđenja nazivaju se stanaricama.

Ptice stanarice[uredi | uredi izvor]

U ptice stanarice ubrajamo sve vrste ptica koje su tokom cijele godine prisutne. Najpoznatije od njih su vrabac, sjenice, vrane, čavke, gačci i druge vrste.

Vrabac

Ptice selice[uredi | uredi izvor]

Poznato je da u toplije krajeve sele laste, rode, slavuji, kukavice i druge vrste. Mali broj ptica selica odlazi u toplije krajeve po pravoj liniji od teritorija gdje se gnijezdi do teritorije gdje preživljava hladniji period i gdje nalazi hranu. Mnoge ptice lete dolinama rijeka i obalama mora i okeana. Neke ptice lete samo noću a neke samo danju, dok većina leti i danju a i noću. Neke vrste ptica kao što su kukavice i mnoge grabljivice lete pojedinačno dok većina vrsta ptica leti u jatima, pravilno raspoređene. Raspored je karakterističan za vrstu. Iako neke lete pravilno raspoređene neke od njih lete bez rasporeda. Za neke vrste ptica karakteristično je da jato vodi brigu o svakoj ptici pojedinačno. Kod ždralova, na primjer, ako neka ptica zaostaje, ako je iznemogla, ne može više da leti i spušta se na zemlju, cijelo jato se odmah spusti i čeka da se ptica oporavi i nastavi svoj let.

Roda

Razlozi seobe ptica[uredi | uredi izvor]

Biološka podloga seobe ptica može se posmatrati iz ugla gledanja ekologije, fiziologije i istorije razvoja.

Ekološki razlozi[uredi | uredi izvor]

Najvažniji ekološki razlog je ekstremna razlika u količini raspoložive hrane zavisno od godišnjeg doba: Dok je u proleće i leto u Severnoj i Srednjoj Evropi ponuda insekata za ptice koje se njima hrane vrlo bogata, zimi je tako hladno, da ih gotovo nema pa bi velike ptičje populacije patile i uginule zbog nedovoljno hrane. Nasuprot tome, u južnijim krajevima, zimovalištima ptica selica, koncentracija ptica naraste do mere, da hrane nema dovoljno za polaganje jaja kao niti kasnije za podizanje mladunaca.

Ova selidba je za ptice vrlo iscrpljujuća, pa je to na neki način „rešenje za nuždu“ (tačnije, evolucionarno prilagođavanje) onih vrsta koje u principu mogu opstati samo u područjima tople klime koje su taj oblik ponašanja razvile tokom svoje istorije razvoja kako bi mogle koristiti resurse i u područjima koja ne mogu nastanjivati celu godinu.

Zadnjih godina su primećene promene selidbenog ponašanja mnogih ptičjih populacija što neki naučnici dovode u vezu s promenama klime: sve veći broj ptica koje su se obavezno selile, u međuvremenu prezimljuje u Srednjoj Evropi, kao na primer crnokape grmuše (Sylvia atricapilla) i obični zvišci (Phylloscopus collybata). Neke populacije čvoraka čak su smer svoje selidbe sasvim okrenule i sele se prema severu, u velike gradove u kojima i zimi mogu naći dovoljno hrane. Moguće je, da kroz duže razdoblje poznati sistem seobe ptica Evropa - Afrika i nazad potpuno nestane.

Genetički i fiziološki razlozi[uredi | uredi izvor]

Da li će neka ptica seliti, kuda će ići i kad će nastupiti selidbeni nemir, deo je njenog genetičkog nasljeđa: smer selidbe i trajanje leta su urođeni. To su, između ostalog, utvrdili naučnici Peter Bertold, Eberhard Gviner i Volfgang Wiltschko. Postoje vrste kod kojih deo populacije, dolazeći sa severa Alpe obilazi leteći u smeru jugoistoka, dok ih drugi deo obilazi u smeru jugozapada. Ako se pare jedinke iz ovih različitih delova iste populacije, njihovi potomci biraju srednji pravac, ili čak lete na sever, na britanska ostrva.

Dalje, ptice koje su od malena podizane u konstantnim laboratorijskim uslovima pa nikada nisu bile u kontaktu sa srodnicima u slobodnoj prirodi, nisu poznavale godišnja doba. Pa ipak su pokazivale tipični selidbeni nemir, što znači povećanje motoričkih aktivnosti u jesen i proleće. Razmak između jednog jesenjeg selidbenog nemira i sledećeg, najčešće je bio kraći od punih godinu dana. To se smatra dokazom da je spremnost za seobu doduše urođena, ali optimalni trenutak polaska bar u manjoj meri uslovljavaju konkretni uslovi (na primjer vremenski uslovi i količina raspoložive hrane) u okolišu.

Vrlo očigledan dokaz genetičke uslovljenosti selidbenog ponašanja su kukavice. Sasvim nezavisno da li su mladunče izlegli i podigli roditelji vrste stanarica, skitalica ili selica, mladunci uvek sami nalaze put do zimovališta u istočnim delovima Afrike.

Predmet intenzivnih istraživanja u novije vreme su tačni fiziološki i hormonski procesi koji na kraju dovode do početka seobe.

Razlozi proistekli iz istorije razvoja[uredi | uredi izvor]

Na koji način je tokom istorije razvoja nastala seoba, još uvek je predmet špekuliranja, jer ne postoje fosilni nalazi koji bi dokazivali taj način ponašanja. Jedino se može razumeti što izaziva zadržavanje prirođene sposobnosti za seobu: ako je količina hrane na odredištu seobe dovoljna, većina selica preživi. Ako hrane nema dovoljno, ugibaju. To znači: samo one ptice koje su zahvaljujući nasleđenim osobinama odabrale tačan smer i primerenu putanju leta preživljavaju, i prenose svoje gene zajedno sa selidbenim ponašanjem na sledeću generaciju.

To znači, da se i danas seoba ptica održava selekcijom najbolje prilagođenih jedinki.

Orijentacija[uredi | uredi izvor]

Za orijentisanje na svom putu, selice koriste svoj unutrašnji kompas, ali i položaj Sunca i zvezda.

  • „Unutrašnji kompas“ je verovatno u stvari receptor za magnetno polje u oku ptica (rezultati nekih novijih studija ukazuju na to).
  • Eksperimenti s pticama iz veštačkog uzgajanja pokazali su, da ptice uče orijentisanje prema položaju zvezda.
  • Sposobnost ptica da „vide“ UV svetlost omogućava im orijentaciju prema položaju sunca i kad je ono prekriveno oblacima.
  • Neka istraživanja ukazuju, da se ptice za orijentaciju služe i markantnim objektima u okolini (auto-putevi, svetla gradova, tok reke, planinski niz..)

Seoba i razmena materija[uredi | uredi izvor]

Kako bi izdržale prevaljivanje velikih udaljenosti bez ishrane, ptice koriste masne zalihe koje su sakupile pre početka seobe. One čak radi dobijanja dovoljne količine energije delom koriste i belančevine vlastitih unutrašnjih organa. Kod ovog procesa nazvanog i izgaranjem masnoća i belančevina oslobađa se voda što u značajnoj meri smanjuje njihovu potrebu za pijenjem.

Kod sivih muharica dokazano je 1980ih da njihovo zadržavanje u oazama Sahare zavisi o rezervama masti. Dobro uhranjene ptice zadržavale su se kraće od slabije uhranjenih. Slične rezultate pokazale su i brojne laboratorijske studije: slabije hranjene ptice pokazivale su manji selidbeni nemir od istovrsnih ptica koje su boljim hranjenjem dobile veće masne rezerve.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Wulf Gatter: Vogelzug und Vogelbestände in Mitteleuropa. AULA-Wiesbaden. 2000.
  • Peter Berthold: Vogelzug. Eine aktuelle Gesamtübersicht. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. 5. izdanje. 2007.
  • Peter Berthold: Faszination Vogelzug (2-CD-Set, Booklet, Originaltonaufnahme). supposé 2004. www.suppose.de
  • Kathrin Hüppop, Ommo Hüppop: Atlas zur Vogelberingung auf Helgoland. Prvi dio: Zeitliche und regionale Veränderungen der Wiederfundraten und Todesursachen auf Helgoland beringter Vögel (1909 bis 1998). Vogelwarte 41 (2002): 161-180.
  • Kathrin Hüppop, Ommo Hüppop: Atlas zur Vogelberingung auf Helgoland. Drugi deo: Phänologie im Fanggarten von 1961 bis 2000. Vogelwarte 42 (2004): 285-343.
  • Kathrin Hüppop, Ommo Hüppop: Atlas zur Vogelberingung auf Helgoland. Treći deo: Veränderungen von Heim- und Wegzugzeiten von 1960 bis 2001. Vogelwarte 43 (2005): 217-248.
  • Walther Streffer: Wunder des Vogelzuges (Die großen Wanderungen der Zugvögel und das Geheimnis ihrer Orientierung). Verlag freies Geistesleben, Štutgart. (1st izd.). 2005. ISBN 978-3-7725-2041-9.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Schmaljohann, Heiko; Liechti, Felix; Bruderer, Bruno (2007). „Songbird migration across the Sahara: The non-stop hypothesis rejected!”. Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. 274 (1610): 735—739. PMC 2197203Slobodan pristup. PMID 17254999. doi:10.1098/rspb.2006.0011. 
  • Knjiga iz biologije za sedmi razred; JP "Zavod za udžbenike i nastavna sredstva" a.d. Istočno Novo Sarajevo, 2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]